Ljubo Ruben Weiss

«Pal, zar je moguće da si ti ilustrirao tu knjigu, znaš li ti što u njoj piše?»
pitali smo Slavko Goldstein i moja malenkost, kao i neki drugi članovi Kulturnog društva Miroslav Šalom Freibereger, Alfreda Pala, čovjeka koji je ilustrirao vjerojatno, svaku desetu knjigu hrvatskih izdavača.
Inače uvijek spreman na dosjetku i brzih reflekasa Pal se na čas zbunio kada sam mu pokazivao knjigu dr. Franje Tuđmana «Bespuća», prvo izdanje.
«Da vidimo, gdje sam pogriješio?», pitao je ipak se smiješeći, da bi dobio na vremenu. Objasnio sam mu kako autor dr. Tuđman piše holokaust pod navodnicima, a najmanje 60 stranica «Bespuća» su ispunjene sadržajem koji naveliko miriše na antisemitizam.
«Iskreno da ti kažem, već desetljećima ne čitam rukopise knjiga koje ilustriram, da to radim postao bih već akademik, ili enciklopedist, urednik u Leksikografskom zavodu. Zavirim u njih, pročitam nekoliko stranica i – na posao. A radim već godinama za NZ «Matice Hrvatske», donijeli mi taj Tuđmanov tekst i eto, ja ga ilustrirao. A što se tiče sadržaja, to će Slavko, i drugi, riješiti.»
NEKA TI OSTANE ZIDNI SAT Bio je to jedan od razgovora s Palom koji dobro pamtim, a od Pala su se mogle čuti različite priče, anegdote sve do vrckavih viceva, pa i dramatičnih svjedočenja. O svojim martirijima pričao je s nekom začuđujućom ležernošću, iskrenošću gubitnika koji nikada nije želio da ga se tretira kao žrtvu. Mogao je pričati s ogorčenjem o svom povratku u Vukovar l945, u praznu kuću i razgovorima sa susjedima koji su kuću Palovih opljačkali. Prepričava se onaj razgovor sa susjedom koji je na dražbi jeftino se domogao vrijednih predmeta iz kuće njegovih, a kada je Pal pitao mogao bi li on to vratiti, ovaj se opravdavao da je stvari kupio i da ga podsjećaju na – susjedu. Radilo se i o vrijednom zidnom satu, a kada je Pal shvatio da neće biti ništa od povratka zidnog sata, odustao je s riječima:
«Neka sat ostane kod tebe, a svakih četvrt sata kada se sat oglasi, neka te sjeti na susjedu koja je pred tvojim očima odvedena - u logor…»
Alfred Pal, legenda hrvatskog grafičkog dizajna i slikar, umro je u srijedu 30. lipnja u devedesetoj godini života i u dnevniku HRT nije se našlo 20-tak sekundi za vijest o smrti Alfreda Pala, zaista, čovjeka kojeg život nije mazio čak ni nekoliko sati nakon njegove smrti, čovjeka koji je zamalo 70 godina davao sebe i svoj talent hrvatskoj kulturi, da bi njegova smrt u TV dnevniku nacionalne televizije bila prešućena.
TKO JE ALFRED PAL? Ali, realno, zašto bi mlađe generacije trebale znati tko je Alfred Pal?
Rođen je u Beču, l920. godine, otac mu je utemeljio malu tvornicu u Beču, a onda je preselio u Vukovar gdje je Pal dočekao početak Drugog svjetskog rata, skrivajući se, zatim se našao u logoru na Rabu, te se l944. pridružio partizanima i kao mladić već djelovao u ratnom uredništvu Vjesnika, pri ZAVNOH-u, najjednostavnijim metodama, karikaturama, zidnim novinama, brošurama slao, s drugim borcima, poruke antifašizma. Godine l945. tehnički je urednik «Ilustriranog vjesnika», a godine l947., evo humoriste i kozera Pala u uredništvu lista «Kerempuh» da bi ga u staljinističkom vremenu l949. zahvatio Informbiro i on se našao te godine na Golom otoku.
«Pal, mogu razumjeti da si se našao jednom na Golom, ali dva puta, e to je ipak znak da si bio nepopravljiv..» znali smo se šaliti i nikada mi nije zamjerio takve, ipak šale na granici dobrog ukusa. Jednostavno, Pal se nije znao naljutiti, ali ni mi koji smo ga poznavali, nismo se mogli naljutiti na njega.
Vraćao je svojim lagano sarakastično-ironičnim stilom:
«Badava ti diploma Fakulteta političkih znanosti i znanje o Informbirou kada ne znaš kako se dospijevalo drugi puta na Goli. Dakle, bilo je to ovako… «Dakle, bilo je to ovako…» ili «Znaš li ti ovo..» započinjao je ili nastavljao Pal priče i uvijek ga se moglo slušati jer je imao nešto zanimljivo ispričati. Slušajući ga često sam se pitao da li memoare pišu pravi ljudi - naime, Pal je tako intenzivno živio, radio da mu je za pisanje nije ostalo vremena.
«Dobije ti šef policije za neki grad direktivu da pojača kontrolu nad narodnim neprijateljima, a kako baš novih i nije bilo puno, najlakše je bilo napraviti kontrolu nad bivšim zatvorenicima Golog. I ustanove da se nisam promijenio, preodgojio jer eto, radim božićne čestitke. A radim ih da bi preživio. I tako ponovo na isto mjesto, ali sada je kazna oštrija, tri godine…»
USPRKOS ŽIVOTNIM TRAGEDIJAMA - KREATIVAN RAD Životne tragedije nisu ga omele u kreativnom radu i on, usprkos političkim, društvenim, kulturnim mijenama ostvaruje pionirske pothvate –od aranžera izloga, serijom plakata, ilustracijama knjiga pa i vlastitim slikarstvom stvara svoje ime. Godine l975. inicira l. zagrebačku izložbu grafičkog dizajna-Zgraf da bi l985., već kao afirmirani dizajner, otišao u «slobodnjake». Mnogi izdavači (Matica hrvatska, Mladost, Kršćanska sadašnjost, Liber…) naručivali su likovnu opremu za knjige, a koliko ih je opremio može se uvjeriti svaki vlasnik kućne biblioteke ako slučajno uzme koju knjigu u ruke. Godine 2009., na retrospektivnoj izložbi u Muzeju suvremene umjetnosti etablirao se u povijest hrvatske umjetnosti kao neosporna i značajna osobnost. Prikazan je tada, zahvaljujući trudu Branke Hlevnjak, i drugih, kontinuitet njegova rada, kroz mijene dizajnerskih trendova i temeljne elemente koji su bili i ostali Palova prepoznatljivost u disciplini koja prioritetno ne traži autorsku prepoznatljivost, koliko odgovor na postavljenu zadaću stvaranja određenog identiteta, imidža, odnosno prikladnost i prilagodljivost.
Nekoliko dana prije smrti Alfred Pal dobio je nagradu za životno djelo «Vladimir Nazor» i otišao je naizgled sa svim satisfakcijama.
I kako ima ljudi rođenih pod sretnom i onih pod nesretnom zvijezdom, po događaju od prije oko godinu dana, za Pala bi se reklo da spada u ove druge: na križanju Petrinjske i Boškovićeve bivši policajac D. P. naletio je svojom Hondom na Pala i od tada je stan u Petrinjskoj zamijenjem bolnicama. Izvještaj o nesreći obitelj Pala dobila je tek nakon intervencije odvjetnika, i do danas nije održano nijedno ročište u vezi te prometne nesreće.
Moglo bi se o Palu pisati još naveliko i naširoko, ali evo još samo nekoliko slika: Beč, Društvo Gradišćanskih Hrvata, gost je Alfred Pal iz Zagreba. Voditelj ove kulturne priredbe, Petar Tyran, pita Pala na kojem će se jeziku obratiti prisutnima: «Na materinjem» odgovorio je skidajući sako i obraćajući se prisutnima na prvorazrednom «wienerisch-njemačkom», govoreći 50-tak minuta bez ijedne zabilješke, mašući temperamentno rukama dok bi mu sijeda, bujna kosa poskakivala u ritmu govora.
Vidjeli smo se tada prije njegova povratka za Zagreb, u pratnji Bojane. Smijao se govoreći kako su zalutali na putu u Krakow, gdje se, kao mladić, također školovao.
«Promašili smo Krakow i našli se vlakom u – Auschwitzu.. Tamo je stradalo puno mojih.. Mora da je tako moralo biti, pođeš nekamo, a stigneš na neko drugo mjesto.»
AKO TI TREBA ŽIDOV, ONDA NISAM TAJ Ili drugo sjećanje na Pala:
«Pozove me osobno u stranku u osnivanju, u HDZ, dr. Franjo Tuđman, hoće mi poslati pristupnicu. Pitam ga koliko ima Srba u HDZ-u, nešto petlja i kaže kako bi mu baš trebao jedan Židov u stranci.»
«Ako ti treba Židov, onda nisam taj..» otpovrnuo mu je Alfred Pal, samo onako kako je on to znao.
A koliki je bio domoljub osvjedočio sam se te l99l. kada sam otišao u «njegov» Beč na specijalizaciju iz judaizma. Nisam se ni raspakirao u jednom skromnom hotelu u 7. Bezirku, a u Palmotićevoj l6 gdje sam radio kao tajnik Kulturnog društva «M.Š.Freiberger», i gdje je Pal otvarao slikarima izložbu za izložbom, govorio je:
«Ode on, a tek je malo zagrmilo. Pobjeguša..»
Takav je bio Pal, i siguran sam ma gdje bio, Alfred Pal govori ono što misli, ma koliko se to nekome ne dopadalo, i ma koliko to koštalo - i ma koliko znao da se do zvijezda može samo – kroz trnje.
Otišao je partizan kojeg je pojela revolucija, umjetnik koji nije napravio karijeru, Židov koji se skeptički odnosio spram B-a, ustrajan poput Sizifa, antidogmatik. Vidim ga uvijek u pokretu, živahnog poput dečka, usprkos godinama, ispod miške novine, u torbi grafički materijali…
Talmud kaže da postoje tri krune: «kruna Nauka, kruna svećenika i kruna kraljevska, ali kruna dobrog imena sve ih nadvisuje».

Kruna dobra imena pripada – Alfredu Palu.