rose: pasaž

(prethodni nastavak)

Oboje su bili spremni krenuti s onu stranu Styxa, na drugu obalu Lete ....
Nalik na dvije sjene, što drže se za ruke, spremali su se zakoračiti u svijet sjena.
...

Morpheus je strgnuo tkaninu kojom je bila prekrivena slika, ona čudesna, kobna slika, što je visjela na zidu, iznad monitora Roseina računala.

Slika je prikazivala makove. Papaver somniferum, opijumski mak.
Vaza prepuna crvenih cvjetova koji žare i fosforesciraju. Cvjetovi na slici povremeno bi oživjeli, pupovi bi se rascvjetavali, potom bi latice opale ... a glavice maka se oblikovale, iz njih bi kapao gusti bijeli sok ...
Ponekad bi se na slici pojavljivali novi predmeti, a potom nestajali.
I okvir te slike, sa slikom tako savršeno usklađen, ponekad bi oživio. Izrezbareni bi se cvjetovi maka pokrenuli, a vitice rasle i uvijale se ...

Upravo se to dogodilo, kad je Morpheus sliku otkrio.
Tada je ostao samo okvir, a slika je nestala ... pretvorila se u tamu.

Držeći se za ruke, Morpheus i Rose zakoračili su u okvir slike, u tamu koju je okvir uokvirivao. Tama je bila gusta, pa su njih dvoje koračali oprezno. Morpheus se, vjerojatno stoga što je kao bog snova bio navikao na mrak, bolje snalazio. A Rose je tom tamom bila potpuno osljepljena, pa se Morpheusovu vođenju prepustila.

Iako ništa nije mogla vidjeti, Rosei se činilo kao da korača, ne ispuštajući Morpheusovu ruku, nekim uskim crnim hodnikom ... istim onim što ga je posljednje noći sanjala. Hodnik je bio zastrt debelim ćilimom, pa je Rose osjećala kao da korača nepokošenim travnjakom. I znala je da je ta trava po kojoj korača crna i gusta, iako je nije mogla vidjeti ....

Kao odjeci iz Roseina sna, za njima su nečiji koraci odjekivali.
No, Rose se pitala kako je moguće da se čuju koraci, kad netko gustim travnjakom korača. Jer, hodnikom kojim su Morpheus i Rose koračali, nisu nikakvi zvukovi odjekivali, niti je ikakav lahor pirkao.
Zrak je u tom tamnom hodniku bio gust i težak, nepokretan.

Rose je samu sebe tješila da halucinira.

Znala je kako deprivacija od vizualnih i zvučnih stimulusa vodi haluciniranju, no to bi se čovjeku događalo tek nakon dulje uskraćenosti. No, kako odrediti trajanje vremenu provedenom u koračanju kroz nijemu tamu?
U tom je muklom mraku vrijeme istodobno i stajalo i jurilo.

Koračali su tako, čvrsto se držeći za ruke. Morpheus i Rose.
Iako bez prethodnoga dogovora, ni jedno se od njih nije oglasilo. Rose je shvatila da crni beskrajni hodnik kojim njih dvoje koračaju ne podnosi zvukove ... a ni prolaznike. Stoga je nastavila koračati šutke. Bojala se da bi se crni zidovi hodnika, zidovi koje je samo naslućivala, mogli oko njih sklopiti, zdrobiti ih ... ako progovore.

A Rose je osjećala nesavladiv poriv, reći Morpheusu da ga voli. Reći mu da bi s njim ostala čak i da nije pristao njezinu drugu želju ispuniti. Ostala bi s njim unatoč svemu. Uzela bi na pleća pola njegove krivnje. No, je li krivnja samo njegova bila? U trenutku kad je izabrala voljeti ga i krivnja je postala zajednička. Cijenu Morpheusovih prijestupa mogli su ... i morali, platiti samo zajedno.
Rosei se činilo da se zidovi hodnika oko njih stišću. Bojala se, strašno se bojala da će se oko njih sklopiti. No, ona neće dragu ruku ispustiti, čak ni kad se čitav svijet na njih sruči.
Zaustila je, da unatoč tomu što zna kako to ne smije učiniti, Morpheusu kaže: Volim te.
Da mu to još jednom kaže, posjednji put.

A tada se sjetila priče o Orfeju i Euridici. Morfej nije izdržao ... osvrnuo se. Bilo je to tako predvidivo, tako ljudski predvidivo. Tko se ne bi osvrnuo da vidi voljeno lice, nakon rastanka za koji je vjerovao da je vječni. Osvrnuo se, nesretni Morfej i vidio voljenu ... posljednji put.
Rose nije vjerovala kako će ona i Morpheus stići do kraja toga crnog hodnika.
Rose nije vjerovala kako će izdržati. Orfej se osvrnuo, a ona će progovoriti ...
I, da ne bi progovorila, vlastitu je ruku u usta strpala, i grizla je, do krvi.

Morpheus bi povremeno jače stisnuo Roseine prste, a taj je stisak Rosei bio tako potreban, tako utješan i ohrabrujući. Da nije bilo Morpheusove ruke koja ju je sigurno vodila, Rose bi progovorila ... zavrištala i počela bezumno juriti, udarajući o nevidljive zidove beskonačnoga hodnika, poput uplašene ptice.

Nakon nekog vremena, čije trajanje Rose nije mogla procijeniti, odjednom joj se učinilo kako se pod hodnika naginje, kao da se ona i Morpheus spuštaju nekom nizbrdicom koja je postajala sve strmija. Ubrzo ... no je li to doista bilo ubrzo, ili mnogo kasnije, tko zna ... Rose je osjetila kako joj se tetive pod koljenima zatežu, a mišići nožnih listova grče, kao kad se dugo nizbrdicom spuštaš. Po tomu je procijenila da već dugo tom nizbrdicom silaze, ona i Morpheus.
A možda i još Netko, tko ih nečujno, a uporno prati?

No, Morpheus nije zastajao.
Išli su i dalje, istim umjerenim, nepromjenjivim tempom koji je slamao Roseinu snagu. No, nije se usuđivala progovoriti, ni zastati, čak niti usporiti korak. Činilo joj se da će svakoga časa progovoriti, kriknuti ... stati ili bezglavo potrčati.
No, kad joj se činilo da više ne može napraviti niti koraka, koračala je dalje.

Kosina je poda postajala sve oštrija, a nevidljivi svod hodnika kojeg je Rose nad njihovim glavama osjećala, kao da se spuštao, pa su počeli hodati pognuti. Iako je glavu pognula, uvukla je među ramena, Rose je osjećala kako je nešto dodiruje po kosi.

Nije mogla odrediti prirodu tih dodira.
Na trenutak je te ovlašne dodire osjećala kao dugačke rese na kraju zavjese od crne paučine, a potom kao da je dodiruju krila šišimiša što joj tik nad glavom u jatima nečujno prolijeću ... il' nečiji znatiželjni prsti ...
I kad je već pomislila da više ne može izdržati te nevidljive dodire u tamnoj tišini, odjednom joj se učinilo da čuje neki zvuk ...

Bila je to isprva samo slutnja zvuka, a potom je zvuk postao čujan, pa sve čujniji.

Voda tekućica žuborila je potmulo, negdje u tami ... daleko ispred njih.
Dok su nastavljali koračati, taj je žubor postajao sve glasniji, sve razgovjetniji ...

Post je objavljen 14.03.2007. u 23:59 sati.