Ljubo Ruben Weiss

Napomena autora:
------------------------------
Kako je u jučarešnjem Jutarnjem listu, po mom mišljenju, članak objavljen pod ne baš odgovarajućim naslovom, a izostavljena je i jedna rečenica s kraja teksta, ovdje ga objavljujem integralno i vjerujem, pod boljim naslovom.
--------------------------------------------------------------------

Nije posve logično govoriti i pisati o specifičnim stajalištima Židova Hrvatske spram posjeta dr.Ive Josipovića Bleiburgu, jer ova posjeta se može promatrati kao pitanje koje je prije svega »unutarhrvatsko». No, po izjavi predsjednika Židovske općine Zagreb dr. Ognjena Krausa koji objašnjava zašto je kao Židov odbio pridružiti se dr. Josipoviću, vjerojatnost je velika da taj stav odražava mišljenje većine hrvatskih Židova i ima određene aktualne i šire reperkusije. Tim više, što je autoru ovog komentara poznato da za putovanje na Bleiburg, pa ni do Teznoga, nisu bili ni dr. Ivo Goldstein, predsjednik Bet Israela, ni Slavko Goldstein.
Zašto ovakvo držanje čelnih ljudi hrvatskog židovstva?
Prije odgovora na ovo pitanje valja se prisjetiti židovskog blagdana Purim kada se na temelju starozavjetne priče o Esteri, izvodi skeč u kojem se, pored vladara Perzije Ahasverosa, pojavljuje i Haman, njegova desna ruka, koji je naumio jednog dana u mjesecu adar ubiti sve Židove nastanjene u carstvu. Lijepa Estera, kraljica, koja je to postala uz pomoć rođaka Mordehaja, saznala je za planiranu urotu protiv njena naroda i u zadnji čas pogrom je spriječen, a Hamana je stigla zaslužena kazna. Sretan ishod zavjere za Židove, slavljen je među Židovima veseljem, a Haman je postao simbol židovskog neprijatelja. Stoga, i nekoliko tisuća godina kasnije, kada se u «Purim-Spiel» spomene ime neprijatelja Židova Hamana, običaj je da svi prisutni Židovi viču SMRT HAMANU, UAAA, FUJ, lupa se predmetima koji se nađu pri ruci, stvara nepodnošljiva buka. Pretpostavljam, iako komparacija nije idealna, otprilike je takvo raspoloženje među Židovima kada se spomene .- Bleiburg.
Iskusio je to i neosporni autoritet i doajen hrvatskog židovstva Slavko Goldstein kada je lani namjeravao, zajedno sa sinom Ivom, doktorom povijesti i profesorom na Filozofskom fakultetu, iskazati pijetet prema žrtvama Bleiburga i Križnog puta, koji su pod pritiskom židovske okoline, morali odustati od posjete spomen obilježju na blajburškom polju. Naime, za Židove, pa i Srbe, ali i dio antifašista, Bleiburg nije ideološki neprijeporno mjesto hrvatske povijesti –ono je prije svega tumačeno kao kontroverzno, zatim i u mitološkim razmjerima ali i u povijesnim analizama, tumačeno je kao mjesto konačne predaje ustaške (ali i četničke, bjelogardejske i ine kvislinške vojske), šest dana nakon potpisivanja kapitulacije Hitlerove Njemačke koja je obvezivala na polaganje oružja svih njemačkih trupa, ali i svih kvislinških vojnih postrojbi. Ustaše su 9. svibnja l945. nastavile borbe u namjeri domoći se zapadnih saveznika, u ovom slučaju Britanaca, i njima se predati.
Bleiburg nisu samo povijesne činjenice, on, zajedno s Križnim putom, čini čvorište pogleda, gdje desetljećima nakon završetka IIWW nije se obilježavala samo ideja o potrebi osnivanja neovisne i samostalne Hrvatske, nego, kako to mnogi dobro primjećuju, kao «naopaki mit» gdje je legitimna ideja hrvatskog naroda, opravdavana u paketu sa zločinačkim metodama, kao i neslavan poraz, koji su ipak temeljne značajke tzv. NDH.
Nitko razuman neće poreći da je u mnoštvu koje se našlo na blajburškom polju bilo i djece, žena, starih i bolesnih ljudi, koji su kasnije, gurnuti od engleske strane pred mitraljeske cijevi partizana - osvetnika i da su uz ustašku vojnicu, BEZ SUĐENJA stradali i nedužni, koji su za žaljenje. Zanimljivo, očekuje se pijetet prema nedužnim žrtvama od strane židovskih organizacija Hrvatske, ali isto takvo očekivanje ne iskazuje se u odnosu na -. Veliku Britaniju? Očekuje se pomirenje između žrtava i krvnika, između potomaka krvnika i potomaka žrtava, bez uzimanja u obzir činjenica da je vjersko-etnička židovska zajednica pretrpjela genocidne gubitke (najmanje 30 000 Židova je pobijeno ili stradalo od gladi i iscrpljenosti u razdoblju l94l-45 na teritoriju tzv. NDH, što je oko 80 % židovske populacije), da su hrvatski Židovi iako preživjeli, bili obespravljeni «revolucionarnim mjerama» (nacionalizacija, agrarna reforma), te devedesetih prevareni u pretvorbi i privatizaciji nevraćanjem ili tek djelomičnim vraćanjem imovine pojedincima, ali i zajednici, da još danas u Hrvatskoj nema središnjeg spomenika stradalim Židovima, nema Židovskog muzeja, uz trpljenje valova antisemitizma, od kojih najnoviji još traje, a vezan za antiizraelizam koji je često samo krinka za otvoreni antisemitizam, sve do diskriminacije žrtava fašizma i boraca NOR-a odnosu na borce Domovinskog rata odnosno branitelje. Ma koliko bile razumljive namjere predsjednika dr. Josipovića čija politika zatvaranja knjige rata i otvaranje knjige mira na prostorima jugoistoka Europe, zaslužuje potporu, što se tiče nekoliko još otvorenih pitanja odnosa još živih i preživjelih s jedne strane, ali i ratnih zločinaca (slučaj Ašner), s druge strane, očekivati pomirenje, preuranjeno je. Iluzija je da će to pomirenje inicirati židovski potomci jer oni, u velikom broju više ne stanuju u Hrvatskoj. Sudim to i po mjestu rada i stanovanja mojih vršnjaka-prijatelja koji kao visokoobrazovani, kreativni, ugledni… napustili su Hrvatsku ili će to učiniti njihova djeca završavajući studije na prestižnim sveučilištima u svijetu. Egzodus je počeo nakon IIWW, nastavio se početkom devedesetih, a kakvo je danas ozračje, mala je vjerojatnost da će biti okončan. Pri tome, uz sve uvažavanje Stjepena Mesića, i njegova antifašizma (kao i drugih čimbenika) te doprinosa dobrim odnosima Hrvatske i Izraela, postavlja se pitanje kakva je bila njegova uloga u podvajanju među hrvatskim Židovima, i u tom okviru, on je zadnja mjerodavna osoba koja se ima javiti i prigovarati dr. Josipoviću na politici koju principijelno zastupa i provodi.
Zaključak: Kada se spomenu Hitler i nacisti, Ante Pavelić, Andrija Artuković, Maks Luburić, Dinko Šakić pa i Bleiburg te blajburški vod, i «kolona» Židovi Hrvatske, u većini, stvarat će buku. Dio je to i mentaliteta židovskog naroda koji je pretrpio holokaust, i koji, naravno priznajući dr.Ivu Josipovića i za svog predsjednika, kao i Hrvatsku kao svoju domovinu, neće zaboraviti svoje mrtve, koliko god se činilo da je vrijeme za to. Isto kao što neće imati ništa protiv, dapače, da se Hrvati mire i okreću budućnosti, svjesni zasićenja koje nastaje kada se desetljećima manipulira žrtvama u dnevnopolitičke svrhe.
I na kraju, pomirenje je pitanje osobne odluke, pomirenje je gest nadrastanja osobnih boli i gubitaka, no, kako postoji vrijeme sukoba tako postoji i vrijeme praštanja.
Židovima u Hrvatskoj još je moguće oprostiti drugoj strani, teološki i psihološki gledano, moguće i poželjno, ali zaboraviti «svoje mrtve» ili oplakivati zajedno s Hrvatima, mrtve na Bleiburgu i grobištima uz Križni put, bar za sada, – gotovo je nemoguće.

Gradit ćete vi i i dalje, neimaru Bogdanoviću…

Bogdan Bogdanović nije bio vjernik i mada mi se činilo da mu je opus nekog irealnog, vanzemljskog korijena, a on sam kao poslan s nekog drugog planeta, strana su mu bila ezoterijska tumačenja djelanja čovjekova i života. I ako sada tvrdim GRADIT ĆETE VI I DALJE, NEIMARU BOGDANOVIĆU, ova tvrdnja ne bi mu bila po volji.
Krenimo u sjećanjima, ipak, nekim redoslijedom:

JEDVA SE DISALO OD NATISKANE PUBLIKE
Te večeri, l6.studenog l995. u knjižari-antikvarijatu u Beču jedva se disalo od natiskane publike smještene u 6 - 7 redova drvenih stolaca, neki su stajali na vratima, a Bogdan Bogdanović (l922-20l0) u pratnji Ksenije, supruge, zgledao se: «Nisam očekivao toliko zainteresiranih..» Ciklus sijela koja su se održavala u knjižari tek je započinjao, a ovaj susret s Bogdanom Bogdanovićem održan je pod motom SRUŠENI MOSTOVI, SRUŠENI ILI UČVRŠĆENI MITOVI?
Gledajući na biografiju koju mi je predočio prije druženja u knjižari kolebao sam se kako ga predstaviti - kao arhitektu, profesora-pedagoga, bivšeg gradonačelnika Beograda, autora Kamenog cvijeta u Jasenovcu, najpoznatijeg srpskog disidenta Miloševićeva režima…?
«Među nama je prije svega arhitekt, graditelj, i BRANITELJ GRADOVA, čovjek koji je za mostove, a protiv provalija i balkanskih mitova, čovjek koji je osvjetlao obraz liberalnim i demokratski orijentiranim Srbima, čovjek koji je izabrao skromni bečki egzil žrtvujući komociju vremešnih dana i dosljedan svojim uvjerenjima opredijelio se za protest i – antifašističku borbu..» U to vrijeme u mojoj knjižari-antikvarijatu tražila se Bogdanovićeva knjiga «Die Stadt und der Tod» (Grad i smrt), u izdanju izdavača Lojzeta Wiesera i ona, ali i dotadašnji rad i angažman, bili su povod za druženje.
Već nakon nekoliko rečenica Bogdanović je krenuo «in medias res», govoreći o mitovima, koji sami po sebi ne moraju biti loši. «Naše prokletstvo su lažni mitovi, kao na primjer mit o «nebeskoj Srbiji» koji je čisti idiotizam, kosovski mit, «naopako izveden mit».

PRVI ŽESTOKI KRITIČAR SLOBODANA MILOŠEVIĆA
Bogdan Bogdanović je već l987., «krenuo u disidenciju», naime, mnogi su kritizirali Slobodana Miloševića, ali danas se zaboravlja Milošević, a kako to obično biva, i njegov prvi, žestoki kritičar. U pismu CK SK Srbije, povodom «čuvene» osme sjednice Bogdan Bogdanović je vrlo precizno oslikao stanje u Srbiji, označavajući svojim skalpelom - metrom neimara kolika je di+ubina krize i koji zlokobni pojedinci je uzrokuju. Pismo, kako to obično biva s pismima koja su delikatna za vlastodršce, ili one koji to smjeraju postati, naravno, nije pročitano. Bio je to Bogdanovićerv obračun «s njima», ali i njegov ključni krimen. Zbog tog pisma i jasnih antimiloševićevih stavova na stanu u Beogradu osvanuo je grafit «ustaša», a u Malom Popoviću gdje je vodio arhitektonsku školu zaslijepljeni zaštitnici srpstva devastirali su mu prostor. «Počeli su telefonski pozivi, lupanja na vratima, na njih smo navukli stalaže s knjigama i najteže ormare.».- pričao je o pokušajima obrane Ksenije i sebe.
U životnoj opasnosti, napušta Beograd i uz pomoć Lojzeta Wiesera, izdavača u Klagenfurtu, ali posebno prijatelja i školskog druga, austrijskog pisca Mile Dora, i uz pomoć grada Beča, nalazi smještaj u Beču, Davidgasse 9, deseti «becirk»(l993.) Postao je tako najpoznatija izbjeglica egzilant u Beču s prostora bivše Jugoslavije i danas, sjećajući se tog vremena, čudim se kako je malo svjedočanstava o «izgubljenicima u svemiru» i kako su u zaborav pala tri duhovna gurua izgubljenih i dezorijantiranih izbjeglica . Milo Dor, Ivan Ivanji i – Bogdan Bogdanović.
«Ne znamo što će biti dalje, idemo do Bogdanovića, pitati ga..», bila je rečenica među nama koji smo ga poznavali i družili se s njim. Vrata njegova skromnog stana u Beču bila su otvorena za mnoge novinare, izdavače, arhitekte, prijatelje, a posebno se radovao posjetima iz Hrvatske, ne izostavljajući spomenuti utjecaj koji je na njega, kao i njegov krug u Beogradu, u vrijeme ljevičarskih angažmana, imao Miroslav Krleža.
Dva puta kao gost knjižare, a više puta u publici, dolazio je rado u knjižaru govoreći: «Znate, vaša me knjižara podsjeća na knjižare ruskih emigranata u Parizu, nakon Oktobarske revolucije, samo, ovdje se okuplja većinom siromašnija publika od njih. Ali, tako zamišljam atmosferu u Parizu, ima nešto mističnog i zavjereničkog u vašoj knjižari. A tek katakombe izvan glavnog prostora, milina..» Zanimao se kako se prodaju njegove knjige od ranije i radovao se kada bi čuo da ih nalazim samo kao antikvarne, i vrlo brzo prodam.
«Iskreno, znate što mi najviše nedostaje iz Beograda – moja biblioteka.. Nisu to bile knjige samo na policama uz zidove, cijela jedna soba bila je nakrcana redovima polica s knjigama. Bile su tu očeve, Milana, književnika i književnog kritičara, poslije sam dodavao svoje, pa Ksenijine…».
U ambijentu knjižare snimljen je dio dokumentarnog filma o Bogdanoviću kada je govorio o knjizi, drugim medijima, raznim pitanjima kulture…Sjećanje: «Toliko me boli kada znam da ima mnogo izvrsnih knjiga, a tako se malo traže i čitaju, s druge strane, objavljuju se koještarije...Internet je informacija, Internet nije mudrost.»

KAKO JE NASTAO KAMENI CVIJET U JASENOVCU?
Često smo se doticali u razgovorima Kamena cvijeta u Jasenovcu, a na spomenutu nastupu rekao je: «Dugo sam radio na skicama, Kameni cvijet s rađao dugo. Do tada su spomenici većinom bili figurativni, tipa «srp i čekić», a kada sam maketu izložio zapravo cijelom Politbirou SKJ, na čelu s Titom, nastala je konsternacija. Znojio sam se, mučio objašnjavajući što sam htio «Cvijetom» reći. A konsternacija je nastala i zbog toga, saznao sam kasnije, što sam se pojavio u džemperu i s patikama na nogama…Prije otvorenja spomenika u Jasenovcu bilo je i prijetećih poruka, pisanih, telefonskih.» Slušali smo u Beču tih mjeseci radio izvještaje, drhtureći nad Kamenim cvijetom, čak su krenule glasine da je spomenik srušen. Te večeri, s olakšanjem je ustvrdio: «Siguran sam da spomenik nije srušen…»
Što simbolizira Kameni cvijet? «Mogao bih esej o tome napisati, ali najkraće - vjeru u život.»
Bogdanović je autor i drugih memorijalnih objekata (Mostar, Prilep, Dudik kod Vukovara..) a prvi spomenik je bio spomenik židovskim žrtvama fašizma, podignut u Beogradu, na Jevrejskom groblju. Što se ovih dana, zamalo nevjerojatnoga događa - ili treba dogoditi - pisat ću uskoro u nekom od hrvatskih medija, ili na ovom blogu.

BRANITELJ GRADOVA
S tugom je govorio o Sarajevu, o «uništenju grada», o tome da su to činili «antigradski., nesigurni ljudi, mrzitelji gradova. Sam Radovan Karađić bojao se grada…Cijeli konflikt na prostoru ex- Jugoslavije često je tumačio kao nemilosrdan sudar ruralnog i urbanog, na štetu urbanog, a koji traje desetljećima, stoljećima. «Nije slučajno da su se na udaru prvo našli najljepši gradovi: pored Sarajeva, Vukovar, Dubrovnik, Mostar, Osijek, Zadar. Ali, upozoravao je i na «unutrašnje uništavanje gradova», navodeći primjere «partizanije» i poslijeratnog razvoja Jugoslavije kada su na stotine tisuća ljudi gotovo opustošile gradove, uništavajući i njihov duh. Još jedno sjećanja: «Nema nijednog većeg i kvalitetnog romana koji u sebi ne nosi bar jedan veliki grad, romani su eminentno gradska književna forma».
Na pitanje o strahotama i otuđenosti u gradovima odgovarao je: «Moramo braniti urbanitet, odbraniti gradove, puno ovisi o tome znamo li što je moderni urbanizam.. Imam povjerenje u gradove, ideja i praksa grada je znak moderne civilizacije. Moja prva briga je bila i ostala: kako da druga i drugačija Srbija sačuva ono malo preostalog urbaniteta, kako ne dozvoliti da nas pomajmune? Naravno, to je pitanje za sve koji žive u gradovima i odgovorni su za razvoj gradova.»
Na primjeru rušenja mostarskog mosta te važnosti mostova na rijekama općenito, zatim u gradovima na vodi (Venecija, Amsterdam, St. Petersburg, Stockholm) nadahnuto je govorio o mostovima, rijekama.. «Udar na mostove je udar na zajedništvo, na komunikaciju među ljudima. Dunav, Dunav je misteriozna rijeka, «velika ulica». I kada hodam uz obale Dunava u Beču, osjećam kao da sam u – Beogradu. Ova voda u Beču, stiže i do Bratislave, Pešte, do Novog Sada, Vukovara…»
Jednom smo razgovarali o sankcijama koje su uvedene protiv Jugoslavije odnosno Miloševićeva režima. Komentar je bio jednostavan: «Ti zapadnjaci tako slabo poznaju mentalitet naših naroda na ovim prostorima, Srbe, Rumunje, Vlahe.. Neće biti rezultata, jer ako smo u čemu vješti, vješti smo u kontrabandi…»

INTELEKTUALAC EUROPSKOG FORMATA
Na nekim priredbama, okupljala se publika oko njega, uvodničari su ga predstavljali kao intelektualca europskog formata. Kao poliglot imao je širinu, enciklopedijska znanja, u svojim očitovanjima često je koristio razne povijesne izvore, stvarajući nadahnute komparacije i sinteze, izražavao se žustro, s mnoštvom alegorija i metafora. «Verdammte Baumeister» (Ukleti graditelj), knjiga autobiografskog karaktera, zasigurno je jedna od najblistavijih Bogdanovićevih knjiga gdje ove odlike dolaze do izražaja. Fascinantne su i «Zaludna mistrija», «Krug sa četiri čoška»,»Kenotaf» te «Mrtvouzice – mentalne zamke staljinizma». Zanimljivost je i njegov potpis u knjigama - ime i prezime kao –silueta grada.
Još jedna slika iz kolaža sjećanja:
Pitao sam ga «Kako se vi osjećate gospodine Bogdanoviću, s nama? Odgovor: «Ne, pitanje nije dobro postavljeno: treba pitati kako se vi osjećate sa mnom…?»
Te prohladne, tmurne večeri u Beču, u knjižari, pitao sam ga i za «optimističku formulu», za životni kredo:
«Ne izgubiti sebe, kao pojedinac suprotstaviti se gomili.»
Na samo kraju književne večeri-sijela, sa smiješkom na licu, kao čovjek iz nekog drugog svijeta, otpovrnuo je:
«OSTATI SAM, LEPA JE STVAR...»

Sasvim osobna napomena:
I tako, nekada smo o nečijim smrtima, saznavali preko radija, televizije, tiska.. Za smrt Bogdana Bogdanovića saznao sam preko Facebooka, ugledavši IN MEMORIAM za Bogdana Bogdanovića. Umro je l8.6.20l0. u jednoj bečkoj bolnici, od posljedica srčana udara. Ovaj memento nije sasvim uobičajen, ali je dug čovjeku kojeg sam izuzetno cijenio koji je bio jedan od posljednjih intelektualca europskog formata, a porijeklom s prostora ex-Jugoslavije. Taj gospodin, u bijelu džemperu, često s leptir mašnom, znao je izdvojiti se iz gomile, noseći teret disidentstva, vrlo rijetko se žaleći na svoj usud. Vjerovao je u građenje, nasuprot rušenju, vjerovao je u čast i znanje, imao je vizije. Jednom je zazvonio telefon u knjižari i javila mi je Ksenija, njegova brižna supruga, tajnica, tiha pratnja: «Bogdan je pripremio punu banana kutiju knjiga i časopisa za vas .i knjižaru. Dođite po njih, dubleti su to, pokloni prijatelja, autora, nešto njegovih knjiga a i nemamo više mjesta u stanu, pretrpao ga je s knjigama. A znamo kako vam je živjeti kupujući i prodajući knjige.»
Ne bilo mu po volji, tvrdim i siguran sam da će Bogdan Bogdanović, nastaviti graditi, u nekom drugom svijetu, kao «ukleti neimar» pokušavajući nacrtati i «krug sa četiri čoška» i izgraditi neke čudesne stepenice ka drugačijem, boljem svijetu.
(27.6.20l0.)

Postao sam bloger zbog nevolje, a nevolja baš i nije neka preporuka za početak blogerske djelatnosti. Kada sam telefonirao jučer prijateljici da me ISKLJUČILO s portala www.pollitika.com (učinio je to odlukom "veliki mag" hrvatske informatičke scene, gospoidin Marko Rakar, zvani "mrak") u prvi mah mi je pao mrak na oči, a onda kako svaka nevolja može nositi i neko dobro, biti i početak nove sranice u životu, pouka, nadahnuće, novi proplamsaj, čuvši smijeh moje prijateljice, koji se zarazno širio iz telefonske slušalice, shvatio sam da je to zapravo smiješno i da nije vrijeme za jadikovku. Kaznilo me taj strašni "mrak" zabranom objavljivanja i komentiranja do l. kolovoza 20l0. i zapravo mi je učinjena nemjerljiva usluga. Naime, mjesecima sam previše vremena trošio na te dnevnike, komentare, ocjenjivanja.. dnevnici su se pretvorili u noćnike, stvarno sam postao ovisnik o tom monitoru i tipkovnici, kao da nema ničega drugoga na ovom svijetu. Na počinak sam išao s prvim zrakama sunca, spavao do podneva, propuštao, kažu, najljepši dio dana.

Što je, tu je... Protjeran sam na čudan način s portala koji je kao jedan od najboljih u Hrvatskoj, velika demokracija, vlasnik pokupio i neku evropsku nagradu za promicanje demokracije na Netu itd. itd. I zapravo, sada sam se osamostalio. Kao kada netko iz pjevačke grupe počinje samostalnu pjevačku karijeru. Da ne spominjemo kako mi ostaje vremena pogledati i koju nogometnu utakmicu, iz Južne Afrike, pa nije čovjek samo zum politikon, ili tako nekako.
S jedne strane, što ne bi bio kažnjen, ionako me život podosta kažnjavao, pa još jedna kazna manje - više... A s druge strane, mislim, pa koji je to bunđija (da ne napišem preuzetno REVOLUCIONAR ) išta napravio u životu, a da prethodno nije kažnjen. I dobro sam prošao... Naime, mogao sam završiti i u zatvoru, ovako samo kazna na određeno vrijeme. Zabrana nastupanja u dijelu javnosti, hm, podsjeća me to malo na olovna vremena, koja, ako se sve ovo nastavi, možda su tek bila alumininjska vremena, tko zna...

I kada sam otvarao ovaj blog, razmišljao sam, pisati anonimno, s nekim nickom, možda s onim sa pollitike, ili pisati pod punim imenom i prezimenom? Pitao sam prijatelje za savjet i kao obično, jedni ti kažu ovo, drugi suprotno i rezulati ankete te još više zbune nego što ti pomognu.. Tamo sam pisao pod nickom i nakon nekoliko mjeseci, kako ima više špija i onih koji se dosađuju, nego što čovjek misli, "razvale" mi moj nježni identitet. Briga njih što je to protiv pravila, misle oni "neš ti nama biti neki Danimir, ti ćeš biti nama jasan, kao na dlanu...", rekli bi, pod kontrolom. Naravno, i krva zrnca su mi analizirali, i gdje sam i kada rođen, što sam radio, za koga sam radio, za koga radim, zašto nisam radio to što su oni radili, da li sam uopće radio, tko me plaća, što još imam za odraditi za novce koje sam primio i tako "demokrati" sve saznali. I kako sve znaju, čak više o meni nego ja sam o sebi, pa što se onda ne bih lijepo potpisao ovdje da vi, dragi čitatelji, naravno i čitateljice, znate s kim imate posla.

Dakle, vi čitate ( a možete i prekinuti na vrijeme) tekst osobe koja je dobila pored ostaloga, i ove epitete:
l.najvaći neprijatelj Hrvatske,
2.jugoslavenčina,
3.jugonostalgičar,
4.komunjara,
5.špijunčina,
6.ratna pobjeguša,
7. CIONIST.
E sad, stanimo tu malo. Vama možda "cionist" zvuči jako ružno (znate onu pjesmu desetljećima pjevanu: Izrael je agresor, Izrael je agresor..) a cionizam rasistička ideologija izabranog naroda. E, vidite, ovo sam uvrstio u negativne epitete, jer oni tako misle, a ja se usuđujem misliti malo drugačije. Nacionalni pokret naroda s ciljem osnivanja neovisne, samostalne države.. Zvuči vam poznato? Ma ne mislim na hrvatsku borbu za samostalnu, neovisnu državu. Mislim na židovsku borbu...a kako to biva u povijesti, mnogo toga je sličnoga, druga su vremena, nazivi, drugi borci tj. branitelji, ali u biti, to je to.
Eto, sada kada znate tko sam (ma tko te pita za dvije diplome, danas to više ne igra, ako je ikada na ovim prostorima i igralo), možete odlučiti. Ipak usput, Fakultet poltičkih znanosti i k tome Studj novinarstva Sveučilišta u Zagrebu. I na kraju samokritično priznanje: započeo sam i postdiplomski, ali nisam bio dovoljno uporan i nemam titule - ni mr, ni fr, ni dr. No, imam i završenu specijalizaciju na Židovskom institutu u Beču, ali sada bi to bila već samohvala, pa prestajem. Naravno, godine ne navodim da bi mnogi pomislili kako sam u najboljim godinama..
A možda i jesam, tko bi znao kada smo u najboljim godinama?
I više nema, za početak i više nego dovoljno. Na vama je da odlučite hoćete li me čitati i slijedeći put. Naime, sav rizik preuzimate na sebe, jer,
s bloga pollitika com. nisam protjeran sam. Kažnjeni su i neki moji "apologeti".
Molim da se poslije ne žalite da niste bili pošteno i iskreno obaviješteni.
Vaš "Danimir", oprostite, Ljubo Ruben Weiss