Ljubo Ruben Weiss

.....................................
"Ne daj Bože da sam pročitao sve ove knjige u knjižari. Bilo bi to previše i za veću i znatiželjniju glavu od moje!" šali se Daniel. Ono stasit - to Vam je div na staklenim nogama. Nisam najboljeg zdravlja, upravo s jednim od najvažnijih organa imam najviše problema. Nije onaj organ na koji mislite!" objašnjava i pokušava se nasmiješiti; s jedva primjetnim grčem na licu pokazuje na kičmu, zglobove ruke, na otekle prste. "Deformacija kičme, reuma, diskus hernia...Nervozan sam, sklon depresijama, a sve više dekoncentriran i zaboravljiv"- iskreno će Daniel. "A "doktor Schwarz" oslovljavaju me neki studenti slavistike...više u šali, nego ozbiljno."
„Sve to moje djevojke liječe. Masaža i nježni seks - nema boljeg medikamenta!" uporna je Marijana u reklamiranju usluga svoga Studija.
Na to će Daniel, vrlo jasno: "Nećete se ljutiti ako Vas nešto još pitam. Danas nema tabua, razgovaramo otvoreno, kao odrasli ljudi. I Vi se meni dopadate, dapače, privlačite me, kažem stereotipno, poput magneta. Niste me impresionirali modelom BMV-a, bundama i atraktivnom elegancijom, punim novčanikom. Kada god bi plaćali knjige, bio je nabijen novčanicama, kao u šefa restorana prepunog gostiju ili konobara u restoranu kojem dobro ide. Impresionirali ste me što čitate, ali najviše očima i elegancijom. Glas Vam je također senzualan, mazan, smirujući. Najkraće, vrlo ste privlačna žena, i pomalo se grizem što Vam ranije nisam to kazao.“
"Nemojte sa toliko komplimenata odjednom!" Polako! Što biste zapravo željeli?" pita sada već zaintrigirana.
" Seks za jednu noć!" odgovorio je kao da je očekivao takvo pitanje. "Želio bih Vaš broj mobitela, ne Studija nego Vaš osobni broj!" smjelo će Daniel.
Marijana se malo lecne: "Nisam to očekivala, ipak znate...Da, pitali ste ima li naših djevojaka, ima, pa i zbog njih, ne samo radi sebe, kupujem knjige, crnkinju ćete potražiti negdje drugdje!"
Da li je Marijana htjela skrenuti razgovor u njoj prihvatljiv smjer, nije bio posve siguran, ali i on sam je već zaboravio pitanja koja joj je postavio.
"Mogu li ili ne mogu dobiti broj Vašeg mobitela?" sada već poput macho muškarca pita Daniel. Zna sigurno da žene ne vole mekušce, kolebljivce, nesigurne muškarce.
"Dajte mi da trenutak razmislim! Trebate igrati loto, nemate novaca, simpatični ste mi, sviđamo se jedno drugom... Dat ću Vam broj handyja uz tri uvjeta: da ga ne dajete dalje, da se, kada me zovete, ne predstavljate imenom nego da kažete da zove knjižara i najvažniji uvjet, da ga zaslužite! Ali, prije svega da se prestanemo „vikati“ i da budemo „per tu“,zar ne? Seks za jednu noć, seks za jedan dan, hm, hm, ne znam??"
" Da, Marijana, bit će mi teško oslovljavati te prisno. No, kako ga mogu zaslužiti, mislim broj telefona?" upitao je zbunjeno Daniel Schwarz, videći pred svojim očima posao oko nabavljanja knjiga, ne makar kakvih, najboljih od najboljih, najuzbudljivijih od najuzbudljivijih."Knjigama, najboljim knjigama?" promrmlja knjižar Daniel
"I meni će biti teško Daniele, predugo smo bili u relaciji samo knjižar i samo kupac. Ne, nešto drugo. Ispričat ćete mi židovski erotski vic i ako mi se dopadne, dat ću Vam, oprosti, dat ću ti, broj mog mobitela, pod spomenutim uvjetima.."!!
Daniel Schwarz nije tajio svoje židovsko porijeklo, ali ga je iznenadio još jedan dodatni uvjet. Nije ni bio siguran da su Židovi neki erotomani, mada je u stereotip o njima dodavano kako stari i bogati Židov uzima nevinost kršćanskim, tek propupalim djevojčicama... Znao je nekoliko židovskih, lascivnih viceva, dvoumio se koji od dva koji su mu bili na vrhu jezika, ispriča. Nagrada je handy broj, a handy broj je možda posjeta Marijane njemu, nastanjenom u toplom gnjezdašcu, kako je tepao svojoj drugoj garsonijeri, izvan knjižare. Da bude malo lascivan i tipično židovski, odlučio se za onaj vic o Samuelu Silbersteinu: "Trgovac Samuel je, kako je bio užasan dan - zapao snijeg, hladan vjetar šiba ulicama, u radnju ne ulazi nitko živ - odlučio je da iznimno zatvori radnju odmah poslije
ručka i ode kući. Kada je stigao kući, zatekao je svoju ženu u zagrljaju s jednim drugim čovjekom, susjedom Goldsteinom.
"Kako se usuđujete dirati moju ženu po nezgodnim mjestima?" viknuo je iznenada pridošli Silberstein.
"Odmah ćete znati", odgovorio je Goldstein opušteno. "Jako volim Vašu ženu i želim je oženiti. Ali, gledajte, koliko znam Vi ste poznati kartaš, igrač karata. Budite tako razboriti i odigrajte sa mnom jednu partiju "šnapsa! Ako izgubim, obećavam Vam, nikada više neću vidjeti Vašu ženu, ako Vi izgubite, morate mi obećati, da ćete se od nje razvesti. Dogovoreno!?"
"Dogovoreno!" složi se Silberstein."Ali, da bi bilo interesantnije - zašto ne bi igrali radije još za jednu krunu po bodu?"
Marijana se nasmiješila, nikako nasmijala i Daniel se pobojao da je prokockao jedinstvenu šansu da se kad - tad približi ženi koja mu se činila kao "la femme fatal", sudbonosna žena. Da, zaboravio je u svemu uzbudljivom što se događalo, njen parfem, miris decentnog parfema koji je dražio Danielove nosnice, a na ženske i skupocjene parfeme je bio izrazito slab. Pogledala ga je pažljivo, analizirajući svaki detalj lica, uživajući u njegovu nestrpljenju i iščekivanju.
"Nije vic od kojeg se pada u trans, u smijeh koji se ne može zaustaviti, ali nije ni tako loš - puno židovskih karakteristika, malo seksa. Osjeća se dah stereotipa vezanih za Židove gdje židovskim ženama ne pripada mjesto koje zaslužuju. Za moj mobitel broj jedva dovoljno!" kazala je Marijana pomalo ironično i sa pozicije žene u prednosti.
"Nadam se da je ipak dovoljno? odvrati Daniel i uzme svoju "parkericu" spreman zapisati broj.
"Sama ću Vam ga napisati,Tebi, joj što mi je teško naviknuti se na novo oslovljavanje!!" uzdiše i uzima Danielu kemijsku olovku iz ruke te piše: 0699...,uz bockajući komentar:
"Muškarci kada pišu telefonske brojeve, ako nisu poslovni, nisu baš najprecizniji. Ovako je sigurno!"
"Stalo mi je do Vašeg, oprosti, Tvog broja - tko zna možda bi ga i napamet naučio samo da nije - deseterocifreni!?"
I kada se činilo da je ova napeta igra završena, bar u ovoj fazi,dogodio se svojevrsni obrat koji je Daniela Schwarza naviklog na iznenadjenja, ipak još jednom zbunio.
"Broj imate, oprosti, imaš, sve smo se dogovorili, ali ipak mi nije jasno što ćeš ti s njim? Nemaš puno novaca, vidim da si i plašljiv, možda i plačljiv, kičma te ne služi najbolje, spominješ i depresije. Može se pomoći, ali nisam liječnica za takav spektar tegoba..." obeshrabruje Daniela Marijana erotična.
„Evo, to je nagrada za iskrenost?!“ pomislio je, ali nije izrekao.
"Moj ti je savjet da se držiš knjiga i poneke zalutale dame koja ima više strpljenja nego ja. A možda bi se u meni i razočarao, zamisli kada se svuće sve od ove, kako kažeš, elegantne odjeće? Istina, ne stidim se svog tijela, Bog mi je podario figuru kakvu muškarci sanjaju, ali ne bi li, intiman sa mnom, ipak izgubio jednu iluziju, san?? Jer ljubav je lijepa samo dok se čeka, samo dok od sebe nagovještaj da.." govorila je potiho, zamišljeno.
"Pusti to meni, što ću ja s iluzijama, snovima. Ne čitaš uzalud toliko knjiga, govorite, pardon, govoriš mi i poznate stihove srpske pjesnikinje...Ili je to ostatalo od školske lektire?" bocka je Daniel Schwarz.
"Držimo se činjenica – ja ti se svidjam, ti se meni sviđaš,... život je kratak, smrtni smo, bečka tuga ponekad je pregolema. Možda želim da ti se povjerim, malo jadikujem ili da se isplačem na tvojim ramenima ili, možda grudima?" objašnjava Daniel. Znao je na neki način da griješi, da ova iskrenost vodi u slijepu ulicu, ili...
"Samo mi nemoj dolaziti cmizdriti! Ovakva muškarčina, a isplakao bi se na mojim grudima, umjesto da ih miluje... Još bi trebala biti tješiteljica, majka malodobnu djetetu. Svašta!"
Odjednom, još zaostrivši ionako oštar, nenadani ton, Marijana nastavi:
"Ti si vrlo dobre memorije, ili si bio...Nešto si važno zaboravio odnosno izbrisano je iz tvog kompjutera. Sjećaš li se nekoliko mojih posjeta knjižari s malim djetetom, još je bilo u kolicima.To je bio moj sin - rekla sam ti tada.
Ti si na to tražio muzičku kazetu u kojoj se spominje ime moga sina, uz želju da mi je pokloniš. Našao si kazetu ,ali ja nisam našla kasnije, preslušavajući je, pjesmu s imenom mog sina... Sada to sve nije važno. Važno je da moj sin ima oca, a ja s tim ocem i živim. Zar misliš da jedna žena može opstati u toj vrsti posla a da nema čvrstu zaleđinu odnosno zaštitu? Opasan je to ponekad posao. U igri su strasti, novac, taštine, konkurencija, alkohol, svašta, čak i droga te bolesti.....Budi stoga oprezan u nazivanju, u Studiju nisam često, a kada i jesam odradim posao kontakt - dame i raspoređujem klijente prema mojim djevojkama. Znaš, ako ne od drugih, iz filmova, što radi „madam“, zar ne? Nastojim povezati osobe koje funkcioniraju kao svojevrsni par, duže vremena.U Studiju me ni u kojem slučaju nemoj tražiti!"- rekla je na kraju prilično odriješito.
"Ne bi voljela da upoznaš mog Sokola, to je nadimak mog muža. Iako zna svu moju prošlost i zapravo je ortak u poslu, zna svaki dan što i gdje radim, često me naziva da bi čuo gdje sam jer je, zamisli, ljubomoran!"
Uzela je dvije plastične vrečice prepune knjiga. Daniel je uzeo jednu i pomogao joj nositi do auta. Prije nego sto je spretno uskočila u sjedište iza volana BMV-a, nagnula se iznenada prema Danielovu licu, utisnula poljubac u njegov desni obraz, stigla još skinuti ruž sa njegova lica. Motor je zabrujao, stakla prozora klizila su prema dolje, mahnula je dva-tri puta, a onda nestala iza ugla skrenuvši pokraj crkve iz pokrajnje u veću, prometnu bečku ulicu koja dijeli osmi i deveti okrug.
U knjižari je Danielu kroz mozak prolazila nekoliko puta ista sekvenca: ispružena ruka kroz prozor auta, maše Marijana, vidi njenu ruku sa prstenom plavih koralja, boje njenih očiju. Još neko vrijeme odjekivale su njene mazne riječi postajući sve tiše, kao da su se premještale na prazne stranice neke neispisane, napete knjige.
Daniel Schwarz, knjižar, zaljubljen u knjige i posao, okrenuo se knjigama na stolu koje Marijana nije odnijela, nježno ih prihvaćao i slagao po policama, na mjesta gdje su bile. Kutija na kojoj piše MARIJANA bila je prazna, a Danielova glava puna kao nar pun koštica.
Da sve ostane iluzija, san - možda?
Da jednog dana uzme u ruke mobitel, ukuca broj koji je mogao značiti slatki život, ili bar seks za jednu noć, ili jedan dan, i pritisne zeleno dugme - možda?
Sve je bilo neizvjesno, ali u jedno je bio posve siguran – kao i neke priče, novele i romani, i ova nije bila sa posve jasnim završetkom.

(2004.)

Oznake: ljubav, erotika