Od djetinjstva sam voljela vodu - rijeke i potoke, jezerca i bare.
rega, rega - kvak!
Žabac na Rusalkinu dlanu ... i na YouTube frog in my hand
Prošlog mi je ljeta moj susjed rekao: Tvoj vrt je nekako drugačiji od drugih vrtova,
kao da ima dušu.
Zamislila sam se i odgovorila: Da, ima. Moju.
Ako moj vrt ima moju dušu, tada je jezerce
"duša moje duše".
I zaista, moj vrt i vrtna jezerca više su mi od hobija -
to je moja oaza, moje utočište, moj "komadić raja".
Opojni miris i blagost
vrtu i srcu i dlanu
pružaju latice njene
iz sjene..
To nije običan cvijet;
bjelinom on zadivljuje,
a rumenim rubom
opire se svijetu grubom
nesklonom ljepoti...
Il' trnom
što mekši je od sna...
tko zna?
Al' noću,
kad padne mrak,
obuzima je neki čudan strah!
Ne kloni tad,
ne strahuj,
glavice malena, snena...
satensku tvoju ljepotu
prekrit će noću dravska pjena;
ne trebaš trna
dok snivaš
nimfe i vile
u svojim dvorima
od zelene svile...
Sretne li Rusalke.
Obje je vile darivaju, obje nad njezinim jezercima bdiju.
Neću ni ja više nikoga upisivati u linkove.
Misko je u pravu, taman zavoliš nekog ...
... a on(a) ode.
A, ja, kakva sam, nisam u stanju izbrisati ni pokojnike iz direktorija mobitela, a kamoli ove koji odoše s bloga.
I , izvan svake kategorije, priča iz koje izviru sve priče - Biblija, stari zavjet
Popis bi, možda, nekog drugog dana, izgledao nešto drugačije.
I ... uz većinu navedenih imena mučila sam se izabrati djelo, pa bi bolje bilo da sam stavila - sabrana djela.
Kad ponovo pogledam popis, vidim da je najveći problem u tomu što je ograničen na samo 10. Samo 10 !
Pa u tih deset ne stane toliko toga što volim - tolike nacionalne književnosti, tolike književne epohe i pravci, toliki veliki autori, tolika sjajna djela....
Ja sam odrasla uz priču i knjigu.
Počeli su mi pričati prije no što sam progovorila, prije no što sam shvaćala riječi, dok sam još samo riječima zvuk osluškivala i smisao otkrivala. Knjige su me već čekale, na polici obiteljske biblioteke, prije no što sam prohodala. I prije prvoga koraka, na krilu bakinom i majčinom susrela sam najljepšu knjigu - slikovnicu.
I tako otkrila divan spoj riječi i slike, spoj kojem ni danas ne mogu odoljeti.
Iz slika uvijek riječi izviru, riječi se u sliku uobličuju ...
Čitati sam naučila tek u školi. No, dok sam, u prvom razredu, bila poučavana latinici, odjednom sam, paralelno, otkrila da već znam pročitati i ćirilicu. Naime, tada se ćirilica učila u 3. razredu osnovne škole, no meni i sestri roditelji su kupovali, uz Plavac, i Politikin zabavnik, tjednik za djecu sa stripovima i pričama, tiskan na ćirilici.
I tako sam ja, u prvom osnovne, listajući Politikin zabavnik jednoga dana, odjednom otkrila da me latinica odvela i do ćirilice. Još se sjećam tog zadivljujućeg "aha doživljaja" kad ti odjednom sve postane jasno i shvatljivo.
(Šteta što se u našoj osnovnoj školi i danas ne uči i ćirilica, jer bogatstvo je znati dva pisma, kao i znati barem još jedan jezik, uz materinski. Moja je mati znala i goticu, moj je otac u dječjem vrtiću učio i mađarski i njemački ...)
Kad sam naučila čitati, knjiga mi je postala najbolji prijatelj, pa sam se odjednom počela mnogo manje družiti s drugom djecom. Zaronila sam u svijet knjige. Klečeći na stolici, laktovima naslonjena na stol - nad knjigom ... s baterijskom svjetiljkom, ispod pokrivača, cijele noći - nad knjigom.
Mogla sam s police i iz biblioteke uzeti što god bih poželjela, u mojoj obitelji nije bilo cenzure. Pa sam mnoge stvari čitala prije no što bih za njih dozrela ... a nakon čitanja danima hodila kao opijena il' hipnotizirana ...
Mladalačko razdoblje "gutanja" knjiga ... po 5 - 6 tjedno ...
Uh, zavidim mladima koji će tek po prvi puta čitati velike autore. Osjećaj koji se ni sa čime ne može usporediti.
Dragim se knjigama stalno vraćam, ponovo i ponovo ih čitajući. Neke, od navedenih, ali i druge, čitam, ritualno, svake godine iznova ... a neke i ne prestajem čitati ...kad dođem do kraja ... opet krenem iznova. Žao mi je što toliko novih i starih knjiga nekada neću stići pročitati ... a tolike pročitane neću stići pročitati iznova.
Mislim da je palež knjiga strašan zločin, koji se ni s kojim drugim ne može usporediti. A cenzura je tek nešto manji zločin.
Ubojstvo knjige uvijek je ubojstvo čovjekova duha, misli i duše.
Do ubojstva čovjekova tijela, tada ostaje samo mali korak.
No, knjigu je, ustvari, nemoguće ubiti. Rukopisi ne gore, veli dragi mi Bulgakov.
Nemoguće je ubiti ljudski duh. A knjiga se iz njega rađa.
P. S.
Sjedokosi, Sjedokosi ...
Namučio si me dobrano ovim zahtjevom da napravim popis od 10 knjiga.
Meme ne šaljem dalje, no, rado bih čula - što biste vi stavili na taj popis.
I .. ozbiljno počinjem razmišljati o nečem poput onoga što su na svoj blog stavili Misko i MadDog ... kao nekakvu protu-štafetnu zaštitu ... ;-)
No, što mi vrijedi, ako neko bude lijepo zamolio, u sljedećem valu mema, o tko zna čemu ... i tako se neću moći oduprijeti.
Hans Cristian Andersen: Put male sirene
Prevela Vanda Lipnjak
Izdano s dopuštenjem Matice Hrvatske broj 80
od 20.VIII 1943. s odobrenjem Državnog zavoda za narodnu prosvjetu
broj 3543, ciena 100 kuna
We don't dance the two-step anymore
All we need's a small part of the floor
The band can go on playing almost anything it wants
When you fall in love everything's a waltz
Eyes are meant for looking into
Way up close
Arms were meant for holding
What you want the most
Lips were meant to say what bodies
Feel down in their hearts
When you fall in love
Everything's a waltz ...
Šteta, Lazy, što je tvoj account na Youtube suspended ...
...
Dragi moj Lucky, još uvijek te vidim, na ogradici vrtnoj sjediš. I u Rusalkinu srcu.
crnobijeli se debeljko
u šareniji vrt preselio
sad je na obali
nekog plavljeg jezerca.
na ogradici rusalkinoj
jedna sjena sjedi ...
ni bijela, ni crna,
sja u svim bojama duge.
znam kakva je
to kiša kapljice
gorke raspršila,
znam kakav je to tračak
sunca dugu obojio.
moj Srećko mi poruku šalje:
voljeti se ne boj, rusalko.
ne brini,
slatki moj debeljko,
krzneni.
uvijek ću voljeti tebe.
i bojat ću se,
uvijek ću se bojati ljubavi,
jer ljubav je krhka,
ma kako velika bila ...
al' nikad više pomisliti neću,
dragi moj sunčevi zračku,
najdraži moj
crnobijeli mačku,
da ljubiti ne mogu
i ne smijem.
na ogradici rusalkinoj
uvijek će jedna sjena sjediti,
ni bijela, ni crna,
i bijela i crna ...
i sjat će
u svim bojama duge.
Opis bloga
Rusalka živi u jezercu ... ali povremeno izlazi i na obalu.
Rusalka je naizgled "dobra" ... ali ponekada zna - potkačiti noktima.
Rusalka priča s ribama ... i žabama.
I vrijeba prolaznike ... da ih posjedne na svoju klupicu
(ne bojte se - ne onu na dnu jezerca).
Rusalkin vjenčić je od vodenog cvijeća.
Tu je ... iako je više ne kruni.
Rusalka se ogleda u vodi.
A krugovi na vodi izobličuju njezin odraz.
Ili ga možda - uobličuju?
Ovdje ćete saznati:
Kako stvoriti vrtno jezerce i pomoći Majci prirodi u njegovu održavanju?
O zlatnim ribicama, žabama i lopočima.
O posjetiteljima vrta.
Ali i o čemu Rusalka razmišlja. Čega se sjeća. Čemu se nada.
O čemu mašta.
Kakve snove sanja.
Kakve slike voli.
Što čita i što je - već pročitala...
I - što tek namjerava pročitati.
Poklon Grofa V.:
dječak i vila
koliko malo godina
može imati dječarac
što sam trčkara
između busenova
i kamenova
između bunara
i taraba
i zbori sa sobom
mislima
samoću
djetinjstva
vazda zaigran i
s a m
jer igra je bila
njegova mašta
u kratkim hlačama
u plavim sandalicama
na nebu
bijeli oblak
još jedan
i dolje jedan
u vodenom krugu
što ga je baka zvala
j a r u g a
na njemu čudna
zelena stvorenja
s izbuljenim očima
i nečim u grlu
od čega je noću
odjekivala mahala
i pjevale sjene
pod pendžerima
u teglama
dok bi se najele
majčina cvijeća
i napile daha
s usnulih usana
u onoj vodi
življaše Vila
obrasla bijelim
ljiljanima
na glatkim
mesnatim
listovima
i kosa joj
se trskama
češljala
divna
čarobna
preduga
jednom je
dječaka bila
na suho prenijela
dok se zaigrao
u šetnji kliskim
dlanovima
jer mutna
bijaše pjesma
mulja
i pretužna
majčina
zazivanja
za tako preran
k r a j
a ona se stvorenja
čudna zelena
igraše noću
sjajnim nebeskim
draguljima
i svako bi malo
po jedna pala
s višnje modrine
u tihu vodu
djetinjstva
i bila bi od njih
vila tako sjajna
tako lijepa
urešena
dok je zorom
ne bi sastala
sanjivost
vilinska
kleta
