Ljubo Ruben Weiss

Ušla je u knjižaru kao i mnogo puta ranije - poletno, ubrzana i nadasve elegantna. Ovaj puta knjižara Daniela Schwarza dojmile su se hlače šarenih dezena, pripijene uz njene vitke noge, koje su pojavi ove žene davale djevojačku lepršavost. Bluza kratkih rukava, plave boje koja se prelijevala prema tirkiznoj, bila je jednostavna, ali ipak lijepo skrojena i nesvakidašnja, originalna, isticala se i pristajala njenu torzu koji kao da je oblikovao znalac ženskog tijela i nadareni kipar. Prema vratu na kojem nije bilo bora i po kojem se najlakše odgonetavaju godine žena, širio se izrez i kako je bio topli dan, bez ijednog zakopčanog dugmeta pa se u dnu moglo vidjeti od svake dojke ponešto. Paž frizura, za nijansu duža kosa od uobičajene u takvoj frizuri, zagasita crvena boja vlasi, davala je ljupkost njenu licu, liku tipične Francuskinje. Njene tamnoplave oči izravna pogleda opčinjavale su i slale erotične poruke. Nije to zavodjenje, ali moglo bi i biti – kovitlale su se misli u glavi Daniela. Joooj, ah, uh, oh, hm, hm... bili su glasovi koji nisu postajali zvučni, zadržani u Danielovoj intimi. Na dugim prstima desne ruke isticao se poveći prsten optočen plavim koraljima koji su bili posloženi u malu, rascvjetalu skulpturicu. Pomislio je na pitanje ima li plavih koralja, ili se ovdje radi o majstorski izvedenoj bižuteriji? Kako bilo, prsten je mamio pogled i zaista je bio originalan detalj koji je pristajao njenoj pojavi.
Tražila je uobičajene autore i naslove koji su trebali jasno poručivati da su knjige zanimljive za čitanje, akcione, uzbudljive. Knjižar Schwarz poznaje njen ukus jer u knjižaru dolazi već skoro šestu godinu. Prikuplja joj i slaže knjige između dolazaka i ne može a da ovaj puta sasvim izravno ne primijeti:
"Danas ste posebno elegantni, da kažem, vrlo atraktivni". I dodaje:"Odlično zračite, vjerojatno zbog lijepog rujanskog dana?!"
"Hvala na komplimentima, nikada nisu bili tako izravni!" uzvraća, smješeći se i svrdlajući ga svojim zavodničkim pogledom. "Apartna žena", pomislio je, ali rekao nešto drugo:
"Eto, odlučio sam konačno da Vam udvaram! Zapravo, drago mi je da dolazi jedna takva mušterija kao što ste Vi. Ima Boga, kao da Vas je on sam poslao... Prodaja knjiga nije išla bog zna kako zadnjih tjedana, sezona se tek zahuktava, a znam da ćete Vi odnijeti hrpu knjiga."
"Kako ste u to sigurni?" pitala je koketno.
"Čekaju Vas Vaši autori i njihovi najnoviji naslovi na "našim" jezicima. Evo, Ladlam, Robins, Grisham,.. Agatha Christy!"
"Ne, nju ne volim, već sam Vam to nekoliko puta spomenula!" Desetak osumnjičenih, prvo jedan pa drugi, i na kraju ubojica je onaj koji je bio najmanje sumnjiv..."
Elegantna dama i knjižar poznaju se sigurno pet, a možda i punih šest godina i osim intuicije o njenu poslu, nikada zapravo nije saznao što Marijana radi u Beču. Sjeća se njenih posjeta knjižari koji se u početku nisu nisu previše razlikovali od posjeta ostalih ljubitelja knjiga. Ipak, s vremenom je primjetio, svaki puta dolazila je drugačije odjevena, ukusno kombinirajući dijelove odjeće, torbice i obuću, majstorski je slagala boje, dezene, nekim detaljem uljepšala ukupan dojam. Kao i ovaj puta, knjižar Schwarz pitao ju je da li je ova danasnja kombinacija spontana ili namjerna, da li je nastala dužim razmišljanjem i kombiniranjem za što treba stajati pred ogledalom, ili je nastala brzo, intuitivno?
" Da, da, sve se slaže – mrmljao je Schwarz - plavo, plavo i opet plavo...Koralji i Vaše oči, mora da ste dugo tražili taj prsten boje Vaših očiju?"
"Ne, naručila sam ga upravo sa željom da koralji budu boje mojih očiju..."
"Pa to si mogu priuštiti samo dobrostojeće poslovne žene", kaže Daniel Schwarz, ne krijući oduševljenje manirima ove dame koja očigledno nije oskudijevala u idejama i novcu.
"Otkuda Vam pomisao da sam poslovna žena? Usput, kada slažem kombinacije za izlazak, radim to intuitivno, brzo", kazala je Marijana na svoj ležerni i zavodljivi način.
"Oduvijek to mislim o Vama!" sa sigurnošću u glasu odgovara knjižar Daniel. Pri tome nije bio posve iskren – nekoliko puta pomišljao je, a da sam nije znao zašto, da je žena nekog dobrostojećeg građevinara, Austrijanca i da mu pomaže u uredu radeći računovodstvene poslove. Zašto baš računovodstvene poslove, ni to nije umio objasniti.
Schwarz se vraća temi knjiga i traži riječi koje bi ga vodile ka onome što ga danas najviše zanima - što radi u Beču ova gospodja? Moraju rečenice biti provokativne, moraju peckati, ali ne i povrijediti...
"Želio bih Vam ponuditi najinteresantniju knjigu ovog trenutka u Beču: Coelho, "Elf Minuten", "Jedanaest minuta". Erotika, uzbudljivo! No, znam da Vi radije čitate na našem jeziku. Čekat ćete da bude prevedena, ili da iznimno uzmete na njemačkom?Čekat ćete prijevod?"
Potvrdno klima glavom.
"Jeste li čuli za sadržaj ove knjige? Trebala bi nadmašiti njegovu najpoznatiju, "Alkemičara"?
Ne čekajući njen odgovor Daniel govori dalje gledajući je izravno u oči, očekujući njeno reagiranje.
"Radi se o jednoj ljepotici, Brazilijanki, znate jednoj od onih koje žive skromno u unutrašnjosti zemlje i sanjaju o Copacabani u Riju...Paulo Coelho napisao je dirljiv roman o mladoj ženi koja se prostituira, a da pri tom ne prodaje svoju dušu..."
Primjećujući da ga baš pažljivo ne sluša, Schwarz zapita:
"Čuli ste za plažu Copacabanu, vidi se u svakoj TV emisiji o Rio de Janeiru..?"
"Da, kako ne, obično su na plaži ljepotice, pijesak, mladi Brazilci igraju nogomet..."
Osjećajući da je uhom i duhom ipak prisutna, Schwarz će:
"Vrhunac doživljaja tih ljepotica je, pogotovo ako su iz provincije odnosno iz unutrašnjosti Brazila, doći jednom na tu čuvenu plažu, osvježiti se u morskoj vodi, pokazati tijelo u bikiniju i što je važnije, skladnu figuru. Tako i u ovom romanu, Marija, glavna junakinja, upoznaje impresarija iz Švicarske koji je angažira za rad u ovoj alpskoj zemlji, kao samba plesačicu u jednom lokalu. No, u tom lokalu očekuje se da svoje ženske draži unovči, odnosno da se prostituira. Marija to ne prihvaća nego se prijavljuje agenciji u želji raditi kao model, manekenka. I kada susretne bogatog Arapa kojem su se svidjele njene fotografije iz kataloga i kada joj ovaj ponudi 1000 franaka za noć, nakon početnog šoka, čini se da je njena karijera jasna: prostituirati se bez ljubavi, znači, prodavati tijelo a ne oštetiti dušu kako bi pomogla siromašnoj porodici kod kuće u Brazilu. Coelho pričajući jednu životnu priču otvara raspravu o raznim aspektima seksualiteta i kompliciranim putevima do ženskog užitka. Ključno je: ljubav i seksualnost su manifestacije Božanskog!
Deus ex machina, na kraju je slikar Ralf Hart koji želi njenu dušu, ali ne preko njena tijela.
Autor knjige je vjerojatno upoznao iskustvo jedne ili više prostitutki i rafinirano napisao roman cija tema bi prije spadala u kič-romane nego u ozbliljnu literaturu."
Knjižar Daniel Schwarz se neobično dugo raspričao o knjizi koristeći riječi književnog kritičara a ne knjižara. Htio ju je impresionirati svojim nastupom, pogledavao ju je sve očekujući neki titraj na njenu licu. Očigledno je bilo da opširno prepričani roman nije izazvao očekivano reagiranje. Smiješila se i kao obično, netremice gledala Daniela u oči. Tražila je i nalazila njegove zjenice iza stakala naočala primječujući kako se nistagmično kreću sa jedne na drugu stranu oka. I bojao se da Marijana ne primjeti laganu drhtavicu ruku - što zbog premorenosti, što zbog uzbuđenja koji širi ova iskusna, samouvjerena žena! Bio je sve sigurniji da pred njim stoji gospodarica erotskih zadovoljstava, hladna, sposobna da kontrolira i najžešće emocije i strasti. Njen oklop je valjalo probiti, po svaku cijenu, demistificirati je na bilo koji način. Godinama slutiti erotičnost u Marijani a ne saznati izvor - bilo je već zamorno. Želio je baš danas rasplesti taj čvor, odgonetnuti enigmu zvanu "Marijana erotična"!
Krenuo je sličnim putem, još odlučnije:
"Dolazite i kupujete knjige, bez cjenkanja plaćate račun i s obzirom na to- da imam pripremljenu zbirku poezije za štampanje, kao poslovna žena mogli biste biti sponzor moje knjige!? Čitate puno, volite knjige i zašto ne bi pomogli da još jedna bude ovdje u regalima? Uz to, preko moje poezije saznat ćete više o meni, mom svjetonazoru, pogledima na ljude, život..."
Pogledala je Daniela upitno, zapazio je po tko zna koji put mali ožiljak iznad lijevog oka, nikada ne pitajući odakle joj, i zapitala sada ona energičnim glasom:
"Otkuda Vam uopće ideja da sam poslovna žena? Zatim je nastavila pomirljivo: " Uzmimo da jesam...Ako ipak jesam, sigurno Vas zanima kojom se vrstom posla bavim. Budite izravni u u pitanjima iako ste danas najdalje otišli u svojoj znatiželji!"
"Pa, hoćete li mi onda konačno otkriti tajnu?" nestrpljivo će Daniel.
"Nema tu nikakve tajne! Zašto mistificirati posao koji se radi? Niti sam jedina koja to radi u Beču, Austriji i svijetu, niti je to posao koji treba tajnovitost i ilegalu. I nama koji ga radimo stalo je da se zna naša adresa i što nudimo! Diskrecija u poslu je nešto drugo i do toga posebno držimo. Malo strpljenja, odoh do auta pa ćete saznati ono što Vas zanima. Donijet ću Vam i nešto reklamnog materijala."
Žustro je izašla iz knjižare okrenuvsi leđa i svoju pozadinu Danielu a ovaj opet nije mogao, a da ne primjeti idealne obline Marijanine. Daniel je znao da muškarci, nakon grudiju, prijanjaju rado pogledom upravo na obline koje većina muškaraca bez ustručavanja naziva "ženski guzovi", neki kažu „dobro dupe“, „starka“, ako je manja „dupence“. Znao je i za neke poznanike koji su guzove dozivljavali fetišem, najuzbudljivijim dijelom ženskog tijela i tražili porno-filmove gdje dobra ženska guza je u prvom planu. Taj dio tijela da se obuhvatiti muskarčevim rukama, privući prema sebi u položaju odotraga, mijesiti, masirati, ljubiti... Namigivanje guzova u pokretu žene praiskonski je signal muškarcu i nije slučajno da je za neke gotovo jednako erotično kao fluidno strujanje iz očiju! Sjetio se svog slavonskog prijatelja iz gimnazijskih dana koji mu je govorio, vidjevši ženu na biciklu: "Kako se samo „sic“bicikla zabio među guzove vozačice, e da mi je biti „sic“ bicikla!"
(nastavlja se!)

Oznake: ljubav erotika