Ljubo Ruben Weiss

Red krajnje iritirajućeg svjedočenja naciste o ubijanju ukrajinskih Židova („Osjećao nisam ništa, mislio sam samo na to kako da što bolje ciljam i pogodim!“) red  Bloka smrti 11,  red sovjetskih ratnih zarobljenika, red likvidacija osoba s mentalnim hendikepima u Trećem Reichu, a onda ono najveselije (ili najtužnije?) red  promidžbenih poruka:  SUPERBINGO!, Konzumova roba po povoljnim cijenama…

Čudno, ali u dilemi sam ima li uopće smisla prikazivati TV seriju Auschwitz čiju  prvu epizodu smo imali prilike vidjeti u subotu, 21. srpnja 2012., na HRT, prvi program.

DA MI JE ZNATI ZAŠTO BAŠ U SUBOTU?

Đelo Hadžiselimović je, sudeći po prvoj epizodi, izabrao kvalitetnu seriju, ali da mi je znati tko je odredio da se ima emitirati u subotu, u 20 sati, u udarnom terminu i udarnom danu za TV, u vremenu koje je oduvijek i na svim TV stanicama svijeta (uz tek pokoji, rijetki izuzetak) namijenjen zabavi odnosno pjesmi, plesu i humoru. Nekada, u Ex Yu, ako se još netko toga sjeća, Loli Đukiću i Čkalji  te Miji Aleksiću kada su ulice u zamalo svim mjestima one zemlje koja je potonula u tektonskim poremećajima odnosno potresima visoko na skali Richtera, bukvalno, opustjele. Jedino bi nas spoj s prvim ljubavima mogao udaljiti od TV subotnje večeri koju je poslije simbolički predstavljao John Travolta, da bi kasnije i subotnje večeri provodili s draganama, pred TV ekranima, gledajući svašta, ali nikada – prvu epizodu Auschwitz serije. No, kao i u životu, sve mora jednom biti prvi put!

Možda će me i „moji“ čerečiti zbog ove tvrdnje, ali da sam urednik na HRT NIKADA ne bih dopustio da se sveti subotnji termin zabave popuni povijesno-edukativnom serijom, ma bila ona i vrhunske kvalitete.

  Jer, onima kojima se ta prva epizoda nije baš gledala, a novčanik opustio od kuna i drugih novčanica, i nije se moglo izaći, kako bi danas rekli, partijati, ta subotnja večer mora da je bila – ČISTA MORA!

EVO ŠTO MOĆNI ŽIDOVI MOGU

 I zaključak: „Eto, što moćni Židovi mogu: natjerati nas da u svetom  subotnjem terminu gledamo njihovu propagandu, od koje se eto, i 67 godina nakon Auschwitza nisu umorili. I pitanje: do kada će nas opterećivati holokaustom, do kada će nam naguravati svoje patnje i poniženja, kao da se poslije Auschwitza nisu dogodili novi Auschwitzi,  pa i oni u „našem“ ratu 1991—1995.?? Slike stradanja stanovništva  Poljske, SSSR-a i slične, trebaju samo kamuflirati „cionističku propagandu“ koju smo ionako vidjeli u stotinama filmova i serija od IIWW na ovamo.“

   Ne kao znak suglasja s ovim umobolnim razmišljanjima, već samo zbog poštovanja „groznice subotnje večeri“, da sam urednik na HRT-u ovu TV seriju predložio bih emitirati u nedjelju ili petak navečer, a subotnji večernji termin ostavio bih, za, primjerice Jadranske susrete odnosno takmičenja „malih mista“, ili što ne, za promjenu, večer sevdalinki, jer ako smo išta zaslužili na kraju tjedna, iscrpljeni bombardmanom loših vijesti, onda su to ta dva moguća sata odmora i TV zabave. Pa čak bilo to i zborno pjevanje do posljednjeg daha!

A OKRUGLI STOLOVI O AUSCHWITZU?

  I što bih još učinio vezano za emitiranje TV serije„Auschwitz“, da sam neki TV moćnik??

Nakon emitiranja epizode okupio bih bar četvero do šestoro povjesničara, po mogućnosti i jednog njemačkog, američkog i ruskog, ostala mjesta prepustio bih domaćim povjesničarima - antifašistima, uz oprez da na okrugli stol kojim slučajem, uvažavajući sav pluralizam mišljenja, ne zalutaju – Slaven Letica i Ivan Zvonimir Čičak, pa i Yale profesor dr. Ivo Banac. Ovo isto sasvim ozbiljno – da ne bi kojim slučajem rasprava se pretvorila u monotona naklapanja, za okruglim stolom volio bih vidjeti  dr. Žarka Puhovskog, mog starog „ratnog druga“,čije sve opservacije, nisam siguran, ova okolina razumije, i bar jednog branitelja, pa bio to i ministar Predrag Matić Fred. Zapravo, idealno bi bilo okupiti dvije ekipe diskutanata, dva puta po sat i po, a u ovoj drugoj ekipi (ne manje važnoj!) vidjeti i predstavnika Kaptola, predstavnika Roma i najmanje jednog vrsnog psihijatra specijaliziranog za teme kao što su, primjerice“ djeca holokausta“. Da li će židovsku zajednicu Hrvatske predstavljati dr. Ivo Goldstein, solidan povjesničar, ili dr. Ognjen Kraus, solidan urolog, ostavio bih izvlačenju iz šešira. Slavko Goldstein, nezgodan svjedok i znalac judaističkih (i drugih tema) napisao je i rekao sve što je trebalo reći, ali, bojim se, i njegova upozorenja i političko – kulturna promišljanja pala su, i padaju, na neplodno tlo u kojem je manifestnog hrvatskog antisemitizma (antijudaizma) relativno malo, ali latentnog podosta, što bi se narodski reklo, „i za izvoz“Uz napomenu: nema tog izbora gostiju u studiju, koji bi  zadovoljio sve TV gledatelje, kao što nema šire prihvaćene ocjene o stupnju antjudaizma u Hrvatskoj, jer znanstvenih istraživanja te vrste u nas nema!

Grdo se varate ako mislite da bih se rado našao među  diskutantima: prvo, gotovo sve što sam imao reći ili napisati o Auschwitzu, učinio sam u zamalo 40 godina pisanja i objavljivanja, počevši tamo negdje u proljeće 1973. člankom o Varšavskom getu, objavljenom u Studentskom listu u Zagrebu, a drugo, odrastajući u sjeni preživjelog Auschwitz-Birkenaua, ne vjerujem da bih o toj temi govorio, a da mi glas ne drhti. Jer, možda bih govorio o „crvenom antisemitizmu“, možda o Tuđmanovu antisemitizmu, možda bih čak svjedočio o zadnjim godinama Simona Wiesenthala, ojađenog i ogorčenog, uvjerenog da je zamalo sav njegov trud u „lovu na naciste“ bio diskutabilan, ali uvjerenog, da i pored svega, naša je zadaća posredovati mladima opet, opet i opet  vrijednosti  o pravu, prije svega na život, pa pravo na slobodu  te težnju ka miru i toleranciji različitih, kao preduvjeta bez kojih se ne može.

  Na kraju bih možda otvorio Jutarnji list, u kojem sam čak imao priliku jedno vrijeme objavljivati, i pogledati naslovnicu broja od  23. srpnja 2012. i tamo naslov SANADEROV NAJVEĆI POSAO – Prodavao je Berlusconijev Milan bogatim Židovima iz L.A.

   BOGATIM Židovima, BOGATIM Židovima, BOGATIM Židovima…??? U istom broju, iz kojeg se cijedi žuta boja, pišu i očešavaju Židove i Izraelce Vanja Nezirović i Antonija Handabaka. Ova prva vidjevši  bogate Židove Los Angelesa, bez imena i prezimena kako, posredovanjem Sanadera, pokušavaju kupiti nogometni klub "Milan", i ova druga, momke Mossada koji vire iza svakog londonskog ugla, očekujući  fanfare otvaranja Olimpijskih igara, a ono malo preostale časti jednih od najtiražnijih dnevnih novina Hrvatske, spašava Nenad Polimac u članku „Subotnje suočenje s holokaustom“.

POUKE O DIKTATURAMA

   I valja nam zaključiti: treba nam  TV serija Auschwitz, eto, samo u nekom drugom danu, i u 20 sati, bez prekidanja konzumentskim  promidžbenim porukama, uz popratne razgovore mudrih, jer ma koliko pisali i govorili, valja učiti mladost smislu života, prepoznavanju malog zla da se ne bi razvilo u VELIKO ZLO; što su diktature, totalitarni sustavi, naspram demokratskim sustavima, bez pojednostavljenog izjednačavanja komunizma i naci-fašizma, uz poučke i elaboraciju o podlogama na kojima izrasta naci-fašizam: na nezaposlenosti, gladi, raznovrsnim nevoljama koje donose naše svakodnevice, svekolikom duhovnom i materijalnom siromaštvu, frustrirajućem do neizdržive boli, i na kraju, lutanja, sve do gubljenja u „bespućima povijesnih zbiljnosti“! Nacifašizam  je bio i ostao sustav zabluda i tiranije prije svega, vlastitog naroda koji, u stvarnosti obilježavaju gebelsovske difamacije drugačijih, zatim traženje novog životnog prostora (osvajanje tuđih teritorija vojnom silom), logori s pronalaženjem najjeftinijeg načina ubijanja, uključujući strijeljanja gdje je najvažnije misliti samo na to kako ciljati i pogoditi drugog čovjeka.

   Čovjeka poput nas jučer, danas i sutra, kojeg je mržnja pretvorila u metu, u ime čiste krvi, samo našeg tla i u ime jednog jedinog vođe!

I ja sam je ovih dana čuo,  i pročitao, u detalje.  Da sam i kojim slučajem stigao na premijeru filma u Ljubuški, održanoj u ponedjeljak, 16. srpnja 2012. probijao bih se, zaštićen kordonom BiH policije, do Gradske vijećnice u Ljubuškom gdje je film na koncu drame, prikazan. A, samo nekoliko sati prije prikazivanja tog filma koji je uznemirio i podijelio prije projekcije Ljubuški, pa i veći dio BiH javnosti, počela s komešanja. U 19 sati prije je izgledalo da projekcije neće biti, nego da hoće, jer „tvrdi Hrvati“ pjevali su rodoljubne pjesme i sprječavali da „meki Hrvati“, i društvo uz njih, preuzmu ključeve Gradske vijećnice. Odlično je reagirala policija i spriječila nerede!

VRHUNAC DRAME U LJUBUŠKOM

Bio je to vrhunac drame - ono što su u Ljubuškom smatralo domoljubnim – velika većina hrvatskih udruga - diglo je kuku i motiku spram filma o Neđi, kao i spram autorice dr. Svetlane Broz, unuke Josipa Broza Tita. A ženi pokojnog Neđe, kako to u Bosni, zemlji ljubavi i mržnje biva, stigla je i prijetnja smrću!!
Unuku „druga Tita“ doktoricu Svetlanu upoznao sam svojevremeno u Beču kada je, u pratnji Christine von Kohl, navratila u moju knjižaru - antikvarijat noseći sa sobom nevjerojatnu knjigu, kao i priču o njoj i knjizi – bila je u životnoj opasnosti u Beogradu progonjena od Miloševića i „njegovih“, nastanila se u Sarajevu, obilazila je susjede koji su u ratnom metežu BiH spašavali svoje susjede druge nacije i vjere, ukraden joj je rukopis, zatim ga je rekonstruirala i napokon objavila…Ista ta liječnica Svetlana snimila je i film o Neđi, u kojem o njegovu junaštvu govori njegova žena Štefica Galić, danas, glavna urednica na portalu www.tacno.net, po mom sudu jednim od najboljih na prostoru ex-Jugoslavije, njegovi sinovi Dean i Bojan, Jure Divić, novinar i pjesnik, Karlo Grabovac, slikar, govorio je i Mile Stojić, moj drug pjesnik, iz bečkog azila, i mnogi koji su Neđu poznavali, ili se s njim družili…

ŠTO JE HVALERIJEDNOG UČINIO POBJEGULJA NEĐO?

A što je to Nedjeljko - Neđo u toku rata učinio? Bošnjaci su dobili pozive da dođu pred zgradu MUP-a u Ljubuškom, a oni koji su se odazvali našli bi se u kamionima i deportirani su u logor Heliodrom… Neđo je, sa Šteficom, i još nekolicinom prijatelja,  organizirao da se naprave lažne potvrde s evropskim štambiljima koje su značile poštedu… Glava je bila spašena, ali dobiven je i naputak, da u roku od 48 sati „balije“ nestanu... I kretalo se u izbjeglištvo, prema evropskim zemljama… Neđu i društvo označili su čak i „muđahedinskom ambasadom“, u lice mu govorili ako je za „balije“, neka i ode s njima… I Neđo je, kada su mnogi Muslimani iz Ljubuškog već bili na sigurnom, krenuo, kao kapetan koji zadnji napušta brod – izbjegao je s obitelji u Prag, nije se htio prijaviti kao izbjeglica, a mogao je.. Snalazio se je taj Neđo, ta POBJEGULJA, brinuo o najbližima, kako je znao i umio. Mogao je vjerojatno tražiti i politički azil, ubaciti se u neku humanitarnu organizaciju, naći sebi mjesto pod suncem… Ne, nedostajao mu je Ljubuški, Mostar, Hercegovina, prijatelji, vratio se…Vratio se onaj koji je oduvijek bio nešto drugačiji, ali i sličan drugima, tko zna na kojem dijelu svijeta: svirao je gitaru, volio Rolling Stonse, čitao puno knjige…
Razbolio se i umro!
Ove godine, 16. travnja 2012.,, dodijeljena mu je posthumno, u Sarajevu, nagrada za građansku hrabrost "Duško Kondor" .

KAO DA SAM IZGUBIO DRUGA KOJEG NIKADA NISAM UPOZNAO

Eto, nema nam Neđe od Ljubuškog, kao da sam i sam izgubio druga kojeg nikada nisam upoznao. Možda je to generacijska bliskost, ne znam (rođen je 1949. godine), možda zato što smo i on i ja bili pobjegulje…??? Već nekoliko dana bdijem nad portalom www.tacno.net, čitam svaku novu vijest i informaciju… Što sam mogao učiniti??
Poručio sam: „Ne dirajte Šteficu Galić…! Židove (Jevreje) nisu ubijali samo nacifašisti, ubijala ih je RAVNODUŠNOST drugih…“
Nedjeljko - Neđo nije naš Raul Wallenstein, naš Oskar Schindler, bakica Sandlerova… Neđo je bio samo malo drugačiji, jedan od nas koji nije slušao vrhovnike i bojovnike, nego je slušao svoju savjest. Pomoć bližnjemu shvatio je na svoj, osebujan, hercegovački način, ne robujući širokobriješkim mitovima, ne robujući nikakvim mitovima, i kao takav, za mene je pravednik! Stoga valja podržati „meke Hrvate“ iz Ljubuškog i Mostara, iz Hercegovine, iz Hrvatske, sve kojima je MIR conditio sina qua non, uvjet bez kojeg se ne može, pretpostavka da se sutra ujutro probudimo mirne savjesti i pogledamo u oči našu susjedu, našeg susjeda, svakog čovjeka koji radi i skrbi o boljitku zajednice, vođen porukama dekaloga - ma koje vjere i nacije bio, bit će mi mio!
Samo 17 godina nakon rata, čini se, netko bi opet srbovao, netko hrvatovao, a nekoga bi, pa i www.tacno net, koji okuplja i podosta bivših "feralovaca" (Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Mile Stojić...) trebalo ušutkati! Stoga i poplava difamacija Neđe i Štefice Galić, koja već graniči s histerijom usplahirenih malograđana koji bi film, režiserku, sve autore i svjedoke najradije prekrili teškom, zelenom travom zaborava!

NACI - FAŠIZAM NIJE PAO S NEBA...

Naci-fašizam nije pao s neba, i njegova buduća varijanta također neće pasti s neba. Olovno teška i pogubna ekonomska i politička kriza, nesposobnost vladajućih partitokratskih „elita“ jugoistoka Evrope, plodno je tlo za nova arlaukanja tipa žestokog nacionalizma i šovinizma. Neće njima jedan film o „Neđi od Ljubuškog“ remetiti istinu koju oni i samo oni znaju – jer njima je istina od B-a dana, oni jedini su tumači istine, oni jedini znaju kako se branila rodna gruda, tko je bio agresor a tko žrtva, tko su bili junaci, a tko pobjegulje…I, zar jedan dokumentarni film o Nedjeljku - Neđi, u trajanju od samo 47 minuta može dovesti u pitanje sve "istine" i istine?? Ili ćemo nanovo „bunkerirati“ nepoćudne filmove???
   Slika iz Zapadne Njemačke: nakon što je prikazivan sedamdesetih godina osmosatni film Clouda Lanzmana – svjedočanstva preživjelih holokausta ( film „Shoah“) milijuni mladih Nijemaca napuštali su roditeljske kuće, odvajali se u male stanove, sobe i sobičke…uz predbacivanje roditeljima: „Desetljećima ste nam lagali, prešućivali…!“Taj dugi i potresni film na našoj TV, u socijalističko vrijeme, koliko se sjećam, prikazivan je u kasnim, noćnim terminima…Živeći u Beču sretao sam i potomke nacista, s negodovanjem spram naci-fašizma i pobunom kada je riječ o bilo kakvoj vrsti netolerancije, spremnih pomoći izbjeglim i prognanim.
Projekcija filma „Neđo od Ljubuškog“ trebala je biti pobjeda  razumnih i hrabrih ljudi. Nažalost, prošle srijede uvečer  grubo je pretučena Štefica Galić, urednica ljubuškog portala, jedan od organizatora projekcije filma, da apsurd bude veći, policija tretira taj napad kao – tučnjavu! Ako ni zbog čega drugoga (ima toga  još puno što opominje!) Štefica  se ne smije osjećati  sama jer je kolegica - novinarka!

   Moje pitanje za kraj: nije dobro kada novinare (novinarke) i dobrotvore tuku, zar ne?

I ja sam je ovih dana čuo,  i pročitao, u detalje.  Da sam i kojim slučajem stigao na premijeru filma u Ljubuški, održanu u ponedjeljak, 16. srpnja 2012. probijao bih se, zaštićen kordonom BiH policije, do Gradske vijećnice u Ljubuškom gdje je film na koncu drame, prikazan. A, samo nekoliko sati prije prikazivanja tog filma koji je uznemirio i podijelio prije projekcije Ljubuški, pa i veći dio BiH javnosti, počela s komešanja. U 19 sati prije je izgledalo da projekcije neće biti, nego da hoće, jer „tvrdi Hrvati“ pjevali su rodoljubne pjesme i sprječavali da „meki Hrvati“, i društvo uz njih, preuzmu ključeve Gradske vijećnice. Odlično je reagirala policija i spriječila nerede!

VRHUNAC DRAME U LJUBUŠKOM
Bio je to vrhunac drame - ono što su u Ljubuškom smatralo domoljubnim – velika većina hrvatskih udruga - diglo je kuku i motiku spram filma o Neđi, kao i spram autorice dr. Svetlane Broz, unuke Josipa Broza Tita. A ženi pokojnog Neđe, kako to u Bosni, zemlji ljubavi i mržnje biva, stigla je i prijetnja smrću!!
Unuku „druga Tita“ doktoricu Svetlanu upoznao sam svojevremeno u Beču kada je, u pratnji Christine von Kohl, navratila u moju knjižaru - antikvarijat noseći sa sobom nevjerojatnu knjigu, kao i priču o njoj i knjizi – bila je u životnoj opasnosti u Beogradu progonjena od Miloševića i „njegovih“, nastanila se u Sarajevu, obilazila je susjede koji su u ratnom metežu BiH spašavali svoje susjede druge nacije i vjere, ukraden joj je rukopis, zatim ga je rekonstruirala i napokon objavila…Ista ta liječnica Svetlana snimila je i film o Neđi, u kojem o njegovu junaštvu govori njegova žena Štefica Galić, danas, glavna urednica na portalu www.tacno.net, po mom sudu jednim od najboljih na prostoru ex-Jugoslavije, njegovi sinovi Dean i Bojan, Jure Divić, novinar i pjesnik, Karlo Grabovac, slikar, govorio je i Mile Stojić, moj drug pjesnik, iz bečkog azila, i mnogi koji su Neđu poznavali, ili se s njim družili…
ŠTO JE HVALERIJEDNOG UČINIO POBJEGULJA NEĐO?
A što je to Nedjeljko - Neđo u toku rata učinio? Bošnjaci su dobili pozive da dođu pred zgradu MUP-a u Ljubuškom, a oni koji su se odazvali našli bi se u kamionima i deportirani su u logor Heliodrom… Neđo je, sa Šteficom, i još nekolicinom prijatelja,  organizirao da se naprave lažne potvrde s evropskim štambiljima koje su značile poštedu… Glava je bila spašena, ali dobiven je i naputak, da u roku od 48 sati „balije“ nestanu... I kretalo se u izbjeglištvo, prema evropskim zemljama… Neđu i društvo označili su čak i „muđahedinskom ambasadom“, u lice mu govorili ako je za „balije“, neka i ode s njima… I Neđo je, kada su mnogi Muslimani iz Ljubuškog već bili na sigurnom, krenuo, kao kapetan koji zadnji napušta brod – izbjegao je s obitelji u Prag, nije se htio prijaviti kao izbjeglica, a mogao je.. Snalazio se je taj Neđo, ta POBJEGULJA, brinuo o najbližima, kako je znao i umio. Mogao je vjerojatno tražiti i politički azil, ubaciti se u neku humanitarnu organizaciju, naći sebi mjesto pod suncem… Ne, nedostajao mu je Ljubuški, Mostar, Hercegovina, prijatelji, vratio se…Vratio se onaj koji je oduvijek bio nešto drugačiji, ali i sličan drugima, tko zna na kojem dijelu svijeta: svirao je gitaru, volio Rolling Stonse, čitao puno knjige…
Razbolio se i umro!
Ove godine, 16. travnja 2012.,, dodijeljena mu je posthumno, u Sarajevu, nagrada za građansku hrabrost "Duško Kondor" .

KAO DA SAM IZGUBIO DRUGA KOJEG NIKADA NISAM UPOZNAO

Eto, nema nam Neđe od Ljubuškog, kao da sam i sam izgubio druga kojeg nikada nisam upoznao. Možda je to generacijska bliskost, ne znam (rođen je 1949. godine), možda zato što smo i on i ja bili pobjegulje…??? Već nekoliko dana bdijem nad portalom www.tacno.net, čitam svaku novu vijest i informaciju… Što sam mogao učiniti??
Poručio sam: „Ne dirajte Šteficu Galić…! Židove (Jevreje) nisu ubijali samo nacifašisti, ubijala ih je RAVNODUŠNOST drugih…“
Nedjeljko - Neđo nije naš Raul Wallenstein, naš Oskar Schindler, bakica Sandlerova… Neđo je bio samo malo drugačiji, jedan od nas koji nije slušao vrhovnike i bojovnike, nego je slušao svoju savjest. Pomoć bližnjemu shvatio je na svoj, osebujan, hercegovački način, ne robujući širokobriješkim mitovima, ne robujući nikakvim mitovima, i kao takav, za mene je pravednik! Stoga valja podržati „meke Hrvate“ iz Ljubuškog i Mostara, iz Hercegovine, iz Hrvatske, sve kojima je MIR conditio sina qua non, uvjet bez kojeg se ne može, pretpostavka da se sutra ujutro probudimo mirne savjesti i pogledamo u oči našu susjedu, našeg susjeda, svakog čovjeka koji radi i skrbi o boljitku zajednice, vođen porukama dekaloga - ma koje vjere i nacije bio, bit će mi mio!
Samo 17 godina nakon rata, čini se, netko bi opet srbovao, netko hrvatovao, a nekoga bi, pa i www.tacno net, koji okuplja i podosta bivših "feralovaca" (Viktor Ivančić, Predrag Lucić, Mile Stojić...) trebalo ušutkati! Stoga i poplava difamacija Neđe i Štefice Galić, koja već graniči s histerijom usplahirenih malograđana koji bi film, režiserku, sve autore i svjedoke najradije prekrili teškom, zelenom travom zaborava!
NACI - FAŠIZAM NIJE PAO S NEBA...
Naci-fašizam nije pao s neba, i njegova buduća varijanta također neće pasti s neba. Olovno teška i pogubna ekonomska i politička kriza, nesposobnost vladajućih partitokratskih „elita“ jugoistoka Evrope, plodno je tlo za nova arlaukanja tipa žestokog nacionalizma i šovinizma. Neće njima jedan film o „Neđi od Ljubuškog“ remetiti istinu koju oni i samo oni znaju – jer njima je istina od B-a dana, oni jedini su tumači istine, oni jedini znaju kako se branila rodna gruda, tko je bio agresor a tko žrtva, tko su bili junaci, a tko pobjegulje…I, zar jedan dokumentarni film o Nedjeljku - Neđi, u trajanju od samo 47 minuta može dovesti u pitanje sve "istine" i istine?? Ili ćemo nanovo „bunkerirati“ nepoćudne filmove???
   Slika iz Zapadne Njemačke: nakon što je prikazivan sedamdesetih godina osmosatni film Clouda Lanzmana – svjedočanstva preživjelih holokausta ( film „Shoah“) milijuni mladih Nijemaca napuštali su roditeljske kuće, odvajali se u male stanove, sobe i sobičke…uz predbacivanje roditeljima: „Desetljećima ste nam lagali, prešućivali…!“Taj dugi i potresni film na našoj TV, u socijalističko vrijeme, koliko se sjećam, prikazivan je u kasnim, noćnim terminima…Živeći u Beču sretao sam i potomke nacista, s negodovanjem spram naci-fašizma i pobunom kada je riječ o bilo kakvoj vrsti netolerancije, spremnih pomoći izbjeglim i prognanim.
Projekcija filma „Neđo od Ljubuškog“ trebala je biti pobjeda  razumnih i hrabrih ljudi. Nažalost, prošle srijede uvečer  grubo je pretučena Štefica Galić, urednica ljubuškog portala, jedan od organizatora projekcije filma, da apsurd bude veći, policija tretira taj napad kao – tučnjavu! Ako ni zbog čega drugoga (ima toga  još puno što opominje!) Štefica  se ne smije osjećati  sama jer je kolegica - novinarka!

  Moje pitanje za kraj: nije dobro kada novinare (novinarke) i dobrotvore tuku, zar ne?