Marketing
Lustig, Bandić,Židovi...
Ljubo R. Weiss: Lustig, Bandić i hrvatski Židovi
Očigledno nam trebaju teme za razvlačenje i treba nam neki Židov da bi se toliko nas uskomešalo zbog potpisa Branka Lustiga (rođ. lipnja 1932.) pod jednu peticiju! Istina, peticija nije bez težine, ali, evo što kaže, primjerice Goran Milić, na svom FB povodom podrške Branka Lustiga uhićenom Milanu Bandiću koji svojim potpisom, u društvu Slobodana Langa, Zdravka Tomca… tvrdi da se radi o političkom hapšenju. „Priznajem svakome pravo na vlastito mišljenje. Znatno sam restriktivniji kada se tim mišljenjem javno i poimence napadaju ljudi. Teško mi je kada se vrijeđaju 90-godišnjaci koji su preživjeli Aušvic, a onda tijekom življenja donekle prebrodili tu strašnu traumu, uspješno radili ne šireći mržnju i postali planetarno priznati dobivši dva Oscara. A užasno mi je kada takvu ljudsku veličinu koju su do jučer slavili kao moralnu vertikalu, ZBOG JEDNE REČENICE POTPORE UHAPŠENOM ČOVJEKU, razvlače po medijima razni bambusi, analfabete, iza kojih ne stoji ni mrva uspjeha, ni trenutak patnje." Zanimljivo, mnogi moji novinarski i ini kolege i kolegice oglasile su se svojim mišljenjima (Ines Sabalić, Žarko Puhovski, Denis Kuljiš, Ladislav Tomičić, ) pa je stvorena lepeza stavova koji idu od bezrezervne podrške Branku Lustigu i Milanu Bandiću do onih koji iskreno i javno pitaju da li se radi o gluposti i da li je Lustigu to trebalo. Ako bi po starom hrvatskom običaju prebrojavali mišljenja sa ljevice i mišljenja s desnice, ma kako se to nekome drugačije činilo, uzimajući u obzir i upise ispod raznih članaka na temu „Lustig – Bandić“ dojma sam da u kritici Lustigove omaške savršena je ravnoteža desnih i lijevih, možda uz napomenu da je očitovanje Tomičića (lijevog?) ipak bilo prekomjerno granatiranje Lustiga i nerazumijevanje dublje pozadine „slučaja“.
Zanimljivo je mišljenje dr. Vladimira Šalamona, koji iako trenutno u Austriji i na neki način van ovih događanja, naglašava da je Branko Lustig zaslužan građanin Hrvatske, da sudjeluje u hvale vrijednim projektima od značaja za hrvatsku i židovsku kulturu, od čega je festival filma samo jedan od njih, te da se dogodila nepromišljenost koju čovjeku sa 83 godine ne treba uzeti za zlo.
E, pa kada su se sukobila različita mišljenje za nadati se je da objekcije i moje persone mogu zanimati „širi publikum“, tim više, što obično o tzv. židovskim temama najmanje se oglašavaju oni kojih se to ponajviše tiče. Inače, Branko Lustig je isprikom dva dana nakon potpisivanja peticije postupio najispravnije objašnjavajući motive potpisivanja i moleći za tišinu nakon, i za njega, traumatičnih zbivanja.
. Cijenim Branka Lustiga kao oskarovca, njegovo djelo kao filmskog djelatnika nitko upućen u film ne dovodi u pitanje. Oscar - kipići su nedvojbeno osobna iskaznica koja nositelju omogućuje obraćanje medijima povodom raznih javnih događanja i mediji će ih rado zabilježiti, jer, eto, nešto je javno podržao (ili osporio) oskarovac! Međutim, valja postaviti pitanje da li to oskarovcu, k tome, dvostrukom, daje i pravo na političke vratolomije, tim više što će se taj potpis u purgerskoj sredini većma tumačiti - GLE, ŽIDOVI PODRŽAVAJU BANDIĆA!
PRIVATNA OSOBA - GRAĐANIN, UMJETNIK, ŽIDOVSKI AKTIVIST…
Naime, valjalo bi u temi razlikovati Branka Lustiga kao privatnu osobu -građanina, zatim Lustiga kao umjetničkog stvaratelja i treće, kao židovskog aktivistu jer promatrajući slučaj u tri dimenzije on otvara brojna pitanja javnog angažmana, i ne samo Branka Lustiga.
Dakle, građanin Lustig ima pravo potpisati bukvalno, svaku peticiju koju pokrene neka udruga ili organizacija, radilo se o zaštiti životinja, legaliziranju prostitucije, negodovanju zbog bušenja Jadrana ili pak – negiranju Holokausta. Sloboda izražavanja mišljenja pa i sloboda potpisivanja peticija jedna je od temeljnih ustavnih sloboda, ne samo u Hrvatskoj i nju, neosporno uživa i koristi, kao pravo, građanin Lustig.
Umjetnici po svojoj vokaciji, često u kontaktu s javnošću također imaju puno pravo obraćati se toj javnosti i nerijetko ga koriste književnici, slikari, glumci… sve do istaknutih sportaša, nerijetko tražeći dodatne medije za iskazivanje svojih umjetničkih talenata i sposobnosti.. Modernim rječnikom rečeno oni su i „brend“, i njihova je riječ više zamijećena nego tzv. malog čovjeka i građanina. Znaju to i organizatori raznih manifestacija i trude se oko toga da brendove imaju na svojoj strani. I sada pitanje svih pitanja: mogu li moćnici, od lokalnih preko gradonačelnika i predsjednika država (zlo)upotrebljavati nečiji brend te da li postoje osobe koje svoj brend lako daju pa čak i trguju njime? Ponavljam, ni na kraj pameti mi nije držati lekciju starini Branku Lustigu koji me podsjeća sudbinom i na mog pokojnog oca (preživjeli Auschwitza i drugih naci-logora) ali onako bratski i židovski („kao Židov Židova“) htio bih ga pitati ima li on osjećaj da je nekome nešto dužan? Pitam to i zato što se nije lako oteti dojmu da ponekad preživjeli logora žele sredini koja ih je isporučila u nacističku mašineriju smrti, ili ih nije priznavala iz tko zna kojih razloga (u selu?), nego su svoj talent, znanje i sposobnosti morali dokazivati u svijetu, potvrđivati da ih je ta sredina nepravedno izopćila, kao svojevrsno strano tijelo. Pažljivi analitičari će se sjetiti da je Branko Lustig, nakon Oscara, primio značajno odličje iz ruku dr. Franje Tuđmana, eto, da bi do današnjeg dana Tuđman u Lustigovim očima bio osjećajan čovjek koji u tami mraka kina, sjedeći pokraj njega, producenta, plače gledajući Schindlerovu listu. Isto tako Lustig, obradovan, odlazi u Glavašev Osijek i prima odlikovanje u svom rodnom gradu i ne sjećam se da išta kazuje i iskazuje – bar minimum pijeteta - spram srpskih civila koje su bile žrtve orgijanja smrti Branimirove bojne? Valja se kloniti se usporedbi bilo kojih recentnih događanja sa događanjima u Šoah, ali nisu li ti događaji bliži Holo-mustri nego – političko hapšenje Milana Bandića? Da sada opet ne otvaramo pitanje da li su deseci stranica prvog izdanja Bespuća dr. Franje Tuđmana poznati cijenjenom Branku Lustigu?
Ako se neki umjetnik navikne na svjetla reflektora, ne javlja li se ponekad i psihološki problem skloniti se sa tih svjetala? Sasvim konkretno, poznato je da je Milan Bandić bio široke ruke kada je u pitanju Festival suvremenog židovskog filma u Zagrebu (početak 2008.), preimenovan kasnije u Filmski festival tolerancije; u tom hvalevrijednom projektu Bandić i Lustig našli su zajednički interes, na zadovoljstvo i filmoljubaca ali i židovske zajednice u Hrvatskoj jer edukacije o Holokaustu (Schoah) nikada previše. No, da li bi se ta financijska sredstva našla i bez dobrohotnog Bandića gradonačelnika ili bi i svaki drugi kulturan i politički svjestan gradonačelnik Zagreba našao ta sredstva u gradskom proračunu teškom sedam milijardi kuna? Da sad opet ne otvaramo pitanje urbane rane u Praškoj 7 u Zagrebu koja tridesetak godina zjapi prazna i pored brojnih inicijativa pa i posljednje inicijative Goldstein, Šalamon – Lustig (!?) objelodanjene prošle godine sa pristojnom molbom da se konačno obnovi zagrebačka sinagoga ili počne graditi Židovski kulturni centar sa malom sinagogom i drugim, i gradu Zagrebu i hrvatskim Židovima potrebnim sadržajima. Uz prisjećanje da je upravo zagrebački gradonačelnik Ivan Werner 1941, dao nalog za rušenje jedne od najljepših sinagoga Srednje Evrope!
I tu, u relacijama poslijeratnog Zagreba i svih vlasti u 70 godina nakon oslobođenja od fašizma, valja tražiti dublje razloge sadašnjih događanja
- naime, Branko Lustig, kao i svi mi preostali Židovi Hrvatske ne bi trebali dolaziti u poziciju moljakanja sredstava za rad i djelovanje židovskih općina, udruga i organizacija, niti u poziciju ovisnosti o gradonačelnicima, Vladi ili nekim drugim državno-političkim tijelima. Može se imati razumijevanja za sadašnju besparicu, ali da li ta besparica u Zagrebu traje svih 70 godina, pa da evo, 2015. Zagreb spada u veće evropske gradove a da nema jedan jedini čestit spomenik „svojim Židovima“, stradalima u Shoah (ne računajući onaj u Dotršćini i još poneki koji tek po antifašističkom obilježju su i spomen na umorene zagrebačke Židove)? Vjerojatno Zagrebu trebaju i „Bandićeve fontane“, ali zasigurno trebaju mu i spomenik, Muzej židovstva, Židovski arhiv, glasila, obnovljeni Dom starih i nemoćnih, filmski festival posvećen židovskom filmu, većina onih židovskih institucija koje krase veliku većinu glavnih gradova Evropske zajednice, od Beča preko Berlina do Londona i Praga.
NOBLESSE OBLIGE
Tako zapravo dolazimo do poveznice Branka Lustiga kao građanina i umjetnika sa – Brankom Lustigom kao židovskim aktivistom koji je upornim objašnjavanjem vlastite sudbine ali i hrvatskih Židova, učinio nemjerljiv doprinos edukaciji o Shoah, osvješćivanju ove sredine, posebno mladih, povećavanju empatiju prema hrvatskim Židovima i nadasve, iskazujući pijetet spram židovskih žrtava, ali odbacujući krimen o hrvatskom narodu kao genocidnom. I tu se židovski aktivist Lustig, i ne samo on (Slobodan Lang, Jaša Bienenfeld i još neki) mogu naći na kliskom terenu branjenja neobranjivog – neoustaštva, sve do revidiranja povijesnih fakata.
Ukratko, NOBLESSE OBLIGE, Branku Lustigu pripadaju ne samo dva Oscara nego i zasluga da je sa Stivenom Spielbergom ( rođ.1946.) osnovao zakladu Shoah koja je sa mrežom suradnika u svijetu uspjela snimiti neprocjenjivo arhivsko blago - 54 000 svjedočanstava preživjelih Shoah, od toga stotine iz Hrvatske. Lustig ne treba ničiji patronat, ne treba mu suditi prestrogo svaku riječ, najmanje ga vrijeđati i osporavati jedno od temeljnih ljudskih prava (pravo na političko djelovanje), ali bilo bi poželjno da se ova i druga pitanja rasprave u mirnom dijalogu UNUTAR židovske zajednice.
Nakon Lustigove isprike koja je stigla u nedjelju do javnosti i koja će biti vrlo vjerojatno prihvaćena od potomaka preživjelih Holokausta, te i druge javnosti, to neće biti potrebno, ali je svojevrsna pouka svima da se u javni prostor, nabijen nervozom, ne ulazi emotivno, već racionalno. Lustigovoj uspješnosti, popularnosti i utjecaju pripadaju i određene primjerene obveze. Peticija je mogla i bez njegova potpisa, ako ga je već stavio ispod tvrdnje da se radi o političkom hapšenju, čak u asocijaciji sa progonom Židova u Shoah, obrazloženje je moglo biti vjerodostojnije i manje bombastično. Mogao je potpis uslijediti i bez kamera i ne među prvima, isto kao što bi trebalo u pravnoj državi prepustiti istragama i sudovima ustanoviti da li se iza dobrog čovjeka Bandića, koji širi dobro, nalaze i dokazivi krimeni. Jer i Hrvatskoj, ali i hrvatskim Židovima zaista je dosta manipulacija ili onoga što asocira na njih, ili pak veselih (lustig=vesel) epizoda iz svakodnevice, dok, primjerice, na stolu mi je neplaćeni račun baš za plin za veljaču, istina sa nešto dugova od ranije, na iznos od 2500 kuna!
Stalo nam je do bistrenja društvenih relacija, a ne njihova političkog, pravnog i medijskog zamućivanja.
(16.03. 2015., šira verzija
Post je objavljen 31.03.2015. u 23:21 sati.