Ljubo Ruben Weiss

„Složna braća kuću grade, nesložna je razgrađuju!“ stara je poslovica koju je većina nas naučila još u osnovnoj školi. Ta misao nameće mi se ovaj Dan kada se obilježava 20 godina državnosti RH, zapravo ovih dana kada rekapituliramo „prijeđeni put“ od dvadeset godina. Godine 1961. Titova Jugoslavija, nakon kataklizme u Drugom svjetskom ratu, obilježene ogromnim životnim i materijalnim gubicima, dvadeset godina od napada nacista na Jugoslaviju, već je imala što pokazati sebi i svijetu. Pokušavam naći neko idejno uporište, neku ključnu ocjenu kako bih najsažetije opisao 20 godina razvoja hrvatskog društva uokvirenog „samostalnom i neovisnom državom“, i ne pronalazim je lako. Pitanje da li smo uistinu nezavisni i samostalni može nas asocirati na tzv. nezavisnu državu Hrvatsku, koja, znano nam je kakva je bila i kako je završila. Zatim, zbog naslova ovog dnevnika padale su mi naum razne zloguke teze iz knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“ dr. Franje Tuđmana kojom kao da je prorekao da će „Njegova Hrvatska“ ili lutati ili tapkati na mjestu punih dvadeset godina.

ZATVORENO – OTVORENO DRUŠTVO?Onda sam zamalo slučajno, listajući „Globus“ od 24. lipnja 2011. naišao na tekst Georga Sorosa naslovljen s „Moja oporuka“, prijevod iz časopisa „The New York Review of Books“ i pasus gdje stoji:
„Moje iskustvo u bivšem Sovjetskom savezu naučila su me da slom zatvorenog društva ne znači automatski da će se stvoriti otvoreno društvo; pad može djelovati kao da nema dna, a onda se može uspostaviti novi režim koji će više nalikovati onome koji se srušio, nego otvorenom društvu!„ Naravno, dio ovdašnje publike na spomen Georga Sorosa odmahnut će rukom jer, eto citira se taj „Antihrvat“ koji je rušio Tuđmana i nikada se nije iskazao prijateljem Hrvatske. Na stranu što se poklonima ne gleda u zube, na stranu i to što je taj gospodin Amerikanac židovsko-mađarskog porijekla, u više od 30 godina odvojio preko 8 milijardi am. dolara za zaklade Otvoreno društvo i njihovu globalnu mrežu koja je onda pomagala ostalim svjetskim i lokalnim organizacijama, bez naglašavanja da je kulturna, nevladina scena u Hrvatskoj preživljavala zahvaljujući nesebičnim donacijama, skloni smo brzo zaboravljati pomoć iz inozemstva. Naime, broji se samo pomoć državotvornih Hrvata najčešće HDZ-u, ili pak stranaca koji daruju bezuvjetno, a takvih gotovo da nema ni u jednoj zemlji prema drugoj zemlji. Po gledanju na strance, zapravo, i 20 godina poslije, kao da smo u natalnom razdoblju Hrvatske, kao da nam je presudno tko podržava vlast i vladu u Hrvatskoj, a ne koliko se pomažu određeni ekonomsko-politički projekti u korist svih građana“lijepe naše“?!

Čak i na Dan državnosti upućuju se strelice prema oporbi, premijerka nije u stanju izdići se iz „ego“ pozicije, održati govor bez samohvale, pripisujući si i zasluge koje nema, čak i na svečanoj sjednici vlade, govoriti kao na predizbornom skupu, naglašavajući neke otpore i zluradost okoline, kao da glavni otpori nisu ipak bili u zemljama EU i u Bruxellesu. Čista je floskula da je te otpore svladala samo ova vlada, ili pak osobno, premijerka Kosor, čisti je samohvalospjev pričati da neka tehnička vlada ne bi zgotovila ovo što je zgotovio – Bruxelles. Monitoring koji ide uz primanje Hrvatske u EU se podcjenjuje, teoretski datum od 1. srpnja 2013.,može se čak relativno lako prolongirati. Osim toga, treba izdržati do tada – radi se o gotovo dvije godine daljnjeg čekanja na punopravno članstvo u EU, i još godinu dana punopravnog članstva da se počnu osjećati stvarni efekti pristupanja EU!??

HRVATSKA DRŽAVA I DEMOKRACIJA - PRO FORMA?Kada bi trebalo ocijeniti “prijeđeni put“ Hrvatske dva su temeljna kriterija: prvo, životni standard građana i drugo, stupanj demokratskih prava i sloboda.
Pođimo od ovog drugog: ukratko 20 godina poslije imamo hrvatsku državu pro forma, s demokracijom koja me se doimlje formalnom.Deklarativno i formalno pravno, dosegli smo slobode na razini prosječne evropske zemlje dok u stvarnosti prava i slobode građana izravno su povezana s debljinom njegova konta, imovinom koja mora biti impresivna – kuća ili poveći stan na odličnoj lokaciji, ljetnikovac na popularnoj jadranskoj destinaciji, super auto plus mnoštvo drugih statusnih simbola – od jahti do raznih kolekcija… Bezbroj je primjera u proteklih 20 godina da su tatini sinovi i mamine kćeri imali i pred sudovima prednost (privilegije), od popusta pri odmjeravanju kazni do tretmana u zatvorima. Onog trenutka kada je postalo jasno da ne funkcionira hrvatska pravna država, da postoje jednakiji od drugih bjelodano je da se nismo izvukli iz jarma dvostrukog socijalističkog morala. Već u pretenciozno nazvanom Domovinskom ratu bilo je jasno da je on jednima paravan za brutalnu privatizaciju i pretvorbu generacijama stvaranog društvenog bogatstva, a drugima velika nesreća za koju satisfakciju nisu dobili do današnjih dana, usprkos velikom novcu utrošenom za te svrhe, ogromnim dijelom pristiglom iz inozemstva te terminu za ulazak u EU. Jer, taj termin, gotovo da ništa ne znači ako ne jača svijest (i pravna djela) koja će pokazati da se država ne brani pljačkom i ubijanjem civila!

Politička podobnost, toliko omražena u socijalističko vrijeme, transformirana je u mjerenje količine domoljublja, i svatko onaj koji se prikazivao većim domoljubom od ostalih, imao je brži prilaz radnom mjestu i drugim, ranije društvenim resursima. Naravno, nekada legitimacija SK zamijenjena je iskaznicom HDZ-a, građani su podijeljeni na „naše“ i „druge“(drugoklasne, pa i trećeklasne), jedna pogrešno izgovorena riječ, jedan srbizam mogao je čovjeka koštati cijelo bogatstvo. Kvalifikacije i stvarna znanja i sposobnosti, pa i za najzahtjevnije i najodgovornije poslove, došla su u drugi plan a stranačka pripadnost i stranački ključ postali alfa i omega zapošljavanja, a kasnije i davanja otkaza. Rak - rana hrvatskog društva postala je korupcija – koja je, usput cvala i u socijalističko vrijeme – naime, tamo gdje nisu pomagale iskaznice i VIP (veze i poznanstva) sustav pomagao je novac, pokloni, usluge… U nemoralnom društvu sve je postalo predmet trgovine – i čast, i poštenje, i prošlost, i budućnost. Umjesto takmičenja po izvrsnosti probudili smo se u društvu takmičenja po – nemoralu i drskosti. Onaj tko nije znao (ili pristajao) na prijevaru, zamalo da je postao društveno neupotrebljiv, čudak, smušenjak,reklo bi se, pregazilo ga vrijeme… Veći dio tih pojava mogao bi se vezati za vijetnamski sindrom, s tom razlikom da - u usporedbi sa SAD - ovaj naš traje duže i obuhvaća šire slojeve društva te je – razorniji! Metastazirao je u silno napuhanim brojkama branitelja a krescendo doživljava ovih tjedana kada bi u skupljanju glasova, trebao biti cementiran i – Ustavnim zakonom! Tako nešto nije padalo na pamet ni ranije moćnom socijalističkom establishmentu koji je imao ipak mjeru u naplati „borbe za slobodu“.

TOLERANCIJA?Otvoreno društvo, dalje, karakterizira velika tolerancija prema drugačijem, manjinskom a temelji se na zdravoj ekonomiji, na balansu prava i obveza većine i manjine. U Hrvatskoj tog balansa još nema, niti je, s ovom vladajućom garniturom, na vidiku a splitski gay pride pokazao je nadmoć primitivnog, nadmoć ruralnog nad urbanim.
Niti je na vidiku rasplet krize koja ovu zemlju potresa najduže od zemalja zahvaćenih svjetskom krizom 2008. godine. Neistina je da postoje pozitivni indikatori izlaska iz krize – od nezaposlenosti, platne bilance, snage proračuna, unutarnje likvidnosti, do zaduživanja u inozemstvu. Ono što posebno brine je drastično smanjenje investicija, jer kapital je prvi koji ne ulazi u rizične zone, novac je plašljiviji od najplašljivijeg zeca.
Sve ovo napisano, dalo bi se potkrijepiti i konkretnim brojkama. Recimo, vanjski dug u prosincu 2010. nadmašio je ukupan hrvatski BDP, natalitet je u padu, sve ankete o (ne)zadovoljstvu građana životnim standardom i državom su poražavajuće. Hrvatska najavljivana devedesetih kao "Švicarska jugoistoka Evrope" ulazi u EU na koljenima i velika je zabluda da će ulazak u EU riješiti u 20 godina nagomilane probleme – deindustrijalizaciju, zastarjelu tehnologiju, odljev sive kore, korupciju, skupu cijenu rada, strah od otkaza, posvemašnju birokratizaciju s nevjerojatno skupom državom, strančarenje...

Jesam li katastrofičar? Opterećen strahovima, kompleksima…? Jesam li jugonostalgičar, crveni, nepopravljivi ljevičar, rob prošlih shema i autoriteta? Što predlažem?
U ovoj godini života, s iskustvom kojeg imam, ne poznajem neki naročiti strah - autoriteti (ili tzv. autoriteti) su za mene odavno mrtvi, strahujem samo od sebe i strahujem za ovu lijepu zemlju koja ni 20 godina državnosti nije obilježila na jedinstven, složan način. Upravo današnji dan pokazao je da su podjele u Hrvatskoj duboke, da postoje oni koji bi naprijed (Pantovčak), i oni koji bi natrag (vlada HDZ-a odnosno vlada Jadranke Kosor). Ona vlada koja izbjegava, sada kada nam je poznat tajming ulaska u EU, predočiti javnosti datum izbora za Sabor, slaba je vlada, vlada koja nije licem okrenuta hrvatskom narodu, i koja samo naizgled drži do općih hrvatskih interesa, a ne svojih partikularističkih.

PREDSJEDNIK TREBA POTPISATI UGOVOR S EU!Premijerka kaže da sada više nije važno tko će potpisati pristupni sporazum s EU krajem godine. Kako bi se riješila te brige definitivno, predlažem da to potpisivanje prepusti predsjedniku dr. Ivi Josipoviću koji ionako po Ustavu prije svega predstavlja i zastupa Hrvatsku, koji je obilazio europske prijestolnice, SAD…, lomeći led, stvarajući u regiji ozračje pomirbe i suradnje, a ona neka se posveti pripremi izbora za Sabor, čiji datum, očekuje se, treba obznaniti što prije. Upravo je iritirajuće da na današnji dan Pantovčak ostaje bojkotiran od premijerke i HDZ-a, taj Pantovčak, iako ne idealan, kojem se više vjeruje nego Banskim dvorima. I ma koliko bilo rezervi prema Borisu Tadiću, ovaj nije ni u primisli Slobodan Milošević, i mjesto mu je uz mađarskog i talijanskog predsjednika, na koncertu u dvorani HAZU, mjesta ima i za BiH predsjednika…Oni koji misle drugačije, naravno, imaju pravo na svoje mišljenje, ali dva prazna mjesta opomena su kočničarima promjena… Kada bi barem hrvatska oporba bila jača, vjerodostojnija?? Kada bi bar oni poslanicu Predsjednika uoči Dana državnosti, posebno njene kritičke tonove, uzeli za ozbiljno?
Ovaj tjedan koji predstoji mogao bi biti konačno tjedan razbistravanja na političkoj sceni, tjedan ISTINE i OKRETANJA EGZISTENCIJALNIM PROBLEMIMA HRVATSKOG ČOVJEKA, i moja je nada da će ti događaji biti važniji od sjena dvadeset godina, koje ni ja, ni mnogi drugi ne mogu izbjeći. Valja nam zasukati rukave i krenuti kuću graditi od temelja, bistre glave i s pogledom u daljinu.
Negdje, u daljini - u budućnosti - ipak postoji kraj ovom bespuću!??
Kako bilo da bilo, kazao bi Mak Dizdar, valja nama preko rijeke!

Gospođa „povjesničarka“ Esther Gitman s jednom knjigom iza sebe zaslužila je epitet ugledne povjesničarke, postala je u nekoliko godina hrvatska zvijezda, čak dobila i dokumentarni film koji je emitiran u utorak, 7.lipnja 2011. na prvom programu HRT. Jadranka Jureško Kero, novinarka „Večernjeg“, izabrala je u svakom slučaju zanimljivu osobu i njen rad (studij u poodmaklim godinama, istraživanja) za temu filma i njen film naići će na odobravanja, vjerujem i hvalospjeve. Dramatična je završna scena kada se Esther Gitman približava mumificiranom tijelu blagopočivajućeg kardinala u zagrebačkoj katedrali, a odnekuda dopiru riječi kako se radi o „iznimnom ljudskom biću“. Usuđujem se napisati da me je scena kao i popratne riječi toliko iznenadila da sam se zapitao delićevski: „Ljudi, zar je to moguće?“

SENZACIONALNO OTKRIĆE?
Naravno, pluralističko smo društvo, svatko ima pravo na iskazivanje stavova o ljudima prošlosti, povijesnim likovima, pogotovo onima koji su svojim djelovanjem obilježili duže vremensko razdoblje, a pogotovo onima koje se predlaže za beatifikaciju, kao što je slučaj s kardinalom Alojzijem Stepincem. Držim to pitanje prije svega crkvenim, kršćansko-katoličkim i vjerujem da će biti poštovana procedura uobičajena u takvim slučajevima i da će se Benedikt XVI držati svih činjenica vezanih za djelovanje Alojzija Stepinca. Kako „ugledna povjesničarka“ ima pravo obratiti se javnosti, nadam se da neće biti osporavano i moje pravo komentirati cijeli slučaj, tim više, što je moj otac Marko Weiss, kao predsjednik male židovske općine (Virovitica) uspio dokumentima i svjedočanstvima uvjeriti stroga tijela Yad Vashema da se Stjepan Janković, župnik iz Lukača proglasi pravednikom među narodima. Tako se do 2008. među više od 22 000 pravednika iz cijelog svijeta našlo i 103 imena i prezimena iz Hrvatske, pa i spomenuti svećenik. Medalju su 1998. u Zagrebu, u ime pokojnog svećenika primili visoki crkveni dužnosnici Kaptola. Dokumentirano je to i u izvrsnoj knjizi „Hrvatski pravednici“ dugogodišnje suradnice Yad Vashema Mirjam Steiner Aviezer (Novi Liber, 2008.). Ove činjenice dovode u pitanje jednu od ključnih teza Gitmanice o nekom senzacionalnom otkriću o pomaganju Hrvata Židovima. To je poznato i prije nego se ta gospođa poduhvatila pisanja dijela povijesti turbulentnih hrvatsko-židovskih odnosa i znalci teme ne vide otkriće, nego selektivan pristup kompliciranim povijesnim činjenicama za koje je 12 godina bavljenja temom prekratko vrijeme da bi se uočile CJELINA I DELIKATNOST problematike.

NASJELA NA PROPAGANDU SLOBODANA MILOŠEVIĆA
Zapravo, gospođa je nasjela na tezu iz arsenala propagande Slobodana Miloševića o genocidnosti Hrvata i, bar što se tiče stvarno uglednih židovskih povjesničara, ulazi u ring s prijepornim polazištem. Nakon 66 godina od Drugog svjetskog rata historiografija u svijetu manje-više precizno, ali ipak, precizno utvrdila je povijesne činjenice o stradanjima Židova, sve do podosta preciznih spiskova žrtava holokausta. Učinjeno je to i za područje bivše NDH i precizni poimenični spiskovi mogu se, razvrstani po židovskim općinama, naći i na portalu CENDA, istraživačkog centra pri Židovskoj općini Zagreb. Već letimični pogled na 9 500 preživjelih s područja NDH koji „otkriva“ dr. Gitman, pokazuje da podatak nije precizan. Ne radi se o 25 % preživjelih nego o oko 10 - 12 % što je samo znak da se „ugledna povjesničarka“ svrstala u ne baš malu grupu povjesničara-revizionista, a jedan od najistaknutijih je – dr. Franjo Tuđman. O tome sam pisao još na prijelazu 1989. na 1990. godinu pod indikativnim naslovom „Tuđi ste mu Tuđmane“, u prikazu knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“.
Bio je to početak novih manipulacija žrtvama rata i poraća – nažalost, bilo ih je i u socijalističkim vremenima – manipulacija koje su štetile Hrvatskoj jer su je izolirale u dijelu međunarodne zajednice, posebno u židovskom svijetu te proizvele podozrenja u Izraelu. Bojim se da će slična lavina podozrenja nastati i nakon „otkrića“ dr. Esther Gitman i njena nekritična odnosa prema povijesnim činjenicama. A one uključuju ne samo stvarne napore u spašavanju hrvatskih Židova, nego i širi kontekst koji sadržava i Jasenovac, razvijen antifašistički pokret u Hrvatskoj i drugim dijelovima ex-Jugoslavije, ne pisanje povijesti na osnovu istraživanja slučajeva već najmanje trendova u razvoju društveno-povijesnih gibanja. Ako se to ne radi na taj način lako se otklizava u promidžbene vode, a da je tome tako da se zaključiti po tome tko je u pozadini ovih aktivnosti, uz gospođu Gitman – Hrvatska demokratska zajednica SAD, grupe manje-više neuspješnih hrvatskih lobista, profilirane još u devedesetim, Tuđmanovim godina (primjerice dr.Mirjan Damaška). Sama Jureško-Kero nekadašnja suradnica HRT-a, obasipa nas pogledima s Manhattna, uz muža voditelja Podravkina predstavništva u New Yorku,ranijeg generalnog konzula u New Yorku, navodno bliska HDZ-u i premijerki. Kao da je nekome u interesu da se pseudoznanost i pseudopublicistika jedne Ljubice Štefan,(„Stepinac i Židovi“) iz devedesetih obnovi ili dobije novi zamah, ne slučajno u vrijeme pred izbore za Sabor.

SELEKTIVNI IZVORI
Među intervjuiranima u filmu tri su samo Židova (dva hrvatska i jedan bosanski), izostaju izjave predstavnika Yad Vashema, kao i ključnih znalaca teme i oficijelnih predstavnika židovske zajednice Hrvatske (Slavko Goldstein, dr.Ivo Goldstein, dr. Ognjen Kraus). Iznenađujuće je da se u dokumentarnom filmu pojavljuje i dr. Ivan Šimonović, istina vrlo korektnom izjavom, ali u filmu koji vjerojatno neće dobro odjeknuti ni u većem dijelu Židova u svijetu, ni u Izraelu. Cijeli uradak kao i pompa oko Esther Gitman koja s pravom naglašava i primjere ljudskosti i hrabrosti pojedinih Hrvata, sporni su i zbog još jednog detalja: naime, knjiga dr. Gitman naslova je „Kada hrabrost prevlada“(When courage prevailed“) dok je naslov dokumentarnog filma „Kad istina pobijedi“. A da je autorica knjige u ratu s istinom svjedoči i ove rečenice: „Pavelićevi su ljudi slali peticije, svojim imenima i prezimenima tražili milost za Židove. Ti su ljudi lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu NEMA NIJEDAN EUROPSKI NAROD“. I to potkrepljuje s – 3 (tri) peticije, istovremeno podcjenjujući napore Danske, Albanije, Nizozemske, Mađarske, Bugarske, Švedske i drugih država i naroda koji su u Drugom svjetskom ratu relativno uspješno pomagali „svojim“ Židovima, nažalost, u krajnjem s diskutabilnim rezultatima jer glasove savjesti i razuma nacisti i kolaborateri nisu slušali pa je „Stepinac govorio, a ustaše ga nisu slušale“… Rezultat je blizu 6 milijuna stradalih u holokaustu i blizu 30 000 usmrćenih Židova na području tzv. NDH. Ukratko, čini mi se da se Esther Gitman nije držala jednog od zlatnih pravila promišljanja: „Čuvaj se da pjenu ne smatraš valom!“(Martin Kessel)

MOGUĆA DELIKATNA PITANJA
Naravno, ima još podosta spornih teza dr.Gitman (prostor ne dozvoljava njihovo osporavanje), no bojim se da je, možda i u dobrim namjerama, „ugledna povjesničarka“ izazvala (i izazvat će) nove prijepore pa bi se njena „otkrića“ mogla vratiti i kao bumerang. Jer, javit će se oni koji imaju drugačije dokumente iz kojih je vidljivo da Zagreb nije l945. spasio Alojzije Stepinac, nego ipak partizanski, antifašistički pokret, da je taj isti Alojzije Stepinac zajedno s Kaptolom i Vatikanom znao za tzv. štakorske kanale kojim su mnogi osumnjičeni za ratni zločin, s lažnim putovnicama, dokopali se Južne Amerike pa i SAD, koje su ih, iz razno raznih razloga prihvatile (slučaj Andrije Artukovića, ministra unutrašnjih poslova tzv. NDH!).Usput, glavni organizator funkcioniranja „štakorskog kanala“ bio je svećenik Krunoslav Draganović, a „baza“ mu je bio hrvatski crkveni zavod Sv. Jeronim, u Rimu.
Nije isključeno da se neki zapitaju gdje je nestalo židovsko zlato, ali još delikatnije, koliko je Hrvatska u zadnjih 20 godina učinila da vrati Židovima Hrvatske nacionaliziranu imovinu (što židovskoj zajednici, što pojedincima), zašto Hrvatska i Zagreb nisu obnovili sinagogu u Praškoj, zašto nema središnjeg spomenika stradalim Židovima Hrvatske, zašto nema Muzeja Židova Hrvatske itd. Nemam ništa protiv, naravno, da se i dalje istražuju slučajevi pomoći Hrvata Židovima, ali izvještaji o tome trebali bi biti manje euforični i ispričani u ravnovjesju s drugim činjenicama o hrvatskim Židovima. Sigurno, dakle, valja pisati i o hrabrosti pojedinaca i grupa Hrvata u spašavanju hrvatskih Židova, pa i od doprinosu kardinala Stepinca tome. Neobično je da se nigdje ne spominje uistinu hrabar gest kardinala Stepinca koji je pomogao spasiti veći broj štićenika - Židova doma Lavoslav Schwarz, ponudu nadrabinu Miroslavu Šalomu Freibergeru da napusti NDH i sl. Dok sam bio tajnik Židovskog Kulturnog društva, Slavko Goldstein, kao predsjednik Društva pričao mi je o tome da je Miroslav Šalom Freiberger odbio napustiti svoju židovsku zajednicu, ali je zamolio Kaptol da mu pomognu spasiti bar njegova sina - tako je organizirana tzv. mađarska veza kojom je prebačeno tridesetak omladinaca Židova, među njima i nadrabinov sin, za Palestinu. Nažalost, sudbina je htjela da je nadrabinov sin poginuo u arapsko-izraelskom ratu 1956. godine.
Zalažem se za pisanje o hrvatskim časnim ljudima-spasiteljima Židova, te o kardinalu Stepincu kao čovjeku s dobrim i lošim djelima, a ne jednostarano kao „uzoru humanosti i ljubavi“. To nije povijesna znanost već privatno mišljenje ili manje - više spretna promidžba.
U krajnjem, štetna samom hrvatskom narodu.

Napomena: kraća verzija ovog teksta objavljena je kao komentar u "Jutarnjem listu", u petak, 10.lipnja 2011