Ljubo Ruben Weiss

Posjeta devetog izraelskog predsjednika Hrvatskoj u dva i po dana, sada kada se predsjednik Izraela izabran na tu dužnost 2007., sa sedmogodišnjim mandatom, vratio u svoju domovinu, i pored jasnih poruka izrečenih od gosta i domaćina – predsjednika dr. Josipovića i premijerke Jadranke Kosor, ipak nuka na neka pitanja i komentare.
Prije svega, znano je da je jedna od država s kojom Hrvatska nije odmah uspostavila diplomatske odnose upravo Izrael - hrvatsko veleposlanstvo otvoreno je u Tel Avivu l997. a izraelski veleposlanik «pokrivao» je Hrvatsku iz Beča. Tek prije pet godina Izrael je otvorio svoje veleposlanstvo u Zagrebu, a odnosi se razvijaju, uzlaznom linijom, gledajući dvadeset godina unatrag, tek nakon smrti predsjednika dr. Franje Tuđmana, da bi danas bili ocjenjivani vrlo dobrim (en passant pisati o idiličnim odnosima ne odgovara činjenicama, i moguće je sa žurnalističkog stajališta, ali ne i sa stajališta poznavatelja kompleksnosti razvoja tih odnosa kao i sadašnjeg stanja).

U POSJETU DOBITNIK NOBELOVE NAGRADE ZA NIR
Stoga je posjet predsjednika Izraela Shimona Peresa očekivan sa razumljivom znatiželjom mnogih činitelja, i pažljivi analitičari uočit će neke specifičnosti koje ne bi valjalo prešutjeti. Naime, predsjednik Izraela Peres, ma što god mi osobno mislili o izraelskoj politici, osoba je neosporna autoriteta u međunarodnoj zajednici, ne samo zbog proživljenih 87 godina nego prije svega zbog političkog iskustva, obrazovanja, nastupa i vizija koje nosi. Došao je u Hrvatsku s reputacijom jednog od dobitnika Nobelove nagrade za mir (l994.) i u izraelskim pa i međunarodnim relacijama osoba je koja pripada «golubovima», a ne «jastrebima», doputovao je iz Slovenije koju je prethodno posjetio, noseći Hrvatskoj osobne, ali i poruke šireg značenja. «Moj Izrael i Hrvatska mogu puno toga dobrog učiniti» jedna je od nedvosmislenih poruka, isto kao zalaganje za obostrano korisnu suradnju, prije svega u znanosti, kulturi, ali i «podizanju tehnologija koje vode države na više razine razvoja». Manje je poznato da je Shimon Peres jedan od najboljih poznavatelja nanologije u svijetu, doslovno ekspert za ta pitanja čije rješavanje može determinirati tehnološki i tehnički razvoj čovječanstva narednih stoljeća. Ali, Shimon Peres (rođen kao Szymon Perski, u Wiseznicwo, Poljska, danas Višnievo, Bjelorusija, daleke l923. godine) proživljavao je i sudjelovao u cionističkom pokretu (useljenje u Palestinu l934.) svojim djelovanjem i svjedočenjem, sva turbulentna desetljeća borbe za neovisni i samostalni Izrael, sudjelujući u svim ratovima s arapskim susjedima, ali i boreći se za mir i suglasan sa osnivanjem samostane palestinske države. Sa takvim životnim putem i političkim iskustvom( nebrojene vojne i političke dužnosti, član Kneseseta s najdužim stažem u izraelskoj političkoj povijesti), ali i okrenut židovskoj tradiciji,(preci rabini) dragocjeni je sugovornik svakom politički osviještenom čovjeku, posebno političarima koji traže rješenja za izlazak iz kriza, bilo ove svjetskih razmjera, bilo ovih koje potresaju određene regije ili države. Svoju kulturu i kreativnost ( govori hebrejski, jidiš, ruski, poljski, engleski, francuski, autor ll-jedanaest- knjiga), ali i prvorazrednu diplomatsku umješnost, kulturu i informiranost, iskazao je i rečenicom kojom se obratio dr. Josipoviću, a koja će se dugo pamtiti: «Vi ste, koliko znam jedini predsjednik države u svijetu koji je pravnik i glazbenik. Ne znam što je važnije, pravo ili glazba?»

PERESOV GOVOR U JASENOVCU
Njegov nadahnuti i emotivni govor u Jasenovcu, stratištu koje strani mediji uspoređuju s Auschwitzom, nekom se površnom promatraču može učiniti tendencioznim, međutim prvom napomenom da se ispod Kamenog cvijeta nalazi kao Židov, i govori kao Židov-žrtva (nije rekao da je sva njegova rodbina ostala u zavičaju ubijena za vrijeme Drugog svjetskog rata), ali naglašavajući pouke holokausta i potrebu da se iz te povijesne epizode prije svega uči, da je to dužnost mladih naraštaja u svim dijelovima svijeta, iskazao se i kao državnik koji zna koliko je mir važan za budućnost čovječanstva. Negiranje holokausta i genocidne prijetnje Irana «made by Adolf Hitler» opasnost je ne samo za desetkovani židovski narod i Izrael, to je izazov za svako društvo i državu koja stremi pravdi i miru. Jer, kako stoji u Talmudu «Što više pravde, to više mira».
Naravno, ta mudrost odnosi se i na Izrael koji, usput, nije sveta krava i koji također treba biti kritiziran ukoliko njegova politika nije u skladu sa spomenutom mudrošću.

ZLOUPOTREBA USTAVNIH SLOBODA, DIVLJANJA NA PORTALIMA
Ovdje želim ukazati i na jedan problem s kojim se prije svega hrvatska javnost i mediji trebaju suočiti – naime, nije dovoljno samo deklarativno se odnositi spram tih delikatnih pitanja, nego kroz praksu ukazivati da je negiranje holokausta, kao i antisemitizam, koji ne bi trebao stanovati u Hrvatskoj, šteta po hrvatske nacionalne interese. Međutim, iako se radi o pojedincima i manjim grupama, treba otvoreno reći da su oni glasni preko svake mjere i bezobzirno koriste ono što i Ustav jamči - slobodu izražavanja mišljenja i slobodu govora. Taj rogobatni jezik i ton koji se može i mora bez ustručavanja nazvati antisemitizmom i atiizraelizmom, bio je prisutan na portalima i u vrijeme posjeta Shimona Peresa Hrvatskoj, a najjasnije se vidio u upisima ispod pojedinih tekstova koji su se odnosili na posjet predsjednika Shimona Peresa. Ne bih se osvrtao na te upise da su oni anonimnih kompleksaša i pljuvača kojima nažalost, obiluje Net – radi se o osobama s imenom i prezimenom pa i, ponegdje, fotografijama. No, tome, u pojedinim slučajevima, prethodi višegodišnje pisanje i djelovanje, primjerice pjevača Perkovića- Thompsona, ekscentrične književnice i publicistkinje Vedrane Rudan, ali tu su i recentni slučajevi pisanja Josipa Vdovića, pod nickom Jelenska na portalu pollitika.com («Izrael - dozvola za ubijanje»), trenutno obnašatelja dužnosti dopredsjednika Hrvatske stranke rada – laburista, bivšeg zamjenika ministra zaduženog za branitelje. Ovaj dopredsjednik Dragutina Lesara izraelski brod naziva ćifutskim, Židove smješta u opskurne teorije zavjere itd. Ne treba zanemariti i činjenicu da je Shimon Peres godinama vodio Laburističku stranku Izraela i da je jedna od najcjenjenijih osoba laburističkog pokreta u svijetu. Ni višekratne osobne molbe predsjedniku stranke da se očituje o tom djelovanju dopredsjednika nisu urodile plodom, kao ni polemike s izvjesnim Markom Tomićem koji Shimona Peresa naziva «fašistom» i koji je izložio svoje «rješenje» palestinskog pitanja: iseljavanje hrvatskih cionista, prodaja njihove imovine stavljanjem na bubanj, ostvareni prihod uplatiti kao pomoć Gazi…O tome kako malo-malo hrvatska ultradesnica krivce za sadašnje stanje u Hrvatskoj nalazi u judeomasonskoj zavjeri, a ne u mitu i korupciji, skupom i neučinkovitom državnom aparatu, itd. i tsl. nema smisla trošiti riječi.

ZAKORAČIMO U NOVO DOBA ZAJEDNO
Sve u svemu, kako nam je bio u gostima, pored svih kontroverzi oko aktualne izraelske politike, ugledan gost, državnik svjetskog formata, onda primjereno tome, imamo obvezu iskazati minimum dobrodošlice, tim više, što je gost došao s dobrim namjerama tražeći u Hrvatskoj partnera i sugovornika, s glavnom porukom vladi i hrvatskom narodu: «zakoračimo u novo doba zajedno.»
A to znači i poručiti onima koji ne razumiju ni povijest, ni međunarodne odnose da je put do vrlo dobrih odnosa Hrvatske i Izraela bio mukotrpan i da većina hrvatskog te izraelskog naroda neće dozvoliti da se poruše prijateljski odnosi i mostovi prijateljstva, nekulturom i primitivizmom politički neosviještenih pojedinaca i grupica

Ljubo R. Weiss: HRVATSKI USUD ILI, IMA LI JOŠ NADE?

Ljeto je ugodno godišnje doba i za osobe koje ne naginju hedonizmu – sinonim je za godišnji odmor, a ovaj pak za sunce, more, plandovanja raznih vrsta, svekolike razbibrige. A da nas već nekoliko godina brinu brige, sve do olovnih, bjelodano je i klincima u dječjim vrtićima, slučajnim putnicima u kupeu vlaka, ili tramvaju, onima u zrakoplovnim lukama koji čekaju na otkazane letove, od liječničkih čekaonica do onih gdje se čeka da nas dežurni činovnik obraduje banalnom potvrdom ili u upravi groblja gdje se određuje redoslijed ukopa, nakon kremiranja ili ukopom gdje će se skupiti tužni zbor ispratiti sretnika koji se riješio ovozemaljskih briga. Ubijaju se i glumci, ali teatri i dalje daju predstave, filmovi se vrte, zar ne, mogli bi reći «business as usual», ili «C est la vie», ili «inšalah», ili neka ide kako ide…» Rukom bi odmahnuo stari Židov ili netko drugi s Orijenta, mrmljajući «psi laju a karavane prolaze»… sve ovo u smislu, što se tu može, takav je život, nekome donosi užitke nekome odnosi i posljednju kunu - za «gemišt», ožujsko, cigarete, jogurt, žemičku, koricu kruha, lijek ili pak neki suhi, obuđali sendvič u gostionici pokraj kakvog željezničkog kolodvora na kojem se kupuje vozna karta kojom neki novi Filip Latinovitz putuje u tuđinu, posljednjim vlakom uskačući u posljednji vagon, da bi se poslije dvadesetak godina iznova našao na «kaptolskom kolodvoru» i nekoliko sati poslije hvatao za hladnu kvaku doma svog.
Domovina, gdje je domovina, kakva je domovina?» vrzmalo se po glavi Krležinu Latinoviczu, ali se vrzma i novovjekovnim «latinoviczima».
«Da, neki su se izborili za domovinu, za hrvatsku državu, a da li smo se u ukupnosti izborili za demokratski sadržaj te domovine ju, okrnjenu, pokapamo, tek an passant pitajući tko su njeni grobari, zar ćemo uistinu dohvaćati grumen hrvatske zemlje, bacati ga u raku, a odozdo će doprijeti onaj potmuli zvuk koji odjekuje prema tužnom zboru nad otvorenim grobom, zvuk koji čovjeka opominje da smo od praha nastali i u prah se vraćamo??

UČENJE HRVATSKE DEMOKRACIJE – POPUT PAČJE ŠKOLE
Zapravo, namjera mi je lamentirati o hrvatskoj demokraciji koja se poput pačje škole «učila, učila od srijede do petka, al se nije makla, dalje od početka». Jer, zasipaju nas drečavi naslovi ili podnaslovi ne baš daleko od istine: o milijunašima hrvatskim kojima se neda plaćati porez , o jahtama koje su sredstvo rada, o ljetnikovcu regisitriranom kao planinarski dom, o haciendi zabilježenoj kao spremište za alat, o trećini Hrvata s diplomama fakulteta koji ne rade i ne žive u Hrvatskoj, o guzicama i sisama koje se nude uokolo zamalo kao i svaka roba, o referendumu za koji nema novaca i čije potpise treba provjeriti, o otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara gdje je izostao linđo i knez koji poziva glumce da uđu u grad, i najnoviji o novom zaduživanju Hrvatske u iznosu od l3,4 milijardi kuna(- Vlada se odlučila, na posebnoj, čini se samo zbog toga sazvanoj sjednici, zadužiti na domaćem i stranom tržištu za još 13,4 milijarde kuna! To je do sada pojedinačno najveći iznos koji će Vlada utrošiti na refinanciranje dugova koji dospijevaju ove godine, a samo za kamate platit ćemo 9 milijardi kuna…). «Kruna» loših vijesti su masovna uhićenja u Varšavskoj u Zagrebu gdje je u «maricama» završilo čak l50 osoba, zaprepašćujući presedan kao i nesuvisla obrazloženja ministra unutarnjih poslova da se neće tolerirati građanski neposluh. Ako se neće tolerirati građanski neposluh, onda će se, po svakoj politološkoj logici, ili logici zdravog narodnog razuma, ta ista policija suočiti s dramatičnim prosvjedima isprovocirane mase građana. Usprkos ljetu i poslovičnoj apatiji Hrvata.
Talmud kaže: «Dobra vijest oživi kosti», čini čovjeka veselim. A loše vijesti čine duh neveselim, «suše kosti.»
Da, nije riječ samo o lošim vijestima, kojih je bilo i bit će, riječ je da je dobrih vijesti sve manje a očaja, nemoći, neznanja, nepoštenja, beznađa, čuđenja… sve više. «Desni» i «lijevi» filozofi se svađaju tko je pametniji, a glupost, vanvremenska glupost, plazi sveudilj od stoljeća sedmog kao sablazan dolinama Dalmacije, Slavonije, sjeverozapadne Hrvatske…obavijajući ono malo mudrih i nepotkupljivih poput guste jesenje magle kada se ne vidi ni prst pred nosom. Kako bi to fizičar Alfred Einstein jednostavno relativizirao:..
«Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran."
Glupost je široko rasprostranjena i nitko na nju nije imun, radi se samo o količini i razornosti gluposti koja se valja oko nas. Ona metamorfozira, ona je promjenljiva od vremena do vremena u obliku i načinu izvedbe, ona se kanonizira pa opet oslobađa do slobodna leta, neopterećena idejno-ideološkim prosudbama. Odmak od ratova i euforija koji idu s njima omogućuje nam spoznaju da novi, bolji život nije počeo ni l9l8., l94l.,, ni l945., ni l99l. da su sve te «povijesne godine» tek međaši vremena gdje nas nedorasli politički establishment počesto nekritički nazivan i elita (uz časne iznimke pojedinaca kojima s pravom pripada status u establishmentu odnosno eliti) vodi od jednog do drugog krvavog rasapa, od barake pet be, do barake na Jarunu u kojoj se rodila «spasiteljica» Hrvatske, stranka HDZ, popularna u žargonu kao Kradeze, zamjena za Komunističku partiju ili Savez komunista (koji su imali svoje zemaljske konferencije, internacionale, kongrese, savjetovanja, (s)letove, komesare, drugove-vođe, satelite, podrepaše, OZNE, UDBE, iluzioniste…), a koji postoje i danas, tek drugačijih naziva, a iste uloge – manipulirati iliti prevoditi narod žedan preko vode. Vječni igrači tek mijenjaju dresove i boje, mijenjaju fraze i parole, e da bi, sa svojom bližom ili daljom kamarilom, dohvatili uzde (mikrofone, smjestili se u kadrove TV kamera ili studija) uvjeravajući nas da nam nije nikada bilo bolje, ma koliko većini bilo jasno da niti je bolje, niti većina ima volje U KORIJENU, što bi značilo radikalno, mijenjati svakodnevicu pritislu nas do besvijesti. I uz jednu razliku između hrvatskih komunista i hadezeovaca – ovi prvi su predali vlast «bez ispaljena metka», ali ovi drugi, po svemu se čini, poraz neće priznati ni kada se broj kutija s potpisima građana utrostruči ni kada prosvjednici zauzmu nedodirljivi Markov trg.
A kako bi to bolje sutra trebalo izgledati, kakva bi trebala biti ta demokracija po mjeri hrvatskog čovjeka i onih nekoliko stotina tisuća manjinaca koji su nekim čudom u okolini, da me ubijete, ne znam vam odgovoriti. Jer, kako mudro i iskreno reče Dorica Nikolić, donedavna državna tajnica, odgovarajući na pitanje kako to da je socijalnih slučajeva sve više a isplaćenih socijalnih pomoći sve manje, «da me ubijete, ne znam odgovoriti».

IMA LI NAŠ ANGAŽMAN IKAKVA SMISLA?
Da li je demokracija, taj vječni ideal uopće dohvatljiva, želimo li je mi , kao i ljudske slobode i prava, koja ih to politika omogućava, koji političari, koja vlada…? Teorijski još ima nekih odgovora, ali praksa na hrvatski način uvelike nas dovodi do pesimističkih zaključaka, sve do onog IMA LI MOJ ANGAŽMAN IKAKVA SMISLA, IMA LI JOŠ NADE?
Politika bi trebala biti umijeće vladanja, realno upravljanje općim poslovima, a ne poricanje realnosti, što je, čini se, hrvatski usud, usuđujem se napisati, stoljećima. Ne primamo državu na objektivan, trezven način, ona nam je a priori izvanjska sila, neprijatelj kojeg valja orobiti, prevariti ili izmusti, ona je podređena egoizmu bahatih pojedinaca, a ne uravnoteženi kontrolor egoizma, pohlepe, gramzivosti… individua nastanjenih na određenu tlu. Kao da nam svima nije u interesu naći MODUS VIVENDI između potreba građana i potreba zajednice, kao da se ni biblijske zapovijedi ne vide u tom obzorju, a ako se vide onda ćemo upravo nastojati da ih uz pomoć države, satremo usprkos pojedincima iz crkava, džamija, sinagoga…koji će upućivati na moralan put i poštivanje državnog ustrojstva, posebno, zakona. Uz naglašeni nacionalizam devedesetih prošlog stoljeća i puna usta Hrvatske, hrvatska država perpetuira egoizam, bahatost i svedržavlje, najgrublji makijavelistički nemoral koji se zrcali u svim područjima djelanja - od gospodarstva preko pravosuđa do hrvatske (ne)kulture. Vidjeti spas u savezu država i ekonomskom bloku zvanom Europska zajednica, a istovremeno ne preispitati zamalo sve dosadašnje (ne)vrijednosti, a prije svega odnos prema znanju, radu (maksimalna stimulacija obrazovanja, inovativnosti, kreativnosti) i državi, jedna je od pogubnih iluzija hrvatske politike koja previše svekolikih amalgama u sebi a premalo čistog, realnog pogleda, osmišljenosti i strateške dalekovidnosti.

OPSJENE KOJE ČINE OGRLICU HRVATSKIH USUDA
Vizionarima i zdravim autoritetima oskudijeva međunarodna zajednica, kamoli ne Hrvatska, etnocentrična kraljevina s kraljem JALOM i kraljicom NEPOVJERENJE, uz pobočnike NEPOŠTENJE I NERAD, uz vidljive, dijelom i stereotipne, etnopsihološke odrednice. U takvim okolnostima moguće je da gubernator Like i jedan od liječnika ima obraza tražiti smanjenje ionako malih plaća u bolnici u Gospiću za još l5 %… Moguće je da netko zaore JAVNI, GRADSKI PROSTOR kao privatnu njivu, a da one koji se tome suprotstavljaju spreme u «marice», moguće je da to «pokriva» gradonačelnik Bandić (koji kabadahijski i dalje vlada Zagrebom kao da nije doživio sramotan poraz na predsjedničkim izborima) a asistira mu ministar unutrašnjih poslova, kao da su prosvjednici u Varšavskoj uistinu stoka sitnog zuba.
Hrvatski je usud i osjećaj da je alternativa vladajućima slabašna, da birajući oporbu hrvatski zoon politikon bira manje zlo, vjerojatno dok se ne profilira hrvatski treći put kao jedna od mogućih, kvalitetnih varijanti «uklete zemlje». S takvom oporbom izuzetno je važno da predsjednik dr. Josipović postavlja prava pitanja institucijama sustava, osobito policiji koja po drugi puta, već jednom ukorena, koristi silu nesrazmjerno dimenzijama povoda.
Vlada Jadranke Kosor, HDZ, bez legitimiteta u početku, bez legitimiteta i na rubu legaliteta ovog trenutka, UCIJENILA JE Hrvatsku tvrdnjama da svaki nacionalni referendum, prijevremeni izbori i slični važni stupovi demokracije, nisu potrebni dok se vlak približava cilju – Europskoj zajednici. Očekivati drugo od «đavoljove učenice» još jedna je u nizu opsjena koje čine ogrlicu hrvatskog usuda u kojoj su loše vođe, uz pokoji izuzetak, pravilo.
Postoji, u životu, kao i u politici vrijeme kada se mora reći DOSTA. Postoji prvo DOSTA, kao upozorenje, pa drugo,… postoji zadnje DOSTA, postoji kao vječno pitanje: koliko je NOVCA U KASI, te pitanje NADE.
Omiljena mi je židovska poslovica na te tri teme, a ona glasi:
«TEŠKO JE KADA SE IZGUBI NOVAC, JOŠ JE TEŽE KADA SE IZGUBI VRIJEME, NAJTEŽE JE KADA SE IZGUBI NADA…»
Nadajmo se da Hrvatska nije pred političkim, gospodarskim i socijalnim sunovratom, nadajmo se da NADA nije izgubljena.

«Pal, zar je moguće da si ti ilustrirao tu knjigu, znaš li ti što u njoj piše?»
pitali smo Slavko Goldstein i moja malenkost, kao i neki drugi članovi Kulturnog društva Miroslav Šalom Freibereger, Alfreda Pala, čovjeka koji je ilustrirao vjerojatno, svaku desetu knjigu hrvatskih izdavača.
Inače uvijek spreman na dosjetku i brzih reflekasa Pal se na čas zbunio kada sam mu pokazivao knjigu dr. Franje Tuđmana «Bespuća», prvo izdanje.
«Da vidimo, gdje sam pogriješio?», pitao je ipak se smiješeći, da bi dobio na vremenu. Objasnio sam mu kako autor dr. Tuđman piše holokaust pod navodnicima, a najmanje 60 stranica «Bespuća» su ispunjene sadržajem koji naveliko miriše na antisemitizam.
«Iskreno da ti kažem, već desetljećima ne čitam rukopise knjiga koje ilustriram, da to radim postao bih već akademik, ili enciklopedist, urednik u Leksikografskom zavodu. Zavirim u njih, pročitam nekoliko stranica i – na posao. A radim već godinama za NZ «Matice Hrvatske», donijeli mi taj Tuđmanov tekst i eto, ja ga ilustrirao. A što se tiče sadržaja, to će Slavko, i drugi, riješiti.»
NEKA TI OSTANE ZIDNI SAT Bio je to jedan od razgovora s Palom koji dobro pamtim, a od Pala su se mogle čuti različite priče, anegdote sve do vrckavih viceva, pa i dramatičnih svjedočenja. O svojim martirijima pričao je s nekom začuđujućom ležernošću, iskrenošću gubitnika koji nikada nije želio da ga se tretira kao žrtvu. Mogao je pričati s ogorčenjem o svom povratku u Vukovar l945, u praznu kuću i razgovorima sa susjedima koji su kuću Palovih opljačkali. Prepričava se onaj razgovor sa susjedom koji je na dražbi jeftino se domogao vrijednih predmeta iz kuće njegovih, a kada je Pal pitao mogao bi li on to vratiti, ovaj se opravdavao da je stvari kupio i da ga podsjećaju na – susjedu. Radilo se i o vrijednom zidnom satu, a kada je Pal shvatio da neće biti ništa od povratka zidnog sata, odustao je s riječima:
«Neka sat ostane kod tebe, a svakih četvrt sata kada se sat oglasi, neka te sjeti na susjedu koja je pred tvojim očima odvedena - u logor…»
Alfred Pal, legenda hrvatskog grafičkog dizajna i slikar, umro je u srijedu 30. lipnja u devedesetoj godini života i u dnevniku HRT nije se našlo 20-tak sekundi za vijest o smrti Alfreda Pala, zaista, čovjeka kojeg život nije mazio čak ni nekoliko sati nakon njegove smrti, čovjeka koji je zamalo 70 godina davao sebe i svoj talent hrvatskoj kulturi, da bi njegova smrt u TV dnevniku nacionalne televizije bila prešućena.
TKO JE ALFRED PAL? Ali, realno, zašto bi mlađe generacije trebale znati tko je Alfred Pal?
Rođen je u Beču, l920. godine, otac mu je utemeljio malu tvornicu u Beču, a onda je preselio u Vukovar gdje je Pal dočekao početak Drugog svjetskog rata, skrivajući se, zatim se našao u logoru na Rabu, te se l944. pridružio partizanima i kao mladić već djelovao u ratnom uredništvu Vjesnika, pri ZAVNOH-u, najjednostavnijim metodama, karikaturama, zidnim novinama, brošurama slao, s drugim borcima, poruke antifašizma. Godine l945. tehnički je urednik «Ilustriranog vjesnika», a godine l947., evo humoriste i kozera Pala u uredništvu lista «Kerempuh» da bi ga u staljinističkom vremenu l949. zahvatio Informbiro i on se našao te godine na Golom otoku.
«Pal, mogu razumjeti da si se našao jednom na Golom, ali dva puta, e to je ipak znak da si bio nepopravljiv..» znali smo se šaliti i nikada mi nije zamjerio takve, ipak šale na granici dobrog ukusa. Jednostavno, Pal se nije znao naljutiti, ali ni mi koji smo ga poznavali, nismo se mogli naljutiti na njega.
Vraćao je svojim lagano sarakastično-ironičnim stilom:
«Badava ti diploma Fakulteta političkih znanosti i znanje o Informbirou kada ne znaš kako se dospijevalo drugi puta na Goli. Dakle, bilo je to ovako… «Dakle, bilo je to ovako…» ili «Znaš li ti ovo..» započinjao je ili nastavljao Pal priče i uvijek ga se moglo slušati jer je imao nešto zanimljivo ispričati. Slušajući ga često sam se pitao da li memoare pišu pravi ljudi - naime, Pal je tako intenzivno živio, radio da mu je za pisanje nije ostalo vremena.
«Dobije ti šef policije za neki grad direktivu da pojača kontrolu nad narodnim neprijateljima, a kako baš novih i nije bilo puno, najlakše je bilo napraviti kontrolu nad bivšim zatvorenicima Golog. I ustanove da se nisam promijenio, preodgojio jer eto, radim božićne čestitke. A radim ih da bi preživio. I tako ponovo na isto mjesto, ali sada je kazna oštrija, tri godine…»
USPRKOS ŽIVOTNIM TRAGEDIJAMA - KREATIVAN RAD Životne tragedije nisu ga omele u kreativnom radu i on, usprkos političkim, društvenim, kulturnim mijenama ostvaruje pionirske pothvate –od aranžera izloga, serijom plakata, ilustracijama knjiga pa i vlastitim slikarstvom stvara svoje ime. Godine l975. inicira l. zagrebačku izložbu grafičkog dizajna-Zgraf da bi l985., već kao afirmirani dizajner, otišao u «slobodnjake». Mnogi izdavači (Matica hrvatska, Mladost, Kršćanska sadašnjost, Liber…) naručivali su likovnu opremu za knjige, a koliko ih je opremio može se uvjeriti svaki vlasnik kućne biblioteke ako slučajno uzme koju knjigu u ruke. Godine 2009., na retrospektivnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti etablirao se u povijest hrvatske umjetnosti kao neosporna i značajna osobnost. Prikazan je tada, zahvaljujući trudu Branke Hlevnjak, i drugih, kontinuitet njegova rada, kroz mijene dizajnerskih trendova i temeljne elemente koji su bili i ostali Palova prepoznatljivost u disciplini koja prioritetno ne traži autorsku prepoznatljivost, koliko odgovor na postavljenu zadaću stvaranja određenog identiteta, imidža, odnosno prikladnost i prilagodljivost.
Nekoliko dana prije smrti Alfred Pal dobio je nagradu za životno djelo «Vladimir Nazor» i otišao je naizgled sa svim satisfakcijama.
I kako ima ljudi rođenih pod sretnom i onih pod nesretnom zvijezdom, po događaju od prije oko godinu dana, za Pala bi se reklo da spada u ove druge: na križanju Petrinjske i Boškovićeve bivši policajac D. P. naletio je svojom Hondom na Pala i od tada je stan u Petrinjskoj zamijenjem bolnicama. Izvještaj o nesreći obitelj Pala dobila je tek nakon intervencije odvjetnika, i do danas nije održano nijedno ročište u vezi te prometne nesreće.
Moglo bi se o Palu pisati još naveliko i naširoko, ali evo još samo nekoliko slika: Beč, Društvo Gradišćanskih Hrvata, gost je Alfred Pal iz Zagreba. Voditelj ove kulturne priredbe, Petar Tyran, pita Pala na kojem će se jeziku obratiti prisutnima: «Na materinjem» odgovorio je skidajući sako i obraćajući se prisutnima na prvorazrednom «wienerisch-njemačkom», govoreći 50-tak minuta bez ijedne zabilješke, mašući temperamentno rukama dok bi mu sijeda, bujna kosa poskakivala u ritmu govora.
Vidjeli smo se tada prije njegova povratka za Zagreb, u pratnji Bojane. Smijao se govoreći kako su zalutali na putu u Krakow, gdje se, kao mladić, također školovao.
«Promašili smo Krakow i našli se vlakom u – Auschwitzu.. Tamo je stradalo puno mojih.. Mora da je tako moralo biti, pođeš nekamo, a stigneš na neko drugo mjesto.»
AKO TI TREBA ŽIDOV, ONDA NISAM TAJ Ili drugo sjećanje na Pala:
«Pozove me osobno u stranku u osnivanju, u HDZ, dr. Franjo Tuđman, hoće mi poslati pristupnicu. Pitam ga koliko ima Srba u HDZ-u, nešto petlja i kaže kako bi mu baš trebao jedan Židov u stranci.»
«Ako ti treba Židov, onda nisam taj..» otpovrnuo mu je Alfred Pal, samo onako kako je on to znao.
A koliki je bio domoljub osvjedočio sam se te l99l. kada sam otišao u «njegov» Beč na specijalizaciju iz judaizma. Nisam se ni raspakirao u jednom skromnom hotelu u 7. Bezirku, a u Palmotićevoj l6 gdje sam radio kao tajnik Kulturnog društva «M.Š.Freiberger», i gdje je Pal otvarao slikarima izložbu za izložbom, govorio je:
«Ode on, a tek je malo zagrmilo. Pobjeguša..»
Takav je bio Pal, i siguran sam ma gdje bio, Alfred Pal govori ono što misli, ma koliko se to nekome ne dopadalo, i ma koliko to koštalo - i ma koliko znao da se do zvijezda može samo – kroz trnje.
Otišao je partizan kojeg je pojela revolucija, umjetnik koji nije napravio karijeru, Židov koji se skeptički odnosio spram B-a, ustrajan poput Sizifa, antidogmatik. Vidim ga uvijek u pokretu, živahnog poput dečka, usprkos godinama, ispod miške novine, u torbi grafički materijali…
Talmud kaže da postoje tri krune: «kruna Nauka, kruna svećenika i kruna kraljevska, ali kruna dobrog imena sve ih nadvisuje».

Kruna dobra imena pripada – Alfredu Palu.