Ljubo Ruben Weiss

Ovaj tekst, neznatno je promijenjena verzija komentara objavljenog na obećavajućem portalu www.tacno.net (odlični sadržaji!), tamo pod naslovom Pucnjevi u Toulousu kao mogući detonatori( I rabine ubijaju, zar ne?), objavljen 23.3.2012. u 08:04h:

Vijesti iz Toulousa, Francuska, a vezano za ubojstvo profesora religije – rabina Jonathana Sandlera (30) i dvoje njegove djece,(Gabriel – 5, i Arieh - 4), djevojčice Miryam (7) te ranjavanje 17- godišnjaka, Židova, kao i ubojstva francuskih vojnika, obišle su brzinom munje svijet. Hrvatska televizija izvještava s mjesta događaja (reporterka Jutarnjeg lista, Ana Muhar, očigledno, i pored dobre volje, neiskusna u tom poslu), čitam već i prve komentare događanja (Davor Butković komentira to na frazerski način), komentare u svjetskim medijima i Izraelu gdje kao obično, najviše analitike pokazuje Jerusalem Post.U nas biti teme, kao i obično, najviše se probližio poštovani Inoslav Bešker u člankju "Sarkozyju je laknulo što je ubojica djece musliman" (Jutarnji list, 22.03.2012.) - šteta što je vrlo dobar komentar opremljen senzacionalističkim naslovom i nadnaslovom!

NESANICA
Ima ljudi koji, ne trepnuvši, odlaze na spavanje, jer se to dogodilo nekom drugom i „tamo daleko“, ali evo, meni je zamalo oduvijek dovoljan neki događaj koji tangira prvenstveno židovski svijet i Izrael, e da ne bi mogao zaspati. Oni koji su čuli za pojam „djeca holokausta“ razumjet će otkuda nesanica – izvire iz slutnje još većeg zla, iz nesigurnosti koju producira ovaj globalni svijet, zapljuskujući nas 24 sata razarajućim informacijama, iz odgoja koji je razvio superosjetljivost na tragične teme, radilo se o Židovima, ali i o drugim vjerskim, nacionalnim ili rodnim manjinama. U četvrtak blizu podneva stigla je vijest da je u opkoljeni stan ušla specijalna jedinica francuske policije i terorist je, ne predajući se do zadnjeg trena, s revolverom u ruci skočio kroz prozor i skončao mrtav na tlu. Francuska policija je intervenirala iako smatram da u ovakvim slučajevima valja zadržati strpljenje i teroristu živog privesti pred lice pravde.

Ono što držim nedostatnim u izvještavanju o slučaju Toulouse je nabrajanje žrtava bez dodatnih objašnjenja, ili pak komentiranje događaja, a da se ne istakne da atentati te vrste imaju strogo birani cilj, kako bi efekti sulude akcije bili polučeni za „našu“, ovaj put, čini se, ponovo, Al- Kaidinu stvar – ubiti rabina ne znači samo ubiti židovskog svećenika, to znači ubiti i simbol židovstva, njegovu duhovnu supstancu, drugi simbol židovstva, nakon sinagoge. Rabin, po tradiciji je ta osoba kojoj zahvaljujemo opstanak mnogih židovskih zajednica, ili pak obnovu židovstva nakon Holokausta, u kojem su Židovi bili prve i najveće žrtve; zastrašivanje, ubijanje rabina u Holokaustu bilo je nesmiljeno jer je rabin predstavljao dušu lokalnih zajednica, njenu centripetalnu silu. Bez dileme, bili su to smišljeni i strašni grijehovi onih koji su stajali iza eliminacije rabina ili ih provodili. Ali, ubijati rabine i djecu, židovsku djecu, bio je neoprostiv zločin naci – fašista. Svaki roditelj voli svoju djecu, ali velika većina židovske djece može i danas opisati što je za djecu voljna učiniti „jidiše mama“ : od prvog dana rođenja djeteta do njegove već poodmakle dobi. Naravno, tu je i otac koji zajedno s majkom podiže djecu i pri tome nastojeći ispuniti pet glavnih ciljeva: brinuti o njihovu zdravlju, moralu, odgoju, obrazovanju i lojalnosti židovskoj zajednici.

ZAŠTO PUCNJEVI BAŠ U TOULOUSU?
Muhamaad Merah, Arap alžirskih korijena, nije bio toliko pomračena uma da nije znao ispaljujući hice prema žrtvama Toulousa, da je pogodio najosjetljivija mjesta židovske tradicije i današnjeg, svakodnevnog života, od Izraela do dijaspore, od USA preko Australije do Indije i Rusije. Učinio je to u Francuskoj, u gradu čiji je gradonačelnik Židov (Pierre Cohen), ali u gradu gdje ipak posao nadvladava sve vjerske i nacionalne podjele – pucnjevi su to u zemlji koja je prva u svijetu, Francuskom revolucijom 1793. proklamirala fraternite (bratstvo) i egalite (jednakost), liberte (slobodu), istina u Francuskoj u kojoj se dogodila i afera Dreifuss, koja je potakla bečkog novinara Teodora Herzla da začne politički cionizam, Francuskoj koja je nažalost imala i kolaboracionistu maršala Petena, srećom antifašistu De Gaulla, ali danas ima predsjednika Sarkozija koji se nije libio deportirati grupe Roma iz Francuske i koji se nije libio preporučivati prije nekoliko dana što trebaju jesti, o apsurda, muslimani i Židovi!?? A negdje, u ozračju toluškog atentata za primijetiti je svojevremenu izjavu njemačke kancelarke Angele Merkel o tome da je multikulturalizam u Njemačkoj mrtav. Stoga, toluški atentat valja gledati i kao potrebu da Europska zajednica preispita svoje temelje, ali, prije svega, politike koje stvaraju eksplozivnu smjesu nezaposlenosti, beskrupulozne eksploatacije radnika od strane krupnog kapitala (korporacija!!“) nostalgije za zemljom porijekla i beznađa koje svakodnevno preplavljuje ljude zapale u dužničko ropstvo. Predstavnici židovske zajednice Francuske i ovom prilikom upozorili su na rastući antisemitizam koji rezultira i činjenicom da godišnje najmanje 2 500 francuskih Židova nađe svoj dom u – Izraelu, kao novi olim (useljenici).

Stoga, rat protiv terorizma znači i lov na teroriste, ali prije svega ozdravljenje ekonomija, stvaranje pretpostavki da primljeni doseljenici žive dostojanstveno od svoga rada, svjesni da je potrebno učiniti i neke ustupke sredini koja ih je prihvatila i omogućava im egzistenciju. Da li je izbor Toulousa kao mjesta masakra samo slučaj ili smišljen čin pokazat će istraga, no nije za zanemariti da Tolouse kao grad s oko 1,2 milijuna stanovnika četvrti je grad po veličini u Francuskoj, sjedište najvažnijeg evropskog proizvođača aviona Airbusa, evropskog sustava satelitskog pozicioniranja Galileo i evropskog svemirskog centra CNES, grad sa svjetski poznatim Sveučilištem te ujedno i grad koji prijateljuje s devet gradova u svijetu, pored ostalih i s Tel Avivom.

Francuska s oko 700 000 Židova ima najbrojniju židovsku zajednicu od svih evropskih zemalja, i s obzirom na to da su Židovi u Francuskoj naseljeni još u 12 stoljeću, pogrešno bi ih bilo smatrati doseljenicima. Židovska zajednica u Toulousu srednje je veličine s oko 23 000 članova, solidno organizirana u svim pogledima razvijenog židovskog života.

POVEĆANA OPASNOST OD NUKLEOKAUSTA?
I na kraju, povezivati ovaj tuluški veliki zločin počinjen nad rabinom i židovskom djecom, s palestinskim dilemama i arapsko – izraelskim sukobom, neminovno je iz više razloga. Jedan, u smislu opravdanja velikog zločina – da je to osveta za ubijenu palestinsku djecu,- suludo je opravdavanje i branjenje neobranjivog. Ovim atentatima osnažuju se jastrebovi u Izraelu i udaljuje se Izrael od palestinske države, koja se već u većini Izraela prihvaća kao fait accompli, ali i podgrijava atmosfera u kojoj bi se moglo dati povoda ratobornima za preventivni napad na nuklearna postrojenja u Iranu. Strah od „nukleokausta“, na stranu koliko opravdan u Izraelu, a koliko sjećanje na Holokaust instrumentalizirano od aktualne vlade Benjamina Netanyhua, neosporna je psihološko – politička činjenica i dodatno komplicira odnose na Bliskom i Srednjem istoku. Ujedno, bezumni čin terorizma izbija argumente u korist palestinske zajednice i države jednome Amosu Ozu, Davidu Grossmannu i mnogima u svijetu židovske inteligencije sklonih traženju kompromisa s Palestincima.

Kažu, „društvo mora štititi židovsku zajednicu“, kao da će ta svojevrsna fraza uistinu zaštiti Židove, ili naše susjede Srbe, Hrvate, Muslimane, Rome, Crnce, Arape, Indijance… Puke fraze ne pomažu ni homoseksualcima, prostitutkama, narkomanima, kockarima… Samo „akcija, djelo, ostvarenje“, čvrsti trokut čovječnosti (i judaizma) može nam većim dijelom otkloniti nelagodu promatrača i omogućiti koliko – toliko miran san. Moralno je i čestito prije svega, riješiti se političkog deklamiranja, a sasvim jednostavno i ljudski pružiti ruku pomirenja i rezati u korijenu društvene i političke uzroke socijalnih vrenja te terorizma koji nije novovjeka novost, već posljedica nedostatka pravde i mira, jer, ne kaže Talmud uzalud: „Više pravde, više mira..!“