Ljubo Ruben Weiss

Daniel Schwarz, rastresen kakav je bio, nije se sa sigurnošću mogao sjetiti kada mu je Jenny rekla izravno, bez imalo sustezanja:
„Nemam dragog, imam dragu, kada bi nam austrijski zakon dozvoljavao, bile bismo u braku. Otvoreno rečeno: ja sam lezbijka!“
Ova Jennyna izjava izrečena je, ipak se sjetio, u razgovoru za stolom u jednoj od vrtnih restauracija u bečkom Campusu, kada ga je uporno propitivala o židovstvu.
„Tko su Sefardi, tko su Ašekenazi, koja je razlika među njima, da li je značajniji praznik Roš Hašana ili Pesah, da li je istina da je Talmud antifeministički, što misliš o Židovima – ortodoksima, znaš li tko su Marani?“ Postavila je i dva vrlo delikatna pitanja:“Kako doživljavaš svoje židovstvo, nije li muka u Austriji biti Židov?“
„Da, bit će da mi je u tom razgovoru otkrila svoju sklonost prema ženama, unaprijed mi davši do znanja da joj ne pokušavam udvarati. Proširio se odnekuda glas da se srdačno odnosim prema ženama, da ih pokušavam, gotovo sve redom, šarmirati. A neke i osvojiti. Bečki Don Juan s balkansko - židovskim korijenima!?“ razmišljao je intenzivno Daniel. Ali udvarati Jenny, bar u tom razgovoru, i u toj prilici, Daniel nije imao namjeru.
Jenny je došla u knjižaru neočekivano, nakon što se nisu vidjeli najmanje godinu dana. Promijenila se izgledom, ali smeđe, zanatiželjne oči, zaklonjene staklima naočala koja su pokazivala astigmatizam, zračile su istom toplinom i sjajem kao prije godinu dana. Kratka, smeđa kosa, pravilan nos, malo nakrivljeni zubi, usne ni debele ni tanke, pokoja bubuljica – bilo je ono što se moglo zamijeiti na prvi pogled. Na njenu licu, ako se pažljivo pogleda, mogao se zapaziti suzdržani osmijeh. Nešto mangupsko i simpatično iskazivala je pokretima i rečenicama koje su sustizale jedna drugu. Tijelo mlade žene bilo je na neki način neproporcionalno - izgledalo je da joj je gornji dio, od struka naviše, izdužen, grudi su joj bile relativno male i nije joj bio potreban grudnjak da ih pridržava, noge, kada bi to bilo moguće, Daniel bi malo izdužio. U sredini tijela gotovo da je strčala njena punašna zadnjica nasađena na jake butine, odašiljajući snažne erotične signale. Građa tijela utjecala je na njen hod, tako da ju je to činilo pomalo smiješnom i Daniela je, krećući se, podsjećala na – pingvina! Ali, i pored svega, simpatičnog pingvina!
„Bavim se sportom, idem redovno na plivanje, vozim bicikl, trčim!“ kao da se opravdavala, poručujući:
„Radim na svom tijelu, izgledat će ono puno bolje nego što je sad!“
U prvih nekoliko susreta bila je pažljiva slušateljica, da bi kasnije svoju pažnju usmjerila samo na ono što nju izrazito zanima. Daniel je primijetio i tik koji je nije posebno brinuo: osjećajući napetost u leđima, podizala je ruke, mahala njima, napravila nekoliko kružnih pokreta glavom i onda se – smirila! Radila je to povremeno u knjižari, u restoranu, na ulici. Govorila je brzo kotrljajući pomalo glas „r“, i Danielu se činilo, što zbog njegove nagluhosti, a što zbog njena glasa i izgovora, da joj je govor nerazgovjetan. Napinjao je svoja uha da bi je razumio, a često je govorio:
„Molim, molim, što si rekla?“
Predložio joj je da budu „per tu“, bez obzira na razilku u godinama, što je čest običaj među Židovima. S obzrom na to koliki je interes pokazivala za židovske teme, ali i hvale vrijedno predznanje, smatrao ju je gotovo sunarodnjakinjom.
„Da, možda si u pravu, govorim brzo. To je posljedica borbe da dođem do riječi u porodici gdje su i majka i otac imali apsolutnu dominaciju. Njihova je bila prva i zadnja, a moje – slušati i samo slušati! Otac je u tome bio pravi diktator (ali prema vani nasmiješen, demokrat, simpatičan…). U biti, bio je bučan, autoritativan, oštar. Mislim da je bio i grub i glup – ne sjećam se da je u životu izrekao više od dvije – tri mudre rečenice. Majka je bila slična – brza na jeziku! Ukratko, par egoista kojima je kćerka bila više teret i briga,nego dijete koje treba ljubav, pažnju i prostor da iskaže svoje želje, misli, identitet!“
Opis roditeljskog ponašanja prema Jenny bio je Danielu znak gdje se vjerojatno dogodio „kratki spoj“ i kako je potrebno, u biti, malo, da kćeri i sinovi u odabiru partnera za život, odaberu istospolnog!
Jenny je knjižaru Schwarzu donijela brošuru koju joj je ovaj dao na čitanje još prije godinu dana – brošuru o portugalskim Židovima, na engleskom jeziku.
„Bio sam uvjeren da sam ti poklonio ovu brošuru?! Kako nisam, poklanjam ti je sada, uz posvetu, da se zna da je od sada tvoja…“
Lagan, gotovo neprimijetan smješak proletio je njenim licem.
Knjižar Schwarz nalazio se u u neobičnom stanju i raspoloženju; otvorio je Jenny svoje srce i dušu govoreći o zatvaranju knjižare, i gubicima koji iz toga slijede, iskreno i drhtavim glasom koji je odavao uzbuđenost, a povremeno duboku tugu. Ona je, s oštrim darom zapažanja, i s iskustvom koje je stekla radeći nekoliko sati dnevno u jednoj uglednoj knjižari u središtu Beča, predložila neke promjene u uređenju knjižare.
„Izlog knjižare je kaotičan, jer knjige su postavljene bez ikakve logike, stakla prljava. Treba izlog preurediti, a kako – već imam neke ideje! I stakla oprati, naravno…..Daniele, ima tu dosta da se radi!“
„Ma, ne znam može li to sada pomoći – nekoliko tjedana pred zatvaranje knjižare!? Ipak, ako želiš, uredi ga po svom ukusu!“ nevoljko je pristao Daniel.
Ali, prije uređenja izloga trebalo je učiniti nešto drugo: pregledati detaljno reprint Sarajevske Hagade, sa studijom uz nju, u kojoj su objašnjene ključne činjenice o toj svetoj knjizi koja je, zajedno s grupom izbjeglica Sefarda iz Španjolske, našla svoj novi dom u Bosni, početkom 16 - og stoljeća. Sa čudnom nježnošću, strahopoštovanjem i divljenjem prolistavala je žućkasto- smeđe listove Hagade, želeći proniknuti u njihov sadržaj. Ilustracije su bile maštovite, na svojevrstan način naivne, iluminirana početna slova riječi i rečenica plijenila su njenu i Danielovu pažnju.
„Sarajevska Hagada je specifična stoga što je ilustrirana crtežima s ljudskim likovima, što nije uobičajeno u židovstvu koje dozvoljava ilustriranje religijskih sadržaja ornamentikom.“ Daniel je, za usporedbu, donio iz svoje privatne biblioteke reprint tzv. Aškenazi Hagade, prelijepe knjige većeg formata, ilustrirane u skladu sa židovskom likovnom tradicijom, ali također, i u njoj se mogao pronaći pokoji lik čovjeka. Da je netko kojim slučajem naišao u knjižaru, ugledao bi dvoje zanesenjaka nagnutih nad knjige na hebrejskom i pomislio „Gle, u ovoj knjižari dvoje izgubljenih izučava – Kabalu!“ Naime, židovsko mistično znanje ostaje strogo čuvanom tajnom i prenosi se prvenstveno usmenim putem u malim, zatvorenim skupinama kabalista, najviše dvoje, troje ljudi. Kasnije su ta znanja ipak zapisana u knjige. Primjerice u čudesni Zohar. Istina nije bio prisutan Isaac Lurie, učeni rabin, da im prenosi znanja. ali umjesto njega to su činile dvije Hagade sa svetim slovima, slovima koja su izvor mudrosti, meditacije i vizije.
Sarajevska Hagada, iako samo reprint, nosila je u sebi otajstvo španjolskih Židova, gotovo da je mogla opčiniti znalca judaistu, ali i prosječnog ljubitelja knjiga.
„Kupujem je, moram je imati uz sebe!“ bila je odlučna. „Da bar mogu znati što znače ova hebrejska slova?“, jadikovala je Jenny.
„Ništa jednostavnije - uči hebrejski, vrlo jednostavan, logičan i zvučan fonetski jezik. Pismo je malo kompliciranije – najčešće nema znaka za vokale, osim za „kralja slova“ alef. Zato nitko sa sigurnošću ne može izgovoriti ime Boga, što je, usput, kod Židova zabranjeno pa se najčešće koristi kao zamjena Adonaj – Gospodin! Koji vokali dolaze između „J“, „H“, „V“, „H“, pitaju se judaisti, sve do danas. Jehovini svjedoci prihvatili su naziv „Jehova“, objašnjavao je Daniel, solidno informiran o tim pitanjima.
Dan prije, pokazujući joj knjige na temu židovstva pronašao je Daniel gotovo sve koje bi Jenny mogle zanimati: i onu rijetku s ladino poslovicama iz Makedonije i onu sa pričama o sarajevskim Židovima, također na ladino jeziku. Htio joj je pokazati i onu o povijesti Židova Bosne i Hercegovine, koja nije na prodaju, no ova knjiga se nalazila u regalu ispred kojeg su bile naslagane „banana“ kutije s raznovrsnim knjigama. Jednu od tih kutija knjižar Schwarz nespretno je i naglo podigao, i njegova oštećena kičma je odmah reagirala – jedva je sutradan ujutro ustao na noge, uspravljajući se s naporom i mukom!
„Jenny, zbog traženja jedne knjige za tebe, stradala mi je kičma. Možeš li mi pomoći, masirati je i tako ublažiti bolove?“ izravno ju je pitao Daniel.
„Mogu pokušati. Naučila sam jednu masažu „izvlačenja kralježaka...!“
Daniel, cijeli dan trpeći bolove, nije mnogo razmišljao o mogućim posljedicama. Prepustio se prstima „kiropraktičarke“ Jenny, a ona je svoju zadaću shvatila ozbiljno: energično je povlačila tkivo uz kralježnicu, što je Danielu tog trenutka prijalo. Čudio se kako to Jenny radi energično i samouvjereno. Razmišljao je kakao da je nagradi za ovu uslugu i odlučio je da joj da dodatni popust na Sarajevsku Hagadu.
„A zašto toliko interesa za španjolske Židove, Jenny?“ pitao ju je Daniel.
„Mala tajna!“ odgovorila mu je mangupski se smiješeći.
Istu večer uputili su se u Danielovu drugu garsonijeru gdje joj je namjeravao pokazati fotografije s puta u Izrael, prije više od tri desetljeća - godine 1971., kada se Daniel s grupom Židova iz raznih dijelova Jugoslavije – od Slovenije do Makedonije – našao u kibucu Šaar Haamakim u blizini Haife, neumorno radeći, Jenny nije bila ni rođena. Mlada žena imala je iza sebe samo 27 godina i Danielu je mogla biti kćerka.
Začudo, u garsonijeri nije našao album s fotografijama, ali je u hladnjaku našao crvene, zrele jagode koje su slasno pojeli, usput razgledavajući druge albume s fotografijama. Zanimao ju je izgled Hane, koju je Daniel popularno zvao Ksantipa, bosanske Židovke s Bjelava s kojom Daniel nije imao sreće. Iz tog naselja, koje su do 1941. naseljavali većinom sarajevski Židovi, potjecala je, zanimljivo, Jennina porodica ali – islamske vjere! Inače, kroz razgovore Jenny mu je objasnila da je njena današnja religija – budistička, a u prehrani je, da opet bude nešto nesvakidašnje, - vegetarijanka! I privremeno mu je, kao kauciju za posuđene knjige, časopise i CD-e sa sefardskom glazbom predala brojanicu, nisku smeđih kuglica kojih je, po njenu kazivanju, trebalo biti 108. Daniel je, profesionalno deformiran, krenuo, kada su se razišli tu večer, u brojanje i izbrojao je 102 kuglice. Na tren se ljutnuo zbog pogrešne informacije, ali je zamijetio i smirujuće djelovanje brojanja i premetanja kuglica.
„Dakle, šest kuglica nedostaje!“ rezimirao je ćiftinski. A što bi tek bilo da je brojanicu – kupio!?
U garsonijeri Jenny, već pomalo umorna, razmahala se rukama, očigledno pokušavajući otkloniti napetost u ramenima i leđima. Daniel ne bi bio Daniel, sklon ženama, a da ne priskoči u pomoć napetoj Jenny, masirajući joj ramena, vrat, gornji dio leđa, što je opet Jenny primila sa zadovoljstvom.
„Uživaš u mojoj masaži?“ pitao ju je razmišljajući može li ona biti homoseksualka, a istovremeno uživati u nježnim dodirima Danielovih prstiju. Jenny je bila prva žena lezbijka koju je Daniel upoznao u životu i bilo mu je zanimljivo analizirati njene postupke i reagiranja.
„Ovo je masaža i ona je samo tako doživljava!“, razmišljao je Daniel pokušavajući na njenu licu primijetiti znake uživanja u intimnim dodirima, možda i uzbuđenost. Posluhnuo je njeno disanje, ali ono nije bilo ništa ubrzanije . Dakle, jedva primjetni mangupski smiješak i – ništa više!

Da bi mogao slobodno pomicati svoje prste po njenim ramenima i leđima, gornji dugmići na njenoj bluzi bili su otkopčani i otvor je mamio Daniela da se spusti prstima s – njene prednje strane!

Napomene:

Aškenazi = grana u etnicitetu Židova, pretežno njemačko - poljsko- rusko-ukrajinski Židovi,
Bjelave = gradska četvrt, gdje su do 1941. pretežno živjeli sarajevski Židovi,
Ladino (judeo-espanol) = jezik kojim su govorili Židovi Bosne i Hercegovine, mješavina hebrejskog, španjolskog, turskog, slavenskih jezika...
Kabala = mistično učenje Židova,
Marani = pokršteni Židovi Španjolske i Portugala, koji su tajno i dalje ispovijedali židovsku vjeru,
Sarajevska Hagada = molitvena knjiga (za Pesah) koju su španjolski Sefardi ponijeli sa sobom iz Španjolske, neprocjenjive vrijednosti, jedna od najljepših Hagada na svijetu,
Sefardi = grana u etnicitetu Židova, pretežno Židovi iz Španjolske i arapskog svijeta
(nastavlja se!)

Oznake: religija, priče