Gospođa „povjesničarka“ Esther Gitman s jednom knjigom iza sebe zaslužila je epitet ugledne povjesničarke, postala je u nekoliko godina hrvatska zvijezda, čak dobila i dokumentarni film koji je emitiran u utorak, 7.lipnja 2011. na prvom programu HRT. Jadranka Jureško Kero, novinarka „Večernjeg“, izabrala je u svakom slučaju zanimljivu osobu i njen rad (studij u poodmaklim godinama, istraživanja) za temu filma i njen film naići će na odobravanja, vjerujem i hvalospjeve. Dramatična je završna scena kada se Esther Gitman približava mumificiranom tijelu blagopočivajućeg kardinala u zagrebačkoj katedrali, a odnekuda dopiru riječi kako se radi o „iznimnom ljudskom biću“. Usuđujem se napisati da me je scena kao i popratne riječi toliko iznenadila da sam se zapitao delićevski: „Ljudi, zar je to moguće?“
SENZACIONALNO OTKRIĆE?
Naravno, pluralističko smo društvo, svatko ima pravo na iskazivanje stavova o ljudima prošlosti, povijesnim likovima, pogotovo onima koji su svojim djelovanjem obilježili duže vremensko razdoblje, a pogotovo onima koje se predlaže za beatifikaciju, kao što je slučaj s kardinalom Alojzijem Stepincem. Držim to pitanje prije svega crkvenim, kršćansko-katoličkim i vjerujem da će biti poštovana procedura uobičajena u takvim slučajevima i da će se Benedikt XVI držati svih činjenica vezanih za djelovanje Alojzija Stepinca. Kako „ugledna povjesničarka“ ima pravo obratiti se javnosti, nadam se da neće biti osporavano i moje pravo komentirati cijeli slučaj, tim više, što je moj otac Marko Weiss, kao predsjednik male židovske općine (Virovitica) uspio dokumentima i svjedočanstvima uvjeriti stroga tijela Yad Vashema da se Stjepan Janković, župnik iz Lukača proglasi pravednikom među narodima. Tako se do 2008. među više od 22 000 pravednika iz cijelog svijeta našlo i 103 imena i prezimena iz Hrvatske, pa i spomenuti svećenik. Medalju su 1998. u Zagrebu, u ime pokojnog svećenika primili visoki crkveni dužnosnici Kaptola. Dokumentirano je to i u izvrsnoj knjizi „Hrvatski pravednici“ dugogodišnje suradnice Yad Vashema Mirjam Steiner Aviezer (Novi Liber, 2008.). Ove činjenice dovode u pitanje jednu od ključnih teza Gitmanice o nekom senzacionalnom otkriću o pomaganju Hrvata Židovima. To je poznato i prije nego se ta gospođa poduhvatila pisanja dijela povijesti turbulentnih hrvatsko-židovskih odnosa i znalci teme ne vide otkriće, nego selektivan pristup kompliciranim povijesnim činjenicama za koje je 12 godina bavljenja temom prekratko vrijeme da bi se uočile CJELINA I DELIKATNOST problematike.
NASJELA NA PROPAGANDU SLOBODANA MILOŠEVIĆA
Zapravo, gospođa je nasjela na tezu iz arsenala propagande Slobodana Miloševića o genocidnosti Hrvata i, bar što se tiče stvarno uglednih židovskih povjesničara, ulazi u ring s prijepornim polazištem. Nakon 66 godina od Drugog svjetskog rata historiografija u svijetu manje-više precizno, ali ipak, precizno utvrdila je povijesne činjenice o stradanjima Židova, sve do podosta preciznih spiskova žrtava holokausta. Učinjeno je to i za područje bivše NDH i precizni poimenični spiskovi mogu se, razvrstani po židovskim općinama, naći i na portalu CENDA, istraživačkog centra pri Židovskoj općini Zagreb. Već letimični pogled na 9 500 preživjelih s područja NDH koji „otkriva“ dr. Gitman, pokazuje da podatak nije precizan. Ne radi se o 25 % preživjelih nego o oko 10 - 12 % što je samo znak da se „ugledna povjesničarka“ svrstala u ne baš malu grupu povjesničara-revizionista, a jedan od najistaknutijih je – dr. Franjo Tuđman. O tome sam pisao još na prijelazu 1989. na 1990. godinu pod indikativnim naslovom „Tuđi ste mu Tuđmane“, u prikazu knjige „Bespuća povijesne zbiljnosti“.
Bio je to početak novih manipulacija žrtvama rata i poraća – nažalost, bilo ih je i u socijalističkim vremenima – manipulacija koje su štetile Hrvatskoj jer su je izolirale u dijelu međunarodne zajednice, posebno u židovskom svijetu te proizvele podozrenja u Izraelu. Bojim se da će slična lavina podozrenja nastati i nakon „otkrića“ dr. Esther Gitman i njena nekritična odnosa prema povijesnim činjenicama. A one uključuju ne samo stvarne napore u spašavanju hrvatskih Židova, nego i širi kontekst koji sadržava i Jasenovac, razvijen antifašistički pokret u Hrvatskoj i drugim dijelovima ex-Jugoslavije, ne pisanje povijesti na osnovu istraživanja slučajeva već najmanje trendova u razvoju društveno-povijesnih gibanja. Ako se to ne radi na taj način lako se otklizava u promidžbene vode, a da je tome tako da se zaključiti po tome tko je u pozadini ovih aktivnosti, uz gospođu Gitman – Hrvatska demokratska zajednica SAD, grupe manje-više neuspješnih hrvatskih lobista, profilirane još u devedesetim, Tuđmanovim godina (primjerice dr.Mirjan Damaška). Sama Jureško-Kero nekadašnja suradnica HRT-a, obasipa nas pogledima s Manhattna, uz muža voditelja Podravkina predstavništva u New Yorku,ranijeg generalnog konzula u New Yorku, navodno bliska HDZ-u i premijerki. Kao da je nekome u interesu da se pseudoznanost i pseudopublicistika jedne Ljubice Štefan,(„Stepinac i Židovi“) iz devedesetih obnovi ili dobije novi zamah, ne slučajno u vrijeme pred izbore za Sabor.
SELEKTIVNI IZVORI
Među intervjuiranima u filmu tri su samo Židova (dva hrvatska i jedan bosanski), izostaju izjave predstavnika Yad Vashema, kao i ključnih znalaca teme i oficijelnih predstavnika židovske zajednice Hrvatske (Slavko Goldstein, dr.Ivo Goldstein, dr. Ognjen Kraus). Iznenađujuće je da se u dokumentarnom filmu pojavljuje i dr. Ivan Šimonović, istina vrlo korektnom izjavom, ali u filmu koji vjerojatno neće dobro odjeknuti ni u većem dijelu Židova u svijetu, ni u Izraelu. Cijeli uradak kao i pompa oko Esther Gitman koja s pravom naglašava i primjere ljudskosti i hrabrosti pojedinih Hrvata, sporni su i zbog još jednog detalja: naime, knjiga dr. Gitman naslova je „Kada hrabrost prevlada“(When courage prevailed“) dok je naslov dokumentarnog filma „Kad istina pobijedi“. A da je autorica knjige u ratu s istinom svjedoči i ove rečenice: „Pavelićevi su ljudi slali peticije, svojim imenima i prezimenima tražili milost za Židove. Ti su ljudi lučonoše mira, a takvih dokumenata o otporu fašizmu NEMA NIJEDAN EUROPSKI NAROD“. I to potkrepljuje s – 3 (tri) peticije, istovremeno podcjenjujući napore Danske, Albanije, Nizozemske, Mađarske, Bugarske, Švedske i drugih država i naroda koji su u Drugom svjetskom ratu relativno uspješno pomagali „svojim“ Židovima, nažalost, u krajnjem s diskutabilnim rezultatima jer glasove savjesti i razuma nacisti i kolaborateri nisu slušali pa je „Stepinac govorio, a ustaše ga nisu slušale“… Rezultat je blizu 6 milijuna stradalih u holokaustu i blizu 30 000 usmrćenih Židova na području tzv. NDH. Ukratko, čini mi se da se Esther Gitman nije držala jednog od zlatnih pravila promišljanja: „Čuvaj se da pjenu ne smatraš valom!“(Martin Kessel)
MOGUĆA DELIKATNA PITANJA
Naravno, ima još podosta spornih teza dr.Gitman (prostor ne dozvoljava njihovo osporavanje), no bojim se da je, možda i u dobrim namjerama, „ugledna povjesničarka“ izazvala (i izazvat će) nove prijepore pa bi se njena „otkrića“ mogla vratiti i kao bumerang. Jer, javit će se oni koji imaju drugačije dokumente iz kojih je vidljivo da Zagreb nije l945. spasio Alojzije Stepinac, nego ipak partizanski, antifašistički pokret, da je taj isti Alojzije Stepinac zajedno s Kaptolom i Vatikanom znao za tzv. štakorske kanale kojim su mnogi osumnjičeni za ratni zločin, s lažnim putovnicama, dokopali se Južne Amerike pa i SAD, koje su ih, iz razno raznih razloga prihvatile (slučaj Andrije Artukovića, ministra unutrašnjih poslova tzv. NDH!).Usput, glavni organizator funkcioniranja „štakorskog kanala“ bio je svećenik Krunoslav Draganović, a „baza“ mu je bio hrvatski crkveni zavod Sv. Jeronim, u Rimu.
Nije isključeno da se neki zapitaju gdje je nestalo židovsko zlato, ali još delikatnije, koliko je Hrvatska u zadnjih 20 godina učinila da vrati Židovima Hrvatske nacionaliziranu imovinu (što židovskoj zajednici, što pojedincima), zašto Hrvatska i Zagreb nisu obnovili sinagogu u Praškoj, zašto nema središnjeg spomenika stradalim Židovima Hrvatske, zašto nema Muzeja Židova Hrvatske itd. Nemam ništa protiv, naravno, da se i dalje istražuju slučajevi pomoći Hrvata Židovima, ali izvještaji o tome trebali bi biti manje euforični i ispričani u ravnovjesju s drugim činjenicama o hrvatskim Židovima. Sigurno, dakle, valja pisati i o hrabrosti pojedinaca i grupa Hrvata u spašavanju hrvatskih Židova, pa i od doprinosu kardinala Stepinca tome. Neobično je da se nigdje ne spominje uistinu hrabar gest kardinala Stepinca koji je pomogao spasiti veći broj štićenika - Židova doma Lavoslav Schwarz, ponudu nadrabinu Miroslavu Šalomu Freibergeru da napusti NDH i sl. Dok sam bio tajnik Židovskog Kulturnog društva, Slavko Goldstein, kao predsjednik Društva pričao mi je o tome da je Miroslav Šalom Freiberger odbio napustiti svoju židovsku zajednicu, ali je zamolio Kaptol da mu pomognu spasiti bar njegova sina - tako je organizirana tzv. mađarska veza kojom je prebačeno tridesetak omladinaca Židova, među njima i nadrabinov sin, za Palestinu. Nažalost, sudbina je htjela da je nadrabinov sin poginuo u arapsko-izraelskom ratu 1956. godine.
Zalažem se za pisanje o hrvatskim časnim ljudima-spasiteljima Židova, te o kardinalu Stepincu kao čovjeku s dobrim i lošim djelima, a ne jednostarano kao „uzoru humanosti i ljubavi“. To nije povijesna znanost već privatno mišljenje ili manje - više spretna promidžba.
U krajnjem, štetna samom hrvatskom narodu.
Napomena: kraća verzija ovog teksta objavljena je kao komentar u "Jutarnjem listu", u petak, 10.lipnja 2011
Post je objavljen 13.06.2011. u 02:27 sati.