Ljubo Ruben Weiss

Ovaj tekst, u nešto drugačijoj verziji, ponuđen je na 5-6 adresa tiskanih medija u Hrvatskoj, prije desetak dana, i NIJEDAN nije pokazao interes za ovu temu. Objavljen je konačno 26. 08. 2013. kao kolumna na portalu www.tacno.net sa sjedištem u Mostaru. U međuvremenu saznajem da je u Banja Luci u toku gradnja Židovskog kulturnog centra koji treba biti otvoren u travnju 2014., znano je da u Makedoniji, u Skoplju sličan kulturni centar uspješno djeluje već nekoliko godina. U Zagrebu, Praška 7 i dalje je parkiralište, nema volje da se uistinu u tom prostoru išta gradi.
Dio odgovornosti za to snose i Republika Hrvatska i zagrebački gradonačelnik (njegov davni prethodnik Ivan Werner donio je odluku o rušenju zagrebačke sinagoge!!), ali i „etnobizničari“ u Palmotićevoj 16, posebno dvojac Kraus - Bienenfeld.
Sramota me je pripadati istoj židovskoj zajednici kao spomenuti dvojac, i namjera mi je počistiti pred židovskim vratima, pred svojim vratima! Istovremeno traje konflikt hrvatske vlade i Evropske komisije, umjesto da se koncentriramo na nuđenje projekata koje bi financirala EU. Taj primjer sukoba oko „Lex Perković“ kao i izbjegavanje gradnje Kulturnog centra sa sinagogom, i mnogo drugoga, udaljavaju Hrvatsku od pozitivnih evropskih stečevina i vrijeme je za poštovanje preuzetih pravnih i moralno-političkih obveza!
---------------------------------------

Osnovnoj tezi ovog zapisa da u Zagrebu u dogledno vrijeme neće biti sinagoge na lokaciji Praška 7, Zagreb – treba dodati - dok god Židovska općina Zagreb djeluje kao netransparentna institucija, a Koordinacija židovskih općina Hrvatske tek kao grupica dužnosnika koja amenuje odluke uskog kruga Židova okupljenih oko dr. Ognjena Krausa. Neposredan povod ovom reagiranju je tekst objavljen u Jutarnjem listu 23. srpnja 2013. autora Velimira Panića koji u dobroj vjeri pokušava izvijestiti hrvatsku javnost o potrebi uređenja prostora na čije uređenje je svojevremeno pozvao i Branko Lustig, naš oskarovac i židovski aktivist, riječima: „Zatvoriti treba ovu rupu u Praškoj 7, treba graditi sinagogu“! Reagiranje je to i na objavljeni razgovor s Jakovom Bienenfeldom (objavljen u Jutarnjem listu) i na tekst razgovora Mladena Plešea sa Slavkom Glodsteinom („Obnova fasade u Praškoj i mala sinagoga bili bi dovoljni za nas!“ , Jutarnji list, 8.08.2013.)

TAJNOST PROJEKTA?
Nemalo iznenađenje je informacija kako se U TAJNOSTI priprema projekt izvjesnog memorijalnog centra, zapravo spomenika na tom prestižnom mjestu. I netočno je da se gradnja odgovarajućeg objekta najavljuje od 1999. godine kada je Republika Hrvatska vratila zemljište Židovskoj općini Zagreb. Inicijativa za gradnju objekta na tom mjestu pokrenuta je još krajem 80-tih godina prošlog stoljeća kada je tu inicijativu pokrenuo Dragan Wollner, a konkretnu raspravu o mogućim varijantama projekta pokrenuo Slavko Goldstein, obraćajući se i pismom na više strana, pa i tadašnjem vodstvu grada Zagreba. U to vrijeme obnašao sam dužnost tajnika Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, bio i član Vijeća Židovske općine, pa su mi poznati mnogi detalji o toj hvalevrijednoj inicijativi. Naime, rasprava i aktivnosti su tada toliko odmakli da je već rađena priprema za međunarodni natječaj o idejnom i izvedbenom modelu izgradnje Kulturnog centra sa sinagogom. Nikakav spomenik tada nije spominjan, a uvjeren sam da spomenik, pa radili ga i najuspješniji hrvatski arhitekti, ne može biti rješenje za „zatvaranje prostora“ u Praškoj 7.

Međutim, valja nam postaviti pitanje o nečemu o čemu, iako 40 godina pišem i objavljujem, nikada nisam pisao i objavljivao – o raskolu u židovskoj zajednici Hrvatske i saniranju posljedica tog raskola da bi se uopće moglo raspravljati o „tajnom projektu“. Naime, godine 2006. osnovana je druga židovska organizacija u Hrvatskoj, pod vodstvom dr. Ive Goldsteina, Bet Izrael. Iako se ovakve stvari rješavaju unutar židovskih zajednica bez prisustva nežidovske javnosti (takva je praksa u većini židovskih zajednica u svijetu) treba naglasiti da je raskol samo uzgredni razlog za obustavu inicijativa iz devedesetih godina.

U svibnju 2013. su održani izbori za predsjednika Židovske općine Zagreb i za predsjednika je bez protukandidata izabran dr. Ognjen Kraus. Od 1044 članova Židovske općine (živi plus „mrtve duše“?!) pravo glasovanja je imalo 267 članica i članova, a glasovalo je 147 birača i dr,. Ognjen Kraus izabran je ponovo za predsjednika sa samo 124 glasa ZA. Znači samo malo više od 1/10 ukupnog članstva izjasnilo se da Općinu i dalje vodi dr. Ognjen Kraus, pa po mom skromnom sudu, dr. Ognjen Kraus možda ima legalitet, ali nema legitimitet predstavljati Židove Zagreba, a najmanje Hrvatske.

ŠTO SE DOGAĐA U ŽIDOVSKOJ OPĆINI ZAGREB?
Molio sam dr. Ognjena Krausa da mi, zbog javnog interesa, dostavi na uvid sadržaj Ugovora sklopljenog između Židovske općine Zagreb i firme Jakova Bienenfelda koja upravlja parkiralištem na prostoru Praške 7. Bez saznanja pod kojim financijskim uvjetima se parkiralište iznajmljuje, koje prihode od parkirališta ostvaruje firma Jakova Bienenfelda i kako se koriste financijska sredstva, odnosno da li se neki dio odvaja za budući Kulturni centar sa sinagogom, ne može se sagledati ova delikatna problematika. Ni nakon desetak mailova odnosno poruka dr. Ognjen Kraus nije odgovorio iako je obećao, za vrijeme boravka u Virovitici, zajedno sa rabinom Lucianom Mošom Prelevićem, u prosincu 2012.. Kako su se pojavile i glasine o mogućnosti da se židovski Dom Lavoslav Schwarz, na Bukovačkoj cesti proda, a kako su mi se obraćali pojedinci Židovi lošijeg materijalnog stanja, kako mi ni samom ne cvjetaju ruže, kako su krenuli glasovi o netransparentnom trošenju sredstava, privatizaciji stručnih službi Općine, kako je dr. Ognjen Kraus u međuvremenu otvorio privatnu ordinaciju, itd. molio sam dr. Ognjena Krausa, u namjeri pisati opširan članak o stanju u Općini, koje treba biti poznato i židovskoj, ali i hrvatskoj javnosti, konkretne podatke: osim o Ugovoru, primjerice, o broju socijalnih pomoći koje Općina dodjeljuje, i iznosima socijalnih pomoći itd.

Ni na jedno postavljeno pitanje nisam dobio odgovor dr. Krausa!

Jakov Bienenfeld, koji nije na zadnjim izborima izabran u Vijeće općine, nije ni bio kandidat, još manje ima bilo kakav legitimitet predstavljati Židove Zagreba i Hrvatske, tim više što je u izravnom sukobu interesa kada se radi o bilo kakvoj gradnji na prostoru Praške 7. Ukratko, radi se o svojevrsnom etnobiznisu, netransparentnom radu Općine, posebno o neshvatljivoj šutnji vezano za pojave antisemitizma u Hrvatskoj, izostanku podrške Izraelu, što je uobičajeno u dijaspori, o tome da je određena imovina, osim gradilišta u Praškoj 7. vraćena Židovskoj općini, ali javnosti nije poznato o kojim zgradama se radi, niti činjenice kako se one koriste. U međuvremenu zatvorena je bogata biblioteka Židovske općine jer se dotadašnja bibliotekarka priključila organizaciji Bet Izrael. Istraživačko novinarstvo, u ovakvim okolnostima je nemoguće, vjerojatno je za neke nejasnoće nadležan USKOK, i Državno odvjetništvo RH, no smatram svojom dužnošću JAVNO napisati, da nitko nema pravo zavaravati ni židovsku, ni hrvatsku javnost, budući da – sinagoge u Praškoj 7 – kako sada stvari stoje, neće biti!

Dr. Ognjenu Krausu i vodstvu Židovske općine Zagreb nije u interesu bilo što graditi na prostoru u Praškoj 7, a to nije ni u interesu vlasti čija je blagajna u velikom minusu. Od 1999. bilo je dosta vremena pokrenuti raspravu o objektu koji bi se gradio u Praškoj 7, s tim da gradnja bilo kakvog spomenika ne dolazi u obzir. Ideja o gradnji nekakve fasade iz koje bi se nalazila mala sinagoga i još neki sadržaji, nije dobar prijedlog. Pa fasadama sinagoge se u Beču svojevremeno obilježavala Kristalna noć… kao umjetnička instalacija. Kako su mi poznati pregnantni stavovi Slavka Goldsteina od ranije zašto i što graditi u Praškoj 7, siguran sam da on nije mislio na podizanje fasade već na ugradnju određenih elementa u objekt koji bi podsjećali na bivšu sinagogu. Gradnja samo spomenika značila bi kraj opstojanja židovstva na ovim prostorima, jer bez obnove ili izgradnje Kulturnog centra sa SINAGOGOM, bez objedinjavanja kreativnih snaga nas malobrojnih hrvatskih Židova, neće biti učinjeno ono što se radi u većini evropskih zemalja: prakticira judaizam kao vjera (usput, osobno smatram da rabin Moše Prelević u usporedbi sa rabinom dr. Kotelom DaDonom ne raspolaže potrebnim znanjima za vođenje buduće sinagoge ili sinagogalnog prostora u Praškoj 7), educiraju se mladi naraštaji o Holokaustu (ajd, na tome se i ponešto radi!), obilježavaju spomen pločama mjesta deportiranja Židova (na željezničkim kolodvorima…).

ŠTO I KAKO DALJE?
Hrvatska je jedna od rijetkih država Evrope koja nema Židovski muzej, grad Zagreb, osim spomenika na Dotrščini, nema spomenik posvećen Židovima Zagreba koji su dali nemjerljiv doprinos njegovu razvoju posebno između dva svjetska rata, ulice i trgovi su mijenjali nazive, ali zamalo da nema primjera da je neka ulica ili trg dobila ime po zaslužnim hrvatskim Židovima, vijesti o Židovima kao i medijski nastupi su uglavnom prigodničarskog karaktera, stalni postav spomen područja Jasenovac valja promijeniti jer on, sadašnji, ne daje realnu sliku stradanja zatočenika Jasenovca, među njima, velikog broja Židova… Apsurdna je ideja da se otkopaju temelji sinagoge u Praškoj 7 i da budu dostupni pogledima turista i namjernika, jer bi to bio jedinstven primjer da se temelji sinagoge stare tek oko 150 godina prikazuju kao neka atrakcija… To se radi s temeljima sinagoga koja su arheološka nalazišta, primjerice u Beču, na Judenplatzu, starim desetak stoljeća.

Nije potrebno vraćati se na uzroke raskola u židovskoj zajednici Hrvatske – usput, ne bi trebalo isključiti ni interes hrvatskih vlasti da potenciraju raskol, jer dok god on postoji, postoji i alibi za nečinjenje. A nečinjenje se tiče i „Hofjuden“ (dvorskih Židova) koji se sada javljaju za riječ i dijele ecese (savjete) a imali su priliku djelom pokazati da su za gradnju Kulturnog centra sa sinagogom pa i poduzeti konkretne aktivnosti (Davor Štern, Nenad Porges…).

Gradilište u Praškoj 7 nije vraćeno dr. Ognjenu Krausu i Jakovu Bienenfeldu, i malobrojnim istomišljenicima, ono je vraćeno Židovima Zagreba i na simboličan način, Židovima Hrvatske. Potrebno je promijeniti odluku o vraćanju prostora i u posjed uvesti organizaciju Bet Izrael, osnovati Odbor za gradnju sastavljen od predstavnika židovskih općina Hrvatske te istaknutih pojedinaca judaista, arhitekata te drugih stručnih ljudi, predstavnika Grada i Republike, te otvoriti široku javnu rasprava o budućnosti lokacije Praška 7 u glavnom gradu Hrvatske. Također, nije točno da se o potrebi gradnje u Praškoj 7 do sada izjašnjavaju samo Židovi: sjajan tekst o tom pitanju napisao je i objavio u Jutarnjem listu Željko Senečić, o tome je u više navrata pisao i Inoslav Bešker, a i drugi. Grad Zagreb i Hrvatska imaju moralni dug spram svojih Židova i bilo kakav sadržaj bez sinagoge uvreda je ne samo zdravom razumu nego i skrnavljenje pijeteta spram žrtava Holokausta i zaborav jedne vjerske i etničke skupine koja nije bila i neće biti ni u budućnosti samo gost na hrvatskom tlu, već manjina sa svojim pravima i obvezama.
-------------

Oznake: religija, Zagreb, židovstvo

.....................................................................................................
.........................................................................................................
.............................................................................................................
„Pa, kod lezbijki postoji i vjerojatnost da je – biseksualnost u pitanju!?“ kontao je Daniel, onako kako to čine Bosanci. Njemu se u gotovo svakoj intimnoj situaciji – a to je ona, kako mu je objasnila jedna Židovka psihoanalitičarka, kada se muško i žensko nađu u prostoriji koje su zatvorena vrata – dolazile na pamet sitne provokacije bludničke naravi. Da je Jenny mogla čitati Danielove misli, zaključila bi: Balkanac ostaje Balkanac!““ ili „Kao da je rođeni Bosanac, zapaljiv, neobuzdan!?“
„Koliko si Jenny lezbijka, provjerit ćemo odmah!“
Pomišljeno – učinjeno!
Svoje prste iznenada je počeo spuštati od vrata naniže, ali s prednje strane njena tijela, približavajući se njenim dojkama. Reagirala je brzo, zaustavljajući nemirne Danielove prste svojim prstima, vjerojatno promišljajući:
„Vidi muškarca koji neprekidno kuka o načetu zdravlju, depresijama zbog zatvaranja knjižare, ali ima snage i odvažnosti poigrati se emocijama mlade žene. Ili, testirati te emocije, svejedno!“
Jenny se nije naljutila, a mogla je!
„STOP, ne može dalje, tj. niže!“ bila je neizrečena, ali nedvosmislena poruka koju je Daniel poštovao.
„Možda nisam trebao krenuti prstima naglo, nego polako, centimetar po centimetar.“ Ovako, mogla je reagirati refleksno, na nagli pokret kao što bi reagirao i Daniel, da je ona krenula niz njegova prsa. Ali, da se Jenny voljela maziti, pa igrati vatrom i vatricama, nije bilo sumnje Odvezao ju je do njezina stana, usput pričajući o čemu, ako ne o židovstvu i židovskim običajima. Oboje su čeznutljivo slušali glazbu s kazete poznate pjevačice koja živi u SAD, s muzikalnom porodicom, porijeklom iz Sarajeva. Naravno, slušali su sefardske pjesme iz Bosne na ladino jeziku, a zvuk ovih pjesma vraćao je Daniela na koncert u Beču kada je uživao u pjesmama ali i – prodajući Sarajevske Hagade sa štanda s knjigama u predvorju koncertne dvorane.
Poljubili su se u autu, uz tipičan zveket koja nastaje kada se dotiču okviri naočala. Njen okvir od kornjačevine i Danielov metalni okvir krškali su se kao što su se krškali Janny i Daniel.
„Ode Jenny na spavanje a ispod jastuka naći će se Sarajevska Hagada!“ pretpostavljao je Daniel, sklon fantazijama svake vrste. Još mu ipak nije bila jasna njena potreba da se okružuje knjigama na temu židovstva, posebno Sefarda! Danielova gotovo nepogrešiva intuicija govorila je da za to postoji, do sada, njemu neotkriveni razlog. Tražio je odgovor na još jedno pitanje: do koje se točke lezbijka može upuštati u konakte s muškarcem kako bi konačno osjetila – neku vrstu uzbuđenja!? I može li lezbijka uopće osjetiti neko uzbuđenje kada je nadražuje muškarac?? Pogotovo muškarac koji joj je simpatičan? Prvi put poželio je da može čitati Jennyne misli, htio je saznati vodi li se bar neka borba u njenoj glavi, dolazi li ona u iskušenje da mu uzvrati nježnosti…?
Ljupko i atraktivno je uredila izlog, učinila je to profesionalno, poput aranžerke izloga: osim knjiga našlo se tu i zrnja kave, oraha, jabuka, mali mlinac za kavu i biber, i kip Bude, a u prvom planu blještala je rastvorena Sarajevska Hagada upravo na mjestu najčešće reproducirane, prelijepe stranice. Ta stranica sadržavala je obrise templa Židova, možda iz mjesta u Španjolskoj koje su morali napustiti, u koja su bila smještena dva iluminirana slova: „het“ i kraljevski alef. Sa strane dvije vitice koje se u dnu prepliću i izlaze iz – repova dviju ptica. Tu su i dva grba…
Poslije posla ispred izloga i u knjižari opet se pojavila Jenny i njena nezasitna znatiželja, posebno kada joj je Daniel spomenuo da u jednoj crnoj plastičnoj vrećici drži delikatne „rekvizite“ vezano za pojave neoustaštva u Hrvatskoj, devedesetih godina. Izvlačio je i pokazivao joj crnu majicu s natpisom „Crna legija – to je bila hrabra vojska“, ispod kojeg je bio crtež granica Velike Hrvatske, preko crteža naleglo se smeđe „U“, a ispod: N.D.H. 1941- 45; nekoliko upaljača – jedan s natpisima „Dr Ante Pavelić , poglavnik, i njegovim portretom iznad natpisa, jedan s njegovom izjavom „na ljutu ranu, ljuta trava“, zatim jedan upaljač na kojem je pisalo „Crna legija“, dalje, jedan na kojem je stajalo NDH te bio iscrtan ustaški grb ispod kojeg je stajao natpis „10.IV 1941.“ dan proglašenja tzv, Nezavisne države Hrvatske. Našle su se tu i neke značke te metalne napravice koje su mogle biti oznake na kapama vojnika različitih rodova ustaške vojske… Manjkale su samo muzičke kazete s ustaškim pjesmama koje je Danielu, nakon dugog nagovaranja, odnio jedan austrijski novinar koji je radio dia – show na temu povijesti hrvatske države, s osvrtom na pojave neoustaštva.
Ljubopitljiva Jenny odmah se javila: „Što znači NA LJUTU RANU, LJUTA TRAVA?!
„Pitaj poglavnika Antu!“ odgovorio joj je neljubazno.
Nije mu davala mira pa je pitala dalje: „Pa što će jednom Židovu ova hrpa propagadnih gluposti?“
„Da bih bolje znao što rade i što nam pripremaju novokomponirane ustaše. Znakovi idu obično prije ratnih pokliča i krvoprolića!“ žustro joj je objašnjavao. I kada se smirio, nastavio:
„Draga Jenny, ima toliko boljih tema ovog lipnja koje bi te mogle i trebale zanimati. Čemu ovaj skoro perverzni interes za tamnu stranu povijesti? Okreni se lipama što cvatu i šire miomirise u Campusu, udahni taj zrak, pusti ga kroz nosnice, uživajući. Ovo što premećeš u rukama u znaku je Tanatosa, mlada si, okreni se Erosu!“ pokušao ju je uvjeriti Daniel koji misli da je skupo platio višedesetljetno bavljenje logorima, zločinima esesovaca, ustaša, četnika...
“Kakvom Erosu? Moja draga Arabella nije u Beču. Otputovala je u Barcelonu po stvari za stan u koji uskoro useljavamo….Veći i ljepši od dosadašnjeg.“
Daniel je i dalje osjećao neizdržive bolove u kralježnici.
„Ovaj put molim nježnu masažu! Samo nanesi žareću mast na leđa, uz kralježnicu!“
Učinila je to nježno i brižno.
Daniel je ustao s kauča, a ona ga je pogledala u usta, pa u oči:
„Imam jedno osobno pitanje.: „Zubi koje imaš – da li su tvoji, pravi ili umjetni?“
„Zašto pitaš, pitanje je malo čudno!?“
„Eto, zanima me!“
„I to se da lako provjeriti!“ nasmijao se Daniel i šeretski privukao njenu glavu, obuhvativši je svojim dlanovima, te je poljubio. Ne usne na usne, - jer ona je svoje, pomicanjem glave u stranu, zaštitila od „napada“.
„Znam da su umjetni, vidjela sam u kupaonici bočicu s prahom – ljepilom koje se stavlja na protezu koja se lijepi za nepce…!“
„Pa, što onda pitaš!?“ ljutnuo se Daniel. "Mogao sam reći da su moji pa da me uhvatiš u laži! E, Jenny, Jenny, i ti stalno nešto istražuješ, testiraš…“
„I što jedna lezbijka pita za moje lijepe zube, osim ako joj na um ne padaju misli kako bi ih jednim poljupcem, dotakla“, mudrovao je dalje Daniel, opsjednut idejom da njeno lezbijstvo nije jedino i konačno opredjeljenje. Sigurno je da ta pretpostavka nekim muškarcima može biti izazovna kao i sama ženska homoseksualnost. Jer, kako bi bilo pametno i korisno vratiti je u prirodan muško – ženski odnos? Danielova taština bila bi zadovoljena, ako bi on bio taj fatalni muškarac koji bi u tome uspio. Vratiti izgubljenu ovčicu tamo gdje joj je mjesto! Sve ostalo je šteta, velika šteta… Jer, koliko god bio tolerantan, Daniel nije sa simpatijama gledao na homoseksualnost, pored ostaloga i stoga što čovjek ima na ovom svijetu obavezu da produžava život rađajući i odgajajući djecu. I pitao se kako homoseksualnost nastaje – da li je genetski uvjetovana, da li je uvjetovana psiho – socijalnim faktorima, da li je kombinacija jednog i drugog? Jenny je imala odgovor i na pitanja potomstva: da nam dozvole usvajanje djece, na svijetu bi bilo više sretnije djece i kasnije, sretnijih ljudi. Jer, bolje da djeca odrastaju u porodici s lezbijkama koje se vole, nego u porodici roditelja koji se mrze.
Jenny ga je iznenađivala iz dana u dan. Posudila je izraelski film iz videoteke na temu života ortodoksnih Židova i prepričavala mu detalje: jutarnje molitve, ritualno kupanje, o zabrani seksualnog općenja za vrijeme menstruacije…
„Da li si moj Daniele znao da Židovka u vrijeme menstruacije ne smije svom mužu pružiti čašu vode?“ pitala je Daniela inače dobro upućenog u običaje Židova, pa i ortodoksnih.
„Priznajem, nisam znao. Kao što ne znam otkuda ovaj ovaj tvoj napadni i sada već meni umarajući interes za židovstvo. Pomišljam i na neke nevjerojatne varijante: tvoji preci bili su Židovi, asimilirali su se, ali geni čine svoje – oni određuju tvoj interes, ponašanje…! Ili druga mogućnost: možda si ti u prethodnom životu bila Židovka i evo, u sadašnjem, to sve više dolazi do izražaja. Tvoja duša je židovska, ona vapi za židovskim sadržajima koji su svih ovih godina bili potiskivani islamom, a sada budizmom…
Zagledala se u Daniela i zamislila. Ovaj je pričao o perikama koje pobožne Židovke trebaju nositi, o tome kako ultrapobožni židovski parovi vode seks, a da muškarac nikada ne vidi svoju izabranicu golu…I kako se turisti čude piđžamama ortodoksnih Židovki koje se suše na užadima u Mea Šearimu u Jeruzalemu, kvartu s najpobožnijim Židovima na svijetu. Ta odjeća za noć srednjevjekovnog je kroja, zakopčana do grla, s nekim otvorima na određenim mjestima.
„Ipak, nemam odgovora na neke svoje dileme, Jenny, Zaslužio sam te odgovore!“ nije se dao Daniel.
„Dobro. Da ti pomognem riješiti se dilema, zagonetki, nejasnoća… u vezi mog života. Prvo, moje lezbijstvo nije od jučer – staro je najmanje desetak godina. Počelo je u jednom lokalu u Berggasse gdje se okupljaju homoseksualci…Što se može znati sa 17 godina, kada si bačen u tuđinu, kada se nalaziš u prijelomnoj fazi života, a nemaš nikakvu zaštitu i pomoć? List s krošnje koji pada na ovu ili onu stranu… Zagledala se u mene desetak godina starija Austrijanka i pozvala me, nakon pića u tom lokalu, da prespavam kod nje…Legla sam u krevet, pospana…Ona se istuširala i uvukla u moj krevet, gola, topa i meka… osjetila sam sigurnost i privlačnost te žene koja je bila brižna i blaga. Što da se još objašnjava…? Nastavila sam veze sa ženama iz Južnoafričke Repubike koje me i nisu previše oduševile. Bjelkinje, ali ne poreviše nježne. Vrlo posesivne, dominantne, ljubomorne. Nisam imala sreće i nijednoj ženi ne bi ih preporučila… A ti Daniele, privlačan si muškarac. Mešuge Židov!? Puno znaš, a to te čini – nesretnim! Šteta što si tip patnika, žrtve i što te lome silne brige. Lagala bih ako bi rekla da sam potpuno indiferentna prema tebi. Ali, vrhunac i sreća je moj „brak“ s Arabellom koji traje dvije i po godine. Ona je Portugalka, a preci joj potječu iz Španjolske i bili su - španjolski Sefardi! Stoga je preselila iz Lisabona u – Barcelonu! Bliže svojim korijenima! Moja Arabella osjeća se Sefardkinjom i ja volim Sefardkinju. Nema više. Točka!“
„Pa, mogla si mi to reći na početku!“protestirao je Daniel.
„Tebi ne treba sve govoriti. Tvoja intuicija dovela bi do pravih odgovora. Kao što mi je tvoja intuicija posudila, prije godinu dana, brošuru o – portugalskim Židovima! Čudesni su putovi knjiga kao što su ljudska kretanja čudesna, naoko neshvatljiva i neuhvatljiva. Ali, sve ima svoje zašto i nebrojene niti vežu nas u zajednicu. I još će netko reći da Adonaj ne zna što radi!? Sada stvarno nema više! Dva uskličnika!!“ završila je nesvakidašnja Jenny.
Daniel je ipak dodao neka svoja razmišljanja pa i dileme, ponavljajući jednu njenu rečenicu:
„I još će netko reći da Adonaj ne zna što radi!?“
I kad spava, on je budan, svjestan svih mnogobrojnih niti i energija koje vode od čovjeka do čovjeka, od vjernika do vjernika. Samo ih on može uspostaviti, i samo ih on može prekinuti! Ali, zašto spaja dvije žene u ljubavnu zajednicu kada to nije prirodno? A kako bismo onda mi smrtnici znali što je prirodno, a što je nerirodno? Možda i zlo postoji zato da bi se znalo što je dobro? Nasuprot bijelom je crno, postoji dan i noć, voda i vatra, ljubav i mržnja, pamet i glupost, vrlina i porok, stvaranje i razaranje, nebo i zemlja, muško i žensko, život i smrt, početak i kraj. Ne spada li lezbijstvo u Sodomu i Gomoru? U raj sigurno ne!
Bili smo i ostajemo u moćnim rukama Adonaja, vođeni njegovom iskonskom mudrošću. Jer, On je jak ,a mi prolaznici ovim svijetom, slabi!“,

(Wien, 20.06. 2005.)

Napomene:
Flory Jagoda = rođ. 1925.u Sarajevu, bosansko - američka kantautorica i interpretatorica pjesama na judeo-espanolu (ladinu), zaboravljenom jeziku bosanskih Sefarda,
Kontati , tal. = (contare) 1. brojiti, nabrajati, računati;2. recitirati, govoriti na osobt način, (vjerojatno: nabrajatai riječi),
Mea Šearim = četvrt u Jeruzalemu nastanjena isključivo utrapobožnim Židovima,
Mešuge, hebrejski, jidiš = lud, budalast, nastran
-----------------------------
Ova pripovijetka nagrađena je trećom nagradom na šifriranom književnom natječaju Saveza jevrejskih opština Srbije i Crne Gore, 2005. godine

Oznake: priče, religija, seks/ljubav, lezbijstvo

Daniel Schwarz, rastresen kakav je bio, nije se sa sigurnošću mogao sjetiti kada mu je Jenny rekla izravno, bez imalo sustezanja:
„Nemam dragog, imam dragu, kada bi nam austrijski zakon dozvoljavao, bile bismo u braku. Otvoreno rečeno: ja sam lezbijka!“
Ova Jennyna izjava izrečena je, ipak se sjetio, u razgovoru za stolom u jednoj od vrtnih restauracija u bečkom Campusu, kada ga je uporno propitivala o židovstvu.
„Tko su Sefardi, tko su Ašekenazi, koja je razlika među njima, da li je značajniji praznik Roš Hašana ili Pesah, da li je istina da je Talmud antifeministički, što misliš o Židovima – ortodoksima, znaš li tko su Marani?“ Postavila je i dva vrlo delikatna pitanja:“Kako doživljavaš svoje židovstvo, nije li muka u Austriji biti Židov?“
„Da, bit će da mi je u tom razgovoru otkrila svoju sklonost prema ženama, unaprijed mi davši do znanja da joj ne pokušavam udvarati. Proširio se odnekuda glas da se srdačno odnosim prema ženama, da ih pokušavam, gotovo sve redom, šarmirati. A neke i osvojiti. Bečki Don Juan s balkansko - židovskim korijenima!?“ razmišljao je intenzivno Daniel. Ali udvarati Jenny, bar u tom razgovoru, i u toj prilici, Daniel nije imao namjeru.
Jenny je došla u knjižaru neočekivano, nakon što se nisu vidjeli najmanje godinu dana. Promijenila se izgledom, ali smeđe, zanatiželjne oči, zaklonjene staklima naočala koja su pokazivala astigmatizam, zračile su istom toplinom i sjajem kao prije godinu dana. Kratka, smeđa kosa, pravilan nos, malo nakrivljeni zubi, usne ni debele ni tanke, pokoja bubuljica – bilo je ono što se moglo zamijeiti na prvi pogled. Na njenu licu, ako se pažljivo pogleda, mogao se zapaziti suzdržani osmijeh. Nešto mangupsko i simpatično iskazivala je pokretima i rečenicama koje su sustizale jedna drugu. Tijelo mlade žene bilo je na neki način neproporcionalno - izgledalo je da joj je gornji dio, od struka naviše, izdužen, grudi su joj bile relativno male i nije joj bio potreban grudnjak da ih pridržava, noge, kada bi to bilo moguće, Daniel bi malo izdužio. U sredini tijela gotovo da je strčala njena punašna zadnjica nasađena na jake butine, odašiljajući snažne erotične signale. Građa tijela utjecala je na njen hod, tako da ju je to činilo pomalo smiješnom i Daniela je, krećući se, podsjećala na – pingvina! Ali, i pored svega, simpatičnog pingvina!
„Bavim se sportom, idem redovno na plivanje, vozim bicikl, trčim!“ kao da se opravdavala, poručujući:
„Radim na svom tijelu, izgledat će ono puno bolje nego što je sad!“
U prvih nekoliko susreta bila je pažljiva slušateljica, da bi kasnije svoju pažnju usmjerila samo na ono što nju izrazito zanima. Daniel je primijetio i tik koji je nije posebno brinuo: osjećajući napetost u leđima, podizala je ruke, mahala njima, napravila nekoliko kružnih pokreta glavom i onda se – smirila! Radila je to povremeno u knjižari, u restoranu, na ulici. Govorila je brzo kotrljajući pomalo glas „r“, i Danielu se činilo, što zbog njegove nagluhosti, a što zbog njena glasa i izgovora, da joj je govor nerazgovjetan. Napinjao je svoja uha da bi je razumio, a često je govorio:
„Molim, molim, što si rekla?“
Predložio joj je da budu „per tu“, bez obzira na razilku u godinama, što je čest običaj među Židovima. S obzrom na to koliki je interes pokazivala za židovske teme, ali i hvale vrijedno predznanje, smatrao ju je gotovo sunarodnjakinjom.
„Da, možda si u pravu, govorim brzo. To je posljedica borbe da dođem do riječi u porodici gdje su i majka i otac imali apsolutnu dominaciju. Njihova je bila prva i zadnja, a moje – slušati i samo slušati! Otac je u tome bio pravi diktator (ali prema vani nasmiješen, demokrat, simpatičan…). U biti, bio je bučan, autoritativan, oštar. Mislim da je bio i grub i glup – ne sjećam se da je u životu izrekao više od dvije – tri mudre rečenice. Majka je bila slična – brza na jeziku! Ukratko, par egoista kojima je kćerka bila više teret i briga,nego dijete koje treba ljubav, pažnju i prostor da iskaže svoje želje, misli, identitet!“
Opis roditeljskog ponašanja prema Jenny bio je Danielu znak gdje se vjerojatno dogodio „kratki spoj“ i kako je potrebno, u biti, malo, da kćeri i sinovi u odabiru partnera za život, odaberu istospolnog!
Jenny je knjižaru Schwarzu donijela brošuru koju joj je ovaj dao na čitanje još prije godinu dana – brošuru o portugalskim Židovima, na engleskom jeziku.
„Bio sam uvjeren da sam ti poklonio ovu brošuru?! Kako nisam, poklanjam ti je sada, uz posvetu, da se zna da je od sada tvoja…“
Lagan, gotovo neprimijetan smješak proletio je njenim licem.
Knjižar Schwarz nalazio se u u neobičnom stanju i raspoloženju; otvorio je Jenny svoje srce i dušu govoreći o zatvaranju knjižare, i gubicima koji iz toga slijede, iskreno i drhtavim glasom koji je odavao uzbuđenost, a povremeno duboku tugu. Ona je, s oštrim darom zapažanja, i s iskustvom koje je stekla radeći nekoliko sati dnevno u jednoj uglednoj knjižari u središtu Beča, predložila neke promjene u uređenju knjižare.
„Izlog knjižare je kaotičan, jer knjige su postavljene bez ikakve logike, stakla prljava. Treba izlog preurediti, a kako – već imam neke ideje! I stakla oprati, naravno…..Daniele, ima tu dosta da se radi!“
„Ma, ne znam može li to sada pomoći – nekoliko tjedana pred zatvaranje knjižare!? Ipak, ako želiš, uredi ga po svom ukusu!“ nevoljko je pristao Daniel.
Ali, prije uređenja izloga trebalo je učiniti nešto drugo: pregledati detaljno reprint Sarajevske Hagade, sa studijom uz nju, u kojoj su objašnjene ključne činjenice o toj svetoj knjizi koja je, zajedno s grupom izbjeglica Sefarda iz Španjolske, našla svoj novi dom u Bosni, početkom 16 - og stoljeća. Sa čudnom nježnošću, strahopoštovanjem i divljenjem prolistavala je žućkasto- smeđe listove Hagade, želeći proniknuti u njihov sadržaj. Ilustracije su bile maštovite, na svojevrstan način naivne, iluminirana početna slova riječi i rečenica plijenila su njenu i Danielovu pažnju.
„Sarajevska Hagada je specifična stoga što je ilustrirana crtežima s ljudskim likovima, što nije uobičajeno u židovstvu koje dozvoljava ilustriranje religijskih sadržaja ornamentikom.“ Daniel je, za usporedbu, donio iz svoje privatne biblioteke reprint tzv. Aškenazi Hagade, prelijepe knjige većeg formata, ilustrirane u skladu sa židovskom likovnom tradicijom, ali također, i u njoj se mogao pronaći pokoji lik čovjeka. Da je netko kojim slučajem naišao u knjižaru, ugledao bi dvoje zanesenjaka nagnutih nad knjige na hebrejskom i pomislio „Gle, u ovoj knjižari dvoje izgubljenih izučava – Kabalu!“ Naime, židovsko mistično znanje ostaje strogo čuvanom tajnom i prenosi se prvenstveno usmenim putem u malim, zatvorenim skupinama kabalista, najviše dvoje, troje ljudi. Kasnije su ta znanja ipak zapisana u knjige. Primjerice u čudesni Zohar. Istina nije bio prisutan Isaac Lurie, učeni rabin, da im prenosi znanja. ali umjesto njega to su činile dvije Hagade sa svetim slovima, slovima koja su izvor mudrosti, meditacije i vizije.
Sarajevska Hagada, iako samo reprint, nosila je u sebi otajstvo španjolskih Židova, gotovo da je mogla opčiniti znalca judaistu, ali i prosječnog ljubitelja knjiga.
„Kupujem je, moram je imati uz sebe!“ bila je odlučna. „Da bar mogu znati što znače ova hebrejska slova?“, jadikovala je Jenny.
„Ništa jednostavnije - uči hebrejski, vrlo jednostavan, logičan i zvučan fonetski jezik. Pismo je malo kompliciranije – najčešće nema znaka za vokale, osim za „kralja slova“ alef. Zato nitko sa sigurnošću ne može izgovoriti ime Boga, što je, usput, kod Židova zabranjeno pa se najčešće koristi kao zamjena Adonaj – Gospodin! Koji vokali dolaze između „J“, „H“, „V“, „H“, pitaju se judaisti, sve do danas. Jehovini svjedoci prihvatili su naziv „Jehova“, objašnjavao je Daniel, solidno informiran o tim pitanjima.
Dan prije, pokazujući joj knjige na temu židovstva pronašao je Daniel gotovo sve koje bi Jenny mogle zanimati: i onu rijetku s ladino poslovicama iz Makedonije i onu sa pričama o sarajevskim Židovima, također na ladino jeziku. Htio joj je pokazati i onu o povijesti Židova Bosne i Hercegovine, koja nije na prodaju, no ova knjiga se nalazila u regalu ispred kojeg su bile naslagane „banana“ kutije s raznovrsnim knjigama. Jednu od tih kutija knjižar Schwarz nespretno je i naglo podigao, i njegova oštećena kičma je odmah reagirala – jedva je sutradan ujutro ustao na noge, uspravljajući se s naporom i mukom!
„Jenny, zbog traženja jedne knjige za tebe, stradala mi je kičma. Možeš li mi pomoći, masirati je i tako ublažiti bolove?“ izravno ju je pitao Daniel.
„Mogu pokušati. Naučila sam jednu masažu „izvlačenja kralježaka...!“
Daniel, cijeli dan trpeći bolove, nije mnogo razmišljao o mogućim posljedicama. Prepustio se prstima „kiropraktičarke“ Jenny, a ona je svoju zadaću shvatila ozbiljno: energično je povlačila tkivo uz kralježnicu, što je Danielu tog trenutka prijalo. Čudio se kako to Jenny radi energično i samouvjereno. Razmišljao je kakao da je nagradi za ovu uslugu i odlučio je da joj da dodatni popust na Sarajevsku Hagadu.
„A zašto toliko interesa za španjolske Židove, Jenny?“ pitao ju je Daniel.
„Mala tajna!“ odgovorila mu je mangupski se smiješeći.
Istu večer uputili su se u Danielovu drugu garsonijeru gdje joj je namjeravao pokazati fotografije s puta u Izrael, prije više od tri desetljeća - godine 1971., kada se Daniel s grupom Židova iz raznih dijelova Jugoslavije – od Slovenije do Makedonije – našao u kibucu Šaar Haamakim u blizini Haife, neumorno radeći, Jenny nije bila ni rođena. Mlada žena imala je iza sebe samo 27 godina i Danielu je mogla biti kćerka.
Začudo, u garsonijeri nije našao album s fotografijama, ali je u hladnjaku našao crvene, zrele jagode koje su slasno pojeli, usput razgledavajući druge albume s fotografijama. Zanimao ju je izgled Hane, koju je Daniel popularno zvao Ksantipa, bosanske Židovke s Bjelava s kojom Daniel nije imao sreće. Iz tog naselja, koje su do 1941. naseljavali većinom sarajevski Židovi, potjecala je, zanimljivo, Jennina porodica ali – islamske vjere! Inače, kroz razgovore Jenny mu je objasnila da je njena današnja religija – budistička, a u prehrani je, da opet bude nešto nesvakidašnje, - vegetarijanka! I privremeno mu je, kao kauciju za posuđene knjige, časopise i CD-e sa sefardskom glazbom predala brojanicu, nisku smeđih kuglica kojih je, po njenu kazivanju, trebalo biti 108. Daniel je, profesionalno deformiran, krenuo, kada su se razišli tu večer, u brojanje i izbrojao je 102 kuglice. Na tren se ljutnuo zbog pogrešne informacije, ali je zamijetio i smirujuće djelovanje brojanja i premetanja kuglica.
„Dakle, šest kuglica nedostaje!“ rezimirao je ćiftinski. A što bi tek bilo da je brojanicu – kupio!?
U garsonijeri Jenny, već pomalo umorna, razmahala se rukama, očigledno pokušavajući otkloniti napetost u ramenima i leđima. Daniel ne bi bio Daniel, sklon ženama, a da ne priskoči u pomoć napetoj Jenny, masirajući joj ramena, vrat, gornji dio leđa, što je opet Jenny primila sa zadovoljstvom.
„Uživaš u mojoj masaži?“ pitao ju je razmišljajući može li ona biti homoseksualka, a istovremeno uživati u nježnim dodirima Danielovih prstiju. Jenny je bila prva žena lezbijka koju je Daniel upoznao u životu i bilo mu je zanimljivo analizirati njene postupke i reagiranja.
„Ovo je masaža i ona je samo tako doživljava!“, razmišljao je Daniel pokušavajući na njenu licu primijetiti znake uživanja u intimnim dodirima, možda i uzbuđenost. Posluhnuo je njeno disanje, ali ono nije bilo ništa ubrzanije . Dakle, jedva primjetni mangupski smiješak i – ništa više!

Da bi mogao slobodno pomicati svoje prste po njenim ramenima i leđima, gornji dugmići na njenoj bluzi bili su otkopčani i otvor je mamio Daniela da se spusti prstima s – njene prednje strane!

Napomene:

Aškenazi = grana u etnicitetu Židova, pretežno njemačko - poljsko- rusko-ukrajinski Židovi,
Bjelave = gradska četvrt, gdje su do 1941. pretežno živjeli sarajevski Židovi,
Ladino (judeo-espanol) = jezik kojim su govorili Židovi Bosne i Hercegovine, mješavina hebrejskog, španjolskog, turskog, slavenskih jezika...
Kabala = mistično učenje Židova,
Marani = pokršteni Židovi Španjolske i Portugala, koji su tajno i dalje ispovijedali židovsku vjeru,
Sarajevska Hagada = molitvena knjiga (za Pesah) koju su španjolski Sefardi ponijeli sa sobom iz Španjolske, neprocjenjive vrijednosti, jedna od najljepših Hagada na svijetu,
Sefardi = grana u etnicitetu Židova, pretežno Židovi iz Španjolske i arapskog svijeta
(nastavlja se!)

Oznake: religija, priče

.....................................
"Ne daj Bože da sam pročitao sve ove knjige u knjižari. Bilo bi to previše i za veću i znatiželjniju glavu od moje!" šali se Daniel. Ono stasit - to Vam je div na staklenim nogama. Nisam najboljeg zdravlja, upravo s jednim od najvažnijih organa imam najviše problema. Nije onaj organ na koji mislite!" objašnjava i pokušava se nasmiješiti; s jedva primjetnim grčem na licu pokazuje na kičmu, zglobove ruke, na otekle prste. "Deformacija kičme, reuma, diskus hernia...Nervozan sam, sklon depresijama, a sve više dekoncentriran i zaboravljiv"- iskreno će Daniel. "A "doktor Schwarz" oslovljavaju me neki studenti slavistike...više u šali, nego ozbiljno."
„Sve to moje djevojke liječe. Masaža i nježni seks - nema boljeg medikamenta!" uporna je Marijana u reklamiranju usluga svoga Studija.
Na to će Daniel, vrlo jasno: "Nećete se ljutiti ako Vas nešto još pitam. Danas nema tabua, razgovaramo otvoreno, kao odrasli ljudi. I Vi se meni dopadate, dapače, privlačite me, kažem stereotipno, poput magneta. Niste me impresionirali modelom BMV-a, bundama i atraktivnom elegancijom, punim novčanikom. Kada god bi plaćali knjige, bio je nabijen novčanicama, kao u šefa restorana prepunog gostiju ili konobara u restoranu kojem dobro ide. Impresionirali ste me što čitate, ali najviše očima i elegancijom. Glas Vam je također senzualan, mazan, smirujući. Najkraće, vrlo ste privlačna žena, i pomalo se grizem što Vam ranije nisam to kazao.“
"Nemojte sa toliko komplimenata odjednom!" Polako! Što biste zapravo željeli?" pita sada već zaintrigirana.
" Seks za jednu noć!" odgovorio je kao da je očekivao takvo pitanje. "Želio bih Vaš broj mobitela, ne Studija nego Vaš osobni broj!" smjelo će Daniel.
Marijana se malo lecne: "Nisam to očekivala, ipak znate...Da, pitali ste ima li naših djevojaka, ima, pa i zbog njih, ne samo radi sebe, kupujem knjige, crnkinju ćete potražiti negdje drugdje!"
Da li je Marijana htjela skrenuti razgovor u njoj prihvatljiv smjer, nije bio posve siguran, ali i on sam je već zaboravio pitanja koja joj je postavio.
"Mogu li ili ne mogu dobiti broj Vašeg mobitela?" sada već poput macho muškarca pita Daniel. Zna sigurno da žene ne vole mekušce, kolebljivce, nesigurne muškarce.
"Dajte mi da trenutak razmislim! Trebate igrati loto, nemate novaca, simpatični ste mi, sviđamo se jedno drugom... Dat ću Vam broj handyja uz tri uvjeta: da ga ne dajete dalje, da se, kada me zovete, ne predstavljate imenom nego da kažete da zove knjižara i najvažniji uvjet, da ga zaslužite! Ali, prije svega da se prestanemo „vikati“ i da budemo „per tu“,zar ne? Seks za jednu noć, seks za jedan dan, hm, hm, ne znam??"
" Da, Marijana, bit će mi teško oslovljavati te prisno. No, kako ga mogu zaslužiti, mislim broj telefona?" upitao je zbunjeno Daniel Schwarz, videći pred svojim očima posao oko nabavljanja knjiga, ne makar kakvih, najboljih od najboljih, najuzbudljivijih od najuzbudljivijih."Knjigama, najboljim knjigama?" promrmlja knjižar Daniel
"I meni će biti teško Daniele, predugo smo bili u relaciji samo knjižar i samo kupac. Ne, nešto drugo. Ispričat ćete mi židovski erotski vic i ako mi se dopadne, dat ću Vam, oprosti, dat ću ti, broj mog mobitela, pod spomenutim uvjetima.."!!
Daniel Schwarz nije tajio svoje židovsko porijeklo, ali ga je iznenadio još jedan dodatni uvjet. Nije ni bio siguran da su Židovi neki erotomani, mada je u stereotip o njima dodavano kako stari i bogati Židov uzima nevinost kršćanskim, tek propupalim djevojčicama... Znao je nekoliko židovskih, lascivnih viceva, dvoumio se koji od dva koji su mu bili na vrhu jezika, ispriča. Nagrada je handy broj, a handy broj je možda posjeta Marijane njemu, nastanjenom u toplom gnjezdašcu, kako je tepao svojoj drugoj garsonijeri, izvan knjižare. Da bude malo lascivan i tipično židovski, odlučio se za onaj vic o Samuelu Silbersteinu: "Trgovac Samuel je, kako je bio užasan dan - zapao snijeg, hladan vjetar šiba ulicama, u radnju ne ulazi nitko živ - odlučio je da iznimno zatvori radnju odmah poslije
ručka i ode kući. Kada je stigao kući, zatekao je svoju ženu u zagrljaju s jednim drugim čovjekom, susjedom Goldsteinom.
"Kako se usuđujete dirati moju ženu po nezgodnim mjestima?" viknuo je iznenada pridošli Silberstein.
"Odmah ćete znati", odgovorio je Goldstein opušteno. "Jako volim Vašu ženu i želim je oženiti. Ali, gledajte, koliko znam Vi ste poznati kartaš, igrač karata. Budite tako razboriti i odigrajte sa mnom jednu partiju "šnapsa! Ako izgubim, obećavam Vam, nikada više neću vidjeti Vašu ženu, ako Vi izgubite, morate mi obećati, da ćete se od nje razvesti. Dogovoreno!?"
"Dogovoreno!" složi se Silberstein."Ali, da bi bilo interesantnije - zašto ne bi igrali radije još za jednu krunu po bodu?"
Marijana se nasmiješila, nikako nasmijala i Daniel se pobojao da je prokockao jedinstvenu šansu da se kad - tad približi ženi koja mu se činila kao "la femme fatal", sudbonosna žena. Da, zaboravio je u svemu uzbudljivom što se događalo, njen parfem, miris decentnog parfema koji je dražio Danielove nosnice, a na ženske i skupocjene parfeme je bio izrazito slab. Pogledala ga je pažljivo, analizirajući svaki detalj lica, uživajući u njegovu nestrpljenju i iščekivanju.
"Nije vic od kojeg se pada u trans, u smijeh koji se ne može zaustaviti, ali nije ni tako loš - puno židovskih karakteristika, malo seksa. Osjeća se dah stereotipa vezanih za Židove gdje židovskim ženama ne pripada mjesto koje zaslužuju. Za moj mobitel broj jedva dovoljno!" kazala je Marijana pomalo ironično i sa pozicije žene u prednosti.
"Nadam se da je ipak dovoljno? odvrati Daniel i uzme svoju "parkericu" spreman zapisati broj.
"Sama ću Vam ga napisati,Tebi, joj što mi je teško naviknuti se na novo oslovljavanje!!" uzdiše i uzima Danielu kemijsku olovku iz ruke te piše: 0699...,uz bockajući komentar:
"Muškarci kada pišu telefonske brojeve, ako nisu poslovni, nisu baš najprecizniji. Ovako je sigurno!"
"Stalo mi je do Vašeg, oprosti, Tvog broja - tko zna možda bi ga i napamet naučio samo da nije - deseterocifreni!?"
I kada se činilo da je ova napeta igra završena, bar u ovoj fazi,dogodio se svojevrsni obrat koji je Daniela Schwarza naviklog na iznenadjenja, ipak još jednom zbunio.
"Broj imate, oprosti, imaš, sve smo se dogovorili, ali ipak mi nije jasno što ćeš ti s njim? Nemaš puno novaca, vidim da si i plašljiv, možda i plačljiv, kičma te ne služi najbolje, spominješ i depresije. Može se pomoći, ali nisam liječnica za takav spektar tegoba..." obeshrabruje Daniela Marijana erotična.
„Evo, to je nagrada za iskrenost?!“ pomislio je, ali nije izrekao.
"Moj ti je savjet da se držiš knjiga i poneke zalutale dame koja ima više strpljenja nego ja. A možda bi se u meni i razočarao, zamisli kada se svuće sve od ove, kako kažeš, elegantne odjeće? Istina, ne stidim se svog tijela, Bog mi je podario figuru kakvu muškarci sanjaju, ali ne bi li, intiman sa mnom, ipak izgubio jednu iluziju, san?? Jer ljubav je lijepa samo dok se čeka, samo dok od sebe nagovještaj da.." govorila je potiho, zamišljeno.
"Pusti to meni, što ću ja s iluzijama, snovima. Ne čitaš uzalud toliko knjiga, govorite, pardon, govoriš mi i poznate stihove srpske pjesnikinje...Ili je to ostatalo od školske lektire?" bocka je Daniel Schwarz.
"Držimo se činjenica – ja ti se svidjam, ti se meni sviđaš,... život je kratak, smrtni smo, bečka tuga ponekad je pregolema. Možda želim da ti se povjerim, malo jadikujem ili da se isplačem na tvojim ramenima ili, možda grudima?" objašnjava Daniel. Znao je na neki način da griješi, da ova iskrenost vodi u slijepu ulicu, ili...
"Samo mi nemoj dolaziti cmizdriti! Ovakva muškarčina, a isplakao bi se na mojim grudima, umjesto da ih miluje... Još bi trebala biti tješiteljica, majka malodobnu djetetu. Svašta!"
Odjednom, još zaostrivši ionako oštar, nenadani ton, Marijana nastavi:
"Ti si vrlo dobre memorije, ili si bio...Nešto si važno zaboravio odnosno izbrisano je iz tvog kompjutera. Sjećaš li se nekoliko mojih posjeta knjižari s malim djetetom, još je bilo u kolicima.To je bio moj sin - rekla sam ti tada.
Ti si na to tražio muzičku kazetu u kojoj se spominje ime moga sina, uz želju da mi je pokloniš. Našao si kazetu ,ali ja nisam našla kasnije, preslušavajući je, pjesmu s imenom mog sina... Sada to sve nije važno. Važno je da moj sin ima oca, a ja s tim ocem i živim. Zar misliš da jedna žena može opstati u toj vrsti posla a da nema čvrstu zaleđinu odnosno zaštitu? Opasan je to ponekad posao. U igri su strasti, novac, taštine, konkurencija, alkohol, svašta, čak i droga te bolesti.....Budi stoga oprezan u nazivanju, u Studiju nisam često, a kada i jesam odradim posao kontakt - dame i raspoređujem klijente prema mojim djevojkama. Znaš, ako ne od drugih, iz filmova, što radi „madam“, zar ne? Nastojim povezati osobe koje funkcioniraju kao svojevrsni par, duže vremena.U Studiju me ni u kojem slučaju nemoj tražiti!"- rekla je na kraju prilično odriješito.
"Ne bi voljela da upoznaš mog Sokola, to je nadimak mog muža. Iako zna svu moju prošlost i zapravo je ortak u poslu, zna svaki dan što i gdje radim, često me naziva da bi čuo gdje sam jer je, zamisli, ljubomoran!"
Uzela je dvije plastične vrečice prepune knjiga. Daniel je uzeo jednu i pomogao joj nositi do auta. Prije nego sto je spretno uskočila u sjedište iza volana BMV-a, nagnula se iznenada prema Danielovu licu, utisnula poljubac u njegov desni obraz, stigla još skinuti ruž sa njegova lica. Motor je zabrujao, stakla prozora klizila su prema dolje, mahnula je dva-tri puta, a onda nestala iza ugla skrenuvši pokraj crkve iz pokrajnje u veću, prometnu bečku ulicu koja dijeli osmi i deveti okrug.
U knjižari je Danielu kroz mozak prolazila nekoliko puta ista sekvenca: ispružena ruka kroz prozor auta, maše Marijana, vidi njenu ruku sa prstenom plavih koralja, boje njenih očiju. Još neko vrijeme odjekivale su njene mazne riječi postajući sve tiše, kao da su se premještale na prazne stranice neke neispisane, napete knjige.
Daniel Schwarz, knjižar, zaljubljen u knjige i posao, okrenuo se knjigama na stolu koje Marijana nije odnijela, nježno ih prihvaćao i slagao po policama, na mjesta gdje su bile. Kutija na kojoj piše MARIJANA bila je prazna, a Danielova glava puna kao nar pun koštica.
Da sve ostane iluzija, san - možda?
Da jednog dana uzme u ruke mobitel, ukuca broj koji je mogao značiti slatki život, ili bar seks za jednu noć, ili jedan dan, i pritisne zeleno dugme - možda?
Sve je bilo neizvjesno, ali u jedno je bio posve siguran – kao i neke priče, novele i romani, i ova nije bila sa posve jasnim završetkom.

(2004.)

Oznake: ljubav, erotika

................................................
Vratila se brzo i predala vizit - karticu, upaljač, kemijsku olovku. Na vizit- kartici je pisalo "Massage Studio", s adresom, telefonom, web stranicom...U donjem lijevom uglu stilizirana nimfa činila je karticu drugačijom od onih stereotipnih, činovničkih. Na upaljaču, osim adrese nalazila se silueta gole djevojke, naglašenih, velikih grudiju...
"Niste me previše iznenadili. Otkako dolazite intuicija mi je govorila da Vaš posao mora imati veze s erotikom, možda i seksom... Ovdje je radila jedna pomoćnica i svojevremeno sam joj pričao o mojoj slutnji, a ona je to komentirala: "Tvoja mašta smišlja svašta!" Šteta što nije sada tu pa da vidi Vašu posjetnicu!" govorio je Daniel Schwarz ponosan na svoju intuiciju. „Neki mi kažu da imam odličnu političku intuiciju, dobro predviđam razvoj političkih događanja, evo, sada sam se uvjerio da osim političke imam i drugu intuiciju...Pogađam brojeve na lotu, nepoznatim osobama pogađam imena...“
"Eto, nema više tajne. Osnovala sam taj Studio brzo nakon dolaska iz Banja Luke, bila sam u početku izbjeglica u Austriji, snalazila sam se, danas imam šest djevojaka, poznati smo u našem kvartu po ekskluzivnoj usluzi. Lokali te vrste u okolici Pratera nisu na najboljem glasu, ali mi nismo jeftini kao naši susjedi. Zbog ekskluzivne usluge pet puta smo skuplji od prosjeka!" kazuje mirnim, poslovnim glasom.
" Može li se znati kakva je to ekskluzivna usluga!?" malo tišim glasom pita Daniel. "Ima li u ekipi "maserki" i naših djevojaka, možda koja crnkinja?"
"Djevojke u Studiju su kvalificirane maserke - sve su osposobljene za tu uslugu kao fizoterapeutkinje, pomoć koju moderan i umoran čovjek treba kao kruh nasušni. Dakle, prvih pola sata masaža od glave do pete, po svim pravilima stručne masaže. Ako gost poželi nastavak na obližnjem krevetu,ili na samom masažnom stolu, slijedećih pola sata maserka je uz njega odnosno pod njim, ako tako voli..." smije se Marijana, promatrajući sada ona reagiranje na licu knjižara Daniela Schwarza koji je malo načulio uha.
"Ne usuđujem se pitati koliko to sve skupa košta? Sigurno je cijena visoka?" pita ipak želeći što potpunije informacije.
"Za Vas ili za obične mušterije?" provocira Marijana.
"Za mene je to preskupo, ako kažete pet puta više od prosjeka. Iako bi mi bilo vrlo potrebno, posebno prvi dio. Za drugi dio sam već - stari, klimavi jahač na konju, nesigurnog koplja!"
"Kako ste to lijepo rekli!? Mogu misliti što Vam je to „nesigurno koplje“. Da niste već koplje bacili u trnje?" šaleći se, komentira. I nastavlja: "Za normalnu uslugu od sat vremena cijena je, s obzirom na sve što je u "paketu" , samo 150 eura. Nije to tako puno kako se misli. Samo jednom se živi, osim toga, što je uspješnom meneđeru na njegov vrlo pristojan mjesečni prihod, i razne druge beneficije, odvojiti 150 eura? Sitnica! Imamo i predbilježbi, posebno kod dvije dame koje su stekle dobar glas i prave su profesionalke, u prvom i drugom dijelu sata. Zastane pa doda uz osmijeh iskusne šarmerke: "Moja škola... Kao u svakom poslu - nisu sve djevojke jednake, neke su prosječne, neke iznad prosjeka... Neke imaju i dane kada im se ne radi sa žarom pa odrade rutinirano sat vremena, novac naplaćujem sama, pitam mušterije kako je bilo odnosno da li su zadovoljni. Neke, na tu, po Vama visoku cijenu, dobiju i napojnicu!" detaljno objašnjava financijski dio posla.
"A da samo znate tko sve dolazi!?" hvali se Marijana. Novinari, glumci, sportaši, političari, televizijski ljudi..., naravno, poslovni ljudi. Neki tako dobro izgledaju da ih može poželjeti svaka suradnica na poslu, susjeda, prijateljica. Mladi, zgodni, bogati! Pitam se, što njih dovodi u moj Studio!?"
"Pretpostavljam tko Vam je klijentela, vjerojatno ima među njima i popularnih osoba. Malo zabranjenog voća ne škodi odnosno dobro dodje! I najpoznatiji i najuspješniji ljudi su od krvi i mesa. I često usamljeni. Ili, dozlogrdile im privlačne, ali nemaštovite supruge, sa glavoboljama, brigama, klimakteričnim ispadima, koje troše novac preko svake mjere. Kako je kod nas sve perfektno, dosadi im i to pa se vrate svojim frustriranim ženama, upućujui ih u nova umijeća koja su naučili od mojih djevojaka pa se na kraju događa da ti izleti do Studija pomognu da se skoro ugasli seksualni plam, ponovo razbukta...Što se tiče seksa sve je to u našim glavama, u podsvijesti, u sposobnosti da se opustimo i predamo svojim željama pa bile one i malo perverzne, i naravno, u slobodnom vremenu koje posvećujemo samo strastima. A recite mi, što je to normalna želja u odnosu na perverznu? Tko zna povući granicu kada se toliko piše i govori o seksualnim slobodama? Nema skoro nikakvih tabua - sve je dozvoljeno ako se dvoje ili dvije, ili dvojica, dogovore! U mom Studiju i troje, ako par želi proširiti društvo – nema muškarca koji ne sanja spavati s dvije žene!
"Meni ne preostaje ništa drugo nego da i dalje uporno igram loto," pomirljivo će knjižar Daniel. Za sada, kao razveden, pogledam koji porno - film na Gürtlu, prolistam "Plesaure" ili "Playboy", a baš kada neka simpatična poznanica ili novoupoznata dama inzistira, možemo se pomaziti, kako Vi kažete, da se ne ugasi seksualni plam!"
I tada, tko zna čime ohrabren, zagleda se u Marijanine oči, šeretski joj namigne i samouvjereno ustvrdi:
"Znam sigurno da Vam se dopadam. Ne vjerujem da me Vi gledate kao i svakog onog koji navrati u "Massage Studio“, zar ne?"
"U pravu ste. Dolazim po knjige kod Vas jer mi je simpatičan način na koji Vi nudite i prodajete knjige. I doživljavam Vas kao onoga koji je zamalo sve ovdje posložene knjige i pročitao...I stasit ste čovjek, markantan. Kada ste raspoloženi lijepo i pametno pričate, a znate i saslušati mušteriju. Istina u zadnje vrijeme, slušate nekoncentrirano, skoro rutinski. Ali puno znate, čula sam da Vas oslovljavaju neki i s „doktore Schwarz"?
(nastavlja se!)

Oznake: ljubav erotika

................................................
Vratila se brzo i predala vizit - karticu, upaljač, kemijsku olovku. Na vizit- kartici je pisalo "Massage Studio", s adresom, telefonom, web stranicom...U donjem lijevom uglu stilizirana nimfa činila je karticu drugačijom od onih stereotipnih, činovničkih. Na upaljaču, osim adrese nalazila se silueta gole djevojke, naglašenih, velikih grudiju...
"Niste me previše iznenadili. Otkako dolazite intuicija mi je govorila da Vaš posao mora imati veze s erotikom, možda i seksom... Ovdje je radila jedna pomoćnica i svojevremeno sam joj pričao o mojoj slutnji, a ona je to komentirala: "Tvoja mašta smišlja svašta!" Šteta što nije sada tu pa da vidi Vašu posjetnicu!" govorio je Daniel Schwarz ponosan na svoju intuiciju. „Neki mi kažu da imam odličnu političku intuiciju, dobro predviđam razvoj političkih događanja, evo, sada sam se uvjerio da osim političke imam i drugu intuiciju...Pogađam brojeve na lotu, nepoznatim osobama pogađam imena...“
"Eto, nema više tajne. Osnovala sam taj Studio brzo nakon dolaska iz Banja Luke, bila sam u početku izbjeglica u Austriji, snalazila sam se, danas imam šest djevojaka, poznati smo u našem kvartu po ekskluzivnoj usluzi. Lokali te vrste u okolici Pratera nisu na najboljem glasu, ali mi nismo jeftini kao naši susjedi. Zbog ekskluzivne usluge pet puta smo skuplji od prosjeka!" kazuje mirnim, poslovnim glasom.
" Može li se znati kakva je to ekskluzivna usluga!?" malo tišim glasom pita Daniel. "Ima li u ekipi "maserki" i naših djevojaka, možda koja crnkinja?"
"Djevojke u Studiju su kvalificirane maserke - sve su osposobljene za tu uslugu kao fizoterapeutkinje, pomoć koju moderan i umoran čovjek treba kao kruh nasušni. Dakle, prvih pola sata masaža od glave do pete, po svim pravilima stručne masaže. Ako gost poželi nastavak na obližnjem krevetu,ili na samom masažnom stolu, slijedećih pola sata maserka je uz njega odnosno pod njim, ako tako voli..." smije se Marijana, promatrajući sada ona reagiranje na licu knjižara Daniela Schwarza koji je malo načulio uha.
"Ne usuđujem se pitati koliko to sve skupa košta? Sigurno je cijena visoka?" pita ipak želeći što potpunije informacije.
"Za Vas ili za obične mušterije?" provocira Marijana.
"Za mene je to preskupo, ako kažete pet puta više od prosjeka. Iako bi mi bilo vrlo potrebno, posebno prvi dio. Za drugi dio sam već - stari, klimavi jahač na konju, nesigurnog koplja!"
"Kako ste to lijepo rekli!? Mogu misliti što Vam je to „nesigurno koplje“. Da niste već koplje bacili u trnje?" šaleći se, komentira. I nastavlja: "Za normalnu uslugu od sat vremena cijena je, s obzirom na sve što je u "paketu" , samo 150 eura. Nije to tako puno kako se misli. Samo jednom se živi, osim toga, što je uspješnom meneđeru na njegov vrlo pristojan mjesečni prihod, i razne druge beneficije, odvojiti 150 eura? Sitnica! Imamo i predbilježbi, posebno kod dvije dame koje su stekle dobar glas i prave su profesionalke, u prvom i drugom dijelu sata. Zastane pa doda uz osmijeh iskusne šarmerke: "Moja škola... Kao u svakom poslu - nisu sve djevojke jednake, neke su prosječne, neke iznad prosjeka... Neke imaju i dane kada im se ne radi sa žarom pa odrade rutinirano sat vremena, novac naplaćujem sama, pitam mušterije kako je bilo odnosno da li su zadovoljni. Neke, na tu, po Vama visoku cijenu, dobiju i napojnicu!" detaljno objašnjava financijski dio posla.
"A da samo znate tko sve dolazi!?" hvali se Marijana. Novinari, glumci, sportaši, političari, televizijski ljudi..., naravno, poslovni ljudi. Neki tako dobro izgledaju da ih može poželjeti svaka suradnica na poslu, susjeda, prijateljica. Mladi, zgodni, bogati! Pitam se, što njih dovodi u moj Studio!?"
"Pretpostavljam tko Vam je klijentela, vjerojatno ima među njima i popularnih osoba. Malo zabranjenog voća ne škodi odnosno dobro dodje! I najpoznatiji i najuspješniji ljudi su od krvi i mesa. I često usamljeni. Ili, dozlogrdile im privlačne, ali nemaštovite supruge, sa glavoboljama, brigama, klimakteričnim ispadima, koje troše novac preko svake mjere. Kako je kod nas sve perfektno, dosadi im i to pa se vrate svojim frustriranim ženama, upućujui ih u nova umijeća koja su naučili od mojih djevojaka pa se na kraju događa da ti izleti do Studija pomognu da se skoro ugasli seksualni plam, ponovo razbukta...Što se tiče seksa sve je to u našim glavama, u podsvijesti, u sposobnosti da se opustimo i predamo svojim željama pa bile one i malo perverzne, i naravno, u slobodnom vremenu koje posvećujemo samo strastima. A recite mi, što je to normalna želja u odnosu na perverznu? Tko zna povući granicu kada se toliko piše i govori o seksualnim slobodama? Nema skoro nikakvih tabua - sve je dozvoljeno ako se dvoje ili dvije, ili dvojica, dogovore! U mom Studiju i troje, ako par želi proširiti društvo – nema muškarca koji ne sanja spavati s dvije žene!
"Meni ne preostaje ništa drugo nego da i dalje uporno igram loto," pomirljivo će knjižar Daniel. Za sada, kao razveden, pogledam koji porno - film na Gürtlu, prolistam "Plesaure" ili "Playboy", a baš kada neka simpatična poznanica ili novoupoznata dama inzistira, možemo se pomaziti, kako Vi kažete, da se ne ugasi seksualni plam!"
I tada, tko zna čime ohrabren, zagleda se u Marijanine oči, šeretski joj namigne i samouvjereno ustvrdi:
"Znam sigurno da Vam se dopadam. Ne vjerujem da me Vi gledate kao i svakog onog koji navrati u "Massage Studio“, zar ne?"
"U pravu ste. Dolazim po knjige kod Vas jer mi je simpatičan način na koji Vi nudite i prodajete knjige. I doživljavam Vas kao onoga koji je zamalo sve ovdje posložene knjige i pročitao...I stasit ste čovjek, markantan. Kada ste raspoloženi lijepo i pametno pričate, a znate i saslušati mušteriju. Istina u zadnje vrijeme, slušate nekoncentrirano, skoro rutinski. Ali puno znate, čula sam da Vas oslovljavaju neki i s „doktore Schwarz"?
(nastavlja se!)

Oznake: ljubav erotika

Ušla je u knjižaru kao i mnogo puta ranije - poletno, ubrzana i nadasve elegantna. Ovaj puta knjižara Daniela Schwarza dojmile su se hlače šarenih dezena, pripijene uz njene vitke noge, koje su pojavi ove žene davale djevojačku lepršavost. Bluza kratkih rukava, plave boje koja se prelijevala prema tirkiznoj, bila je jednostavna, ali ipak lijepo skrojena i nesvakidašnja, originalna, isticala se i pristajala njenu torzu koji kao da je oblikovao znalac ženskog tijela i nadareni kipar. Prema vratu na kojem nije bilo bora i po kojem se najlakše odgonetavaju godine žena, širio se izrez i kako je bio topli dan, bez ijednog zakopčanog dugmeta pa se u dnu moglo vidjeti od svake dojke ponešto. Paž frizura, za nijansu duža kosa od uobičajene u takvoj frizuri, zagasita crvena boja vlasi, davala je ljupkost njenu licu, liku tipične Francuskinje. Njene tamnoplave oči izravna pogleda opčinjavale su i slale erotične poruke. Nije to zavodjenje, ali moglo bi i biti – kovitlale su se misli u glavi Daniela. Joooj, ah, uh, oh, hm, hm... bili su glasovi koji nisu postajali zvučni, zadržani u Danielovoj intimi. Na dugim prstima desne ruke isticao se poveći prsten optočen plavim koraljima koji su bili posloženi u malu, rascvjetalu skulpturicu. Pomislio je na pitanje ima li plavih koralja, ili se ovdje radi o majstorski izvedenoj bižuteriji? Kako bilo, prsten je mamio pogled i zaista je bio originalan detalj koji je pristajao njenoj pojavi.
Tražila je uobičajene autore i naslove koji su trebali jasno poručivati da su knjige zanimljive za čitanje, akcione, uzbudljive. Knjižar Schwarz poznaje njen ukus jer u knjižaru dolazi već skoro šestu godinu. Prikuplja joj i slaže knjige između dolazaka i ne može a da ovaj puta sasvim izravno ne primijeti:
"Danas ste posebno elegantni, da kažem, vrlo atraktivni". I dodaje:"Odlično zračite, vjerojatno zbog lijepog rujanskog dana?!"
"Hvala na komplimentima, nikada nisu bili tako izravni!" uzvraća, smješeći se i svrdlajući ga svojim zavodničkim pogledom. "Apartna žena", pomislio je, ali rekao nešto drugo:
"Eto, odlučio sam konačno da Vam udvaram! Zapravo, drago mi je da dolazi jedna takva mušterija kao što ste Vi. Ima Boga, kao da Vas je on sam poslao... Prodaja knjiga nije išla bog zna kako zadnjih tjedana, sezona se tek zahuktava, a znam da ćete Vi odnijeti hrpu knjiga."
"Kako ste u to sigurni?" pitala je koketno.
"Čekaju Vas Vaši autori i njihovi najnoviji naslovi na "našim" jezicima. Evo, Ladlam, Robins, Grisham,.. Agatha Christy!"
"Ne, nju ne volim, već sam Vam to nekoliko puta spomenula!" Desetak osumnjičenih, prvo jedan pa drugi, i na kraju ubojica je onaj koji je bio najmanje sumnjiv..."
Elegantna dama i knjižar poznaju se sigurno pet, a možda i punih šest godina i osim intuicije o njenu poslu, nikada zapravo nije saznao što Marijana radi u Beču. Sjeća se njenih posjeta knjižari koji se u početku nisu nisu previše razlikovali od posjeta ostalih ljubitelja knjiga. Ipak, s vremenom je primjetio, svaki puta dolazila je drugačije odjevena, ukusno kombinirajući dijelove odjeće, torbice i obuću, majstorski je slagala boje, dezene, nekim detaljem uljepšala ukupan dojam. Kao i ovaj puta, knjižar Schwarz pitao ju je da li je ova danasnja kombinacija spontana ili namjerna, da li je nastala dužim razmišljanjem i kombiniranjem za što treba stajati pred ogledalom, ili je nastala brzo, intuitivno?
" Da, da, sve se slaže – mrmljao je Schwarz - plavo, plavo i opet plavo...Koralji i Vaše oči, mora da ste dugo tražili taj prsten boje Vaših očiju?"
"Ne, naručila sam ga upravo sa željom da koralji budu boje mojih očiju..."
"Pa to si mogu priuštiti samo dobrostojeće poslovne žene", kaže Daniel Schwarz, ne krijući oduševljenje manirima ove dame koja očigledno nije oskudijevala u idejama i novcu.
"Otkuda Vam pomisao da sam poslovna žena? Usput, kada slažem kombinacije za izlazak, radim to intuitivno, brzo", kazala je Marijana na svoj ležerni i zavodljivi način.
"Oduvijek to mislim o Vama!" sa sigurnošću u glasu odgovara knjižar Daniel. Pri tome nije bio posve iskren – nekoliko puta pomišljao je, a da sam nije znao zašto, da je žena nekog dobrostojećeg građevinara, Austrijanca i da mu pomaže u uredu radeći računovodstvene poslove. Zašto baš računovodstvene poslove, ni to nije umio objasniti.
Schwarz se vraća temi knjiga i traži riječi koje bi ga vodile ka onome što ga danas najviše zanima - što radi u Beču ova gospodja? Moraju rečenice biti provokativne, moraju peckati, ali ne i povrijediti...
"Želio bih Vam ponuditi najinteresantniju knjigu ovog trenutka u Beču: Coelho, "Elf Minuten", "Jedanaest minuta". Erotika, uzbudljivo! No, znam da Vi radije čitate na našem jeziku. Čekat ćete da bude prevedena, ili da iznimno uzmete na njemačkom?Čekat ćete prijevod?"
Potvrdno klima glavom.
"Jeste li čuli za sadržaj ove knjige? Trebala bi nadmašiti njegovu najpoznatiju, "Alkemičara"?
Ne čekajući njen odgovor Daniel govori dalje gledajući je izravno u oči, očekujući njeno reagiranje.
"Radi se o jednoj ljepotici, Brazilijanki, znate jednoj od onih koje žive skromno u unutrašnjosti zemlje i sanjaju o Copacabani u Riju...Paulo Coelho napisao je dirljiv roman o mladoj ženi koja se prostituira, a da pri tom ne prodaje svoju dušu..."
Primjećujući da ga baš pažljivo ne sluša, Schwarz zapita:
"Čuli ste za plažu Copacabanu, vidi se u svakoj TV emisiji o Rio de Janeiru..?"
"Da, kako ne, obično su na plaži ljepotice, pijesak, mladi Brazilci igraju nogomet..."
Osjećajući da je uhom i duhom ipak prisutna, Schwarz će:
"Vrhunac doživljaja tih ljepotica je, pogotovo ako su iz provincije odnosno iz unutrašnjosti Brazila, doći jednom na tu čuvenu plažu, osvježiti se u morskoj vodi, pokazati tijelo u bikiniju i što je važnije, skladnu figuru. Tako i u ovom romanu, Marija, glavna junakinja, upoznaje impresarija iz Švicarske koji je angažira za rad u ovoj alpskoj zemlji, kao samba plesačicu u jednom lokalu. No, u tom lokalu očekuje se da svoje ženske draži unovči, odnosno da se prostituira. Marija to ne prihvaća nego se prijavljuje agenciji u želji raditi kao model, manekenka. I kada susretne bogatog Arapa kojem su se svidjele njene fotografije iz kataloga i kada joj ovaj ponudi 1000 franaka za noć, nakon početnog šoka, čini se da je njena karijera jasna: prostituirati se bez ljubavi, znači, prodavati tijelo a ne oštetiti dušu kako bi pomogla siromašnoj porodici kod kuće u Brazilu. Coelho pričajući jednu životnu priču otvara raspravu o raznim aspektima seksualiteta i kompliciranim putevima do ženskog užitka. Ključno je: ljubav i seksualnost su manifestacije Božanskog!
Deus ex machina, na kraju je slikar Ralf Hart koji želi njenu dušu, ali ne preko njena tijela.
Autor knjige je vjerojatno upoznao iskustvo jedne ili više prostitutki i rafinirano napisao roman cija tema bi prije spadala u kič-romane nego u ozbliljnu literaturu."
Knjižar Daniel Schwarz se neobično dugo raspričao o knjizi koristeći riječi književnog kritičara a ne knjižara. Htio ju je impresionirati svojim nastupom, pogledavao ju je sve očekujući neki titraj na njenu licu. Očigledno je bilo da opširno prepričani roman nije izazvao očekivano reagiranje. Smiješila se i kao obično, netremice gledala Daniela u oči. Tražila je i nalazila njegove zjenice iza stakala naočala primječujući kako se nistagmično kreću sa jedne na drugu stranu oka. I bojao se da Marijana ne primjeti laganu drhtavicu ruku - što zbog premorenosti, što zbog uzbuđenja koji širi ova iskusna, samouvjerena žena! Bio je sve sigurniji da pred njim stoji gospodarica erotskih zadovoljstava, hladna, sposobna da kontrolira i najžešće emocije i strasti. Njen oklop je valjalo probiti, po svaku cijenu, demistificirati je na bilo koji način. Godinama slutiti erotičnost u Marijani a ne saznati izvor - bilo je već zamorno. Želio je baš danas rasplesti taj čvor, odgonetnuti enigmu zvanu "Marijana erotična"!
Krenuo je sličnim putem, još odlučnije:
"Dolazite i kupujete knjige, bez cjenkanja plaćate račun i s obzirom na to- da imam pripremljenu zbirku poezije za štampanje, kao poslovna žena mogli biste biti sponzor moje knjige!? Čitate puno, volite knjige i zašto ne bi pomogli da još jedna bude ovdje u regalima? Uz to, preko moje poezije saznat ćete više o meni, mom svjetonazoru, pogledima na ljude, život..."
Pogledala je Daniela upitno, zapazio je po tko zna koji put mali ožiljak iznad lijevog oka, nikada ne pitajući odakle joj, i zapitala sada ona energičnim glasom:
"Otkuda Vam uopće ideja da sam poslovna žena? Zatim je nastavila pomirljivo: " Uzmimo da jesam...Ako ipak jesam, sigurno Vas zanima kojom se vrstom posla bavim. Budite izravni u u pitanjima iako ste danas najdalje otišli u svojoj znatiželji!"
"Pa, hoćete li mi onda konačno otkriti tajnu?" nestrpljivo će Daniel.
"Nema tu nikakve tajne! Zašto mistificirati posao koji se radi? Niti sam jedina koja to radi u Beču, Austriji i svijetu, niti je to posao koji treba tajnovitost i ilegalu. I nama koji ga radimo stalo je da se zna naša adresa i što nudimo! Diskrecija u poslu je nešto drugo i do toga posebno držimo. Malo strpljenja, odoh do auta pa ćete saznati ono što Vas zanima. Donijet ću Vam i nešto reklamnog materijala."
Žustro je izašla iz knjižare okrenuvsi leđa i svoju pozadinu Danielu a ovaj opet nije mogao, a da ne primjeti idealne obline Marijanine. Daniel je znao da muškarci, nakon grudiju, prijanjaju rado pogledom upravo na obline koje većina muškaraca bez ustručavanja naziva "ženski guzovi", neki kažu „dobro dupe“, „starka“, ako je manja „dupence“. Znao je i za neke poznanike koji su guzove dozivljavali fetišem, najuzbudljivijim dijelom ženskog tijela i tražili porno-filmove gdje dobra ženska guza je u prvom planu. Taj dio tijela da se obuhvatiti muskarčevim rukama, privući prema sebi u položaju odotraga, mijesiti, masirati, ljubiti... Namigivanje guzova u pokretu žene praiskonski je signal muškarcu i nije slučajno da je za neke gotovo jednako erotično kao fluidno strujanje iz očiju! Sjetio se svog slavonskog prijatelja iz gimnazijskih dana koji mu je govorio, vidjevši ženu na biciklu: "Kako se samo „sic“bicikla zabio među guzove vozačice, e da mi je biti „sic“ bicikla!"
(nastavlja se!)

Oznake: ljubav erotika