Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
U trenutku kad je zakoračila na tu stubu, prvu od preostalih sedam, za Rose je vrijeme stalo.
Nestalo je stuba, litice, slapa ...nestalo je svega.
Bili su samo ona i Morpheus.
I bila je to opet ona noć, posljednja, pred polazak u neizvjesnost, pred polazak u zemlju sjenki.
I ljubili su se opet, strasno, nezasitno, očajnički, kao nesretni ljubavnici koji znaju da im je to posljednji put.
Roseino se tijelo izvijalo u luk dok ljubio ju je ...
Slatka je plima rasla i potpuno je preplavila. I kad je pomislila da je na vrhuncu plimnoga vala, shvatila je da to tek podnožje je ...
I penjala se sve višlje i višlje i tonula sve dublje ...
Poželjela je da ta moćna plima potraje zauvijek, da preplavi prošlost i budućnost, dane čekanja i neizvjesnosti, banalnost svakodnevice, strepnje i nemire, sumnje i kajanja ...
Nek' potop sve potopi, nek' plima nikad ne nestane u osjeci ...
Morpheus je gledao njezinu ružičastu put što sjajila je u polumraku ko ružičasti biser ...i oblinu boka ... i krivulju vrata, tako ranjivo izloženog njegovim poljupcima.
Čekala ga je, željela ga je.
A njegova je želja rasla, njezinom željom hraneći se.
Ljubio je, kroz vječnost, i smrtnice i božice ... no sad znao je da nikad ljubio nije ...
Samo uzimao je, no nije davao, nikad do tad.
A Rosei, koja mu se predavala tako potpuno, predao se bez ostatka, bez zadrške.
Moćan i vječan bog snova bio je, no sad bi dao i moć i vječnost za ovaj trenutak u kojem se Roseino tijelo pod njim izvija u luk, dok ljubi je.
Dok su im tijela stajala na hladnoj stubi, prvoj od posljednjih sedam, u podnožja stubišta, duše su im se srele i stopile u beskrajnom trenutku u kojem nije bilo ni njezine smrtnosti, ni njegove vječnosti, ni čekanja ni neizvjesnosti, ni strepnji ni nemira, ni sumnji ni kajanja.
Slap je i dalje padao duž litice, roseći njihova tijela, hladan se vjetar počeo dizati nad pustim hadskim poljem, huk Stixa postajao je sve glasniji ...
No Morpheus i Rose ništa od toga nisu vidjeli, ništa osjetili.
I ljubili su se, u duhu,opet. Strasno, nezasitno, očajnički, kao nesretni ljubavnici koji znaju da im je to posljednji put.
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
