Ljubo Ruben Weiss

Ljubo R. Weiss: HRVATSKI USUD ILI, IMA LI JOŠ NADE?

Ljeto je ugodno godišnje doba i za osobe koje ne naginju hedonizmu – sinonim je za godišnji odmor, a ovaj pak za sunce, more, plandovanja raznih vrsta, svekolike razbibrige. A da nas već nekoliko godina brinu brige, sve do olovnih, bjelodano je i klincima u dječjim vrtićima, slučajnim putnicima u kupeu vlaka, ili tramvaju, onima u zrakoplovnim lukama koji čekaju na otkazane letove, od liječničkih čekaonica do onih gdje se čeka da nas dežurni činovnik obraduje banalnom potvrdom ili u upravi groblja gdje se određuje redoslijed ukopa, nakon kremiranja ili ukopom gdje će se skupiti tužni zbor ispratiti sretnika koji se riješio ovozemaljskih briga. Ubijaju se i glumci, ali teatri i dalje daju predstave, filmovi se vrte, zar ne, mogli bi reći «business as usual», ili «C est la vie», ili «inšalah», ili neka ide kako ide…» Rukom bi odmahnuo stari Židov ili netko drugi s Orijenta, mrmljajući «psi laju a karavane prolaze»… sve ovo u smislu, što se tu može, takav je život, nekome donosi užitke nekome odnosi i posljednju kunu - za «gemišt», ožujsko, cigarete, jogurt, žemičku, koricu kruha, lijek ili pak neki suhi, obuđali sendvič u gostionici pokraj kakvog željezničkog kolodvora na kojem se kupuje vozna karta kojom neki novi Filip Latinovitz putuje u tuđinu, posljednjim vlakom uskačući u posljednji vagon, da bi se poslije dvadesetak godina iznova našao na «kaptolskom kolodvoru» i nekoliko sati poslije hvatao za hladnu kvaku doma svog.
Domovina, gdje je domovina, kakva je domovina?» vrzmalo se po glavi Krležinu Latinoviczu, ali se vrzma i novovjekovnim «latinoviczima».
«Da, neki su se izborili za domovinu, za hrvatsku državu, a da li smo se u ukupnosti izborili za demokratski sadržaj te domovine ju, okrnjenu, pokapamo, tek an passant pitajući tko su njeni grobari, zar ćemo uistinu dohvaćati grumen hrvatske zemlje, bacati ga u raku, a odozdo će doprijeti onaj potmuli zvuk koji odjekuje prema tužnom zboru nad otvorenim grobom, zvuk koji čovjeka opominje da smo od praha nastali i u prah se vraćamo??

UČENJE HRVATSKE DEMOKRACIJE – POPUT PAČJE ŠKOLE
Zapravo, namjera mi je lamentirati o hrvatskoj demokraciji koja se poput pačje škole «učila, učila od srijede do petka, al se nije makla, dalje od početka». Jer, zasipaju nas drečavi naslovi ili podnaslovi ne baš daleko od istine: o milijunašima hrvatskim kojima se neda plaćati porez , o jahtama koje su sredstvo rada, o ljetnikovcu regisitriranom kao planinarski dom, o haciendi zabilježenoj kao spremište za alat, o trećini Hrvata s diplomama fakulteta koji ne rade i ne žive u Hrvatskoj, o guzicama i sisama koje se nude uokolo zamalo kao i svaka roba, o referendumu za koji nema novaca i čije potpise treba provjeriti, o otvaranju Dubrovačkih ljetnih igara gdje je izostao linđo i knez koji poziva glumce da uđu u grad, i najnoviji o novom zaduživanju Hrvatske u iznosu od l3,4 milijardi kuna(- Vlada se odlučila, na posebnoj, čini se samo zbog toga sazvanoj sjednici, zadužiti na domaćem i stranom tržištu za još 13,4 milijarde kuna! To je do sada pojedinačno najveći iznos koji će Vlada utrošiti na refinanciranje dugova koji dospijevaju ove godine, a samo za kamate platit ćemo 9 milijardi kuna…). «Kruna» loših vijesti su masovna uhićenja u Varšavskoj u Zagrebu gdje je u «maricama» završilo čak l50 osoba, zaprepašćujući presedan kao i nesuvisla obrazloženja ministra unutarnjih poslova da se neće tolerirati građanski neposluh. Ako se neće tolerirati građanski neposluh, onda će se, po svakoj politološkoj logici, ili logici zdravog narodnog razuma, ta ista policija suočiti s dramatičnim prosvjedima isprovocirane mase građana. Usprkos ljetu i poslovičnoj apatiji Hrvata.
Talmud kaže: «Dobra vijest oživi kosti», čini čovjeka veselim. A loše vijesti čine duh neveselim, «suše kosti.»
Da, nije riječ samo o lošim vijestima, kojih je bilo i bit će, riječ je da je dobrih vijesti sve manje a očaja, nemoći, neznanja, nepoštenja, beznađa, čuđenja… sve više. «Desni» i «lijevi» filozofi se svađaju tko je pametniji, a glupost, vanvremenska glupost, plazi sveudilj od stoljeća sedmog kao sablazan dolinama Dalmacije, Slavonije, sjeverozapadne Hrvatske…obavijajući ono malo mudrih i nepotkupljivih poput guste jesenje magle kada se ne vidi ni prst pred nosom. Kako bi to fizičar Alfred Einstein jednostavno relativizirao:..
«Ljudska glupost i svemir su beskonačni, ali za ovo drugo nisam siguran."
Glupost je široko rasprostranjena i nitko na nju nije imun, radi se samo o količini i razornosti gluposti koja se valja oko nas. Ona metamorfozira, ona je promjenljiva od vremena do vremena u obliku i načinu izvedbe, ona se kanonizira pa opet oslobađa do slobodna leta, neopterećena idejno-ideološkim prosudbama. Odmak od ratova i euforija koji idu s njima omogućuje nam spoznaju da novi, bolji život nije počeo ni l9l8., l94l.,, ni l945., ni l99l. da su sve te «povijesne godine» tek međaši vremena gdje nas nedorasli politički establishment počesto nekritički nazivan i elita (uz časne iznimke pojedinaca kojima s pravom pripada status u establishmentu odnosno eliti) vodi od jednog do drugog krvavog rasapa, od barake pet be, do barake na Jarunu u kojoj se rodila «spasiteljica» Hrvatske, stranka HDZ, popularna u žargonu kao Kradeze, zamjena za Komunističku partiju ili Savez komunista (koji su imali svoje zemaljske konferencije, internacionale, kongrese, savjetovanja, (s)letove, komesare, drugove-vođe, satelite, podrepaše, OZNE, UDBE, iluzioniste…), a koji postoje i danas, tek drugačijih naziva, a iste uloge – manipulirati iliti prevoditi narod žedan preko vode. Vječni igrači tek mijenjaju dresove i boje, mijenjaju fraze i parole, e da bi, sa svojom bližom ili daljom kamarilom, dohvatili uzde (mikrofone, smjestili se u kadrove TV kamera ili studija) uvjeravajući nas da nam nije nikada bilo bolje, ma koliko većini bilo jasno da niti je bolje, niti većina ima volje U KORIJENU, što bi značilo radikalno, mijenjati svakodnevicu pritislu nas do besvijesti. I uz jednu razliku između hrvatskih komunista i hadezeovaca – ovi prvi su predali vlast «bez ispaljena metka», ali ovi drugi, po svemu se čini, poraz neće priznati ni kada se broj kutija s potpisima građana utrostruči ni kada prosvjednici zauzmu nedodirljivi Markov trg.
A kako bi to bolje sutra trebalo izgledati, kakva bi trebala biti ta demokracija po mjeri hrvatskog čovjeka i onih nekoliko stotina tisuća manjinaca koji su nekim čudom u okolini, da me ubijete, ne znam vam odgovoriti. Jer, kako mudro i iskreno reče Dorica Nikolić, donedavna državna tajnica, odgovarajući na pitanje kako to da je socijalnih slučajeva sve više a isplaćenih socijalnih pomoći sve manje, «da me ubijete, ne znam odgovoriti».

IMA LI NAŠ ANGAŽMAN IKAKVA SMISLA?
Da li je demokracija, taj vječni ideal uopće dohvatljiva, želimo li je mi , kao i ljudske slobode i prava, koja ih to politika omogućava, koji političari, koja vlada…? Teorijski još ima nekih odgovora, ali praksa na hrvatski način uvelike nas dovodi do pesimističkih zaključaka, sve do onog IMA LI MOJ ANGAŽMAN IKAKVA SMISLA, IMA LI JOŠ NADE?
Politika bi trebala biti umijeće vladanja, realno upravljanje općim poslovima, a ne poricanje realnosti, što je, čini se, hrvatski usud, usuđujem se napisati, stoljećima. Ne primamo državu na objektivan, trezven način, ona nam je a priori izvanjska sila, neprijatelj kojeg valja orobiti, prevariti ili izmusti, ona je podređena egoizmu bahatih pojedinaca, a ne uravnoteženi kontrolor egoizma, pohlepe, gramzivosti… individua nastanjenih na određenu tlu. Kao da nam svima nije u interesu naći MODUS VIVENDI između potreba građana i potreba zajednice, kao da se ni biblijske zapovijedi ne vide u tom obzorju, a ako se vide onda ćemo upravo nastojati da ih uz pomoć države, satremo usprkos pojedincima iz crkava, džamija, sinagoga…koji će upućivati na moralan put i poštivanje državnog ustrojstva, posebno, zakona. Uz naglašeni nacionalizam devedesetih prošlog stoljeća i puna usta Hrvatske, hrvatska država perpetuira egoizam, bahatost i svedržavlje, najgrublji makijavelistički nemoral koji se zrcali u svim područjima djelanja - od gospodarstva preko pravosuđa do hrvatske (ne)kulture. Vidjeti spas u savezu država i ekonomskom bloku zvanom Europska zajednica, a istovremeno ne preispitati zamalo sve dosadašnje (ne)vrijednosti, a prije svega odnos prema znanju, radu (maksimalna stimulacija obrazovanja, inovativnosti, kreativnosti) i državi, jedna je od pogubnih iluzija hrvatske politike koja previše svekolikih amalgama u sebi a premalo čistog, realnog pogleda, osmišljenosti i strateške dalekovidnosti.

OPSJENE KOJE ČINE OGRLICU HRVATSKIH USUDA
Vizionarima i zdravim autoritetima oskudijeva međunarodna zajednica, kamoli ne Hrvatska, etnocentrična kraljevina s kraljem JALOM i kraljicom NEPOVJERENJE, uz pobočnike NEPOŠTENJE I NERAD, uz vidljive, dijelom i stereotipne, etnopsihološke odrednice. U takvim okolnostima moguće je da gubernator Like i jedan od liječnika ima obraza tražiti smanjenje ionako malih plaća u bolnici u Gospiću za još l5 %… Moguće je da netko zaore JAVNI, GRADSKI PROSTOR kao privatnu njivu, a da one koji se tome suprotstavljaju spreme u «marice», moguće je da to «pokriva» gradonačelnik Bandić (koji kabadahijski i dalje vlada Zagrebom kao da nije doživio sramotan poraz na predsjedničkim izborima) a asistira mu ministar unutrašnjih poslova, kao da su prosvjednici u Varšavskoj uistinu stoka sitnog zuba.
Hrvatski je usud i osjećaj da je alternativa vladajućima slabašna, da birajući oporbu hrvatski zoon politikon bira manje zlo, vjerojatno dok se ne profilira hrvatski treći put kao jedna od mogućih, kvalitetnih varijanti «uklete zemlje». S takvom oporbom izuzetno je važno da predsjednik dr. Josipović postavlja prava pitanja institucijama sustava, osobito policiji koja po drugi puta, već jednom ukorena, koristi silu nesrazmjerno dimenzijama povoda.
Vlada Jadranke Kosor, HDZ, bez legitimiteta u početku, bez legitimiteta i na rubu legaliteta ovog trenutka, UCIJENILA JE Hrvatsku tvrdnjama da svaki nacionalni referendum, prijevremeni izbori i slični važni stupovi demokracije, nisu potrebni dok se vlak približava cilju – Europskoj zajednici. Očekivati drugo od «đavoljove učenice» još jedna je u nizu opsjena koje čine ogrlicu hrvatskog usuda u kojoj su loše vođe, uz pokoji izuzetak, pravilo.
Postoji, u životu, kao i u politici vrijeme kada se mora reći DOSTA. Postoji prvo DOSTA, kao upozorenje, pa drugo,… postoji zadnje DOSTA, postoji kao vječno pitanje: koliko je NOVCA U KASI, te pitanje NADE.
Omiljena mi je židovska poslovica na te tri teme, a ona glasi:
«TEŠKO JE KADA SE IZGUBI NOVAC, JOŠ JE TEŽE KADA SE IZGUBI VRIJEME, NAJTEŽE JE KADA SE IZGUBI NADA…»
Nadajmo se da Hrvatska nije pred političkim, gospodarskim i socijalnim sunovratom, nadajmo se da NADA nije izgubljena.