„Složna braća kuću grade, nesložna je razgrađuju!“ stara je poslovica koju je većina nas naučila još u osnovnoj školi. Ta misao nameće mi se ovaj Dan kada se obilježava 20 godina državnosti RH, zapravo ovih dana kada rekapituliramo „prijeđeni put“ od dvadeset godina. Godine 1961. Titova Jugoslavija, nakon kataklizme u Drugom svjetskom ratu, obilježene ogromnim životnim i materijalnim gubicima, dvadeset godina od napada nacista na Jugoslaviju, već je imala što pokazati sebi i svijetu. Pokušavam naći neko idejno uporište, neku ključnu ocjenu kako bih najsažetije opisao 20 godina razvoja hrvatskog društva uokvirenog „samostalnom i neovisnom državom“, i ne pronalazim je lako. Pitanje da li smo uistinu nezavisni i samostalni može nas asocirati na tzv. nezavisnu državu Hrvatsku, koja, znano nam je kakva je bila i kako je završila. Zatim, zbog naslova ovog dnevnika padale su mi naum razne zloguke teze iz knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“ dr. Franje Tuđmana kojom kao da je prorekao da će „Njegova Hrvatska“ ili lutati ili tapkati na mjestu punih dvadeset godina.
ZATVORENO – OTVORENO DRUŠTVO?Onda sam zamalo slučajno, listajući „Globus“ od 24. lipnja 2011. naišao na tekst Georga Sorosa naslovljen s „Moja oporuka“, prijevod iz časopisa „The New York Review of Books“ i pasus gdje stoji:
„Moje iskustvo u bivšem Sovjetskom savezu naučila su me da slom zatvorenog društva ne znači automatski da će se stvoriti otvoreno društvo; pad može djelovati kao da nema dna, a onda se može uspostaviti novi režim koji će više nalikovati onome koji se srušio, nego otvorenom društvu!„ Naravno, dio ovdašnje publike na spomen Georga Sorosa odmahnut će rukom jer, eto citira se taj „Antihrvat“ koji je rušio Tuđmana i nikada se nije iskazao prijateljem Hrvatske. Na stranu što se poklonima ne gleda u zube, na stranu i to što je taj gospodin Amerikanac židovsko-mađarskog porijekla, u više od 30 godina odvojio preko 8 milijardi am. dolara za zaklade Otvoreno društvo i njihovu globalnu mrežu koja je onda pomagala ostalim svjetskim i lokalnim organizacijama, bez naglašavanja da je kulturna, nevladina scena u Hrvatskoj preživljavala zahvaljujući nesebičnim donacijama, skloni smo brzo zaboravljati pomoć iz inozemstva. Naime, broji se samo pomoć državotvornih Hrvata najčešće HDZ-u, ili pak stranaca koji daruju bezuvjetno, a takvih gotovo da nema ni u jednoj zemlji prema drugoj zemlji. Po gledanju na strance, zapravo, i 20 godina poslije, kao da smo u natalnom razdoblju Hrvatske, kao da nam je presudno tko podržava vlast i vladu u Hrvatskoj, a ne koliko se pomažu određeni ekonomsko-politički projekti u korist svih građana“lijepe naše“?!
Čak i na Dan državnosti upućuju se strelice prema oporbi, premijerka nije u stanju izdići se iz „ego“ pozicije, održati govor bez samohvale, pripisujući si i zasluge koje nema, čak i na svečanoj sjednici vlade, govoriti kao na predizbornom skupu, naglašavajući neke otpore i zluradost okoline, kao da glavni otpori nisu ipak bili u zemljama EU i u Bruxellesu. Čista je floskula da je te otpore svladala samo ova vlada, ili pak osobno, premijerka Kosor, čisti je samohvalospjev pričati da neka tehnička vlada ne bi zgotovila ovo što je zgotovio – Bruxelles. Monitoring koji ide uz primanje Hrvatske u EU se podcjenjuje, teoretski datum od 1. srpnja 2013.,može se čak relativno lako prolongirati. Osim toga, treba izdržati do tada – radi se o gotovo dvije godine daljnjeg čekanja na punopravno članstvo u EU, i još godinu dana punopravnog članstva da se počnu osjećati stvarni efekti pristupanja EU!??
HRVATSKA DRŽAVA I DEMOKRACIJA - PRO FORMA?Kada bi trebalo ocijeniti “prijeđeni put“ Hrvatske dva su temeljna kriterija: prvo, životni standard građana i drugo, stupanj demokratskih prava i sloboda.
Pođimo od ovog drugog: ukratko 20 godina poslije imamo hrvatsku državu pro forma, s demokracijom koja me se doimlje formalnom.Deklarativno i formalno pravno, dosegli smo slobode na razini prosječne evropske zemlje dok u stvarnosti prava i slobode građana izravno su povezana s debljinom njegova konta, imovinom koja mora biti impresivna – kuća ili poveći stan na odličnoj lokaciji, ljetnikovac na popularnoj jadranskoj destinaciji, super auto plus mnoštvo drugih statusnih simbola – od jahti do raznih kolekcija… Bezbroj je primjera u proteklih 20 godina da su tatini sinovi i mamine kćeri imali i pred sudovima prednost (privilegije), od popusta pri odmjeravanju kazni do tretmana u zatvorima. Onog trenutka kada je postalo jasno da ne funkcionira hrvatska pravna država, da postoje jednakiji od drugih bjelodano je da se nismo izvukli iz jarma dvostrukog socijalističkog morala. Već u pretenciozno nazvanom Domovinskom ratu bilo je jasno da je on jednima paravan za brutalnu privatizaciju i pretvorbu generacijama stvaranog društvenog bogatstva, a drugima velika nesreća za koju satisfakciju nisu dobili do današnjih dana, usprkos velikom novcu utrošenom za te svrhe, ogromnim dijelom pristiglom iz inozemstva te terminu za ulazak u EU. Jer, taj termin, gotovo da ništa ne znači ako ne jača svijest (i pravna djela) koja će pokazati da se država ne brani pljačkom i ubijanjem civila!
Politička podobnost, toliko omražena u socijalističko vrijeme, transformirana je u mjerenje količine domoljublja, i svatko onaj koji se prikazivao većim domoljubom od ostalih, imao je brži prilaz radnom mjestu i drugim, ranije društvenim resursima. Naravno, nekada legitimacija SK zamijenjena je iskaznicom HDZ-a, građani su podijeljeni na „naše“ i „druge“(drugoklasne, pa i trećeklasne), jedna pogrešno izgovorena riječ, jedan srbizam mogao je čovjeka koštati cijelo bogatstvo. Kvalifikacije i stvarna znanja i sposobnosti, pa i za najzahtjevnije i najodgovornije poslove, došla su u drugi plan a stranačka pripadnost i stranački ključ postali alfa i omega zapošljavanja, a kasnije i davanja otkaza. Rak - rana hrvatskog društva postala je korupcija – koja je, usput cvala i u socijalističko vrijeme – naime, tamo gdje nisu pomagale iskaznice i VIP (veze i poznanstva) sustav pomagao je novac, pokloni, usluge… U nemoralnom društvu sve je postalo predmet trgovine – i čast, i poštenje, i prošlost, i budućnost. Umjesto takmičenja po izvrsnosti probudili smo se u društvu takmičenja po – nemoralu i drskosti. Onaj tko nije znao (ili pristajao) na prijevaru, zamalo da je postao društveno neupotrebljiv, čudak, smušenjak,reklo bi se, pregazilo ga vrijeme… Veći dio tih pojava mogao bi se vezati za vijetnamski sindrom, s tom razlikom da - u usporedbi sa SAD - ovaj naš traje duže i obuhvaća šire slojeve društva te je – razorniji! Metastazirao je u silno napuhanim brojkama branitelja a krescendo doživljava ovih tjedana kada bi u skupljanju glasova, trebao biti cementiran i – Ustavnim zakonom! Tako nešto nije padalo na pamet ni ranije moćnom socijalističkom establishmentu koji je imao ipak mjeru u naplati „borbe za slobodu“.
TOLERANCIJA?Otvoreno društvo, dalje, karakterizira velika tolerancija prema drugačijem, manjinskom a temelji se na zdravoj ekonomiji, na balansu prava i obveza većine i manjine. U Hrvatskoj tog balansa još nema, niti je, s ovom vladajućom garniturom, na vidiku a splitski gay pride pokazao je nadmoć primitivnog, nadmoć ruralnog nad urbanim.
Niti je na vidiku rasplet krize koja ovu zemlju potresa najduže od zemalja zahvaćenih svjetskom krizom 2008. godine. Neistina je da postoje pozitivni indikatori izlaska iz krize – od nezaposlenosti, platne bilance, snage proračuna, unutarnje likvidnosti, do zaduživanja u inozemstvu. Ono što posebno brine je drastično smanjenje investicija, jer kapital je prvi koji ne ulazi u rizične zone, novac je plašljiviji od najplašljivijeg zeca.
Sve ovo napisano, dalo bi se potkrijepiti i konkretnim brojkama. Recimo, vanjski dug u prosincu 2010. nadmašio je ukupan hrvatski BDP, natalitet je u padu, sve ankete o (ne)zadovoljstvu građana životnim standardom i državom su poražavajuće. Hrvatska najavljivana devedesetih kao "Švicarska jugoistoka Evrope" ulazi u EU na koljenima i velika je zabluda da će ulazak u EU riješiti u 20 godina nagomilane probleme – deindustrijalizaciju, zastarjelu tehnologiju, odljev sive kore, korupciju, skupu cijenu rada, strah od otkaza, posvemašnju birokratizaciju s nevjerojatno skupom državom, strančarenje...
Jesam li katastrofičar? Opterećen strahovima, kompleksima…? Jesam li jugonostalgičar, crveni, nepopravljivi ljevičar, rob prošlih shema i autoriteta? Što predlažem?
U ovoj godini života, s iskustvom kojeg imam, ne poznajem neki naročiti strah - autoriteti (ili tzv. autoriteti) su za mene odavno mrtvi, strahujem samo od sebe i strahujem za ovu lijepu zemlju koja ni 20 godina državnosti nije obilježila na jedinstven, složan način. Upravo današnji dan pokazao je da su podjele u Hrvatskoj duboke, da postoje oni koji bi naprijed (Pantovčak), i oni koji bi natrag (vlada HDZ-a odnosno vlada Jadranke Kosor). Ona vlada koja izbjegava, sada kada nam je poznat tajming ulaska u EU, predočiti javnosti datum izbora za Sabor, slaba je vlada, vlada koja nije licem okrenuta hrvatskom narodu, i koja samo naizgled drži do općih hrvatskih interesa, a ne svojih partikularističkih.
PREDSJEDNIK TREBA POTPISATI UGOVOR S EU!Premijerka kaže da sada više nije važno tko će potpisati pristupni sporazum s EU krajem godine. Kako bi se riješila te brige definitivno, predlažem da to potpisivanje prepusti predsjedniku dr. Ivi Josipoviću koji ionako po Ustavu prije svega predstavlja i zastupa Hrvatsku, koji je obilazio europske prijestolnice, SAD…, lomeći led, stvarajući u regiji ozračje pomirbe i suradnje, a ona neka se posveti pripremi izbora za Sabor, čiji datum, očekuje se, treba obznaniti što prije. Upravo je iritirajuće da na današnji dan Pantovčak ostaje bojkotiran od premijerke i HDZ-a, taj Pantovčak, iako ne idealan, kojem se više vjeruje nego Banskim dvorima. I ma koliko bilo rezervi prema Borisu Tadiću, ovaj nije ni u primisli Slobodan Milošević, i mjesto mu je uz mađarskog i talijanskog predsjednika, na koncertu u dvorani HAZU, mjesta ima i za BiH predsjednika…Oni koji misle drugačije, naravno, imaju pravo na svoje mišljenje, ali dva prazna mjesta opomena su kočničarima promjena… Kada bi barem hrvatska oporba bila jača, vjerodostojnija?? Kada bi bar oni poslanicu Predsjednika uoči Dana državnosti, posebno njene kritičke tonove, uzeli za ozbiljno?
Ovaj tjedan koji predstoji mogao bi biti konačno tjedan razbistravanja na političkoj sceni, tjedan ISTINE i OKRETANJA EGZISTENCIJALNIM PROBLEMIMA HRVATSKOG ČOVJEKA, i moja je nada da će ti događaji biti važniji od sjena dvadeset godina, koje ni ja, ni mnogi drugi ne mogu izbjeći. Valja nam zasukati rukave i krenuti kuću graditi od temelja, bistre glave i s pogledom u daljinu.
Negdje, u daljini - u budućnosti - ipak postoji kraj ovom bespuću!??
Kako bilo da bilo, kazao bi Mak Dizdar, valja nama preko rijeke!
Post je objavljen 25.06.2011. u 23:52 sati.