Voljela sam, kao dijete, slikovnicu koja se tako zvala - Buba Mara i pauk Gara.
Znatiželjna Mara nije oca slušala, pa je u lutanje krenula. Potok je preskakala, cvijeće brala ...
I u Garinu mrežu upala.
Tu je žalosna plakala, dok je Gara biber tražio, da zalogaj začini:
Zalogajče, mio, zašto bih ti krio,
ja odoh po biber ...
No, otac Marin je u cvjetni zvončić zazvonio, bube okupio.
Pa su Garin zamak srušili, Maru oslobodili.
A zgodni je brkati Gundelj mrežu brkom prerezao ... i s Marom odletio ...
A poslije sam, o kol'ko puta, slikovnicu tu listala, držeći na krilu svoje nećakinje.
Slikovnica se pomalo izlizala, no još je čitava.
Čeka nove klince, da mi na krilo sjednu i priču poslušaju: O buba Mari i pauku Gari ...
Snimila sam ih u nedjelju, na istom kamenu, u kamenjaru svojeg malog vrta.
Nadam se da su, u miru, svako svojim putem otišli.
I da negdje, šćućureni, čekaju sunčane dane, kad će opet izmiliti.