Ljubo Ruben Weiss

(tekst od 24.03.2015, objavljena neznatno kraća verzija na www.virovitica.net 27.03. 201Ljubo R. Weiss: PUSTITE TITA NA MIRU!

Većini nas od 40 naviše trebalo bi biti jasno TKO JE BIO TITO! Umro je prije 35 godina, svi dosadašnji predsjednici Hrvatske – Franjo Tuđman, Stipe Mesić i Ivo Josipović – držali su Titovu bistu u svom uredu, predsjedničkim dvorima, nekada vili „Zagorje“. Ranijim predsjednicima RH bilo je također jasno tko je bio Tito i da njegove zasluge premašuju njegove minuse.
Meni će za nekoliko dana biti 66 godina, i mogu sada napisati da sam polovicu svjesnog političkog života živio uvjetno u Titovo vrijeme (od, recimo 1965 do 1990., dakle punih 25 godina, i pola, uvjetno rečeno u Tuđmanovo vrijeme, od 1990. do 2015.; isto, 25 godina; naime, i godine nakon njihove smrti pripisujem njima, iako se nešto govorilo o detitoizaciji, i još više, o detuđmanizaciji). Ova kolumna je ponešto zakašnjela je su priče o sklanjanju biste Tita s Pantovčaka već utihnule, no u sjeni Tita živjet ćemo svi mi stariji, dok smo živi.
Kolinda Grabar - Kitarović novoizabrana je predsjednica RH i uselila se na Pantovčak, a trebala je u Visoku. Istovremeno, deložirala je Titovu bistu (rad Augusta Augustinčića) i uz puno buke i publiciteta iselila ga u rodnu kuću, u Kumrovec.Njeno je pravo da si uredi ured kako ona želi, pa i da bistu Tita spakuje i pošalje u Muzej, njegovu rodnu kuću, no iselivši Tita s Pantovčaka, čini se,.učinila je najmanje dvije stvari:
1. iseljenjem biste Tita približila ga je srcima mnogih ljudi, pogotovo onih koji ne pate od amnezije,
2. iselivši Tita ipak je poslala poruke javnosti da ga nije ocijenila kao cjeloviti lik političara i državnika, već poslušala svog šaptača Tomislava Karamarka, k tome i povjesničara, te Tita, istaknutog antifašistu, baš u Njemačkoj, proglasila diktatorom, i tako ne samo domaćoj, nego i svjetskoj javnosti poslala poruku da se odriče Titove antifašističke pozicije i ujedno pobjedničke pozicije Hrvatske u Drugom svjetskom ratu?
Za razliku od mnogih koji su se sada uskokodakali oko Tita, moja persona imala je određeno kritičko mišljenje i o njemu i za njegova života, a evo, sada prvi puta javno navodim podatak da nikada poslije Titove smrti nisam bio u Kući cvijeća u Beogradu, a radio sam u Socijalističkom savezu koji je imao i zadaću organizirati putovanja do kuće Cvijeća iz Zagreba.
TITO SA ŠEST PLUSEVA, I ŠEST MINUSA
Da skratim, Tita nisam glorificirao, bio sam ambivalentan prema njemu kao političaru, ali osim kraćeg razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, i onda, i i danas, držim da je vodio Jugoslaviju na jedini mogući način – sa podosta čvrste ruke, nije bio demokrat, ali u Istočnoj Evropi, od svih država uspostavio je sustav sa najviše liberalizma, sa ekonomijom koja je i pored promašaja imala puno tržišnih elemenata, i ono najvažnije, osigurao je MIR zamalo 45 godina na „brdovitom Balkanu“. Prije 5-6 godina upravo potaknut unutrašnjim ambivalencijama napisao sam i objavio članak o Titu sa šest pluseva, i šest minusa, na kolaborativnom blogu www.pollitika.com i to je jedan od mojih najčitanijih članaka ( otvaran je i čitan najmanje 8729 puta - Drug TITO, enigma, diktator ili čovjek za kojim se plakalo?)
Nije dobro ocjenjivati ga subjektivno, mada, Tito je stalno rogoborio protiv Izraela i cionizma, i podržavao nesvrstane i druge arapske zemlje, pa čak i Arafata i PLO, čak i u njegovoj terorističkoj fazi. Istovremeno Joža Broz, zagorski mjudrijaš, imao je korektne odnose sa židovskim svijetom i posebno, Nahumom Goldmannom, svojevremeno predsjednikom Svjetskog židovskog kongresa. Osim u prvoj fazi kada je nacionalizirana židovska imovina, omogućio je malobrojnim Židovima-Jevrejima Jugoslavije solidne uvjete za organizirani rad i djelovanje – kulturno, socijalno, pa i vjersko, jedan od rijetkih drugova koje je poštovao bio je Moša Pijade, neki kažu da mu je Moša bio mentor… U knjizi „Enigma Broz“ naći ćete pasuse u kojima je zabilježeno da je Tito izuzuetno cijenio – Židove…čak ima i spekulacija da je i sam bio ne Joža iz Kumrovca, nego Židov, Walter Weiss…Tako i vi, i vaša obitelj vrlo vjerojatno Tita ocjenjujete subjektivno.
Zbog njegova antifašističkog, partizanskog djelovanja, zbog NJET Staljinu, zbog poticanja brzog razvoja Jugoslavije, i pored nekih mana, za mene je pozitivan lik jugoslavenske i hrvatske povijesti. I nije toliko problem što se Titovu bistu smjestilo u Titovu rodnu kuću, problem bi mogao biti kada ove grupacije. Desne i desničarske, „napadnu“ Trg Maršala Tita u Zagrebu, sigurno jedan od najljepših trgova glavnog grada Hrvatske, i kada naziv trga osvane, također u Kumrovcu? Za te osobe i grupe Tito je DIKTATOR i RATNI ZLOČINAC, jedan od deset diktatora u svijetu… Međutim, valja pogledati tko čini te grupacije? Vrlo često potomci ustaša, fašista, emigranti-povratnici nakon 1990., ljudi koji baš i ne znaju povijest ovih naroda i prostora …
PUSTITE TITA NA MIRU!
I zato, branit ću Trg Maršala Tita u Zagrebu, i reći PUSTITE TITA NA MIRU! Bio je protiv Hitlera, protiv Staljina, uzimao je i sebi, pretjerivao je hedonistički u luksuzu, ali je omogućio da radnici žive bolje, da grade kuće, omogućio je životni standard na kojem su nam mnogi u svijetu pozavidjeli… Danas možemo pjevati o banu Jelačiću, možemo naglašavati hrvatstvo, ili drugu naciju, ali od toga se ne živi.. Jer, što nam znači pjevati USTANI JELAČIĆU BANE, HRVATSKA TE ZOVE, istovremeno ići prema pučkim kuhinjama i socijalnim samoposlugama, nezadovoljni u većini, svojim životima, gledajući svojevrsni kaos oko nas, kontejneraše, pljačke i mito nevjerojatnih razmjera, strančarenje…?
Zato, lakše u „obračunu“ s Titom, bio je vojskovođa kojem se pjevalo „kraj Sutjeske hladne vode“,otišao je 1980. preko Romanije, sa svojim divizijama (Miroslav Krleža), prije 35 godina, bio je simbol (pozitivan) jednog vremena kada u osnovi nije nam puno toga falilo…
Dr. Ivo Goldstein i njegov otac Slavko dovršili su čak 1300 stranica teksta o Titu, knjiga se očekuje u javnosti za tjedan-dva. Neki izvodi su već objavljeni u Jutarnjem listu i već se sada zna da će to biti jedna od najopširnijih biografija Tita, maksimalno objektivna. Sam mlađi Goldstein radio je nas njoj – pet godina!
Ne završavam s poklikom ŽIVIO DRUG TITO, ali, zaslužio je pamtiti ga po boljoj strani! Vodio je relativno malu zemlju, ali da je vodio Veliku Britaniju, ili Francusku, pamtili bi ga kako Englezi pamte Winstona Churchilla, ili Francuzi, generala Charlesa de Gaulla… I mnoge druge država imale su političara koje narod pamti duže vrijeme, pa tako USA imaju Lincolna, Roosevelta i Kenedyja, Njemačka ima Bismarcka, Italija Garibaldija, Kina Mao Ce Tunga, Turska Kemala Ataturka, Egipat Nasera, Izrael Ben Guriona, Južnoafrička Republika Nelsona Madelu…
I na kraju, poručujem Titu pomalo sentimentalan:
„Tito, mogla te je Kolinda baciti i na Jakuševac, nije, vratila te je u „Zagorje zelene“, ali pored ovoga što sam naveo, znam jedno sigurno – ove godine, za Dan mladosti, vrlo lako je moguće da upravo zbog tvoje biste u „rodnoj hiži“ Kumrovec bude posjećeniji više nego ijedne godine poslije tvoje smrti.
Da sam mlađi, možda bi se i vidjeli, tko zna?

Oznake: tito, povijesne ličnosti, odnos prema kulturnoj i političkoj baštini, židovstvo, izrael

Ljubo R. Weiss: Lustig, Bandić i hrvatski Židovi

Očigledno nam trebaju teme za razvlačenje i treba nam neki Židov da bi se toliko nas uskomešalo zbog potpisa Branka Lustiga (rođ. lipnja 1932.) pod jednu peticiju! Istina, peticija nije bez težine, ali, evo što kaže, primjerice Goran Milić, na svom FB povodom podrške Branka Lustiga uhićenom Milanu Bandiću koji svojim potpisom, u društvu Slobodana Langa, Zdravka Tomca… tvrdi da se radi o političkom hapšenju. „Priznajem svakome pravo na vlastito mišljenje. Znatno sam restriktivniji kada se tim mišljenjem javno i poimence napadaju ljudi. Teško mi je kada se vrijeđaju 90-godišnjaci koji su preživjeli Aušvic, a onda tijekom življenja donekle prebrodili tu strašnu traumu, uspješno radili ne šireći mržnju i postali planetarno priznati dobivši dva Oscara. A užasno mi je kada takvu ljudsku veličinu koju su do jučer slavili kao moralnu vertikalu, ZBOG JEDNE REČENICE POTPORE UHAPŠENOM ČOVJEKU, razvlače po medijima razni bambusi, analfabete, iza kojih ne stoji ni mrva uspjeha, ni trenutak patnje." Zanimljivo, mnogi moji novinarski i ini kolege i kolegice oglasile su se svojim mišljenjima (Ines Sabalić, Žarko Puhovski, Denis Kuljiš, Ladislav Tomičić, ) pa je stvorena lepeza stavova koji idu od bezrezervne podrške Branku Lustigu i Milanu Bandiću do onih koji iskreno i javno pitaju da li se radi o gluposti i da li je Lustigu to trebalo. Ako bi po starom hrvatskom običaju prebrojavali mišljenja sa ljevice i mišljenja s desnice, ma kako se to nekome drugačije činilo, uzimajući u obzir i upise ispod raznih članaka na temu „Lustig – Bandić“ dojma sam da u kritici Lustigove omaške savršena je ravnoteža desnih i lijevih, možda uz napomenu da je očitovanje Tomičića (lijevog?) ipak bilo prekomjerno granatiranje Lustiga i nerazumijevanje dublje pozadine „slučaja“.
Zanimljivo je mišljenje dr. Vladimira Šalamona, koji iako trenutno u Austriji i na neki način van ovih događanja, naglašava da je Branko Lustig zaslužan građanin Hrvatske, da sudjeluje u hvale vrijednim projektima od značaja za hrvatsku i židovsku kulturu, od čega je festival filma samo jedan od njih, te da se dogodila nepromišljenost koju čovjeku sa 83 godine ne treba uzeti za zlo.
E, pa kada su se sukobila različita mišljenje za nadati se je da objekcije i moje persone mogu zanimati „širi publikum“, tim više, što obično o tzv. židovskim temama najmanje se oglašavaju oni kojih se to ponajviše tiče. Inače, Branko Lustig je isprikom dva dana nakon potpisivanja peticije postupio najispravnije objašnjavajući motive potpisivanja i moleći za tišinu nakon, i za njega, traumatičnih zbivanja.
. Cijenim Branka Lustiga kao oskarovca, njegovo djelo kao filmskog djelatnika nitko upućen u film ne dovodi u pitanje. Oscar - kipići su nedvojbeno osobna iskaznica koja nositelju omogućuje obraćanje medijima povodom raznih javnih događanja i mediji će ih rado zabilježiti, jer, eto, nešto je javno podržao (ili osporio) oskarovac! Međutim, valja postaviti pitanje da li to oskarovcu, k tome, dvostrukom, daje i pravo na političke vratolomije, tim više što će se taj potpis u purgerskoj sredini većma tumačiti - GLE, ŽIDOVI PODRŽAVAJU BANDIĆA!
PRIVATNA OSOBA - GRAĐANIN, UMJETNIK, ŽIDOVSKI AKTIVIST…
Naime, valjalo bi u temi razlikovati Branka Lustiga kao privatnu osobu -građanina, zatim Lustiga kao umjetničkog stvaratelja i treće, kao židovskog aktivistu jer promatrajući slučaj u tri dimenzije on otvara brojna pitanja javnog angažmana, i ne samo Branka Lustiga.
Dakle, građanin Lustig ima pravo potpisati bukvalno, svaku peticiju koju pokrene neka udruga ili organizacija, radilo se o zaštiti životinja, legaliziranju prostitucije, negodovanju zbog bušenja Jadrana ili pak – negiranju Holokausta. Sloboda izražavanja mišljenja pa i sloboda potpisivanja peticija jedna je od temeljnih ustavnih sloboda, ne samo u Hrvatskoj i nju, neosporno uživa i koristi, kao pravo, građanin Lustig.
Umjetnici po svojoj vokaciji, često u kontaktu s javnošću također imaju puno pravo obraćati se toj javnosti i nerijetko ga koriste književnici, slikari, glumci… sve do istaknutih sportaša, nerijetko tražeći dodatne medije za iskazivanje svojih umjetničkih talenata i sposobnosti.. Modernim rječnikom rečeno oni su i „brend“, i njihova je riječ više zamijećena nego tzv. malog čovjeka i građanina. Znaju to i organizatori raznih manifestacija i trude se oko toga da brendove imaju na svojoj strani. I sada pitanje svih pitanja: mogu li moćnici, od lokalnih preko gradonačelnika i predsjednika država (zlo)upotrebljavati nečiji brend te da li postoje osobe koje svoj brend lako daju pa čak i trguju njime? Ponavljam, ni na kraj pameti mi nije držati lekciju starini Branku Lustigu koji me podsjeća sudbinom i na mog pokojnog oca (preživjeli Auschwitza i drugih naci-logora) ali onako bratski i židovski („kao Židov Židova“) htio bih ga pitati ima li on osjećaj da je nekome nešto dužan? Pitam to i zato što se nije lako oteti dojmu da ponekad preživjeli logora žele sredini koja ih je isporučila u nacističku mašineriju smrti, ili ih nije priznavala iz tko zna kojih razloga (u selu?), nego su svoj talent, znanje i sposobnosti morali dokazivati u svijetu, potvrđivati da ih je ta sredina nepravedno izopćila, kao svojevrsno strano tijelo. Pažljivi analitičari će se sjetiti da je Branko Lustig, nakon Oscara, primio značajno odličje iz ruku dr. Franje Tuđmana, eto, da bi do današnjeg dana Tuđman u Lustigovim očima bio osjećajan čovjek koji u tami mraka kina, sjedeći pokraj njega, producenta, plače gledajući Schindlerovu listu. Isto tako Lustig, obradovan, odlazi u Glavašev Osijek i prima odlikovanje u svom rodnom gradu i ne sjećam se da išta kazuje i iskazuje – bar minimum pijeteta - spram srpskih civila koje su bile žrtve orgijanja smrti Branimirove bojne? Valja se kloniti se usporedbi bilo kojih recentnih događanja sa događanjima u Šoah, ali nisu li ti događaji bliži Holo-mustri nego – političko hapšenje Milana Bandića? Da sada opet ne otvaramo pitanje da li su deseci stranica prvog izdanja Bespuća dr. Franje Tuđmana poznati cijenjenom Branku Lustigu?
Ako se neki umjetnik navikne na svjetla reflektora, ne javlja li se ponekad i psihološki problem skloniti se sa tih svjetala? Sasvim konkretno, poznato je da je Milan Bandić bio široke ruke kada je u pitanju Festival suvremenog židovskog filma u Zagrebu (početak 2008.), preimenovan kasnije u Filmski festival tolerancije; u tom hvalevrijednom projektu Bandić i Lustig našli su zajednički interes, na zadovoljstvo i filmoljubaca ali i židovske zajednice u Hrvatskoj jer edukacije o Holokaustu (Schoah) nikada previše. No, da li bi se ta financijska sredstva našla i bez dobrohotnog Bandića gradonačelnika ili bi i svaki drugi kulturan i politički svjestan gradonačelnik Zagreba našao ta sredstva u gradskom proračunu teškom sedam milijardi kuna? Da sad opet ne otvaramo pitanje urbane rane u Praškoj 7 u Zagrebu koja tridesetak godina zjapi prazna i pored brojnih inicijativa pa i posljednje inicijative Goldstein, Šalamon – Lustig (!?) objelodanjene prošle godine sa pristojnom molbom da se konačno obnovi zagrebačka sinagoga ili počne graditi Židovski kulturni centar sa malom sinagogom i drugim, i gradu Zagrebu i hrvatskim Židovima potrebnim sadržajima. Uz prisjećanje da je upravo zagrebački gradonačelnik Ivan Werner 1941, dao nalog za rušenje jedne od najljepših sinagoga Srednje Evrope!
I tu, u relacijama poslijeratnog Zagreba i svih vlasti u 70 godina nakon oslobođenja od fašizma, valja tražiti dublje razloge sadašnjih događanja
- naime, Branko Lustig, kao i svi mi preostali Židovi Hrvatske ne bi trebali dolaziti u poziciju moljakanja sredstava za rad i djelovanje židovskih općina, udruga i organizacija, niti u poziciju ovisnosti o gradonačelnicima, Vladi ili nekim drugim državno-političkim tijelima. Može se imati razumijevanja za sadašnju besparicu, ali da li ta besparica u Zagrebu traje svih 70 godina, pa da evo, 2015. Zagreb spada u veće evropske gradove a da nema jedan jedini čestit spomenik „svojim Židovima“, stradalima u Shoah (ne računajući onaj u Dotršćini i još poneki koji tek po antifašističkom obilježju su i spomen na umorene zagrebačke Židove)? Vjerojatno Zagrebu trebaju i „Bandićeve fontane“, ali zasigurno trebaju mu i spomenik, Muzej židovstva, Židovski arhiv, glasila, obnovljeni Dom starih i nemoćnih, filmski festival posvećen židovskom filmu, većina onih židovskih institucija koje krase veliku većinu glavnih gradova Evropske zajednice, od Beča preko Berlina do Londona i Praga.
NOBLESSE OBLIGE
Tako zapravo dolazimo do poveznice Branka Lustiga kao građanina i umjetnika sa – Brankom Lustigom kao židovskim aktivistom koji je upornim objašnjavanjem vlastite sudbine ali i hrvatskih Židova, učinio nemjerljiv doprinos edukaciji o Shoah, osvješćivanju ove sredine, posebno mladih, povećavanju empatiju prema hrvatskim Židovima i nadasve, iskazujući pijetet spram židovskih žrtava, ali odbacujući krimen o hrvatskom narodu kao genocidnom. I tu se židovski aktivist Lustig, i ne samo on (Slobodan Lang, Jaša Bienenfeld i još neki) mogu naći na kliskom terenu branjenja neobranjivog – neoustaštva, sve do revidiranja povijesnih fakata.
Ukratko, NOBLESSE OBLIGE, Branku Lustigu pripadaju ne samo dva Oscara nego i zasluga da je sa Stivenom Spielbergom ( rođ.1946.) osnovao zakladu Shoah koja je sa mrežom suradnika u svijetu uspjela snimiti neprocjenjivo arhivsko blago - 54 000 svjedočanstava preživjelih Shoah, od toga stotine iz Hrvatske. Lustig ne treba ničiji patronat, ne treba mu suditi prestrogo svaku riječ, najmanje ga vrijeđati i osporavati jedno od temeljnih ljudskih prava (pravo na političko djelovanje), ali bilo bi poželjno da se ova i druga pitanja rasprave u mirnom dijalogu UNUTAR židovske zajednice.
Nakon Lustigove isprike koja je stigla u nedjelju do javnosti i koja će biti vrlo vjerojatno prihvaćena od potomaka preživjelih Holokausta, te i druge javnosti, to neće biti potrebno, ali je svojevrsna pouka svima da se u javni prostor, nabijen nervozom, ne ulazi emotivno, već racionalno. Lustigovoj uspješnosti, popularnosti i utjecaju pripadaju i određene primjerene obveze. Peticija je mogla i bez njegova potpisa, ako ga je već stavio ispod tvrdnje da se radi o političkom hapšenju, čak u asocijaciji sa progonom Židova u Shoah, obrazloženje je moglo biti vjerodostojnije i manje bombastično. Mogao je potpis uslijediti i bez kamera i ne među prvima, isto kao što bi trebalo u pravnoj državi prepustiti istragama i sudovima ustanoviti da li se iza dobrog čovjeka Bandića, koji širi dobro, nalaze i dokazivi krimeni. Jer i Hrvatskoj, ali i hrvatskim Židovima zaista je dosta manipulacija ili onoga što asocira na njih, ili pak veselih (lustig=vesel) epizoda iz svakodnevice, dok, primjerice, na stolu mi je neplaćeni račun baš za plin za veljaču, istina sa nešto dugova od ranije, na iznos od 2500 kuna!
Stalo nam je do bistrenja društvenih relacija, a ne njihova političkog, pravnog i medijskog zamućivanja.

(16.03. 2015., šira verzija)

Oznake: politika. Zagreb, židovstvo

Kota Lj. R. Weissa | 03.03.2015. (2832 pogleda. 31.03. 2015.)

Može li se vjerovati ovoj vijesti: „Vlada otpisala dugove Agroduhanu i Informativnom centru Virovitica - (ICV)“ Čitajući popis 64 firme i javne ustanove kojima se opraštaju dugovi (ne navodeći iznose i razloge), i povezivati to sa dugovima najsiromašnijim građanima RH , tzv. mali čovjek ima se pitati u kojem to sustavu živimo – sustavu tržišne ekonomije ili u sustavu komunističko-socijalističkog samoupravljanja kada je bilo moguće potezom pera oprostiti dugove, promašene investicije tipa Obrovac, zamuljati zeleni plan i „svojima“ dijeliti sjemensku pšenicu ili kukuruz, ili pak „Virovitičkom listu“ i Radio stanici Virovitica dati onoliko koliko im treba, e da bi bili produžena ruka tadašnje vlasti, a novinari imali status društveno-političkih radnika. Već je 25 godina kako je onaj sustav pokojni, ali, po svemu sudeći, stare, loše navike i dalje vladaju nama, ako u nekim područjima djelovanja i stvaranja nismo otišli ispod razine diktata socijalističkih moćnika. Treba li Kartagu razoriti? (ne u bukvalnom smislu?)

TKO JE STVARNI VLASNIK INFORMATIVNOG CENTRA VIROVITICA?

Pa, zašto smo se mi uopće borili, pitam se ojađen ovom viješću da će ICV-u, radio postajama Zlatar, Ogulin, HRT-u i drugima biti oprošteni dugovi! Zašto ovim medijima, a ne nekima drugima, može li Vlada naređivati i firmama da opraštaju dugove siromašnim građanima itd. Ima li tu ikakve razlike u odnosu na predstečajne nagodbe, koje su i danas bile i ostale sporne. Raspravu da se opraštaju dugovi i Hrvatskoj lutriji, HEP-u, Hrvatskim vodama, INI, Podravci, Sunčanom Hvaru... ostavljam ekonomskim stručnjacima, mene zanimaju mediji, posebno medijska utvrda Informativni centar Virovitica i gospodin Kristijan Toplak koji vodi tu JAVNU ustanovu. Jer, da bi država nekome oprostila dug, razumije se, da u toj ustanovi ima neki veći vlasnički udio.

Do sada sam bio uvjeren da su u vlasničkoj strukturi ICV-a najviše zastupljeni VPŽ, grad Virovitica. ali na neki način i općine, vjerojatno i zaposleni u ICV-u… Dakle, logikom, upravo su oni ti koji su najodgovorniji, zajedno sa ravnateljem Toplakom što je ICV nakupio dugova. Dalje, izuzetno rijetko našlo bi s opravdanja da se medijima pomogne, ali u slučaju da su iskoristili SVE unutrašnje rezerve i ono najvažnije, ukoliko su djelovali poštujući JAVNI INTERES građana, osiguravajući organizacijski rad društvenih tijela koja bi imala posredovati do novinara javni interes.

Ima li ICV takvo tijelo? NEMA! (O tome sam kao i promašenoj uređivačkoj politici svojevremeno pisao) i tome nemam što dodati, dapače, navesti mogu osobni primjer koji svjedoči o otuđenosti lokalnog centra moći, daleko od građana i naših potreba. I ono što se ne vidi is spomenute vijesti – nisu to neki novci Vlade i Zorana Milanovića, to su novci nas POREZNIH OBVEZNIKA koji smo ih povjerili Vladi, ali ne da ona njima raspolaže kako joj se ćeifne… I ta Vlada umjesto da prikuplja novac po zakonu, pravu i pravdi da spriječi da se Željko Kerum i bratija i dalje bogate na račun radnika (glanc novi BMV je u garaži Keruma!), sada će opraštati dugove i onih firmi javnih ustanova koje su se ne snalazeći s na tržištu gomilaju – gubitke! Možemo li znati koliko je Toplak i društvo nagomilalo dugova, tko ih je priječio da dio djelatnosti bude komercijalan i prihodovan? Znate li vi za ijednu manifestaciju gdje se ICV pojavljuje i na toj osnovi, ili pak, kao JAVNA ustanova organizira humanitarne priredbe za potrebite? Što znači ono medijski pokrovitelj na nekim plakatima? Koliko je pala naklada Virovitičkog lista zadnjih desetljeća, i zašto? Može li se portal ICV-označiti pluralističkim? Kakav je to JAVNI servis gdje čitatelji ne mogu ispod teksta ostaviti svoj online komentar!? Nije li i nekada zanimljiv Virovitički list sveo se na propagandni bilten jedne političke opcije? Kada ste zadnji puta pročitali kritički komentar u Virovitičkom listu glavnog urednika ili veleučenog fotografa Toplaka? Ili, pak na njihovu portalu? Kada se raspravlja na Županijskom i Gradskom vijeću i izvještaju o radu za proteklu godinu, uključujući financijski izvještaj?

ICV, JAVNI INTERES, NAGOMILANI DUGOVI…

Usuđujem se napisati da u ICV-u odgovornosti nema, ozbiljnosti nema, kvalitetnog novinarstva nema, širenja suradnika nema, javnog djelovanja sa prepoznavanjem JAVNOG interesa nema, objektivnog pisanja o pojedinim likovima naše političke i javne scene nema, ali opraštanja dugova – ima! Kako je ICV stvorio dugove kada je i do sada bio sponzoriran od Vijeća za elektronske medije, ukupno i po pojedinim projektima? Ili je gospodinu Toplaku bilo teško ispuniti neke formulare? I još jedna „caka“ – da bi sudjelovao u dobivanju sredstava za projekte nije smio biti sa dugovima, no, zna se…

Ovdje se radi i o nelojalnoj konkurenciji lokalnim medijima prepuštenima tržištu čije dugove nitko ne plaća i sav rizik medijskog djelovanja je na vlasnicima radio-stanica i portala. I posebna je pak priča, koliko su i ti mediji obvezni poštovati javni interes, a ne, kao što je to pokazao Gradski radio Kristijana Štengla, zaobilaziti ga u širokom luku pa već dogovoreni intervju – s Mladenom Kocijanom - na licu mjesta – otkazati!

Kristijan Toplak bahatio se jednako i nastupajući jednako neprofesionalno pogrešno informirajući javnost u djelovanju Židovske općine Virovitica, opstruirajući elegantno napore u provođenju natječaja „Auschwitz, 70 godina od oslobođenja“ ne omogućivši izravno obraćanje i animiranje javnosti preko Radio stanice Virovitica, tako da je na natječaj najmanje radova stiglo iz naše županije. Ni jednu drugu od priredbi u okviru projekta „Auschwitz, 70 godina poslije (1945.- 2015.), dva predavanja i polaganje cvijeća povodom Međunarodnog dana Holokausta) nije dozvolio da najavimo preko Radio stanice Virovitica! Kako je proteklo nekoliko posjeta „osmici“ i gospodi na vrhu nebodera bolje je ne spominjati.

TOPLAK – WEISS?

Gospodin Toplak je zaboravio da kao novinar sa više od 40 godina rada rado zapišem i poneki razgovor iz svakodnevice u svoj „dnevnik“. Tih jedva pet minuta, te subote, 17. siječnja 2015. bile su najmučnije za moju personu u mom burnom životu, a doživio sam i fućkanja i viku na javnim mjestima, prijeteća pisma, verbalne napade, ali tu drskost i bahatost koju je iskazao taj tip, nisam doživio ni u jednoj sredini u svijetu, ali eto, doživio sam u svom zavičaju.

Pod pritiskom ovrha i blokada, pitajući se tko će platiti ili oprostiti naše enormne režije, do kada ćemo gledati bujanje socijalnih samoposluga, pučkih kuhinja i vrlo vjerojatno, kupovanje glasova parama naroda (izbori za Sabor samo što nisu!), ne vjerujem da ova Vlada Milanovića išta radi zarad lijepih očiju! Pa i ovo opraštanje dugova gdje se stvara dojam da se radi o masovnoj akciji, a ne sipanju pijeska u oči poniženima i uvrijeđenima, vrlo je sumnjivo.

Pitam: „Do kada, nesposobni manipulatoru Milanoviću i – do kada, drski, primitivni Toplaku?“

Kad HDZ kontrolira narod poplavi

Agitprop iz Rusanove 1

Oznake: mediji, radio, židovstvo, Auschwitz

(SONJA SAMOKOVLIJA I TAMO GDJE NEMA LJUDI OSTAJE – ČOVJEK)



BIO JE TO POSLJEDNJI LET SONJE SAMOKOVLIJE…
U ponedjeljak, 8. 12. 2014. na Mirogoju je pokopana SONJA SAMOKOVLIJA, na posljednji počinak ispratili su je, uz rodbinu i prijatelje, glavni rabin Hrvatske dr. Kotel Da Don, rabin Dovid Goldwasser, prijatelj i vjerski učitelj iz New Yorka,, te predstavnik Saveza jevrejskih opština Srbije, Davor Salom. Nadam se da mi dr.Vladimir Šalamon, predsjednik Bet Izraela, iz Zagreba, neće zamjeriti što dijelim privatnu poruku jer nedostajat će ne samo njemu, kao predsjedniku BET IZRAELA kojem je bila desna ruka, već i mnogim drugima, i zato razumijem što i Vlado odlazak Sonje Samokovlije doživljava kao veliki gubitak: "Sonje više nema. Rijetko odana, požrtvovana, iskrena i poštena prema svima, pa i prema Židovstvu. Radi se o nenadoknadivom gubitku, što zajednici Bet Israel otežava situaciju. U maloj zajednici, sa tako velikim očekivanjima i planovima, sa takvom dinamikom različitih događanja na polju kulture, religije i edukacije, njeno odsustvo ćemo dnevno osjećati. Veliki je to gubitak sigurno i za cijelu židovsku zajednicu Hrvatske."
Nad otvorenim grobom biranim riječima posmrtnog govora oprostio se njen prijatelj i vjerski mentor rabi dr. Kotel Da Don ističući njeno dobro ime, dobra djela i prerani odlazak. Izgovorio je riječi kralja Solomona koje se rijetko čuju: „ Bolji je dobar glas nego skupocjeno ulje, i smrtni dan nego dan rođenja. Bolje je ući u kuću gdje je žalost , nego gdje je gozba, jer ondje je kraj svakog čovjeka, i tko je živ, nek primi k srcu!“ Mnogo si truda uložila u ovaj svijet, izgradila svoj dom,odgojila svoju djecu i bila si sretna sa svojim radom. Bila si među osnivačima naše zajednice, aktivna članica,, članica Vijeća od osnutka do zadnjeg daha, bila si nam poput stupova Jahina i Boaza… Kao da je u karakteristikama Sonje Samokovlije sažeo sliku idealnog Židova koju krase optimizam, nada,odanost, ponos, osjećaj zajedništva, jak duh, prosvijetljenost i odlučnost, vjera i sposobnost razumijevanja drugog, moral i savjest, provođenje pravde i mira. Istakao je ideju - vodilju Sonje: „Zla se kloni, a čini dobro, traži mir i idi za njim“! U zadnjem razgovoru, kroz suze, izrekla je svom rabiju testament želju – zadržati jedinstvo i međusobno poštovanje u zajednici!

Prenosim sa web stranice Bet Izraela riječi rabina Eliezera Pape:
"Na Mocae Šabat je članica nase ješive, spiritus movens zagrebačkog jevrejstva, neumorni pregalac i istraživač – i, nadasve, veliki čovjek, Sonja Samokovlija, pozvana u nebesku ješivu. …Maji i i Raulu izražavamo saučešće rečenicom koju su vjekovi sefardskog iskustva potvrdili kao najnenametljiviju i značenjem najbremenitiju: Tenuhamu min ašamajim im šear avele Cijon vIrušalajim (neka vas s neba utješe, zajedno sa svima onima koji žale za Cionom i Jerusalimom). U nju je utkana misao da je smrt bliskog srodnika, pogotovo majke, svakom djetetu ravna razorenju Jerusalima i hrama. Bol za gubitkom traje doživotno, kao i bol za Jerusalimom; ali kao što je ideja Jerusalima vječna i pokoljenja joj se uvijek vraćaju, tako će i Sonja, prvenstveno za vas dvoje, ali i za nas ostale koji smo imali čast da je poznajemo, zauvijek ostati izvor ponosa, inspiracije i prelijepih sjećanja.
Tei nafša cerura bicror ahajim!"

OSTAVILA NAM JE „RJEČNIK DUŠE“, DA SE NE IZGUBIMO…

Njena prijateljica i književnica Ružica Galac Popović piše:
„Čitav svoj život Sonja Samokovlija je prosvetiteljski posvetila pomažući nam da pronađemo sebe unutar sebe, da razumemo tradiciju duhovnosti kojoj rođenjem pripadamo. Neumorno je radila da svet učini boljim mestom za život, uklanjala prepreke kako bi i drugi ispunili i ostvarili vredne ciljeve. Imala sam čast i privilegiju da me je zvala prijateljicom i saradnicom. Bile smo koleginice na Aerodromu Beograd, početkom sedamdesetih a od devedesetih i saradnice u JZY (Jevrejska zajednice ex Jugoslavije). "Rječnik duše - Milon LaNešama" ostavila nam je da se ne izgubimo.“


Osobno Sonju Samokovliju doživljavao sam kao vrijednu osobu, židovsku aktivistkinju, ranije članicu Židovske općine Zagreb, kasnije članicu Bet Izraela, urednica židovskog časopisa RUAH HADAŠA (Novi duh), od 2008. Zagrepčanka po rođenju, napunila je 68 godina, što i nisu metuzalemske godine – u Zagrebu je završila osnovnu školu te čuvenu Gimnaziju u Križanićevoj. Njemački jezik sa književnošću diplomirala je u Sarajevu pokazavši već u mladosti, zajedno sa roditeljima, da nema predrasuda prema kulturi naroda čiji neki pripadnici učinili su zlo židovskom narodu. Svoju žeđ za znanjem dopunila je još jednom diplomom – završila je Studij povijesti umjetnosti na Univerzitetu u Beogradu. Bila je marljiva, požrtvovana, spiritus movens mnogih pozitivnih događanja, pobožna unuka Isaka Samokovlije, književnika. Svaki put kada u privatnoj biblioteci JUDAIKE dotaknem slikovnicu "DIJA, DIJA, PESA", izdanje Svjetlosti iz Sarajeva, iz 1951., pogledam u maniri Jovana Jovanovića Zmaja napisanu prvu pjesmu „Zavjesa se diže, i Sonjica stiže..“ , sjetim se Isaka, i Sonjice... Školovala se u više mjesta, svoje obrazovanje i životno iskustvo obogatila je na više izvora ex-Jugoslavije, posebno na sarajevskom i beogradskom Sveučilištu, a živjela u Dubrovniku (prvo zaposlenje u podružnici JAT-a) Beogradu, (JAT) Muenchenu i Solunu. Nije mogla bez avio-kompanije pa je radila u poljskom LOTU, a u mirovinu je otišla sa radnog mjesta u Air Franceu.

BEJAHAD, DOBAR TEK, ŽIDOVSKA PLURALNOST

Surađivali smo naročito oko BEJAHADA, židovske kulturne scene, a s njom i njenom majkom došao sam u kontakt preko strica Žaka (Jakoba) brata Isaka Samokovlije koji je jedno vrijeme živio u Virovitici i bio član Židovske općine Virovitica. Nismo se Sonja i moja persona svaki puta razumjeli, zazirala je od političkih tema u Ruah Hadaša, Bet Izrael je gledala, kao osoba okrenuta prvenstveno duhovnosti, kao isključivo vjersku zajednicu, znala mi je kao glavna urednica britko i odbiti neke tekstove, što je bilo njeno pravo. Nismo se slagali u procijeni nekih osoba, ona se osjećala Sefardkinjom, moja persona Aškenazom, Sefardi bi rekli da sam za njih „Švabo điđo“(!), no, sve je to dio života i unutaržidovske pluralnosti, Autorica je odlične knjige sa receptima židovskih jela, DOBAR TEK, izdanje KD "M. Š.Freiberger, Zagreb, 2000. - na toj knjizi, koja je očit doprinos čuvanju kulturne baštine, posebna joj hvala! Recepte, posebno sefardske kuhinje, recepte jela, kolača...desetljećima je skupljala i objavila u pravom gurmanskom vodiču kroz židovske delicije. Najmanje pet-šest recepata za Hamanove uši (Hamantaschen), kolaču koji nas podsjeća na Purim i hrabru kraljicu Esther, ali njena neprijatelja Hamana, naći će sladokusci u tom kulinarskom priručniku prve klase.
„JER ZAPOVIJED JE SVIJEĆA, A TORA JE PLAMEN“
Kada mi je neki dan stigla obavijest da ponovo pošaljem tekstove jer je Sonji teško završiti broj pred Hanuku, nisam vjerovao da je u tako teškom stanju. Znali smo za njenu tešku bolest, ali otišla je prebrzo, nadali smo se, nadali... U rujnu ove godine njen uvodnik u Ruah Hadaša bio je neuobičajeno kratak. Napisala je u njemu, pored ostalog: „Postala sam još jednom nona i sretna sam što se naša obitelj povećala za još jednog krasnog dječaka. Nešto prije njegovog rođenja, saznala sam da sam teško bolesna, no isto sam tako postala svjesna da imam još puno želja koje trebam ostvariti i da moja bolest mora na “čekanje”. Nemam sada vremena za nju. Bacila sam se na liječenje i pozitivno razmišljanje. Za sada sam ja u prednosti. Neću razmišljati o drugom. Dok ide, ide, a ide dobro i nema predaje.
(“Jer zapovijed je svijeća, a Tora je plamen”
Knjiga Salomonova 6.23)
Nepotpuno bi bilo ovo slovo POST MORTEM a da se ne kaže da je Izrael u Sonji Samokovlija imao osvjedočenu prijateljicu.
Nije završilo dobro, odlazi i moja generacija, naraštaj čuvara ostataka židovstva (jevrejstva) koji smo se trudili i još trudimo oko vjere i dobrih djela naših predaka. Bojim se praznine koja nastaje odlaskom Sonje Samokovlija, i osoba starog, dobrog kova! Pripadala je onom soju Židova -Jevreja kojoj je svaka granica prepreka, vrlo je vjerojatno da i njen rad u tri zračne kompanije značio je uživati u letu poput ptice koja granice prelijeće i ne vidjevši ih, onoj grupaciji koja se nije stidjela reći da pripada „Ješama“ i napaja se na više izvora kultura, ali svjesna da je samo jedan izvor nepatvoren, izvor predaka, bosanskih Sefarda. Oni, osebujni, Židovi Orijenta, su prije pet stoljeća nastanili, kao izbjeglice iz Španjolske, u Osmanskom carstvu, na području Balkanskog poluotoka, pretežno u Bosni. Obitelj Sonje, zapravo liječnika i književnika Isaka Samokovlije pristigla je u Sarajevo preko bugarskog grada Samokova odakle se nakon pogroma, kao obitelj Baruh, preko Travnika, gdje mijenja prezime u Samokovlija, doselila u Goražde, grad Isakove rane mladosti otkuda datira i veliko prijateljstvo sa Ivom Andrićem.
Riječi o potrebi jedinstva i međusobnog poštovanja u Bet Izraelu, jednako su važne i za cjelokupno malobrojno hrvatsko židovstvo i slobodan sam dodati u nadi da mi neće biti zamjerena profanost, da je vrijeme da se kaže onima koji nisu u stanju graditi, primjerice u urbanoj rani Zagreba, na adresi Praška 7, da su postojali i još postoje oni kojima je židovstvo ne samo krinka i poza već vrijednost za koju se bori do kraja života.
Sonja, ZIHRONO LIVRAHA!
Sonja, iz vječnosti si došla, u vječnost si se vratila!
Pisala si uvodnike u Ruah Hadaša pod nazivom „Jer, zapovijed je svijeća…“ Za koji dan je Hanuka, židovski blagdan čuda i svjetla, i prva zapaljena svijeća bit će posvećena i tebi.
Sonja, tamo gdje se sada nalazi tvoja duša, vjerujem, vlada blago svjetlo i spokoj, nije strka i kaos, i tamo gdje nema ljudi i dalje nastojiš biti - čovjek!
(Napomena: Ovo je najšira verzija teksta koji je uz manje izmjene, odnosno u kraćim verzijama objavljen na portalu www.savjest.com i na portalu www.pollitika.com, u XII mj. 2014.; tekst je ponuđen jednom od čitanijih dnevnih listova u Hrvatskoj, nije prihvaćen odnosno u njemu objavljen)

Oznake: Sefardi, židovstvo, Novinarstvo, kulinarstvo

Blagdan Hanuku smo obilježavali i prije Beča, najčešće u Židovskoj općini u Zagrebu, no za mene je počela predstavljati istinski događaj tek u Beču, poslije 1991. Tada bi se, najčeće po hladnom vremenu okupila veća grupa Židova Beča, uz veliku HANUKIJU, oko dva metra visoku, kod Stephanplatza,na početku Kaertnerstrasse, blagdan bi nam čestitao gradonačelnik Beča Michael Hauepl (SDP) zatim bi se plesalo oko hanukije, na kojoj je bila upaljena prva svijeća (velika žarulja), a gorio je i "šameš"".
(http://youtu.be/BeS46weU4ZI (Flory Jagoda,porijeklom uz Sarajeva, nenadmašna u sefardskoj glazbi!)
Mi Židovi bi zatim jedan drugom čestitali Hanuku, a našao bi se i poneki Austrijanac koji bi to učinio. Primijetilo se da među stotinjak okupljenih smo većinom mi Židovi došli zadnjih godina u Beč, s dosta ruskih Židova i ponešto Izraelaca. Diskretno nas je čuvala austrijska policija i "naši" dečki u civilu - nikada se nije dogodio ni najmanji incident!
Inače, u kući, u mladosti nije se previše držalo do židovskih blagdana, i prvi susret s njima dogodio se za vrijeme ljetovanja židovske omladine Jugoslavije, koja su se organizirala najčešće u različitim mjestima na Jadranu, po grupama tj. po uzrastu. Sudjelovao sam na oko 12 ljetovanja po 14 dana -, a započeo sam s 11 godina u hotelu "Šator" na Jahorini. Uz odmor se družilo i učilo o židovskim običajima, povijesti, Izraelu...- svi smo bili podijeljeni po grupama i imali "madrih" (odgajatelja, vaspitača) te kulturnog referenta. U moje vrijeme referent je bila Miriam Steiner, koja danas kao Miriam Steiner Aviezer, nekada zaposlena u Yad Vashemu, autorica više knjiga, živi u Izraelu (pored ostalih, autorica knjige "Hrvatski pravednici"). Odvijalo se to u Titovo vrijeme, usprkos Brozove antiizraelske politike, a ponekad uz goste predavače iz inozemstva i Izraela i pretpostavljam da je to omogućeno dogovorom Svjetskog židovskog kongresa i jugoslavenske vlade, odnosno Tita i Nahuma Goldmanna, predsjednika Svjetskog židovskog kongresa, koje je vezivalo višedesetljetno prijateljstvo, i što tajno i što javno sastajali su se zamalo svake godine.
ŠTO ZNAČI HANUKA?
Blagdan Hanuka se slavi kao sjećanje na pobjedonosnu oslobodilačku borbu židovskog naroda na tlu drevnog Izraela protiv helenističkog (grčkog) osvajača u vrijeme vladavine Antioha IV.Epifanija.
Povezan je blagdan sa ČUDOM koje se dogodilo kada su Grci ušavši u Hram oskvrnavili ga i kada se obnavljao nakon oslobođenja koje su izvojevali Makabejci - ulje u hramu trebalo je biti dostatno za plamen obrednih svjetiljki u trajanju jednog dana. Iako se radilo o zapečačenoj posudi s uljem, ulje je gorjelo punih osam dana. Blagdan Hanuka naziva se i blagdanom svjetlosti – središnji ritualni predmet je hanukija, deveterokraki svijećnjak, na kojem se, posebnim redoslijedom pale svjećice: prvi dan jedna, a sve vrijeme blagdana gori svijeća zvana poslužitelj – šamaš, deveta svijeća koja služi za paljenje onih ostalih, koje se pale svakog dana po jedna više. Tradicionalisti paze na redoslijed paljenja svijeća, smjer, a samo znalci znaju da se svaku večer ispočetka pale svijeće ovisno koji je dan Hanuke. Dakle, petog dana, npr. pale se četiri prethodne svijeće i dodaje još jedna, peta, i izgovara blagoslov. Ovo je veseli blagdan, pjeva se i pleše, a u blagdanu je dozvoljena igra drajdlom (zvrkom), zvanim i sevivon. Sve dane blagdana služe se krafne (latkes).
Inače, novokomponirane Židove ćete najlakše prepoznati po tome što ne razlikuju MENORU - svijećnjak sa sedam krakova, ujedno i grb Izraela, od HANUKIJE sa osam krakova plus šameš. Inače, postoje razne vrste hanukija, izrađene od raznih materijala i raznih dizajna, i zapravo su često prava mala umjetnička remek djela. I naravno, najbogatiji su obično u kući imali srebrne, a superbogati i zlatne hanukije, no ni s tim se nije smjelo pretjerivati, jer hanukija je ipak ritualni predmet. Kao otpor prenaglašavanju židovstva stvorila se i izreka odnosno mišljenje - što veća hanukija u nekoj obitelji, to manji osjećaj izvornog judaizma. Posebno su bile vrijedne hanukije u sinagogama, a smatra se i danas sramotom da židovska obitelj nema hanukiju u kući ili stanu. Zanimljivo, najmanje hanukija po kućama i stanovima vidio sam u Izraelu, posebno u kibucu u kojem sam svojevremeno radio i učio, uz objašanjenje - mi smo kibuc kojem je osnivač socijalistička stranka, i drugo, naglašavati židovstvo u Izraelu nema potrebe - naglašavaju ga oni koji su u galutu (dijaspori).
BLAGDAN POSEBNO ZANIMLJIV DJECI
Blagdan je posebno zanimljiv djeci koja su fascinirana svjetlom, a u kućama i stanovima vrtio bi se drajdl ili sevivon, drveni zvrk na kojem su kratice na hebrejskom u značenju - daj jedan, uzmi jedan... Naravno, najljepše je kada bi se okrenuulo UZMI SVE...To je inače, jedini oblik kockanja koji je Židovima dozvoljen. Hanuka pada u kalendarski kratke dane i duge noći, i svojom vedrinom stvara dobro raspoloženje, jer, vrijeme je to kada smo obično, zbog manjka dnevnog svjetla, "u bedu". Išlo bi se nakon manifestacije na Stephansplazu kući,u stanove i partijalo se do kasno u noć, uz dobro posluženje i odabranu židovsku glazbu, a omiljena je bila "klezmer" glazba.
Nadrabin Hajim Paul Eisenberg, poznat i po svom humoru, u Centralnoj sinagogi u Seitensttenngasse, kod Schwedenplatza, za "službe božje" u danima Hanuke držao je inspirativne govore, obaćao se posebno nadahnuto nama vjernicima naglašavajući koliko je SVJETLO važno bukvalno, ali i u prenesenom značenju. Svjetlo je, nasuprot mraku i tmini, znak nade, znak vjere i znak jasnoće koja nas ima pratiti u budućnosti!
Erev Hanuka - večer uoči Hanuke - kada se pali prva svijeća je u srijedu navečer, 27. studenog 2013. i svake godine pada na drugi datum jer je židovska godina obilježena lunarnim, a ne Sunčevim kretanjem. Tako židovska godina ima dvanaest mjeseci, a svaki mjesec 29 ili 30 dana, što je ukupno 354 ili 355 dana.
Happy Hanukkah! Sretna Hanuka!
----------------
(objavljeno na portalu www.pollitika.com, 27. 11. 2013.)

Oznake: Beč, Hanuka, židovstvo, mladost

Kažu, brat ti je bolestan, pusti ga! I tako svaki put kada kažem da nemam uvid u to kako troši novac Židovske općine, koji dobije iz raznih izvora. Za 2012, godinu u kasi se našlo 84 000 kuna, još krajem prošle godine tražio sam čiste račune, specifikaciju troškova, odluke tijela Židovske općine Virovitica, dobio sam ih samo djelomično.

Dugo šutim, više ne mogu šutjeti jer sutra će me, kao što me pitaju i danas, pitati da li sam nešto od svega znao!

A znam da je lažno predstavljanje nezakonito. Netransparentno trošenje financijskih sredstava, pa i iz državnih i lokalnih izvora, je također nezakonito. Vrijeme je za mene uvijek vrijeme čistih računa, jednostavno, taka sam se rodio, i takav ću umrijeti.

I onda opet upozorenje: NEMOJ, BRAT TI JE I K TOME, BOLESTAN!

Moj brat predstavljao se do neki dan, nakon godinu i više od NEOPOZIVE OSTAVKE na mjesto predsjednika, kao predsjednik Židovske općine Virovitica, točno do 14. studenog 2013. Tada smo se mi malobrojni sastali u lijepim prostorijama Židovske općine Virovitica, o okviru bivše vojarne, tužni što nas nema više. Holokaust je progutao veliku većinu virovitičkih Židova, i Židova okolice - većina je otišla u dim Auschwitza. Nekada, davne 1941. bilo je 234 židovske duše u Virovitici, Holokaust je preživjelo 28, dakle 206 duša je smrtno stradalo. U okolici Virovitice , u selima i trgovištima živio je 61 Židov, a preživjelo je samo 8 Židova, znači likvidirane su 53 osobe. U Virovitici i okolici smrću je završilo ukupno 267 Židova! Ni spomenika, zamalo ništa - na mjestu gdje je bila sinagoga danas je stambeno-poslovni objekt i dvojezična ploča, odmah na početku ulice Matije Gupca, jedna knjižica koju smo brat i ja zajedno napravili. Od studenog 2012.. zamire rad Općine, moj brat ne prenosi nakon NEOPOZIVE OSTAVKE, dužnost na drugu osobu, ne saziva skupštinu... Bio je dužan organizirati skupštinu, a na to ga nisu poticali ni dr. Ognjen Kraus iz Zagreba, ni drugi. Nema sastajanja do ovog četvrtka 14, listopada 2013. Donosimo zaključke, šaljem ih medijima kao v.d. predsjednika najmanje Židovske općine u Hrvatskoj. Do mene dopiru glasovi da se u Zagrebu ne slažu s tom odlukom, prve vijesti u medijima o održanoj skupštini nisu sasvim precizne, daje se riječ nepozvanima, bivši predsjednik virovitičke Židovske općine nažalost percipira okolinu hendikepiran teškim bolestima.i ne shvaća da je Parkinsonova bolest uznapredovala...

UGASITI ŽIDOVSKU OPĆINU, ILI NASTAVITI?

U taj četvrtak mogli smo Židovsku općinu Virovitica ugasiti. Podmetnuo sam leđa i prihvatio prijedlog da je ne ugasimo, da još pokušamo svi zajedno završiti obnovu mrtvačnice na Židovskom groblju i pretvoriti je u muzejsko-memorijalni objekt, možda i prostorije za druženje imati tamo. I ponešto još ostaviti traga u Virovitici i šire kojom kulturnom priredbom pod motom NEKA SE JOŠ ČUJE I NAŠ GLAS! Zaprepastio sam se kada sam vidio stavove o tome, koji su čak dospjeli do medija. S obzirom na razne gluposti koje piše i radi očito je da više nije sposoban obnašati dužnosti u Općini, a kamoli predstavljati Židovsku općinu Virovitica.

ČLAN KOJI NE PLAĆA ČLANARINU eventualno ne može glasati, a nikako ne gubi pravo na članstvo u Općini. Sramoti se slanjem nesuvislih poruka uokolo, radi nekakve konzultacije, a zna ako su potrebne jedino mjesto koje ima za konzultacije je skupština Židovske općine Virovitica., a ima oko sebe i osobe pravno-politički potkovane.

JAVNOST upoznajem nerado s ovim činjenicama, znam da će mi neki zamjeriti, ali stanje na kontu Židovske općine Virovitica, treba javnost znati, između ostalog i da se spriječe glasine. Punih četrdeset godina sam židovski aktivist, živio sam u konzervativnoj židovskoj općini Beč, koliko i meni zdravlje dopušta želim, sa suradnicima revitalizirati Židovsku općinu Virovitica, uvjeren da ima osoba, koje uz nas malobrojne Židove, žele raditi i čuti naš tihi glas,

Osobno preuzimam na sebe obvezu sazivanja Skupštine Židovske općine Virovitica, ali ukidanje Općine bilo bi preuranjeno i kardinalna greška. Što će biti u budućnosti, ne znamo, možda se priključimo Židovskoj općini Osijek, možda se povežemo sa daruvarskom općinom, možda se priključivanje vjerskoj organizaciji Bet Izrael, možda Koordinaciji, unatoč mog mišljenja da Koordinaciju židovskih općina Hrvatske vode dijelom problematične osobe koje ne brinu posebno o socijalnim potrebama članstva i dozvoljavaju da desetljeće zjapi prazna rupa u urbanom tkivu Zagreba. Budućnost je u ovim turbulentnim vremenima teško predvidjeti, no ono što obećavam to je da ćemo u vrijeme krize prvenstveno brinuti o socijalnim potrebama članstva i prijatelja Općine odnosno pridruženih članova.

SOCIJALNO, JAVNO, HRABRO...

Židovska općina Virovitica nije mogla ostati privatni feud Željka Weissa, starijeg, a on feudalac i etnobizničar, bez obzira i hvalevrijedan rad oko obnove mrtvačnice.

Nakon objavljenog članka o stanju oko gradnje Kulturnog centra sa sinagogom u Praškoj 7, u Zagrebu, gdje se zalažem za HITAN početak gradnje upozoravaju me na nered u mom dvorištu, koji čak nije od jučer. Ali, Židovima Zagreba i Hrvatske, ne treba parkiralište, nama treba Muzej, Biblioteka, dvorana za predavanja, dvorana za izložbe, možda i mala sinagoga u okviru Centra, pulsirajuća točka samog središta Zagreba. Zalažem se za to i zalagat ću se i na Net stranici grupe koju sam osnovao prije oko 7 mjeseci i koja uspješno radi.

Da bih bio vjerodostojan u javnosti, PRISILJEN SAM O SVEMU TOME pisati i objaviti ovu kolumnu. Molim vas da mi pomognete da održimo Židovsku općinu Virovitica, molim vas da pomognete održati ovo malo preostalog zdravlja mog brata! Boli me duša kada vidim da nosa okolo uramljene fotografije Jeruzalema, Izraela, rabina... i prodaje ih. Njegovo „šnorovanje" po bankama i firmama te od pojedinaca sugrađana te od Židova u Hrvatskoj i svijetu, porijeklom iz Virovitice, baca ružno svjetlo na židovstvo. Tražio je čak novac od potomaka Židova Virovitice koji vode spor sa vlašću da im se vrati odnosno nadoknadi vrijednost kuće i zemljišta gdje je nekada bio tzv. Bingov čošak, a danas su tamo robna kuća i banka. Da li je to ponašanje posljedica nevraćanja imovine u Lukaču, u naturalnom obliku, ne znam. Sramoćenje je to sve skupa židovstva, i Virovitice, a nije isključeno da tu ima i još nečega, ali okrenut sam budućnosti i molim sve dobronamjerne za pomoć!

Jer, BEZ ČISTIH RAČUNA SE NE RAČUNA!

ŽeljkoWeis, stariji, i pored svega ima šansu da kao povjerenik za obnovu mrtvačnice, uz zajednički trud, završi ovaj projekt. Ne želim se sramiti što sam hrvatski Židov, želim da u miru proživim zadnje godine života, radim istovremeno na završetku tri knjige, pišem, objavljujem... Ni on, ni ja nemamo drugog zavičaja od ovog, virovitičkog, Ne želim naglašavati da sam zadnjih tjedana primio nekoliko antisemitskih poruka pa i dvije prijeteće i da sam s njima upoznao Policijsku upravu Virovitičko - podravske županije. Na svu napetost u međunacionalnim odnosima u Hrvatskoj, nama ne trebaju afere vezane za Židove. Međutim, bez ikakve prijetnje ikome, oni koji me znaju, znaju i to da sam u stanju objaviti sadržaj antisemitskih poruka. To ne činim, jer mislim da je vrijeme da mislimo na budućnost i svi, i Hrvati, i Srbi, i Česi, i svaka manjina zajedno s dominantnim narodom, radimo za život dostojan svakog čovjeka.

Žao mi je što sam morao JAVNO progovoriti o našim, židovskim mukama, kao i općim mukama, no želim mirno spavati i bez gorčine još ponešto učiniti na dobrobit svih nas. Moralno-etički principi i židovstva, ali i nastojanja da živimo u uređenoj pravnoj državi, moto su mog rada i djelovanja desetljećima. Vi se ne morate složiti ni s idejama koje pronosim, niti ovim postupkom, ali savjest i sjećanje na oca, uvažavanje izvorne židovske tradicije temeljene na vjeri, etici, posebno solidarnosti. nalaže mi da ne živimo mimo židovske tradicije i u mutežu.

Kao postariji čovjek, novinar i Židov, vjerujem da je to, i pored svega, moguće!

(Napomena: objavljeno kao kolumna na www.virovitica.net, 17. 11. 2013.)

Oznake: židovstvo, male židovske općine, čisti računi

Da li je to sitno, da li je to krupno, da li treba, da li ne treba reagirati... tko treba prvenstveno reagirati, koliko se to tiče najviše Židova, koliko Roma, Srba, Hrvata - antifašista, antifašista općenito, koliko povjesničara, koliko državnih tijela, nisam posve siguran. Ali, reagiram, šutnja je pristanak na zlo, bilo ono malo ili veliko. Zaboravio sam napisati u ovoj prosvjednoj porucu uredniku časopisa "Vojna povijest" i činjenicu da je doskora Jovanovićevo Ministartsvo znanosti, obrazovanja i sporta ovaj časopis preporučivalo učenicima kao dopunsko štivo za učenje povijesti. Dopunjujem da su me na ovaj neslavni poster upozorili, gnjevnim riječima, Krešimir Bauer i Simona Goldstein, i ovim putem im se zahvaljujem.

GLAVNOM UREDNIKU I UREDNIŠTVU "VOJNE POVIJESTI", Zagreb
Poštovani gospodine Zvonimir Despot!

Kako sam osnivač Internet grupe SOCIJALNO, JASNO I HRABRO ŽIDOVSTVO - JEVREJSTVO upozoren sam na poster u časopisu kojem ste glavni urednik.
Kupio sam jučer , u utorak, 23. rujna 2013. "Vojnu povijest" br. 30, izdanje Večernjeg lista, Zagreb, da se informiram o čemu se zapravo radi. Nacista-ustaša zamahuje puškom prema tri uplašena lika u dnu postera, jedan od likova ima kapu s crvenom zvijezdom. Ispod piše: HRVATI! JAVLJAJTE SE U DRAGOVOLJAČKE SS POSTROJBE itd.
Poster doživljavam kao SRAMOTAN POSTER!! Nema izravne veze ni s jednim tekstom! To jest povijesni dokument, ali on se u časopisima kao što je vaš, u svakoj civiliziranoj zemlji i društvu objavljuje uz kritički komentar. Nisam ga nigdje našao! Čista, bolje reći, PRLJAVA USTAŠKO-NACISTIČKA IKONOGRAFIJA! Poduzeo sam koliko sam mogao, ali postajem umoran od apela, uvjeravanja, objašnjavanja... nitko od nadležnih u židovskim organizacijama i zajednicama ne reagira, jer mislim, naivno, da su oni najzainteresiraniji za osudu ovog uredničkog gafa. Ukoliko stoji da imate oko 10 000 nakladu, znači ova nesuvisla neoustaška i neonacistička poruka s posterom dolazi do najmanje 20 000 čitatelja! Zar zaista niste svjesni što činite ovakvom "promidžbom" ustaštva i naci-fašizma!?? Zgrožen sam vašom političkom neosviještenosti, izražavam u svoje ime OGORČENJE, OJAĐENOST I PROSVJED zbog objavljivanja spomenutog postera. On je namjerno plasiran u sredinu časopisa da se lakše može od njega odvojiti i samostalno dalje distribuirati! Zar mislite da je to dekorativan, poučan papir za naše stanove, kuće, vikendice, ustanove, udruge, državna tijela, novinske redakcije??
Imate veliku sreću da je dio Židova Hrvatske asimiliran, neki su "dvorski Židovi" (primjerice Jaša Bienenfeld) neki nesposobni za dužnost koju obavljaju ( npr. dr. Ognjen Kraus) no, to ćemo mi, nadam se, riješiti među sobom. U drugim zemljama, civiliziranim i demokratskim, gdje se znaju evropske stečevine židovske organizacije i zajednice vrištale bi do neba. I ne samo one! Kažu, nema koristi od prosvjeda, prvenstveno trebaju reagirati Hrvati i hrvatska javnost, nadležna pravosudna tijela, ukoliko ima u ovom nekritički objavljenom posteru govora mržnje i elemenata kaznenog djela. Mišljenja sam da ima koristi od prosvjeda, to su dužne sankcionirati hrvatske institucije, hrvatska javnost i svaki miroljubiv čovjek ima pravo izjasniti se o vašem radu odnosno utjecaju na čitatelje. Vi ovim posterom (u druge članke ne ulazim, iako se u ponekim nalaze revizionističke teze!), svjesno ili nesvjesno dozivate aveti prošlosti! Mladi i nezaposleni Hrvatske, nekritički građani "lijepe naše" učinit će to da nacističke, fašističke doktrine smatraju legitimnim, i sasvim normalnim, u ime demokracije, nuditi poražene ideologije kao rješenje za izlazak iz duboke socijalno-ekonomske krize u kojoj se Hrvatska (ali i dio svijeta) nalazi već petu godinu! Iz svega možemo zaključiti da nam slijede još NEPOVOLJNIJi DOGAĐAJI, još veća nezaposlenost, još veće siromašenje, i još jači i glasniji zov za vođom, za onim rješenjima koja upropaštavaju druge narode, ali i svoj vlastiti. Ovaj poster nije izraz demokratičnosti jednog društva, slobode izražavanja stavova, mišljenja itd. - to je njihova zloupotreba!
Cijeli vaš časopis, ukoliko nastavi nekritički objavljivati članke i postere kao ovaj zadnji, doprinosi militarizaciji hrvatskog društva pa i države. MOŽETE MI OSPORITI OVO ILI ONO, ALI NE I POLITIČKU INTUICIJU! Tko može na prostoru jugoistoka Evrope danas ponuditi kvalitetna rješenja za izlazak iz krize, zaslužuje najviša svjetska priznanja! Intuicija mi govori da upoznavanje mladih, koji su vjerojatno veći dio vaših čitatelja s vrstama oružja, sa "slavnim bitkama", slavnim vojskovođama, velikim stratezima ratova, ratnim pričama stranaca u Domovinskom ratu itd. vodi ka podcjenjivanju drugih znanja, spoznaja... Do povećane naklade ne dolazi se objavljivanjem krajnje problematičnih postera, nego kvalitetnim člancima, pa i iz vojne povijesti, ali i pisanjem o pogubnosti korištenja oružja, strahovitim patnjama ljudi koje ratovi imaju za posljedicu...
Jedino sam siguran, da rješenje koja vi nudite, izravno ili neizravno, nisu rješenja u korist tzv. malog i miroljubivog čovjeka i većine Hrvata. Siguran sam da objavom ovakvog i sličnih postera nanosite neizmjernu štetu Hrvatskoj i hrvatskom narodu, novoprimljenoj članici EU, Hrvatskoj i njenom preostalom ugledu u Evropi i međunarodnoj zajednici. Osim toga, apelirao sam, objašnjavao, pisao više od 40 godina, e vrijeme je da dignem ruke od političkih tema, i posvetim se nekim drugim temama. Snaći ću se osobno, ali brinem, iskreno brinem, što će biti s mlađima od mene, što će biti s ovom lijepom zemljom. Nije to stvar Židova - antifašista u Hrvatskoj, nas, ovo malo preostalih hrvatskih Židova Izrael će izvući s tri vojna transportera, ali pitam vas kao glavnog urednika "Vojne povijesti" kamo ide Hrvatska, kamo ide većina medija koja u podilaženju neoustaštvu i neonacizmu vidi način stjecanja tisuća i tisuća kuna i opstanak u medijskom prosoru. Zar uistinu profit, i samo profit određuju današnjeg čovjeka? Zar nije apsurdno da dok drugi časopisi i novine ukidaju se ili jedva proživljavaju Vi pišete u Uvodniku: "Vjerovali ili ne, evo nas već s jubilarnim 30. brojem među vama. VP je sve odrasliji, stasitiji, vjerujem i sve kvalitetniji, ali i čitatelja je sve više. O tome govori i činjenica da su posljednji brojevi magazina prodani u više od 10 000 primjeraka". Može li se ijedan magazin pohvaliti takvom respektabilnom čitalačkom publikom i stalnim rastom?"
Poslao sam Vam ovaj prosvjed, Vama i uredništvu Vojne povijesti, a vi ćete, nadam se, kao odgovoran i ozbiljan žurnalist ocijeniti kako dalje s časopisom, i u nadi da će političko vodstvo Hrvatske i nadležne institucije naći dugoročna rješenja za krizu iz koje ne izlazimo. Međutim, dozvolite mi da vam još kažem i napišem da ovakav poster koji ste nekritički objavili u meni izaziva traumatična sjećanja na stradanja Židova u Holokaustu, kao i na sve nevine žrtve svih ratova, i IZAZIVA NESANICE!
Možda sam samo nepopravljivi pacifist, ne znam...?
Ne očekujem odgovor, očekujem samo da ubuduće ne objavljujete poster sadražaja koji izaziva zebnju i nesanicu!
Uz dobre želje,
Ljubo R. Weiss, publicist
-----------------------------
Poruka je poslana na e-mail adresu: info@vojnapovijest.hr i na zvonimir.despot@vojnapovijest.hr

Oznake: neoustaštvo, časopisi, židovstvo, Zvonimir Despot

Ovaj tekst, u nešto drugačijoj verziji, ponuđen je na 5-6 adresa tiskanih medija u Hrvatskoj, prije desetak dana, i NIJEDAN nije pokazao interes za ovu temu. Objavljen je konačno 26. 08. 2013. kao kolumna na portalu www.tacno.net sa sjedištem u Mostaru. U međuvremenu saznajem da je u Banja Luci u toku gradnja Židovskog kulturnog centra koji treba biti otvoren u travnju 2014., znano je da u Makedoniji, u Skoplju sličan kulturni centar uspješno djeluje već nekoliko godina. U Zagrebu, Praška 7 i dalje je parkiralište, nema volje da se uistinu u tom prostoru išta gradi.
Dio odgovornosti za to snose i Republika Hrvatska i zagrebački gradonačelnik (njegov davni prethodnik Ivan Werner donio je odluku o rušenju zagrebačke sinagoge!!), ali i „etnobizničari“ u Palmotićevoj 16, posebno dvojac Kraus - Bienenfeld.
Sramota me je pripadati istoj židovskoj zajednici kao spomenuti dvojac, i namjera mi je počistiti pred židovskim vratima, pred svojim vratima! Istovremeno traje konflikt hrvatske vlade i Evropske komisije, umjesto da se koncentriramo na nuđenje projekata koje bi financirala EU. Taj primjer sukoba oko „Lex Perković“ kao i izbjegavanje gradnje Kulturnog centra sa sinagogom, i mnogo drugoga, udaljavaju Hrvatsku od pozitivnih evropskih stečevina i vrijeme je za poštovanje preuzetih pravnih i moralno-političkih obveza!
---------------------------------------

Osnovnoj tezi ovog zapisa da u Zagrebu u dogledno vrijeme neće biti sinagoge na lokaciji Praška 7, Zagreb – treba dodati - dok god Židovska općina Zagreb djeluje kao netransparentna institucija, a Koordinacija židovskih općina Hrvatske tek kao grupica dužnosnika koja amenuje odluke uskog kruga Židova okupljenih oko dr. Ognjena Krausa. Neposredan povod ovom reagiranju je tekst objavljen u Jutarnjem listu 23. srpnja 2013. autora Velimira Panića koji u dobroj vjeri pokušava izvijestiti hrvatsku javnost o potrebi uređenja prostora na čije uređenje je svojevremeno pozvao i Branko Lustig, naš oskarovac i židovski aktivist, riječima: „Zatvoriti treba ovu rupu u Praškoj 7, treba graditi sinagogu“! Reagiranje je to i na objavljeni razgovor s Jakovom Bienenfeldom (objavljen u Jutarnjem listu) i na tekst razgovora Mladena Plešea sa Slavkom Glodsteinom („Obnova fasade u Praškoj i mala sinagoga bili bi dovoljni za nas!“ , Jutarnji list, 8.08.2013.)

TAJNOST PROJEKTA?
Nemalo iznenađenje je informacija kako se U TAJNOSTI priprema projekt izvjesnog memorijalnog centra, zapravo spomenika na tom prestižnom mjestu. I netočno je da se gradnja odgovarajućeg objekta najavljuje od 1999. godine kada je Republika Hrvatska vratila zemljište Židovskoj općini Zagreb. Inicijativa za gradnju objekta na tom mjestu pokrenuta je još krajem 80-tih godina prošlog stoljeća kada je tu inicijativu pokrenuo Dragan Wollner, a konkretnu raspravu o mogućim varijantama projekta pokrenuo Slavko Goldstein, obraćajući se i pismom na više strana, pa i tadašnjem vodstvu grada Zagreba. U to vrijeme obnašao sam dužnost tajnika Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, bio i član Vijeća Židovske općine, pa su mi poznati mnogi detalji o toj hvalevrijednoj inicijativi. Naime, rasprava i aktivnosti su tada toliko odmakli da je već rađena priprema za međunarodni natječaj o idejnom i izvedbenom modelu izgradnje Kulturnog centra sa sinagogom. Nikakav spomenik tada nije spominjan, a uvjeren sam da spomenik, pa radili ga i najuspješniji hrvatski arhitekti, ne može biti rješenje za „zatvaranje prostora“ u Praškoj 7.

Međutim, valja nam postaviti pitanje o nečemu o čemu, iako 40 godina pišem i objavljujem, nikada nisam pisao i objavljivao – o raskolu u židovskoj zajednici Hrvatske i saniranju posljedica tog raskola da bi se uopće moglo raspravljati o „tajnom projektu“. Naime, godine 2006. osnovana je druga židovska organizacija u Hrvatskoj, pod vodstvom dr. Ive Goldsteina, Bet Izrael. Iako se ovakve stvari rješavaju unutar židovskih zajednica bez prisustva nežidovske javnosti (takva je praksa u većini židovskih zajednica u svijetu) treba naglasiti da je raskol samo uzgredni razlog za obustavu inicijativa iz devedesetih godina.

U svibnju 2013. su održani izbori za predsjednika Židovske općine Zagreb i za predsjednika je bez protukandidata izabran dr. Ognjen Kraus. Od 1044 članova Židovske općine (živi plus „mrtve duše“?!) pravo glasovanja je imalo 267 članica i članova, a glasovalo je 147 birača i dr,. Ognjen Kraus izabran je ponovo za predsjednika sa samo 124 glasa ZA. Znači samo malo više od 1/10 ukupnog članstva izjasnilo se da Općinu i dalje vodi dr. Ognjen Kraus, pa po mom skromnom sudu, dr. Ognjen Kraus možda ima legalitet, ali nema legitimitet predstavljati Židove Zagreba, a najmanje Hrvatske.

ŠTO SE DOGAĐA U ŽIDOVSKOJ OPĆINI ZAGREB?
Molio sam dr. Ognjena Krausa da mi, zbog javnog interesa, dostavi na uvid sadržaj Ugovora sklopljenog između Židovske općine Zagreb i firme Jakova Bienenfelda koja upravlja parkiralištem na prostoru Praške 7. Bez saznanja pod kojim financijskim uvjetima se parkiralište iznajmljuje, koje prihode od parkirališta ostvaruje firma Jakova Bienenfelda i kako se koriste financijska sredstva, odnosno da li se neki dio odvaja za budući Kulturni centar sa sinagogom, ne može se sagledati ova delikatna problematika. Ni nakon desetak mailova odnosno poruka dr. Ognjen Kraus nije odgovorio iako je obećao, za vrijeme boravka u Virovitici, zajedno sa rabinom Lucianom Mošom Prelevićem, u prosincu 2012.. Kako su se pojavile i glasine o mogućnosti da se židovski Dom Lavoslav Schwarz, na Bukovačkoj cesti proda, a kako su mi se obraćali pojedinci Židovi lošijeg materijalnog stanja, kako mi ni samom ne cvjetaju ruže, kako su krenuli glasovi o netransparentnom trošenju sredstava, privatizaciji stručnih službi Općine, kako je dr. Ognjen Kraus u međuvremenu otvorio privatnu ordinaciju, itd. molio sam dr. Ognjena Krausa, u namjeri pisati opširan članak o stanju u Općini, koje treba biti poznato i židovskoj, ali i hrvatskoj javnosti, konkretne podatke: osim o Ugovoru, primjerice, o broju socijalnih pomoći koje Općina dodjeljuje, i iznosima socijalnih pomoći itd.

Ni na jedno postavljeno pitanje nisam dobio odgovor dr. Krausa!

Jakov Bienenfeld, koji nije na zadnjim izborima izabran u Vijeće općine, nije ni bio kandidat, još manje ima bilo kakav legitimitet predstavljati Židove Zagreba i Hrvatske, tim više što je u izravnom sukobu interesa kada se radi o bilo kakvoj gradnji na prostoru Praške 7. Ukratko, radi se o svojevrsnom etnobiznisu, netransparentnom radu Općine, posebno o neshvatljivoj šutnji vezano za pojave antisemitizma u Hrvatskoj, izostanku podrške Izraelu, što je uobičajeno u dijaspori, o tome da je određena imovina, osim gradilišta u Praškoj 7. vraćena Židovskoj općini, ali javnosti nije poznato o kojim zgradama se radi, niti činjenice kako se one koriste. U međuvremenu zatvorena je bogata biblioteka Židovske općine jer se dotadašnja bibliotekarka priključila organizaciji Bet Izrael. Istraživačko novinarstvo, u ovakvim okolnostima je nemoguće, vjerojatno je za neke nejasnoće nadležan USKOK, i Državno odvjetništvo RH, no smatram svojom dužnošću JAVNO napisati, da nitko nema pravo zavaravati ni židovsku, ni hrvatsku javnost, budući da – sinagoge u Praškoj 7 – kako sada stvari stoje, neće biti!

Dr. Ognjenu Krausu i vodstvu Židovske općine Zagreb nije u interesu bilo što graditi na prostoru u Praškoj 7, a to nije ni u interesu vlasti čija je blagajna u velikom minusu. Od 1999. bilo je dosta vremena pokrenuti raspravu o objektu koji bi se gradio u Praškoj 7, s tim da gradnja bilo kakvog spomenika ne dolazi u obzir. Ideja o gradnji nekakve fasade iz koje bi se nalazila mala sinagoga i još neki sadržaji, nije dobar prijedlog. Pa fasadama sinagoge se u Beču svojevremeno obilježavala Kristalna noć… kao umjetnička instalacija. Kako su mi poznati pregnantni stavovi Slavka Goldsteina od ranije zašto i što graditi u Praškoj 7, siguran sam da on nije mislio na podizanje fasade već na ugradnju određenih elementa u objekt koji bi podsjećali na bivšu sinagogu. Gradnja samo spomenika značila bi kraj opstojanja židovstva na ovim prostorima, jer bez obnove ili izgradnje Kulturnog centra sa SINAGOGOM, bez objedinjavanja kreativnih snaga nas malobrojnih hrvatskih Židova, neće biti učinjeno ono što se radi u većini evropskih zemalja: prakticira judaizam kao vjera (usput, osobno smatram da rabin Moše Prelević u usporedbi sa rabinom dr. Kotelom DaDonom ne raspolaže potrebnim znanjima za vođenje buduće sinagoge ili sinagogalnog prostora u Praškoj 7), educiraju se mladi naraštaji o Holokaustu (ajd, na tome se i ponešto radi!), obilježavaju spomen pločama mjesta deportiranja Židova (na željezničkim kolodvorima…).

ŠTO I KAKO DALJE?
Hrvatska je jedna od rijetkih država Evrope koja nema Židovski muzej, grad Zagreb, osim spomenika na Dotrščini, nema spomenik posvećen Židovima Zagreba koji su dali nemjerljiv doprinos njegovu razvoju posebno između dva svjetska rata, ulice i trgovi su mijenjali nazive, ali zamalo da nema primjera da je neka ulica ili trg dobila ime po zaslužnim hrvatskim Židovima, vijesti o Židovima kao i medijski nastupi su uglavnom prigodničarskog karaktera, stalni postav spomen područja Jasenovac valja promijeniti jer on, sadašnji, ne daje realnu sliku stradanja zatočenika Jasenovca, među njima, velikog broja Židova… Apsurdna je ideja da se otkopaju temelji sinagoge u Praškoj 7 i da budu dostupni pogledima turista i namjernika, jer bi to bio jedinstven primjer da se temelji sinagoge stare tek oko 150 godina prikazuju kao neka atrakcija… To se radi s temeljima sinagoga koja su arheološka nalazišta, primjerice u Beču, na Judenplatzu, starim desetak stoljeća.

Nije potrebno vraćati se na uzroke raskola u židovskoj zajednici Hrvatske – usput, ne bi trebalo isključiti ni interes hrvatskih vlasti da potenciraju raskol, jer dok god on postoji, postoji i alibi za nečinjenje. A nečinjenje se tiče i „Hofjuden“ (dvorskih Židova) koji se sada javljaju za riječ i dijele ecese (savjete) a imali su priliku djelom pokazati da su za gradnju Kulturnog centra sa sinagogom pa i poduzeti konkretne aktivnosti (Davor Štern, Nenad Porges…).

Gradilište u Praškoj 7 nije vraćeno dr. Ognjenu Krausu i Jakovu Bienenfeldu, i malobrojnim istomišljenicima, ono je vraćeno Židovima Zagreba i na simboličan način, Židovima Hrvatske. Potrebno je promijeniti odluku o vraćanju prostora i u posjed uvesti organizaciju Bet Izrael, osnovati Odbor za gradnju sastavljen od predstavnika židovskih općina Hrvatske te istaknutih pojedinaca judaista, arhitekata te drugih stručnih ljudi, predstavnika Grada i Republike, te otvoriti široku javnu rasprava o budućnosti lokacije Praška 7 u glavnom gradu Hrvatske. Također, nije točno da se o potrebi gradnje u Praškoj 7 do sada izjašnjavaju samo Židovi: sjajan tekst o tom pitanju napisao je i objavio u Jutarnjem listu Željko Senečić, o tome je u više navrata pisao i Inoslav Bešker, a i drugi. Grad Zagreb i Hrvatska imaju moralni dug spram svojih Židova i bilo kakav sadržaj bez sinagoge uvreda je ne samo zdravom razumu nego i skrnavljenje pijeteta spram žrtava Holokausta i zaborav jedne vjerske i etničke skupine koja nije bila i neće biti ni u budućnosti samo gost na hrvatskom tlu, već manjina sa svojim pravima i obvezama.
-------------

Oznake: religija, Zagreb, židovstvo