Ljubo Ruben Weiss

znam da li je Adolf Eichmann (1906—1962.) prije svog uhićenja bio na svadbi nekoga bivšeg naciste u Buenos Airesu, ali Ratko Mladić ušao je u moju memoriju preko snimaka gdje raspojasano pleše na nekoj svadbi. Ušao mi je potpuno u svijest kao ratni zločinac koji je u ratu zapovijedao i jedinicama smrti, kao osoba koju traže policije više država.
Drugi svjetski završio je 9. svibnja 1945., jedan od najvećih ratnih zločinaca IIWW Adolf Eichmann otkriveno je da živi u Buenos Airesu pod imenom Ricardo Klement (Clement), stanovao je u ulici Garibaldi. Petnaest godina kasnije, u svibnju 1960. grupa dobrovoljaca Mossada kidnapirala ga je i posebnim avionom prebacila u Izrael, gdje mu je suđeno 1961. godine.Na suđenju u Jeruzalemu osuđen je na smrt i obješen. Kremiran je, ali mu je pepel prosut po Sredozemlju daleko od obala kako niti jedna država ne bi mogla biti počivalište ovom zločincu. Prije vješanja, popio je pola boce Carmela, vrste suhog izraelskog vina. Nije pojeo zadnji obrok.

HTJELI IH PROGLASITI MRTVIMARat na našim prostorima završio je Daytonskim sporazumom potpisanim u prosincu 1995. Ratni zločinac Ratko Mladić, (Božinovići, 1942.) otkriveno je da živi u selu Lazarevo, kraj Zrenjanina, pod imenom Milorad Komadić, i uhapšen u jutro 26. svibnja 2011., dakle, 16 godina nakon završetka rata. Veronika Eichmann pokušala je muža Adolfa proglasiti mrtvim, spriječio je to –Simon Wiesenthal… Obitelj Mladić htjela je Ratka Mladića proglasiti mrtvim jer se od 2002. nije javljao obitelji… Očekuje se da Ratko Mladić bude izručen Međunarodnom sudu u Haagu gdje će mu biti suđeno. Po sadašnjim pravilima i zakonima Sud u Haagu može ga osuditi na doživotni zatvor. Iako sam za ukidanje smrtne kazne, u ovakvim slučajevima, kakav je Eichmannov i Mladićev, trebalo bi je ostaviti, kao odvraćanje, kao znak, kao poruka mladima i mlađima, onima koji danas ne znaju tko je bio Hitler, Eichmann,Mengele, Milošević, Mladić…, koji ne znaju tko su bili „gospodari rata“ 1991. - 1995.
Već napisana optužnica tereti ga za mnoga zlodjela, pored ostalih i za genocid, suučesništvo u genocidu, progone na političkoj ili rasnoj osnovi, istrebljenja, ubojstva, teroriziranje civila, okrutno postupanje…, konkretno, smrt više od 8 000 ljudi, Bošnjaka iz Srebrenice te za pretvaranje Sarajeva u opkoljeni grad, neku vrstu logora, te bombardiranje Sarajeva kao i zločine u Škabrnji, Kijevu…
Hapšenje Ratka Mladića toliko je značajna vijest da je išla kao „breaking news“ na mnogim tv postajama u svijetu, naravno, još nije ni prikazana njegova fotografija kao uhićenog, a već su počeli padati komentari događaja. Komentira se naveliko i na razne načine, sve do neodobravanja uhićenja, kao što rade srpski radikali i srpski „naprednjaci“. Neka reagiranja podsjećaju i na scene kada je uhićen Ante Gotovina: „Ratko – heroj!“ Pravo na prosvjede je demokratsko pravo, ali neshvatljivo je da su se u Novom Sadu već okupili prosvjednici koji su se sukobili i s policijom.
Najčešće se spominje PRAVDA JE SPORA, ALI DOSTIŽNA!

SEDAM GODINA SLOBODE – ZAŠTO?Da, pitam se i ja zar nije mogao biti uhapšen koji dan nakon onog raspojasanog plesa, kako je moguće da netko i sam nema trunku osjećanja da nema pravo na taj ples, da nema pravo uopće pojavljivati se u javnosti? Za razliku od Eichmanna, koji je vrlo brzo nakon IIWW promijenio svoj identitet, Ratko Mladić godinama nije tajio svoju ulicu Garibaldi, i da ga se htjelo, moglo ga se uhapsiti. Mene osobno brinu prije svega žrtve njegovog divljanja, kao i onih kojima je komandirao, žao mi je traumatiziranih osoba nakon Srebrenice, no, brinu me tih sedam godina relativne slobode i polujavnog života. Brinu me stoga jer nije postojala svijest da je ratni zločinac zapravo izrod ljudskog roda, čovjek koji okrvavljenih ruku mogao je ići u restorane, na utakmice i na – svadbe… Brine me odnos svih nas prema ratnim zločincima, do dana današnjeg kada netko i pomišlja na nova prosvjedna okupljanja u Srbiji (možda i drugdje?) povodom uhićenja Ratka Mladića.
Eichmanna se intenzivno nije tražilo jer je nastalo razdoblje hladnog rata, ratni saveznici, SSSR s jedne strane i USA, Velika Britanija i Francuska s druge strane, bili su u tako zategnutim odnosima da je hapšenje ratnih zločinaca bilo sporedno, nešto daleko od prioriteta velikih sila. Dakle, politika je određivala obračun s ratnim zločincima, kao što i danas, nažalost, politika je podosta utjecala na hapšenje Ratka Mladića. Ali, i tako bolje nego nikako – pokazuje se da sud u Haagu ima svoj reason d etre, da ma koliko rogoborili protiv njega, upravo zbog tog Suda ratni zločinci nikada neće mirno spavati. I Goran Hadžić i svi oni koji su teško okrvavili ruke, ne poštujući tuđi narod, vjeru, sigurnost, prava, Ženevske konvencije o zarobljenicima…Žrtve imaju i danas, 16 godina nakon Daytona pravo na pravdu, ne osvetu nego kaznu zločinaca. Zločin bez kazne je dvostruki zločin, kazna treba biti znak da se rat ne isplati i da se zločin ne isplati.

KAPA DOLJE ONIMA KOJI SU IPAK STALI NA REP MLADIĆU I MLADIĆIMAMožete i ovaj kratki dnevnik uzeti kao politiziranje, koje će sada uslijediti na mnogim stranama, ali okrenutost prema žrtvama, podizanje svijesti da ratni zločin ne zastarijeva, da je moguće da se Hadžiću sudi i u 96. godini života (kao mađarskom ratnom zločincu Kepiru, koji je sudjelovao u novosadskoj raciji kada je pod ledom Dunava život izgubilo na tisuće Židova, Srba …), znak je da se čovječanstvo ne miri s ratnim zločinima. Da li će Srbija biti nagrađena stjecanjem kandidata za EU ne mislim da je presudno, kao što ne mislim da je presudno što će i dio Hrvatske i Bosne i Hercegovine likovati zbog ovog uhićenja. Na nama je da se prema uhićenju Mladića, ne iz ulice Garibaldi, odnosimo kao uhićenju, jednostavno, ratnog zločinca odnosno bistre glave i bez jakih političkih primisli. One su moguće kao pitanje ZAR TEK SADA, one su moguće kao pronošenje svijesti o vrijednosti mira, potrebi međunarodne, a što se tiče nas, Hrvatske, regionalne suradnje.
Jugoistok Evrope ušao je u recentnu povijest po krvavom, strašnom ratu koji je unesrećio na stotine tisuća ljudi, red je da ovaj prostor uđe u povijest kao onaj koji se obračunava s ratnim zločincima. Stoga i kapa dolje Borisu Tadiću, Ivi Josipoviću, Carli del Ponte, Brammertzu, svima onima koji su razumjeli poruke Srebrnice, Ovčare, Škabrnje, Paulin Dvora, Ahmića…
Našim, vašim, svima ratnim zločincima ne dati mira dok su živi!