rose: sedam rijeka

(prethodni nastavak)

Voda tekućica žuborila je potmulo, negdje u tami ... daleko ispred njih.
Dok su nastavljali koračati, taj je žubor postajao sve glasniji, sve razgovjetniji ...
...

Na kraju hodnika počela se nazirati svjetlost.
Rose je osjećala kako joj zvuk vode i svjetlost koja se pojačavala dok su dalje koračali, vraćaju snagu.
Prestale su nepodnošljiva tišina i neprozirna tama, pa je Rose ponovo imala doživljaj prostora i vremena. Dok su odmicali hodnikom, postajalo je sve svjetlije. Rose je sada mogla vidjeti niski svod toga hodnika koji je ličio na tunel ili rudarsko okno, probijeno u crnoj stijeni. Koračali su po gustoj crnoj travi koja je postupno postajala siva pa potom svjetlo zelena, kako je svjetost jačala.

Opet je mogla vidjeti Morpheusov pogled i osmijeh. Gledao ju je s ljubavlju i nježno joj se i sjetno osmjehivao. Kažiprstom je usne prekrio, pokazao joj da šutnju ne prekida. Dok joj se suza olakšanja kotrljala niz obraz, Rose je potvrdno kimnula glavom.

Nastavili su hodati po sve zelenijoj travi.
Dok su se primicali osvjetljenom kraju hodnika, Rose je u travi opazila bijele cvjetove tratinčica, sićušne, s blijedo žutim srcima i tankim bjeličastim laticama. Blijede su im glavice počivale na dugim tankim stabljikama. Zidovi hodnika postajali su sve vlažniji, niz crni su se kamen cijedile kapi i blistale na prigušenom svjetlu. Svjetlo koje je sve jače osvjetlavalo hodnik neobično je svjetlilo. Nije to bilo svjetlo sunca, niti mjeseca. Hladno i plavičasto, no ipak meko i difuzno, kao da se nije širilo iz nekog određenog izvora, kao da je izviralo samo iz sebe.

Rose se pitala kakav će se prizor otkriti pred njezinim i Morpheusovim očima, kad na kraj hodnika stignu.
A prizor koji su ugledali, prevazilazio je sva njihova iskustva.

Izišli su iz hodnika kroz otvor koji je ličio na ulaz spilje, uokviren viticama tamnozelenoga bršljana koje su se oko otvora uvijale. Kada su kročili iz hodnika, snažno ih je obasjala plavičasta svjetlost. Na toj hladnoj svjetlosti lica su im izgledala samrtnički blijeda a usne beskrvne. Samo su im oči jarko blistale, Morpheusove tamnomodro a Roseine sivoplavo.

Sad' možemo koju riječ progovoriti, no tek pokoju i što tiše... prošaptao je Morpheus, nagnuvši se prema Rose.

Volim te ... šapnula je Rose. Konačno je mogla šapnuti ono što je htjela viknuti dok su hodnikom hodili, kroz zastrašujuću tamu.

Mora da silno ljubiš mene, sretnika ... Rose ... kad si sa mnom u Had krenula ... tiho joj je odgovorio.

Rose je s Morpheusovim usana, s kojih je očitavala jedva čujno prošaptane riječi, pogled skrenula na zapanjujući prizor. Stajali su na maloj travnatoj platformi, pred otvorom koji je vodio u hodnik iz kojeg su upravo izišli. S visoke se platforme otvarao pogled na meandre veličanstvene rijeke. Na suprotnoj obali Rose mogla vidjeti ušća drugih, manjih rijeka koje su se ulijevale u tu moćnu crnu rijeku koja se sporo valjala koritom niskih, travom obraslih obala.

Rose je znala, kad se zavojitim stepenicama spuste s platforme, naći će se na obali Styxa.

Styx ... rekao je Morpheus ... kao da čita Roseine misli.
Još je i rijekom mržnje zovu ... njezinim koritom otrovna voda teče.

A u nju se redom ulijevaju ... govorio je Morpheus, tiho, pokazujući ...

... ljubičastomodra Aheront, rijeka boli,
... zelenoplava Kokit , rijeka jadikovki,
... blijedo, mliječno plava Mnemozina, rijeka sjećanja ...
... pa Eridan, rijeka hladnoće, bjeličasta poput tekuće sante leda ...

A ona safirno modra ... to je Leta, rijeka zaborava ...
Vidiš li onu plamenu traku, Rose, tamo u daljini. To su vatrene bujice Flagetona ...

Nisam dosad Had pohodio, Rose. No, Thanatos mi je o njemu pričao, dok sam mu još omiljeni nećak bio ...
Koje li ironije, upravo mi je On obećao kako će me Hadom provesti ...

Oboje su se lecnuli na pominjanje Thanatosova imena, a Rosei su opet u svijesti odjeknuli oni nečujni koraci koje je čula kako ih niz hodnik uporno slijede. Osvrnula se i pogledala u tamni otvor, bršljanom obrastao. No, tamo je samo tama bila ... ništa se u toj tami nije micalo ... ništa se iz tame nije čulo.

Sjednimo načas, Rose i odmorimo se ... šaptao je Morpheus ... jer pred nama je dugo spuštanje strmim stubama. A onda ćemo biti na obalama Styxa.

Sjeli su u gustu zelenu travu.
Rose je osjetila kako joj ruke drhću od nervoze, a prsti joj se koče. Da bi ih umirila, počela je brati tratinčice kojima je tamnozelena trava na platformi ponad hadskim rijekama bila gusto prošarana.

Asfodel ... na zemaljske tratinčice liči ... no to je cvijeće koje samo na rubu Hada raste ... rekao joj je Morpheus...

A kad dublje u Had zađemo, vidjet ćeš i polja maka, kojima je opasno proći, zbog njegova opojnog mirisa ... a na obalama Lete bijeli narcisi cvjetaju ... veći od onih zemaljskih, staklasto prozirni ... kao da su od mutnoga stakla izliveni ...

Ovdje su asfodel bile krupnije od onih koje su rasle u hodniku. Latice su im bile veće i punije, a srca cvjetova zlatno žuta.

Rose je od ubranih hadskih tratinčica počela plesti vjenčić, dok ju je Morpheus promatrao, osmjehujući se.

Kad je prvi vjenčić bio ispleten, Rose je nastavila plesti drugi.
Gotove je vjenčiće položila u travu. Morpheus je posegnuo za manjim i njime okrunio Roseine plave uvojke, a ona je veći vjenčić položila u vranu kosu Morpheusovu.

I tada je prvi put primjetila kako su se na Morpheusovim sljepoočnicama pojavile sjede vlasi.

Zar i bogovi sijede? upitala se Rose .
Ili to ovaj moj, bog snova ... počinje ličiti na čovjeka?

(nastavak slijedi)

Post je objavljen 16.03.2007. u 23:59 sati.