Ljubo Ruben Weiss

Gospodin premijer nije danima ni trepnuo, na njegovu licu nije se dalo prepoznati – ništa! Ni strah, ni nevjerica, ni pitanje svih pitanja – do kada ovako? Digao je ruke od svega, pa i od nas koji smo ga u velikoj većini otpisali – jer, nakon šutnje od nekoliko dana gospodin premijer ne vjeruje crnim prognozama EU i priča, bukvalno, koještarije!
SJENA se ne miče sa neba Hrvatske, tmasta, crna sjena koja smeta bistrom pogledu. Nervozni smo, ljuti smo, gnjevni smo… Živjeti u mraku ili polumraku nije nimalo ugodno, pogotovo na duži rok.
Navest ću ponovo primjer koji pokazuje da je ekipa Zorana Milanovića izgubila kompas odnosno da vlak juri, a strojovođa ili drijema ili je napustio lokomotivu. Kada vidite o čemu se radi, uskliknut ćete vi malo bolje upućeni – ZAR OPET O TOME? Dajte konto Židovske općine Virovitica da vam pošaljemo tih tridesetak tisuća kuna za rad i djelovanje u 2014. samo da prestanete..!
Međutim, danas, 9. 11. 2014. sve sam sigurniji da se ne radi o financijskim sredstvima, ma koliko ona simbolična bila - radi se o primjerima koji pokazuje KOLAPS sustava, ako ne i CRVENI ANTISEMITIZAM!? Židovska pitanja često su indikatori, nije li i ovo što se događa indikator KAOSA!?
Nije problem samo na hrvatskoj strani, ima i među nama Židova koji o tome ne razmišljaju, kojima je VLASTITI DŽEP na prvom mjestu... Ovo što navodim su ČINJENICE! Ima i ogorčenja, zato i neka neugodna pitanja!
STID I DRŽAVNA BIROKRACIJA
Primjerice, ima li STIDA u državne birokracije u Hrvatskoj? Ne, nije ANTISEMITIZAM, to je pojava slična njemu. To je svojevrsno zatiranje tragova, to je GUŠENJE male židovske općine u Slavoniji! Čemu obnavljati objekt, a nisko udarati na Židove i naše prijatelje!?? Da li je toga svjestan Zoran Milanović,da li ministar Boris Lalovac, da li je toga svjestan Ognjen Kraus, da li Orsat Miljenić, da li ŠimeJerčić, ova dvojica - predsjednik Komisije za odnose sa vjerskim zajednicama Vlade RH, ujedno i ministar pravosuđa, državni činovnik u Uredu Komisije...?? OVO DALJE ŠTO VIDITE DA SE DOGAĐA U VIROVITICI NE POSTOJI ZA HRVATSKU DRŽAVU i za dr. Krausa! Za njih ne postoji Židovska općina Virovitica u 2014. godini! Nije se dogodilo da smo, PRED ŠABAT, NAS DVOJICA, članovi ŽOV-a, POSJETILI RADNIKE KOJI RADE NA RENOVIRANJU MRTVAČNICE U ŽIDOVSKI MUZEJ, IZ SKROMNIH SREDSTAVA ŽIDOVSKE OPĆINE KUPILI SMO RADNICIMA KEKSE, SOKOVE, PIVO, POČASTILI IH. Mi u Virovitici, ostaci ostataka Židova, NI JEDNE JEDINE KUNE NISMO DOBILI ZA NAŠU DJELATNOST u 2014. Studeni je 2014., blizu je sredina mjeseca studenog!Ne pitamo koliko su dobile druge vjerske zajednice, koliko Katolička crkva u Hrvata? Član naše Općine dodao je SVOJA sredstva za sokove radnicima, išli smo njegovim autom... Za hladne državne birokrate i etnobiznismena Krausa, ovo se, ponavljam, nije dogodilo! Nismo obišli gradilište, počastili radnike! Ne postoji Ugovor o pitanjima od uzajamnog interesa Vlade i Koordinacije židovskih općina, iz 2010. godine (NN,4/2012.) Tko i zašto OPSTRUIRA rad ove male Općine u Virovitici već najmanje SEDAM MJESECI!??? SVIH drugih devet židovskih općina u RH dobilo je sredstva, jedino ova Općina nije! I nije li vrijeme da se postavi pitanje može li dr. Kraus i dalje voditi Koordinaciju židovskih općina RH? Nije li vrijeme da se povuče sa svih dužnosti? Mi ćemo ovdje imati Muzej židovstva, na proljeće 2015., ali Praška 7 u Zagrebu ostat će URBANA RANA Zagreba i Hrvatske! Židovska solidarnost? Nekada bilo, sad se spominjalo – bar je nema u Hrvatskoj! Znate li vi koliko je grupa sa kruzera samo u jednom danu posjetilo jednu od najstarijih sinagoga u Evropi? Kolika je cijena ulaznice u sinagogu?

Mi ovdje nemamo mir subotnji, Židovima, kršćanima, drugim vjernicima kojima je do istinske vjere, boljitka, mira i koji se druže s nama, nije lako. Nakon filma odgledanog kasno u nedjelju - SOFIJIN IZBOR - uzmite ovu dodatnu poruku kao poruku emocionalno poljuljanog čovjeka. Neki znaju, možda i ti, da sam sin, kao i brat Željko st. DANAS VRLO TEŠKO BOLESTAN, preživjelog logoraša Auschwitza i drugih nacističkih logora, Marka Weissa. Otac, broj 121 729, Auschwitz – Birkenau sedam godina je pokojni. 1945. JEDINI se vratio od uže obitelji Weiss!
AUSCHWITZ - 70 GODINA POSLIJE
Obilježit ćemo u Virovitici, kao i što smo učinili i ove godine, 27. 1. 2015. - 70 godina od OSLOBOĐENJA tog zloglasnog logora! Planiramo i natječaj po školama s temom AUSCHWITZ - 70 GODINA POSLIJE! Ali, zamislite se nad ovom činjenicom - uskratio nam je sredstva dr. Ognjen Kraus u suradnji s nekim židovskim općinama i sa Ministarstvom financija koje ga nije prisililo da sredstva proslijedi krajnjem korisniku! Komisija za odnose sa vjerskim zajednicama Vlade RH krenula je s preispitivanjem rada ove Općine i mog izbora za predsjednika, na temelju GLASINA koje je u opticaj puštaju tko zna koji izvori?
Konstatiram i pitam, bez ikakve zle namjere, vjerujem već i dosadan: Ova Židovska općina na putu je UMIRANJA, ZAŠTO NAM SE TO ČINI? Tko je Ognjen Kraus, tko je Zoran Milanović, koja je to Vlada koja OPSTRUIRA RAD OVE ŽIDOVSKE OPĆINE? Sedam mjeseci MOLIMO ono što nam pripada! Sedam mjeseci!!!! Što da radim(o)?? ŠTRAJK GLAĐU? Hrvatska je pod povećalom u EU i u svijetu – zar nam uistinu treba još priča o hrvatskim Židovima pa da slika o Hrvatskoj, izgubljenoj u svemiru, bude kompletna? Nije li sve ovo PRVORAZREDNI POLITIČKI ŠKANDAL?
Gledamo sa čuđenjem web stranice KREATIVISTIČKOG POKRETA HRVATSKE! Tko financira njihovu web stranicu na kojoj se širi RASIZAM, NOTORNI ANTISEMITIZAM? Tko su suradnici? Koja je to i kakva kreacija? Ne gledajte njihove stranice, pored ostalog, "reklamu" za HITLERA jer to nema veze sa slobodom govora ! Ima li obvezu Vlada da prati i potiče funkcioniranje pravne države!?
Koliki je samo nered na portalima, ispod tekstova u upisima, koliko se tu mržnje valja, ne samo prema Židovima!?
Nije li obustava sredstava ovoj maloj Židovskoj općini i opomena Ljubi Rubenu Weissu da ne talasa!?
Nemam odgovor, možda ga ipak ima - Zoran Milanović, premijer države koja je članica EU i kune se da poštuje evropske stečevine, pa i antifašističku tradiciju, možda odgovor znaju njegovi vrli ministri, možda zna javnost?
(objavljeno kao kolumna 10.11. 2014., www.savjest.com)

Oznake: antisemitizam, Hrvatska, religija, male vjerske zajednice

Ovaj tekst, u nešto drugačijoj verziji, ponuđen je na 5-6 adresa tiskanih medija u Hrvatskoj, prije desetak dana, i NIJEDAN nije pokazao interes za ovu temu. Objavljen je konačno 26. 08. 2013. kao kolumna na portalu www.tacno.net sa sjedištem u Mostaru. U međuvremenu saznajem da je u Banja Luci u toku gradnja Židovskog kulturnog centra koji treba biti otvoren u travnju 2014., znano je da u Makedoniji, u Skoplju sličan kulturni centar uspješno djeluje već nekoliko godina. U Zagrebu, Praška 7 i dalje je parkiralište, nema volje da se uistinu u tom prostoru išta gradi.
Dio odgovornosti za to snose i Republika Hrvatska i zagrebački gradonačelnik (njegov davni prethodnik Ivan Werner donio je odluku o rušenju zagrebačke sinagoge!!), ali i „etnobizničari“ u Palmotićevoj 16, posebno dvojac Kraus - Bienenfeld.
Sramota me je pripadati istoj židovskoj zajednici kao spomenuti dvojac, i namjera mi je počistiti pred židovskim vratima, pred svojim vratima! Istovremeno traje konflikt hrvatske vlade i Evropske komisije, umjesto da se koncentriramo na nuđenje projekata koje bi financirala EU. Taj primjer sukoba oko „Lex Perković“ kao i izbjegavanje gradnje Kulturnog centra sa sinagogom, i mnogo drugoga, udaljavaju Hrvatsku od pozitivnih evropskih stečevina i vrijeme je za poštovanje preuzetih pravnih i moralno-političkih obveza!
---------------------------------------

Osnovnoj tezi ovog zapisa da u Zagrebu u dogledno vrijeme neće biti sinagoge na lokaciji Praška 7, Zagreb – treba dodati - dok god Židovska općina Zagreb djeluje kao netransparentna institucija, a Koordinacija židovskih općina Hrvatske tek kao grupica dužnosnika koja amenuje odluke uskog kruga Židova okupljenih oko dr. Ognjena Krausa. Neposredan povod ovom reagiranju je tekst objavljen u Jutarnjem listu 23. srpnja 2013. autora Velimira Panića koji u dobroj vjeri pokušava izvijestiti hrvatsku javnost o potrebi uređenja prostora na čije uređenje je svojevremeno pozvao i Branko Lustig, naš oskarovac i židovski aktivist, riječima: „Zatvoriti treba ovu rupu u Praškoj 7, treba graditi sinagogu“! Reagiranje je to i na objavljeni razgovor s Jakovom Bienenfeldom (objavljen u Jutarnjem listu) i na tekst razgovora Mladena Plešea sa Slavkom Glodsteinom („Obnova fasade u Praškoj i mala sinagoga bili bi dovoljni za nas!“ , Jutarnji list, 8.08.2013.)

TAJNOST PROJEKTA?
Nemalo iznenađenje je informacija kako se U TAJNOSTI priprema projekt izvjesnog memorijalnog centra, zapravo spomenika na tom prestižnom mjestu. I netočno je da se gradnja odgovarajućeg objekta najavljuje od 1999. godine kada je Republika Hrvatska vratila zemljište Židovskoj općini Zagreb. Inicijativa za gradnju objekta na tom mjestu pokrenuta je još krajem 80-tih godina prošlog stoljeća kada je tu inicijativu pokrenuo Dragan Wollner, a konkretnu raspravu o mogućim varijantama projekta pokrenuo Slavko Goldstein, obraćajući se i pismom na više strana, pa i tadašnjem vodstvu grada Zagreba. U to vrijeme obnašao sam dužnost tajnika Kulturnog društva Miroslav Šalom Freiberger, bio i član Vijeća Židovske općine, pa su mi poznati mnogi detalji o toj hvalevrijednoj inicijativi. Naime, rasprava i aktivnosti su tada toliko odmakli da je već rađena priprema za međunarodni natječaj o idejnom i izvedbenom modelu izgradnje Kulturnog centra sa sinagogom. Nikakav spomenik tada nije spominjan, a uvjeren sam da spomenik, pa radili ga i najuspješniji hrvatski arhitekti, ne može biti rješenje za „zatvaranje prostora“ u Praškoj 7.

Međutim, valja nam postaviti pitanje o nečemu o čemu, iako 40 godina pišem i objavljujem, nikada nisam pisao i objavljivao – o raskolu u židovskoj zajednici Hrvatske i saniranju posljedica tog raskola da bi se uopće moglo raspravljati o „tajnom projektu“. Naime, godine 2006. osnovana je druga židovska organizacija u Hrvatskoj, pod vodstvom dr. Ive Goldsteina, Bet Izrael. Iako se ovakve stvari rješavaju unutar židovskih zajednica bez prisustva nežidovske javnosti (takva je praksa u većini židovskih zajednica u svijetu) treba naglasiti da je raskol samo uzgredni razlog za obustavu inicijativa iz devedesetih godina.

U svibnju 2013. su održani izbori za predsjednika Židovske općine Zagreb i za predsjednika je bez protukandidata izabran dr. Ognjen Kraus. Od 1044 članova Židovske općine (živi plus „mrtve duše“?!) pravo glasovanja je imalo 267 članica i članova, a glasovalo je 147 birača i dr,. Ognjen Kraus izabran je ponovo za predsjednika sa samo 124 glasa ZA. Znači samo malo više od 1/10 ukupnog članstva izjasnilo se da Općinu i dalje vodi dr. Ognjen Kraus, pa po mom skromnom sudu, dr. Ognjen Kraus možda ima legalitet, ali nema legitimitet predstavljati Židove Zagreba, a najmanje Hrvatske.

ŠTO SE DOGAĐA U ŽIDOVSKOJ OPĆINI ZAGREB?
Molio sam dr. Ognjena Krausa da mi, zbog javnog interesa, dostavi na uvid sadržaj Ugovora sklopljenog između Židovske općine Zagreb i firme Jakova Bienenfelda koja upravlja parkiralištem na prostoru Praške 7. Bez saznanja pod kojim financijskim uvjetima se parkiralište iznajmljuje, koje prihode od parkirališta ostvaruje firma Jakova Bienenfelda i kako se koriste financijska sredstva, odnosno da li se neki dio odvaja za budući Kulturni centar sa sinagogom, ne može se sagledati ova delikatna problematika. Ni nakon desetak mailova odnosno poruka dr. Ognjen Kraus nije odgovorio iako je obećao, za vrijeme boravka u Virovitici, zajedno sa rabinom Lucianom Mošom Prelevićem, u prosincu 2012.. Kako su se pojavile i glasine o mogućnosti da se židovski Dom Lavoslav Schwarz, na Bukovačkoj cesti proda, a kako su mi se obraćali pojedinci Židovi lošijeg materijalnog stanja, kako mi ni samom ne cvjetaju ruže, kako su krenuli glasovi o netransparentnom trošenju sredstava, privatizaciji stručnih službi Općine, kako je dr. Ognjen Kraus u međuvremenu otvorio privatnu ordinaciju, itd. molio sam dr. Ognjena Krausa, u namjeri pisati opširan članak o stanju u Općini, koje treba biti poznato i židovskoj, ali i hrvatskoj javnosti, konkretne podatke: osim o Ugovoru, primjerice, o broju socijalnih pomoći koje Općina dodjeljuje, i iznosima socijalnih pomoći itd.

Ni na jedno postavljeno pitanje nisam dobio odgovor dr. Krausa!

Jakov Bienenfeld, koji nije na zadnjim izborima izabran u Vijeće općine, nije ni bio kandidat, još manje ima bilo kakav legitimitet predstavljati Židove Zagreba i Hrvatske, tim više što je u izravnom sukobu interesa kada se radi o bilo kakvoj gradnji na prostoru Praške 7. Ukratko, radi se o svojevrsnom etnobiznisu, netransparentnom radu Općine, posebno o neshvatljivoj šutnji vezano za pojave antisemitizma u Hrvatskoj, izostanku podrške Izraelu, što je uobičajeno u dijaspori, o tome da je određena imovina, osim gradilišta u Praškoj 7. vraćena Židovskoj općini, ali javnosti nije poznato o kojim zgradama se radi, niti činjenice kako se one koriste. U međuvremenu zatvorena je bogata biblioteka Židovske općine jer se dotadašnja bibliotekarka priključila organizaciji Bet Izrael. Istraživačko novinarstvo, u ovakvim okolnostima je nemoguće, vjerojatno je za neke nejasnoće nadležan USKOK, i Državno odvjetništvo RH, no smatram svojom dužnošću JAVNO napisati, da nitko nema pravo zavaravati ni židovsku, ni hrvatsku javnost, budući da – sinagoge u Praškoj 7 – kako sada stvari stoje, neće biti!

Dr. Ognjenu Krausu i vodstvu Židovske općine Zagreb nije u interesu bilo što graditi na prostoru u Praškoj 7, a to nije ni u interesu vlasti čija je blagajna u velikom minusu. Od 1999. bilo je dosta vremena pokrenuti raspravu o objektu koji bi se gradio u Praškoj 7, s tim da gradnja bilo kakvog spomenika ne dolazi u obzir. Ideja o gradnji nekakve fasade iz koje bi se nalazila mala sinagoga i još neki sadržaji, nije dobar prijedlog. Pa fasadama sinagoge se u Beču svojevremeno obilježavala Kristalna noć… kao umjetnička instalacija. Kako su mi poznati pregnantni stavovi Slavka Goldsteina od ranije zašto i što graditi u Praškoj 7, siguran sam da on nije mislio na podizanje fasade već na ugradnju određenih elementa u objekt koji bi podsjećali na bivšu sinagogu. Gradnja samo spomenika značila bi kraj opstojanja židovstva na ovim prostorima, jer bez obnove ili izgradnje Kulturnog centra sa SINAGOGOM, bez objedinjavanja kreativnih snaga nas malobrojnih hrvatskih Židova, neće biti učinjeno ono što se radi u većini evropskih zemalja: prakticira judaizam kao vjera (usput, osobno smatram da rabin Moše Prelević u usporedbi sa rabinom dr. Kotelom DaDonom ne raspolaže potrebnim znanjima za vođenje buduće sinagoge ili sinagogalnog prostora u Praškoj 7), educiraju se mladi naraštaji o Holokaustu (ajd, na tome se i ponešto radi!), obilježavaju spomen pločama mjesta deportiranja Židova (na željezničkim kolodvorima…).

ŠTO I KAKO DALJE?
Hrvatska je jedna od rijetkih država Evrope koja nema Židovski muzej, grad Zagreb, osim spomenika na Dotrščini, nema spomenik posvećen Židovima Zagreba koji su dali nemjerljiv doprinos njegovu razvoju posebno između dva svjetska rata, ulice i trgovi su mijenjali nazive, ali zamalo da nema primjera da je neka ulica ili trg dobila ime po zaslužnim hrvatskim Židovima, vijesti o Židovima kao i medijski nastupi su uglavnom prigodničarskog karaktera, stalni postav spomen područja Jasenovac valja promijeniti jer on, sadašnji, ne daje realnu sliku stradanja zatočenika Jasenovca, među njima, velikog broja Židova… Apsurdna je ideja da se otkopaju temelji sinagoge u Praškoj 7 i da budu dostupni pogledima turista i namjernika, jer bi to bio jedinstven primjer da se temelji sinagoge stare tek oko 150 godina prikazuju kao neka atrakcija… To se radi s temeljima sinagoga koja su arheološka nalazišta, primjerice u Beču, na Judenplatzu, starim desetak stoljeća.

Nije potrebno vraćati se na uzroke raskola u židovskoj zajednici Hrvatske – usput, ne bi trebalo isključiti ni interes hrvatskih vlasti da potenciraju raskol, jer dok god on postoji, postoji i alibi za nečinjenje. A nečinjenje se tiče i „Hofjuden“ (dvorskih Židova) koji se sada javljaju za riječ i dijele ecese (savjete) a imali su priliku djelom pokazati da su za gradnju Kulturnog centra sa sinagogom pa i poduzeti konkretne aktivnosti (Davor Štern, Nenad Porges…).

Gradilište u Praškoj 7 nije vraćeno dr. Ognjenu Krausu i Jakovu Bienenfeldu, i malobrojnim istomišljenicima, ono je vraćeno Židovima Zagreba i na simboličan način, Židovima Hrvatske. Potrebno je promijeniti odluku o vraćanju prostora i u posjed uvesti organizaciju Bet Izrael, osnovati Odbor za gradnju sastavljen od predstavnika židovskih općina Hrvatske te istaknutih pojedinaca judaista, arhitekata te drugih stručnih ljudi, predstavnika Grada i Republike, te otvoriti široku javnu rasprava o budućnosti lokacije Praška 7 u glavnom gradu Hrvatske. Također, nije točno da se o potrebi gradnje u Praškoj 7 do sada izjašnjavaju samo Židovi: sjajan tekst o tom pitanju napisao je i objavio u Jutarnjem listu Željko Senečić, o tome je u više navrata pisao i Inoslav Bešker, a i drugi. Grad Zagreb i Hrvatska imaju moralni dug spram svojih Židova i bilo kakav sadržaj bez sinagoge uvreda je ne samo zdravom razumu nego i skrnavljenje pijeteta spram žrtava Holokausta i zaborav jedne vjerske i etničke skupine koja nije bila i neće biti ni u budućnosti samo gost na hrvatskom tlu, već manjina sa svojim pravima i obvezama.
-------------

Oznake: religija, Zagreb, židovstvo

.....................................................................................................
.........................................................................................................
.............................................................................................................
„Pa, kod lezbijki postoji i vjerojatnost da je – biseksualnost u pitanju!?“ kontao je Daniel, onako kako to čine Bosanci. Njemu se u gotovo svakoj intimnoj situaciji – a to je ona, kako mu je objasnila jedna Židovka psihoanalitičarka, kada se muško i žensko nađu u prostoriji koje su zatvorena vrata – dolazile na pamet sitne provokacije bludničke naravi. Da je Jenny mogla čitati Danielove misli, zaključila bi: Balkanac ostaje Balkanac!““ ili „Kao da je rođeni Bosanac, zapaljiv, neobuzdan!?“
„Koliko si Jenny lezbijka, provjerit ćemo odmah!“
Pomišljeno – učinjeno!
Svoje prste iznenada je počeo spuštati od vrata naniže, ali s prednje strane njena tijela, približavajući se njenim dojkama. Reagirala je brzo, zaustavljajući nemirne Danielove prste svojim prstima, vjerojatno promišljajući:
„Vidi muškarca koji neprekidno kuka o načetu zdravlju, depresijama zbog zatvaranja knjižare, ali ima snage i odvažnosti poigrati se emocijama mlade žene. Ili, testirati te emocije, svejedno!“
Jenny se nije naljutila, a mogla je!
„STOP, ne može dalje, tj. niže!“ bila je neizrečena, ali nedvosmislena poruka koju je Daniel poštovao.
„Možda nisam trebao krenuti prstima naglo, nego polako, centimetar po centimetar.“ Ovako, mogla je reagirati refleksno, na nagli pokret kao što bi reagirao i Daniel, da je ona krenula niz njegova prsa. Ali, da se Jenny voljela maziti, pa igrati vatrom i vatricama, nije bilo sumnje Odvezao ju je do njezina stana, usput pričajući o čemu, ako ne o židovstvu i židovskim običajima. Oboje su čeznutljivo slušali glazbu s kazete poznate pjevačice koja živi u SAD, s muzikalnom porodicom, porijeklom iz Sarajeva. Naravno, slušali su sefardske pjesme iz Bosne na ladino jeziku, a zvuk ovih pjesma vraćao je Daniela na koncert u Beču kada je uživao u pjesmama ali i – prodajući Sarajevske Hagade sa štanda s knjigama u predvorju koncertne dvorane.
Poljubili su se u autu, uz tipičan zveket koja nastaje kada se dotiču okviri naočala. Njen okvir od kornjačevine i Danielov metalni okvir krškali su se kao što su se krškali Janny i Daniel.
„Ode Jenny na spavanje a ispod jastuka naći će se Sarajevska Hagada!“ pretpostavljao je Daniel, sklon fantazijama svake vrste. Još mu ipak nije bila jasna njena potreba da se okružuje knjigama na temu židovstva, posebno Sefarda! Danielova gotovo nepogrešiva intuicija govorila je da za to postoji, do sada, njemu neotkriveni razlog. Tražio je odgovor na još jedno pitanje: do koje se točke lezbijka može upuštati u konakte s muškarcem kako bi konačno osjetila – neku vrstu uzbuđenja!? I može li lezbijka uopće osjetiti neko uzbuđenje kada je nadražuje muškarac?? Pogotovo muškarac koji joj je simpatičan? Prvi put poželio je da može čitati Jennyne misli, htio je saznati vodi li se bar neka borba u njenoj glavi, dolazi li ona u iskušenje da mu uzvrati nježnosti…?
Ljupko i atraktivno je uredila izlog, učinila je to profesionalno, poput aranžerke izloga: osim knjiga našlo se tu i zrnja kave, oraha, jabuka, mali mlinac za kavu i biber, i kip Bude, a u prvom planu blještala je rastvorena Sarajevska Hagada upravo na mjestu najčešće reproducirane, prelijepe stranice. Ta stranica sadržavala je obrise templa Židova, možda iz mjesta u Španjolskoj koje su morali napustiti, u koja su bila smještena dva iluminirana slova: „het“ i kraljevski alef. Sa strane dvije vitice koje se u dnu prepliću i izlaze iz – repova dviju ptica. Tu su i dva grba…
Poslije posla ispred izloga i u knjižari opet se pojavila Jenny i njena nezasitna znatiželja, posebno kada joj je Daniel spomenuo da u jednoj crnoj plastičnoj vrećici drži delikatne „rekvizite“ vezano za pojave neoustaštva u Hrvatskoj, devedesetih godina. Izvlačio je i pokazivao joj crnu majicu s natpisom „Crna legija – to je bila hrabra vojska“, ispod kojeg je bio crtež granica Velike Hrvatske, preko crteža naleglo se smeđe „U“, a ispod: N.D.H. 1941- 45; nekoliko upaljača – jedan s natpisima „Dr Ante Pavelić , poglavnik, i njegovim portretom iznad natpisa, jedan s njegovom izjavom „na ljutu ranu, ljuta trava“, zatim jedan upaljač na kojem je pisalo „Crna legija“, dalje, jedan na kojem je stajalo NDH te bio iscrtan ustaški grb ispod kojeg je stajao natpis „10.IV 1941.“ dan proglašenja tzv, Nezavisne države Hrvatske. Našle su se tu i neke značke te metalne napravice koje su mogle biti oznake na kapama vojnika različitih rodova ustaške vojske… Manjkale su samo muzičke kazete s ustaškim pjesmama koje je Danielu, nakon dugog nagovaranja, odnio jedan austrijski novinar koji je radio dia – show na temu povijesti hrvatske države, s osvrtom na pojave neoustaštva.
Ljubopitljiva Jenny odmah se javila: „Što znači NA LJUTU RANU, LJUTA TRAVA?!
„Pitaj poglavnika Antu!“ odgovorio joj je neljubazno.
Nije mu davala mira pa je pitala dalje: „Pa što će jednom Židovu ova hrpa propagadnih gluposti?“
„Da bih bolje znao što rade i što nam pripremaju novokomponirane ustaše. Znakovi idu obično prije ratnih pokliča i krvoprolića!“ žustro joj je objašnjavao. I kada se smirio, nastavio:
„Draga Jenny, ima toliko boljih tema ovog lipnja koje bi te mogle i trebale zanimati. Čemu ovaj skoro perverzni interes za tamnu stranu povijesti? Okreni se lipama što cvatu i šire miomirise u Campusu, udahni taj zrak, pusti ga kroz nosnice, uživajući. Ovo što premećeš u rukama u znaku je Tanatosa, mlada si, okreni se Erosu!“ pokušao ju je uvjeriti Daniel koji misli da je skupo platio višedesetljetno bavljenje logorima, zločinima esesovaca, ustaša, četnika...
“Kakvom Erosu? Moja draga Arabella nije u Beču. Otputovala je u Barcelonu po stvari za stan u koji uskoro useljavamo….Veći i ljepši od dosadašnjeg.“
Daniel je i dalje osjećao neizdržive bolove u kralježnici.
„Ovaj put molim nježnu masažu! Samo nanesi žareću mast na leđa, uz kralježnicu!“
Učinila je to nježno i brižno.
Daniel je ustao s kauča, a ona ga je pogledala u usta, pa u oči:
„Imam jedno osobno pitanje.: „Zubi koje imaš – da li su tvoji, pravi ili umjetni?“
„Zašto pitaš, pitanje je malo čudno!?“
„Eto, zanima me!“
„I to se da lako provjeriti!“ nasmijao se Daniel i šeretski privukao njenu glavu, obuhvativši je svojim dlanovima, te je poljubio. Ne usne na usne, - jer ona je svoje, pomicanjem glave u stranu, zaštitila od „napada“.
„Znam da su umjetni, vidjela sam u kupaonici bočicu s prahom – ljepilom koje se stavlja na protezu koja se lijepi za nepce…!“
„Pa, što onda pitaš!?“ ljutnuo se Daniel. "Mogao sam reći da su moji pa da me uhvatiš u laži! E, Jenny, Jenny, i ti stalno nešto istražuješ, testiraš…“
„I što jedna lezbijka pita za moje lijepe zube, osim ako joj na um ne padaju misli kako bi ih jednim poljupcem, dotakla“, mudrovao je dalje Daniel, opsjednut idejom da njeno lezbijstvo nije jedino i konačno opredjeljenje. Sigurno je da ta pretpostavka nekim muškarcima može biti izazovna kao i sama ženska homoseksualnost. Jer, kako bi bilo pametno i korisno vratiti je u prirodan muško – ženski odnos? Danielova taština bila bi zadovoljena, ako bi on bio taj fatalni muškarac koji bi u tome uspio. Vratiti izgubljenu ovčicu tamo gdje joj je mjesto! Sve ostalo je šteta, velika šteta… Jer, koliko god bio tolerantan, Daniel nije sa simpatijama gledao na homoseksualnost, pored ostaloga i stoga što čovjek ima na ovom svijetu obavezu da produžava život rađajući i odgajajući djecu. I pitao se kako homoseksualnost nastaje – da li je genetski uvjetovana, da li je uvjetovana psiho – socijalnim faktorima, da li je kombinacija jednog i drugog? Jenny je imala odgovor i na pitanja potomstva: da nam dozvole usvajanje djece, na svijetu bi bilo više sretnije djece i kasnije, sretnijih ljudi. Jer, bolje da djeca odrastaju u porodici s lezbijkama koje se vole, nego u porodici roditelja koji se mrze.
Jenny ga je iznenađivala iz dana u dan. Posudila je izraelski film iz videoteke na temu života ortodoksnih Židova i prepričavala mu detalje: jutarnje molitve, ritualno kupanje, o zabrani seksualnog općenja za vrijeme menstruacije…
„Da li si moj Daniele znao da Židovka u vrijeme menstruacije ne smije svom mužu pružiti čašu vode?“ pitala je Daniela inače dobro upućenog u običaje Židova, pa i ortodoksnih.
„Priznajem, nisam znao. Kao što ne znam otkuda ovaj ovaj tvoj napadni i sada već meni umarajući interes za židovstvo. Pomišljam i na neke nevjerojatne varijante: tvoji preci bili su Židovi, asimilirali su se, ali geni čine svoje – oni određuju tvoj interes, ponašanje…! Ili druga mogućnost: možda si ti u prethodnom životu bila Židovka i evo, u sadašnjem, to sve više dolazi do izražaja. Tvoja duša je židovska, ona vapi za židovskim sadržajima koji su svih ovih godina bili potiskivani islamom, a sada budizmom…
Zagledala se u Daniela i zamislila. Ovaj je pričao o perikama koje pobožne Židovke trebaju nositi, o tome kako ultrapobožni židovski parovi vode seks, a da muškarac nikada ne vidi svoju izabranicu golu…I kako se turisti čude piđžamama ortodoksnih Židovki koje se suše na užadima u Mea Šearimu u Jeruzalemu, kvartu s najpobožnijim Židovima na svijetu. Ta odjeća za noć srednjevjekovnog je kroja, zakopčana do grla, s nekim otvorima na određenim mjestima.
„Ipak, nemam odgovora na neke svoje dileme, Jenny, Zaslužio sam te odgovore!“ nije se dao Daniel.
„Dobro. Da ti pomognem riješiti se dilema, zagonetki, nejasnoća… u vezi mog života. Prvo, moje lezbijstvo nije od jučer – staro je najmanje desetak godina. Počelo je u jednom lokalu u Berggasse gdje se okupljaju homoseksualci…Što se može znati sa 17 godina, kada si bačen u tuđinu, kada se nalaziš u prijelomnoj fazi života, a nemaš nikakvu zaštitu i pomoć? List s krošnje koji pada na ovu ili onu stranu… Zagledala se u mene desetak godina starija Austrijanka i pozvala me, nakon pića u tom lokalu, da prespavam kod nje…Legla sam u krevet, pospana…Ona se istuširala i uvukla u moj krevet, gola, topa i meka… osjetila sam sigurnost i privlačnost te žene koja je bila brižna i blaga. Što da se još objašnjava…? Nastavila sam veze sa ženama iz Južnoafričke Repubike koje me i nisu previše oduševile. Bjelkinje, ali ne poreviše nježne. Vrlo posesivne, dominantne, ljubomorne. Nisam imala sreće i nijednoj ženi ne bi ih preporučila… A ti Daniele, privlačan si muškarac. Mešuge Židov!? Puno znaš, a to te čini – nesretnim! Šteta što si tip patnika, žrtve i što te lome silne brige. Lagala bih ako bi rekla da sam potpuno indiferentna prema tebi. Ali, vrhunac i sreća je moj „brak“ s Arabellom koji traje dvije i po godine. Ona je Portugalka, a preci joj potječu iz Španjolske i bili su - španjolski Sefardi! Stoga je preselila iz Lisabona u – Barcelonu! Bliže svojim korijenima! Moja Arabella osjeća se Sefardkinjom i ja volim Sefardkinju. Nema više. Točka!“
„Pa, mogla si mi to reći na početku!“protestirao je Daniel.
„Tebi ne treba sve govoriti. Tvoja intuicija dovela bi do pravih odgovora. Kao što mi je tvoja intuicija posudila, prije godinu dana, brošuru o – portugalskim Židovima! Čudesni su putovi knjiga kao što su ljudska kretanja čudesna, naoko neshvatljiva i neuhvatljiva. Ali, sve ima svoje zašto i nebrojene niti vežu nas u zajednicu. I još će netko reći da Adonaj ne zna što radi!? Sada stvarno nema više! Dva uskličnika!!“ završila je nesvakidašnja Jenny.
Daniel je ipak dodao neka svoja razmišljanja pa i dileme, ponavljajući jednu njenu rečenicu:
„I još će netko reći da Adonaj ne zna što radi!?“
I kad spava, on je budan, svjestan svih mnogobrojnih niti i energija koje vode od čovjeka do čovjeka, od vjernika do vjernika. Samo ih on može uspostaviti, i samo ih on može prekinuti! Ali, zašto spaja dvije žene u ljubavnu zajednicu kada to nije prirodno? A kako bismo onda mi smrtnici znali što je prirodno, a što je nerirodno? Možda i zlo postoji zato da bi se znalo što je dobro? Nasuprot bijelom je crno, postoji dan i noć, voda i vatra, ljubav i mržnja, pamet i glupost, vrlina i porok, stvaranje i razaranje, nebo i zemlja, muško i žensko, život i smrt, početak i kraj. Ne spada li lezbijstvo u Sodomu i Gomoru? U raj sigurno ne!
Bili smo i ostajemo u moćnim rukama Adonaja, vođeni njegovom iskonskom mudrošću. Jer, On je jak ,a mi prolaznici ovim svijetom, slabi!“,

(Wien, 20.06. 2005.)

Napomene:
Flory Jagoda = rođ. 1925.u Sarajevu, bosansko - američka kantautorica i interpretatorica pjesama na judeo-espanolu (ladinu), zaboravljenom jeziku bosanskih Sefarda,
Kontati , tal. = (contare) 1. brojiti, nabrajati, računati;2. recitirati, govoriti na osobt način, (vjerojatno: nabrajatai riječi),
Mea Šearim = četvrt u Jeruzalemu nastanjena isključivo utrapobožnim Židovima,
Mešuge, hebrejski, jidiš = lud, budalast, nastran
-----------------------------
Ova pripovijetka nagrađena je trećom nagradom na šifriranom književnom natječaju Saveza jevrejskih opština Srbije i Crne Gore, 2005. godine

Oznake: priče, religija, seks/ljubav, lezbijstvo

Daniel Schwarz, rastresen kakav je bio, nije se sa sigurnošću mogao sjetiti kada mu je Jenny rekla izravno, bez imalo sustezanja:
„Nemam dragog, imam dragu, kada bi nam austrijski zakon dozvoljavao, bile bismo u braku. Otvoreno rečeno: ja sam lezbijka!“
Ova Jennyna izjava izrečena je, ipak se sjetio, u razgovoru za stolom u jednoj od vrtnih restauracija u bečkom Campusu, kada ga je uporno propitivala o židovstvu.
„Tko su Sefardi, tko su Ašekenazi, koja je razlika među njima, da li je značajniji praznik Roš Hašana ili Pesah, da li je istina da je Talmud antifeministički, što misliš o Židovima – ortodoksima, znaš li tko su Marani?“ Postavila je i dva vrlo delikatna pitanja:“Kako doživljavaš svoje židovstvo, nije li muka u Austriji biti Židov?“
„Da, bit će da mi je u tom razgovoru otkrila svoju sklonost prema ženama, unaprijed mi davši do znanja da joj ne pokušavam udvarati. Proširio se odnekuda glas da se srdačno odnosim prema ženama, da ih pokušavam, gotovo sve redom, šarmirati. A neke i osvojiti. Bečki Don Juan s balkansko - židovskim korijenima!?“ razmišljao je intenzivno Daniel. Ali udvarati Jenny, bar u tom razgovoru, i u toj prilici, Daniel nije imao namjeru.
Jenny je došla u knjižaru neočekivano, nakon što se nisu vidjeli najmanje godinu dana. Promijenila se izgledom, ali smeđe, zanatiželjne oči, zaklonjene staklima naočala koja su pokazivala astigmatizam, zračile su istom toplinom i sjajem kao prije godinu dana. Kratka, smeđa kosa, pravilan nos, malo nakrivljeni zubi, usne ni debele ni tanke, pokoja bubuljica – bilo je ono što se moglo zamijeiti na prvi pogled. Na njenu licu, ako se pažljivo pogleda, mogao se zapaziti suzdržani osmijeh. Nešto mangupsko i simpatično iskazivala je pokretima i rečenicama koje su sustizale jedna drugu. Tijelo mlade žene bilo je na neki način neproporcionalno - izgledalo je da joj je gornji dio, od struka naviše, izdužen, grudi su joj bile relativno male i nije joj bio potreban grudnjak da ih pridržava, noge, kada bi to bilo moguće, Daniel bi malo izdužio. U sredini tijela gotovo da je strčala njena punašna zadnjica nasađena na jake butine, odašiljajući snažne erotične signale. Građa tijela utjecala je na njen hod, tako da ju je to činilo pomalo smiješnom i Daniela je, krećući se, podsjećala na – pingvina! Ali, i pored svega, simpatičnog pingvina!
„Bavim se sportom, idem redovno na plivanje, vozim bicikl, trčim!“ kao da se opravdavala, poručujući:
„Radim na svom tijelu, izgledat će ono puno bolje nego što je sad!“
U prvih nekoliko susreta bila je pažljiva slušateljica, da bi kasnije svoju pažnju usmjerila samo na ono što nju izrazito zanima. Daniel je primijetio i tik koji je nije posebno brinuo: osjećajući napetost u leđima, podizala je ruke, mahala njima, napravila nekoliko kružnih pokreta glavom i onda se – smirila! Radila je to povremeno u knjižari, u restoranu, na ulici. Govorila je brzo kotrljajući pomalo glas „r“, i Danielu se činilo, što zbog njegove nagluhosti, a što zbog njena glasa i izgovora, da joj je govor nerazgovjetan. Napinjao je svoja uha da bi je razumio, a često je govorio:
„Molim, molim, što si rekla?“
Predložio joj je da budu „per tu“, bez obzira na razilku u godinama, što je čest običaj među Židovima. S obzrom na to koliki je interes pokazivala za židovske teme, ali i hvale vrijedno predznanje, smatrao ju je gotovo sunarodnjakinjom.
„Da, možda si u pravu, govorim brzo. To je posljedica borbe da dođem do riječi u porodici gdje su i majka i otac imali apsolutnu dominaciju. Njihova je bila prva i zadnja, a moje – slušati i samo slušati! Otac je u tome bio pravi diktator (ali prema vani nasmiješen, demokrat, simpatičan…). U biti, bio je bučan, autoritativan, oštar. Mislim da je bio i grub i glup – ne sjećam se da je u životu izrekao više od dvije – tri mudre rečenice. Majka je bila slična – brza na jeziku! Ukratko, par egoista kojima je kćerka bila više teret i briga,nego dijete koje treba ljubav, pažnju i prostor da iskaže svoje želje, misli, identitet!“
Opis roditeljskog ponašanja prema Jenny bio je Danielu znak gdje se vjerojatno dogodio „kratki spoj“ i kako je potrebno, u biti, malo, da kćeri i sinovi u odabiru partnera za život, odaberu istospolnog!
Jenny je knjižaru Schwarzu donijela brošuru koju joj je ovaj dao na čitanje još prije godinu dana – brošuru o portugalskim Židovima, na engleskom jeziku.
„Bio sam uvjeren da sam ti poklonio ovu brošuru?! Kako nisam, poklanjam ti je sada, uz posvetu, da se zna da je od sada tvoja…“
Lagan, gotovo neprimijetan smješak proletio je njenim licem.
Knjižar Schwarz nalazio se u u neobičnom stanju i raspoloženju; otvorio je Jenny svoje srce i dušu govoreći o zatvaranju knjižare, i gubicima koji iz toga slijede, iskreno i drhtavim glasom koji je odavao uzbuđenost, a povremeno duboku tugu. Ona je, s oštrim darom zapažanja, i s iskustvom koje je stekla radeći nekoliko sati dnevno u jednoj uglednoj knjižari u središtu Beča, predložila neke promjene u uređenju knjižare.
„Izlog knjižare je kaotičan, jer knjige su postavljene bez ikakve logike, stakla prljava. Treba izlog preurediti, a kako – već imam neke ideje! I stakla oprati, naravno…..Daniele, ima tu dosta da se radi!“
„Ma, ne znam može li to sada pomoći – nekoliko tjedana pred zatvaranje knjižare!? Ipak, ako želiš, uredi ga po svom ukusu!“ nevoljko je pristao Daniel.
Ali, prije uređenja izloga trebalo je učiniti nešto drugo: pregledati detaljno reprint Sarajevske Hagade, sa studijom uz nju, u kojoj su objašnjene ključne činjenice o toj svetoj knjizi koja je, zajedno s grupom izbjeglica Sefarda iz Španjolske, našla svoj novi dom u Bosni, početkom 16 - og stoljeća. Sa čudnom nježnošću, strahopoštovanjem i divljenjem prolistavala je žućkasto- smeđe listove Hagade, želeći proniknuti u njihov sadržaj. Ilustracije su bile maštovite, na svojevrstan način naivne, iluminirana početna slova riječi i rečenica plijenila su njenu i Danielovu pažnju.
„Sarajevska Hagada je specifična stoga što je ilustrirana crtežima s ljudskim likovima, što nije uobičajeno u židovstvu koje dozvoljava ilustriranje religijskih sadržaja ornamentikom.“ Daniel je, za usporedbu, donio iz svoje privatne biblioteke reprint tzv. Aškenazi Hagade, prelijepe knjige većeg formata, ilustrirane u skladu sa židovskom likovnom tradicijom, ali također, i u njoj se mogao pronaći pokoji lik čovjeka. Da je netko kojim slučajem naišao u knjižaru, ugledao bi dvoje zanesenjaka nagnutih nad knjige na hebrejskom i pomislio „Gle, u ovoj knjižari dvoje izgubljenih izučava – Kabalu!“ Naime, židovsko mistično znanje ostaje strogo čuvanom tajnom i prenosi se prvenstveno usmenim putem u malim, zatvorenim skupinama kabalista, najviše dvoje, troje ljudi. Kasnije su ta znanja ipak zapisana u knjige. Primjerice u čudesni Zohar. Istina nije bio prisutan Isaac Lurie, učeni rabin, da im prenosi znanja. ali umjesto njega to su činile dvije Hagade sa svetim slovima, slovima koja su izvor mudrosti, meditacije i vizije.
Sarajevska Hagada, iako samo reprint, nosila je u sebi otajstvo španjolskih Židova, gotovo da je mogla opčiniti znalca judaistu, ali i prosječnog ljubitelja knjiga.
„Kupujem je, moram je imati uz sebe!“ bila je odlučna. „Da bar mogu znati što znače ova hebrejska slova?“, jadikovala je Jenny.
„Ništa jednostavnije - uči hebrejski, vrlo jednostavan, logičan i zvučan fonetski jezik. Pismo je malo kompliciranije – najčešće nema znaka za vokale, osim za „kralja slova“ alef. Zato nitko sa sigurnošću ne može izgovoriti ime Boga, što je, usput, kod Židova zabranjeno pa se najčešće koristi kao zamjena Adonaj – Gospodin! Koji vokali dolaze između „J“, „H“, „V“, „H“, pitaju se judaisti, sve do danas. Jehovini svjedoci prihvatili su naziv „Jehova“, objašnjavao je Daniel, solidno informiran o tim pitanjima.
Dan prije, pokazujući joj knjige na temu židovstva pronašao je Daniel gotovo sve koje bi Jenny mogle zanimati: i onu rijetku s ladino poslovicama iz Makedonije i onu sa pričama o sarajevskim Židovima, također na ladino jeziku. Htio joj je pokazati i onu o povijesti Židova Bosne i Hercegovine, koja nije na prodaju, no ova knjiga se nalazila u regalu ispred kojeg su bile naslagane „banana“ kutije s raznovrsnim knjigama. Jednu od tih kutija knjižar Schwarz nespretno je i naglo podigao, i njegova oštećena kičma je odmah reagirala – jedva je sutradan ujutro ustao na noge, uspravljajući se s naporom i mukom!
„Jenny, zbog traženja jedne knjige za tebe, stradala mi je kičma. Možeš li mi pomoći, masirati je i tako ublažiti bolove?“ izravno ju je pitao Daniel.
„Mogu pokušati. Naučila sam jednu masažu „izvlačenja kralježaka...!“
Daniel, cijeli dan trpeći bolove, nije mnogo razmišljao o mogućim posljedicama. Prepustio se prstima „kiropraktičarke“ Jenny, a ona je svoju zadaću shvatila ozbiljno: energično je povlačila tkivo uz kralježnicu, što je Danielu tog trenutka prijalo. Čudio se kako to Jenny radi energično i samouvjereno. Razmišljao je kakao da je nagradi za ovu uslugu i odlučio je da joj da dodatni popust na Sarajevsku Hagadu.
„A zašto toliko interesa za španjolske Židove, Jenny?“ pitao ju je Daniel.
„Mala tajna!“ odgovorila mu je mangupski se smiješeći.
Istu večer uputili su se u Danielovu drugu garsonijeru gdje joj je namjeravao pokazati fotografije s puta u Izrael, prije više od tri desetljeća - godine 1971., kada se Daniel s grupom Židova iz raznih dijelova Jugoslavije – od Slovenije do Makedonije – našao u kibucu Šaar Haamakim u blizini Haife, neumorno radeći, Jenny nije bila ni rođena. Mlada žena imala je iza sebe samo 27 godina i Danielu je mogla biti kćerka.
Začudo, u garsonijeri nije našao album s fotografijama, ali je u hladnjaku našao crvene, zrele jagode koje su slasno pojeli, usput razgledavajući druge albume s fotografijama. Zanimao ju je izgled Hane, koju je Daniel popularno zvao Ksantipa, bosanske Židovke s Bjelava s kojom Daniel nije imao sreće. Iz tog naselja, koje su do 1941. naseljavali većinom sarajevski Židovi, potjecala je, zanimljivo, Jennina porodica ali – islamske vjere! Inače, kroz razgovore Jenny mu je objasnila da je njena današnja religija – budistička, a u prehrani je, da opet bude nešto nesvakidašnje, - vegetarijanka! I privremeno mu je, kao kauciju za posuđene knjige, časopise i CD-e sa sefardskom glazbom predala brojanicu, nisku smeđih kuglica kojih je, po njenu kazivanju, trebalo biti 108. Daniel je, profesionalno deformiran, krenuo, kada su se razišli tu večer, u brojanje i izbrojao je 102 kuglice. Na tren se ljutnuo zbog pogrešne informacije, ali je zamijetio i smirujuće djelovanje brojanja i premetanja kuglica.
„Dakle, šest kuglica nedostaje!“ rezimirao je ćiftinski. A što bi tek bilo da je brojanicu – kupio!?
U garsonijeri Jenny, već pomalo umorna, razmahala se rukama, očigledno pokušavajući otkloniti napetost u ramenima i leđima. Daniel ne bi bio Daniel, sklon ženama, a da ne priskoči u pomoć napetoj Jenny, masirajući joj ramena, vrat, gornji dio leđa, što je opet Jenny primila sa zadovoljstvom.
„Uživaš u mojoj masaži?“ pitao ju je razmišljajući može li ona biti homoseksualka, a istovremeno uživati u nježnim dodirima Danielovih prstiju. Jenny je bila prva žena lezbijka koju je Daniel upoznao u životu i bilo mu je zanimljivo analizirati njene postupke i reagiranja.
„Ovo je masaža i ona je samo tako doživljava!“, razmišljao je Daniel pokušavajući na njenu licu primijetiti znake uživanja u intimnim dodirima, možda i uzbuđenost. Posluhnuo je njeno disanje, ali ono nije bilo ništa ubrzanije . Dakle, jedva primjetni mangupski smiješak i – ništa više!

Da bi mogao slobodno pomicati svoje prste po njenim ramenima i leđima, gornji dugmići na njenoj bluzi bili su otkopčani i otvor je mamio Daniela da se spusti prstima s – njene prednje strane!

Napomene:

Aškenazi = grana u etnicitetu Židova, pretežno njemačko - poljsko- rusko-ukrajinski Židovi,
Bjelave = gradska četvrt, gdje su do 1941. pretežno živjeli sarajevski Židovi,
Ladino (judeo-espanol) = jezik kojim su govorili Židovi Bosne i Hercegovine, mješavina hebrejskog, španjolskog, turskog, slavenskih jezika...
Kabala = mistično učenje Židova,
Marani = pokršteni Židovi Španjolske i Portugala, koji su tajno i dalje ispovijedali židovsku vjeru,
Sarajevska Hagada = molitvena knjiga (za Pesah) koju su španjolski Sefardi ponijeli sa sobom iz Španjolske, neprocjenjive vrijednosti, jedna od najljepših Hagada na svijetu,
Sefardi = grana u etnicitetu Židova, pretežno Židovi iz Španjolske i arapskog svijeta
(nastavlja se!)

Oznake: religija, priče