Ljubo Ruben Weiss

Napomena autora:
------------------------------
Kako je u jučarešnjem Jutarnjem listu, po mom mišljenju, članak objavljen pod ne baš odgovarajućim naslovom, a izostavljena je i jedna rečenica s kraja teksta, ovdje ga objavljujem integralno i vjerujem, pod boljim naslovom.
--------------------------------------------------------------------

Nije posve logično govoriti i pisati o specifičnim stajalištima Židova Hrvatske spram posjeta dr.Ive Josipovića Bleiburgu, jer ova posjeta se može promatrati kao pitanje koje je prije svega »unutarhrvatsko». No, po izjavi predsjednika Židovske općine Zagreb dr. Ognjena Krausa koji objašnjava zašto je kao Židov odbio pridružiti se dr. Josipoviću, vjerojatnost je velika da taj stav odražava mišljenje većine hrvatskih Židova i ima određene aktualne i šire reperkusije. Tim više, što je autoru ovog komentara poznato da za putovanje na Bleiburg, pa ni do Teznoga, nisu bili ni dr. Ivo Goldstein, predsjednik Bet Israela, ni Slavko Goldstein.
Zašto ovakvo držanje čelnih ljudi hrvatskog židovstva?
Prije odgovora na ovo pitanje valja se prisjetiti židovskog blagdana Purim kada se na temelju starozavjetne priče o Esteri, izvodi skeč u kojem se, pored vladara Perzije Ahasverosa, pojavljuje i Haman, njegova desna ruka, koji je naumio jednog dana u mjesecu adar ubiti sve Židove nastanjene u carstvu. Lijepa Estera, kraljica, koja je to postala uz pomoć rođaka Mordehaja, saznala je za planiranu urotu protiv njena naroda i u zadnji čas pogrom je spriječen, a Hamana je stigla zaslužena kazna. Sretan ishod zavjere za Židove, slavljen je među Židovima veseljem, a Haman je postao simbol židovskog neprijatelja. Stoga, i nekoliko tisuća godina kasnije, kada se u «Purim-Spiel» spomene ime neprijatelja Židova Hamana, običaj je da svi prisutni Židovi viču SMRT HAMANU, UAAA, FUJ, lupa se predmetima koji se nađu pri ruci, stvara nepodnošljiva buka. Pretpostavljam, iako komparacija nije idealna, otprilike je takvo raspoloženje među Židovima kada se spomene .- Bleiburg.
Iskusio je to i neosporni autoritet i doajen hrvatskog židovstva Slavko Goldstein kada je lani namjeravao, zajedno sa sinom Ivom, doktorom povijesti i profesorom na Filozofskom fakultetu, iskazati pijetet prema žrtvama Bleiburga i Križnog puta, koji su pod pritiskom židovske okoline, morali odustati od posjete spomen obilježju na blajburškom polju. Naime, za Židove, pa i Srbe, ali i dio antifašista, Bleiburg nije ideološki neprijeporno mjesto hrvatske povijesti –ono je prije svega tumačeno kao kontroverzno, zatim i u mitološkim razmjerima ali i u povijesnim analizama, tumačeno je kao mjesto konačne predaje ustaške (ali i četničke, bjelogardejske i ine kvislinške vojske), šest dana nakon potpisivanja kapitulacije Hitlerove Njemačke koja je obvezivala na polaganje oružja svih njemačkih trupa, ali i svih kvislinških vojnih postrojbi. Ustaše su 9. svibnja l945. nastavile borbe u namjeri domoći se zapadnih saveznika, u ovom slučaju Britanaca, i njima se predati.
Bleiburg nisu samo povijesne činjenice, on, zajedno s Križnim putom, čini čvorište pogleda, gdje desetljećima nakon završetka IIWW nije se obilježavala samo ideja o potrebi osnivanja neovisne i samostalne Hrvatske, nego, kako to mnogi dobro primjećuju, kao «naopaki mit» gdje je legitimna ideja hrvatskog naroda, opravdavana u paketu sa zločinačkim metodama, kao i neslavan poraz, koji su ipak temeljne značajke tzv. NDH.
Nitko razuman neće poreći da je u mnoštvu koje se našlo na blajburškom polju bilo i djece, žena, starih i bolesnih ljudi, koji su kasnije, gurnuti od engleske strane pred mitraljeske cijevi partizana - osvetnika i da su uz ustašku vojnicu, BEZ SUĐENJA stradali i nedužni, koji su za žaljenje. Zanimljivo, očekuje se pijetet prema nedužnim žrtvama od strane židovskih organizacija Hrvatske, ali isto takvo očekivanje ne iskazuje se u odnosu na -. Veliku Britaniju? Očekuje se pomirenje između žrtava i krvnika, između potomaka krvnika i potomaka žrtava, bez uzimanja u obzir činjenica da je vjersko-etnička židovska zajednica pretrpjela genocidne gubitke (najmanje 30 000 Židova je pobijeno ili stradalo od gladi i iscrpljenosti u razdoblju l94l-45 na teritoriju tzv. NDH, što je oko 80 % židovske populacije), da su hrvatski Židovi iako preživjeli, bili obespravljeni «revolucionarnim mjerama» (nacionalizacija, agrarna reforma), te devedesetih prevareni u pretvorbi i privatizaciji nevraćanjem ili tek djelomičnim vraćanjem imovine pojedincima, ali i zajednici, da još danas u Hrvatskoj nema središnjeg spomenika stradalim Židovima, nema Židovskog muzeja, uz trpljenje valova antisemitizma, od kojih najnoviji još traje, a vezan za antiizraelizam koji je često samo krinka za otvoreni antisemitizam, sve do diskriminacije žrtava fašizma i boraca NOR-a odnosu na borce Domovinskog rata odnosno branitelje. Ma koliko bile razumljive namjere predsjednika dr. Josipovića čija politika zatvaranja knjige rata i otvaranje knjige mira na prostorima jugoistoka Europe, zaslužuje potporu, što se tiče nekoliko još otvorenih pitanja odnosa još živih i preživjelih s jedne strane, ali i ratnih zločinaca (slučaj Ašner), s druge strane, očekivati pomirenje, preuranjeno je. Iluzija je da će to pomirenje inicirati židovski potomci jer oni, u velikom broju više ne stanuju u Hrvatskoj. Sudim to i po mjestu rada i stanovanja mojih vršnjaka-prijatelja koji kao visokoobrazovani, kreativni, ugledni… napustili su Hrvatsku ili će to učiniti njihova djeca završavajući studije na prestižnim sveučilištima u svijetu. Egzodus je počeo nakon IIWW, nastavio se početkom devedesetih, a kakvo je danas ozračje, mala je vjerojatnost da će biti okončan. Pri tome, uz sve uvažavanje Stjepena Mesića, i njegova antifašizma (kao i drugih čimbenika) te doprinosa dobrim odnosima Hrvatske i Izraela, postavlja se pitanje kakva je bila njegova uloga u podvajanju među hrvatskim Židovima, i u tom okviru, on je zadnja mjerodavna osoba koja se ima javiti i prigovarati dr. Josipoviću na politici koju principijelno zastupa i provodi.
Zaključak: Kada se spomenu Hitler i nacisti, Ante Pavelić, Andrija Artuković, Maks Luburić, Dinko Šakić pa i Bleiburg te blajburški vod, i «kolona» Židovi Hrvatske, u većini, stvarat će buku. Dio je to i mentaliteta židovskog naroda koji je pretrpio holokaust, i koji, naravno priznajući dr.Ivu Josipovića i za svog predsjednika, kao i Hrvatsku kao svoju domovinu, neće zaboraviti svoje mrtve, koliko god se činilo da je vrijeme za to. Isto kao što neće imati ništa protiv, dapače, da se Hrvati mire i okreću budućnosti, svjesni zasićenja koje nastaje kada se desetljećima manipulira žrtvama u dnevnopolitičke svrhe.
I na kraju, pomirenje je pitanje osobne odluke, pomirenje je gest nadrastanja osobnih boli i gubitaka, no, kako postoji vrijeme sukoba tako postoji i vrijeme praštanja.
Židovima u Hrvatskoj još je moguće oprostiti drugoj strani, teološki i psihološki gledano, moguće i poželjno, ali zaboraviti «svoje mrtve» ili oplakivati zajedno s Hrvatima, mrtve na Bleiburgu i grobištima uz Križni put, bar za sada, – gotovo je nemoguće.