31
četvrtak
siječanj
2019
Jednoj posebnoj majci, s ljubavlju
Dio nje je zauvijek umro onog trenutka kada je saznala da ga više nikad neće vidjeti, da mu nikad više neće moći razbarušiti kosu i čvrsto ga zagrliti, udišući njegov poznati, voljeni miris.
Tijelo je vrištalo u agoniji, sličnoj onoj kada ga je donijela na svijet, ne želeći prihvatiti izgovorene riječi koje su je poput bujice bacile u ponor strašne boli. Duša je vrisnula još gore, još strašnije, prolazeći sve do vrata pakla. Svijet je izgubio boje i pretvorio se u kovitlace očaja, nemoći, nevjerice i uvijek i ponovo nezemaljske boli, koja joj nije dozvoljavala da diše.
Mislila je da gubi razum. Mislila je da neće živa dočekati iduće jutro. Mislila je da će se probuditi i shvatiti da je samo odsanjala ružan san. Ništa se od svega toga nije desilo. Gorka, irealna stvarnost razarala je i ono malo svijesti što je prodirala u kratkim naletima kada su prestajali djelovati jaki sedativi kojima su održavali njeno tijelo da preživi i izdrži silinu najtežeg udarca koji joj je život nanio tako bešćutno.
Kasnije se sjećala malo toga. Sve je progutao kovitlac boli, koji nije jenjavao; širio se poput metastaza čitavim njenim bićem, ostavljajući je bez snage, uzimajući život iz njenih očiju. Srce je i dalje kucalo, udisala je zrak, ali to je bilo otprilike sve što je bila sposobna učiniti. Danima je pratila tek isprazni ritam svog disanja i svaki put kad bi se otvorila vrata pomislila je - vratio se kući. Sve je ovo bio samo jako ružan san. Zakoračila bi da ga dočeka i zagrli, i ruke bi joj bespomoćno klonule svaki put kad bi uvidjela da to nije on.
Dani su zamijenili tjedne, tjedni mjesece, mjeseci godine. Vrijeme nije donijelo olakšanje, i nikada ga neće donijeti. Vrijeme ju je tek naučilo disati sa spoznajom da je izgubila svoju najveću dragocjenost. Vrijeme ju je naučilo da dodirujući njegovu odjeću ili neku sitnicu zapravo grli njega. Vrijeme ju je naučilo da ga grli svojim mislima i molitvama, svojom ljubavlju koju ni ništavilo smrti ne može uništiti. S vremenom je naučila kako svakim udisajem i korakom koji učini utire put njihovom ponovnom susretu u vječnosti.
Trebalo je dugo da se nasmiješi. Osmijeh se ničim nije dao izmamiti na njeno lice. Onda je shvatila da se može smiješiti kada razmišlja o trenucima sreće koji su ostali daleko iza nje, prije onog stravičnog jutra. Razmišljajući o sreći, pomalo je uspjela vratiti i osmijeh i natruhu životnog sjaja u svoj pogled.
Najteže je biti majkom. Nositi u utrobi i donijeti na svijet biće koje neizmjerno voliš. Štititi ga, tješiti, braniti ga od sveg zla. Voljeti ga bezuvjetnom ljubavlju koja živi i onda kada nestane raspadlljivog tijela. Nositi ga u svom srcu zauvijek, jer je tamo najsigurniji. Oviti ga svake večeri i jutra svojim mislima. Okupati ga svojim bezglasnim suzama. Živjeti za trenutak kada će ga ugledati u svjetlosti, nasmiješenog i radosnog, onakvog kakav je oduvijek i bio.
komentiraj (22) * ispiši * #
30
srijeda
siječanj
2019
Telefunken
Sjećate se one priče o početku gradnje Berlinskog zida, kad Frida nije dala šljakerima da uđu u njenu bašču dok ne dođe herr inženjer, a Hansilajn je moro evakuirat kokoši i smirivat situaciju? ( Ko se ne sjeća, napisana je i objavljena 13. kolovoza, pa se malo vratite u rikverc ).
E pa nakon završetka gradnje vratili se Frida i Hansilajn doma; trebalo im neko vrijeme da se naviknu gledat kroz prozor u čudovišni zid, a skresalo im i bašču naskroz, pa je Frida puno manje obitavala u bašči i uglavnom heklala il štrikala u iščekivanju da Hansilajn doševrlja kući s posla. 31. siječnja 1971. godine ostali su ko začuđeni svatovi viješću da je proradila telefonska veza između Istočnog i Zapadnog Berlina.
- Hans, saću odma ić zvat moju vjenčanu kumu, nismo se čule devetnajst godina. Jebate ko da jedna živi u Njemačkoj a druga u najcrnjoj Africi. Kud si stavio onu teku sa brojevima? Brže traži.
- Mora bit u ladici od stolića, gdje bi bila...misliš da ima isti broj?
- Jok nema, sigurno se udala za američkog precjednika i odselila u Vašington. Jesi našo više?
Hans nosi teku, požutjelu od dugotrajnog stajanja u ladici i Frida listajućom djelatnošću kreće u potjeru za brojem.
- Eva, Eva...aha, evo je. Ajme sad kad me čuje...
Vrti Frida brojeve, čeka na konekciju i konačno se neko javlja s druge strane.
- Halo? Dobar dan, Eva ti si? Aaaaaaa krasno, jesam ti rekla da ću je dobit, blesane. Kako ko je, pa Frida je...e kuma Frida, da. Proradila veza pa da te nazovem...halo? Halo?!
Vrti Frida opet.
- Halo? Ma prekinulo nešta. Slušaj, pa šta ima kod tebe, čule smo se zadnji put prije sto godina? Molim?! Hansilajn, donesi mi stolac, ovo će potrajat.
Hansilajn neveselo vuče stolac do telefona i vraća se čitat novine. Frida mu šapće da je kum umro prije tri godine i da šta će sad reć zamajkubožju, kak će dat saučešće tri godine prekasno?
- Evo me, sjela sam. Pa primi moju iskrenu...halo? Halo?! Jebemtimater i telefonu i vezi!!!
Vrti Frida opet.
- Halo? Pa opet prekinulo nešta. Šta sam ti htjela reć, primi moju sućut. Pa kako nam nisi javila? A znam da nisu radili telefoni, al mogla si telegram poslat il nešta, barem bi Hans...halo? Halo?! Hansilajn, pa daj vidi šta je s tim telefonom, stalno prekida.
- Pa tek su danas proradili telefoni, sigurno puno ljudi zove pa je preopterećeno...
- Ma ti samo sjedi i listaj po tim novinama!!! Ruka bi ti otpala da malo prečeprkaš po tim jebenim žnorama, možda se nešta otpojilo. Gle kak neće...E sutra za ručak imaš zgledance, bezobraznik jedan.
Vrti Frida opet.
- Halo? Eva, ma prekinulo nešta, da. Mi smo dobro, jedino nam je zid prošo kroz bašču pa...kak misliš koji zid, pa Berlinski. Da. Pa iz dnevnog boravka gledam ravno u zid, a bašče skoro više ni nemam. Tak da uglavnom...halo? Halo?!
Bijesna ko ris zalupi Frida telefonom i dolazi u dnevni boravak.
- Ja više sigurno neću zvat i svoje živce gubit svaki put kad prekine. Jebala ih takva veza, baš su je krasno osposobili. Uostalom nek ona nazove, baš me zanima jel ima ona naš broj. Pravo je meni mama rekla da je ne uzimam za kumu. Zamisli ti, umro joj muž a ona meni ni bu ni mu...
Melje Frida, a Hans lista novine i misli si - o kamo puste sreće da ti je mama rekla da ni mene ne uzimaš za muža. Bar bi na miru il čito il buljio u zid.
( stari Siemens, izvor Internet )
komentiraj (21) * ispiši * #
29
utorak
siječanj
2019
Ko vježba, cijeli dan je umoran ( il nije? )
Andy Warhol bio je skroz u pravu; svako dobije svojih petnajst minuta slave. Dobro, kod nekih se tih petnajst minuta malo rastegne ko turska sapunjara pa slava potraje, a neki tek zabljesnu iz ovog il onog razloga pa se opet izgube u masi.
Evo recimo gospon kaj su ga pitali jel se cijepio protiv gripe, a on je imal za poručit da su penzići upropastili hazezeo jer ih stalno nešta boli, i zaključio izlaganje sa spominjanjem onoga iz čega smo svi izvirili na ovaj svijet jer je to jedini način za izać ( ima i carski rez, al kak to uvrstit u psovku; treba valjda reć - vježbaj, jebo te carski rez kojim te porodilo ). Znači eto odma Varteksa, dajte nam ga promptno vamo jer je nekad za seljačke bune bio naš maneken, pa baš nam je sladak i mi bi da baš on nosi naša odijela. Eto odma i ponuda s majicama sa natpisom - vježbaj, pizda ti materina. Eto i gifova s njegovim likom i riječima. Eto njega danas i na haerteu u emisiji simboličnog kodnog naziva "U zdravom tijelu zdrav duh". Navodno ima mlađu ženu pa ga i to održava vitalnim, al nisam uspjela čut kolko je mlađa jer mi je u krucijalnom momentu zazvonio mobitel. Uglavnom on je fit i oće on nosit odijela, kak on ne bi nosio kad ga već zovu ko nekadašnjeg manekena.
Ja bi za početak rekla da nema boljeg rješenja za gripu osim kuvane rakije, domaćeg špeka i puno luka ( i bijelog i crvenog ). E sad kak će on to uklopit u nošenje odijela i fotošutinge - ne znam, nek se on s tim bakće, nisam ga ja tjerala da komentira gripu; a ima sad i žvakaća i bombona, nek cmrklja da ne podavi vonjem češnjaka il rakije sve nazočne. Jedino mora pazit da ne počne vježbat u odijelu, bilo bi gadno da usljed naslikavanja počne s nogatanjem pa udari radit čučnjeve i puknu hlače, il se objesi naglavačke ko šišmiš da bi dokazo kak je fletan i u tom vješanju otkine rukav od kaputa.
Dalje bi rekla da nije uopće solidaran prema ostatku svoje populacije. Budimo realni, ima osamdesetdvije godine i začudno je da pljuje po penzićima; pa nisu svi u toj dobi u stanju napravit kolut letom s kreveta kad se ujutro ustaju, il rastegnut špagu kad trebaju nešta dohvatit sa stola. Nismo svi istog genetskog koda i životnih navika. Ne bi mu rado bit u koži ak mu zatreba pomoć nekog od tih nesposobnih penzića, jer bi mogo lako završit na vađenju kišobrana iz jednjaka a to zna bit vrlo bolno. Jedino ak ispaćena supružnica nije medicinske struke pa mu ona jurišno uspije izvadit kišobran iz abdomena.
Ne možemo druge sudit po sebi, nikada i ni po čemu. Nismo svi od istog štofa skrojeni. A ja se ode spremat ako bi mene pitalo u nekoj anketi za mišljenje o bilo čemu, da znam koju psovku upotrijebit, a sve u svrhu promocije svojih svekolikih oratorskih sposobnosti.
komentiraj (27) * ispiši * #
28
ponedjeljak
siječanj
2019
Tarapana
Za uspješnu estradnu karijeru od krucijalnog je značaja sve osim pjevanja, to smo davnih dana izapsolvirali.
Dakle, većinu ženske populacije nekak više zanima otkud pare za sve te puste korektivne mjere i zahvate, kolko je koštala neka tamo oprava ( kojom se baj d vej može prekrit tek nahtkasl, kuće pjevat zamotana ko mumija; a i čemu korektivne mjere i zahvati ako neće obuć neku prozirnjavu i razdrljke da se vidi šta se friško poriktalo ), jesu ekstenzije na glavi takve kvalitete da mogu izdržat direktan udar groma i ti detalji. Većinu muške populacije još više zanima jel taj toliki silikon na dodir tvrd il mekan, jel se može desit da u klinču od jedne nastanu tri cicke pa izgleda ko Pikasova slika, kak je moguće da se kod skakanja al nikud ne pomiču i jel bi bilo moguće recimo zaspat na tim kvrgama a da ujutro ne boli vrat. Na dobitku su jedino vodoinstalateri jer znaju šta bi sve od sanitarija mogli skrpat s tolikim silikonom.
Vrlo je bitno i s vremena na vrijeme uzvitlat prašinu, jer smo se za dobrim konjem praši. Ako zapne snimanje najfriškijih hitova i koncerti, e onda kreće stampedo sa slikama - u gaćama, bez gaća, na boku, u tlocrtu, sa prstom u ustima, sa ustima bez prsta, sa velikim razdrljkom ( za neupućene to bi bio dekolte ) il skroz bez išta, malo se namjesti ruka da se ne vidi baš sve. Eto odma na Instagramu stočetrdestosamiljada lajkova i duplo komentara. Hejteri pljuju, obožavatelji u ekstazi.
Kad i to zaškripi, eto nekog seks skandala. Kreće munjevita akcija "seksom protiv pada popularnosti"; pa ona piše ljubavniku, pa muž piše njoj, pa ljubavnik jebe majku njima oboma jer da šta seru kvake kad on zna koji broj gaća primadona nosi. Pa sijeva prepiska na sve strane, pa ni to nije dosta nego eto odma i otkrivanja muževih afera. Troše se tablete protiv živaca ( ako ne i nešta jače od njih ), situacija iz sata u sat postaje sve dramatičnija jer se više nemreš snać ko je i kad i zašto bio s kim. Tu se i akteri skandala pomalo počnu gubit, jer se više niko nemre sjetit šta je kome napiso, pa bi mogla i ljubavniku od muža stić poruka tipa - ti znaš da te beskrajno volim bez obzira na sve.I eto opet problema - ti vaki, ti naki, ti si bipsić, sram te može bit, propašću u zemlju od srama zbog obadvojice etcetera etcetera.
Kroz tjedan il dva iskrsne neki novi skandal, sve ovo nabrojano padne u zaborav jer se možda ispostavi da je ljubavnik, il muž - nebitno je - upleten u široku mrežu skandaloznog ponašanja i operira ko fantom vamotamo. Gdje stigne tu operira. Naravno ne sa silikonima, to rade samo vješti plastičari a nijedan od njih to nije. Oni su tek krajnji korisnici.
Pa da se malo podsjetimo kako izgleda normalno žensko biće koje zna pjevat, a izgleda dobro i u bijeloj platnenoj spavaćici, evo malo Annie Lennox. Bez silikona i skandala. Samo glas.
komentiraj (31) * ispiši * #
27
nedjelja
siječanj
2019
Amadeus
Jel ima neko da ne voli jest Mocart kugle? Pa mislim da ne postoji finija poslastica od toga.
Prvi ih je napravio kuhar u Salcburgu i dao im ime po kome drugom nego po slavnom Amadeusu. Mocart kugle sastoje se od kuglica marcipana obloženih nugatom od pistacija, pa se kugla stavi na drveni štap i umoči u crnu čokoladu, pa se suši i stvrdne ( štap se vadi, da ne podere foliju u koju se kugle motaju ). Godišnje se proizvede oko 1,4 milijuna Mocart kugli.
Al nisam o tom htjela pisat, Mocart kugle su proslavljena slastica, pa kad ni neko spomene genijalnog skladatelja i one mi usput padnu na pamet.
Htjela sam zapravo pisat o tome koliko teško mora bit roditelj jednog takvog vunderkinda. Ono, rodiš dijete koje sa tri godine nauči svirat čembalo. Pa mu ni to nije dosta, nego nauči note prije slova pa krene i skladat. Pa sa devet - deset godina napiše par misa i simfonija ko da čita Crvenkapicu il Snjeguljicu. Na jednom od brojnih putovanja u Italiju, ko dijete je samo jednom odslušavši u cjelini crkvenu skladbu Miserere za dva zbora (jedan zbor u pet, drugi u četiri glasa) to isto poslijepodne do posljednje note točno zapiso tu istu skladbu. Inače su note te skladbe bile pod strogo čuvanom tajnom Vatikana pa je Mocart zapravo prvi stvorio nelegalnu kopiju tih nota, zahvaljujući svom strašnom talentu.
Pa ga recimo djeca dođu zvat da se ide malo igrat - pikulat, sanjkat, žmirice, lovice, šta ja znam čega su se igrali u njegovo vrijeme; a ispaćena roditeljica samo proviri i kaže - igrajte se bez njega, eno raspisuje partituru za gudače, nije išo ni ručat. Pa obzirom da je struju izmislilo tek dvjesto godina kasnije, stalno dežuraj da ne zapali kuću sa svijećama kraj kojih se borio sa notnim crtovljem. Treba moć raspisat partituru za sve dionice za jednu simfoniju il misu, a napiso ih je more božje.
Ako neće jest ono šta se skuvalo za ručak, samo mu priprijeti - e nećeš danas ni prismrdit ni čembalu ni notama, ajde se usudi ne pojest sav poriluk iz tanjura. Al barem se nije morala brinut oće gdje razbit glavu il se podrapat u igri, predmnijevam da je samo sjedio i sklado i bavio se notama, jer ne vidim drugog načina kako bi stigo sve to iznapisat u tako kratkom vremenu.
Neshvatljivo je to nama običnim smrtnicima - bit dijete koje u sebi nosi tako moćnu, božansku glazbu i izlijeva je iz sebe poput bujice. Dok su druga djeca njegove dobi naganjala žabe il pse i skakala po lokvicama poslije kiše, vunderkind je bilježio glazbenu ostavštinu svijetu koja i danas očarava svojom bezvremenskom ljepotom. Veliki, genijalni Amadeus, rođen 27. siječnja 1756.
komentiraj (21) * ispiši * #
26
subota
siječanj
2019
Bal na vodi
Drage žene, jel i vi isto kad ste u bazenu il na moru idete u vodu ful naflajbane, ko za vjenčanje švedskog kralja? Postojane frizure bez obzira na vodu, mejkap koji se ne otapa, šljašteći osmijeh uz šljašteći badekostim? Jebate, ko da sebe gledam kad vidim Ester Vilijams kak izvodi sve te vratolomije.
Ajde šta graciozno malo hoda, pa malo pluta na nekakvoj planjki u bazenu; ajde šta pliva prsno, pliva leđno, pliva baterflaj; ajde šta roni i takva uronjena s rukama iznad vode plješće u ritmu benda koji se eto slučajno zateko uz bazen pa svira. Al kak joj pundža ostane zbetonirana i šminka nerastopljena od sve te vodurine? To mi nikad neće bit jasno. Jer ja naime ne vladam takvim vodenim vještinama. Kad zaronim pa kad izronim moja se kosa pretvara u hrpu nečega na glavi, najčešće se polijepi uz lice pa mi treba minuta - dvije da raščistim vidno polje od frizure koja ne da nije postojana nego stoji kak joj se stoji, odnosno uglavnom ne stoji. Jel treba išta pričat o maskari? Kupim skupu turbonaglovodootpornu, navodno može izdržat potapanje podmornice torpedom, i onda jel zaroniš - eto crnih kolobara oko očiju; zaroni žena, izroni rakun, šta zbog crnih mrlja oko očiju, šta zbog već spomenute frizure. O puderu ne bi uopće trebalo trošit riječi, pa to bi oko mene plivalo ko naftna mrlja samo bež boje, da prati boju tena. Ja ne znam kakav mejkap su koristili da bi naflajbali Ester i ostale plivačice, al sigurna sam da je riječ o teškim vradžbinama, jer kak drugačije objasnit da su uranjale i izranjale ko da ni nisu u vodi, znači nema da curi puder ko klaunove suze, nema da se otapa maskara, nema da kosa ide kud joj se ide.
Dalje, znate kad bi ja na daski u bazenu mogla napravit lastu, i to sa osmijehom? Nikad, pa možda ni tad. Ono, planjka pluta na vodi a njih sedam - osam ( ako ne i više ) u stavu lasta plutaju na planjkama, dok Ester pliva između njih čas leđno, čas prsno. Pa ja bi morala to vježbat na suhom par mjeseci, da u naletu manevriranja po bazenu ne udavim troje il četvero nedužnih kupača. Kolko bi vode popila tijekom tih manevara neću ni mislit. A da mi neko stavi onu kvačicu na nos i pritjera me da s tim ronjam il plivam mislim da bi kvačicu proguto; kak da dođem do zraka, usta moraju bit zatvorena da ne gutaš vodu, a nos pritisnut kvačicom? Pa za pol minute eto me plava ko šljiva, zrela za u knedle.
Kad smo već kod knedla, morale su bome cure bit vrlo oprezne s jelom prije snimanja. Pa nemreš se natrpat ko rudar i zać u vodu pa izvodit vratolomije; znači jela bez zaprške zbog izbjegavanja napuhavanja, podrigivanja i plinova ( zamislite se najest graha pa zać u vodu, eto cunamija epskih razmjera ). Predmnijevam da su il plivale gladne il sa tri pojedena lista zelene salate, da bi bile lepršave i lagane.
Da rezimiram - ovo definitivno nije za mene. Volim tešku hranu i ne volim šminku. Mene bi sa filmskog seta izbacilo u roku sekunda, mogla bi jedino donosit ručnike onima normalnima koje se znaju primjereno ponašat u vodi.
komentiraj (21) * ispiši * #
25
petak
siječanj
2019
In Memoriam Toše
Vrlo rijetki ljudi imaju sposobnost dotaknuti duše onima koji ih nikad nisu imali priliku upoznati, porazgovarati s njima i uvidjeti tko su zapravo. Još su rjeđi ljudi koji svojim osmijehom mogu rasvijetliti prostor u koji uđu. Toše Proeski je bio jedan od tih rijetkih, jedan od onih za koje misliš da ga poznaješ jer toliko ljubavi i ljepote unosi u ono što radi.
Bio je u svemu poseban. Kako uopće opisati njegov glas, savršeni instrument koji mu je dan kao dar, i koji je koristio da bi njime uistinu dotaknuo duše i živote svih ljudi koji su ga voljeli slušati? Kako opisati glas mladića koji se usudio otpjevati jednu od možda najljepših pjesama ikad napisanih, i to daleko bolje od originalnog pjevača? Tošu se može slušati uvijek, kad si radostan i kad si tužan; njegov glas oboji dan sasvim neočekivanim prekrasnim bojama, ispere tugu i zabljesne moćnom snagom koju je imao.
Kako opisati njegov osmijeh, kojim je blještao poput najsjajnije zvijezde na vedrom ljetnom nebu? Toliko iskrene radosti je bilo u tom osmijehu, toliko jednostavnosti i topline. koju je teško opisati riječima. Ponekad mi se čini da je osmijehom mogao zaustaviti oluju.
Kako opisati mladića koji je otpjevao toliko humanitarnih koncerata za djecu u dječjim domovima? Bio je UNICEF-ov veleposlanik dobre volje sa svojih dvadeset i šest godina, to dovoljno govori o njemu. Uvijek dobrota, ljudska toplina, jednostavnost i empatija za one kojima je teško.
Danas bi Toše navršio trideset i osam godina. Nažalost, napustio je svijet u stravičnim okolnostima; zauvijek se ugasio život koji je tek bio pred njim. Ostalo je sjećanje na fantastičnog pjevača, prekrasnog mladog čovjeka koji je osmijehom i dobrotom obasjavao svijet. Sada osmijehom rasvjetljava neku drugu dimenziju koju ćemo svi jednom spoznati. Glas je ostao zabilježen, i živi kroz njega. On i jest bio Glas, neponovljiv i jedinstven.
komentiraj (13) * ispiši * #
23
srijeda
siječanj
2019
Motanje / rukomet / kankan...svega ima
Oću gledat utakmicu - neću gledat utakmicu? Došla s posla, osposobila peći da gore punom parom, najela se sarme, pa se sjetila da imam svu potrebnu aparaturu za motanje cigareta. Naime, šta i ja ne bi probala motat cigarete kad se ima za kupit duvana i cigaretni papir i onaj aparatić ( daleko od toga da ne bi bilo korisnije prestat pušit, al eto zanimalo me imam li ja motoričke sposobnosti za motat cigarete ).
Skuhala i kavu, stavila kuhat neku piletinu za juhu pa donijela sve u dnevni boravak i rastrložila na stol. Eto i početka utakmice; čim je krenula Marseljeza meni pale klapne. Ja sam nekako ubijeđena da naši dečki čim čuju francusku himnu vide kraj utakmice i semafor na kojem piše bar četri gola viška na francuskoj strani. Tu ja skršila jedno petnajstak onih cigaretnih papira sa filterima, smotala jedno desetak cigareta i tu i tamo bacim oko na teve, nemrem i motat i gledat. Pa ide to našima, vode pa se malo izjednači pa opet vode. Čim pustim aparatić iz ruku Francuzima malo krene. Vidim da moram aktivno sudjelovat u hrvatskoj pobjedi, pa kršim i dalje cigaretni papir i tu i tamo uspiijem smotat neku cigaretu.
Eto i poluvremena; sjetim se da je piletina u loncu i stižem u kuhinju taman kad je ostalo za dvije šeflje vode. Brže dolijem vodu, sttavljam u peći i nazad pred teve. Tu mene već boli i kičma, nizak je stolić pa mi je teško sjedit zgrbljena ko Kvazimodo i zajebavat se sa motanjem, al šta da radim - jel se ostavim motanja eto Francuza na gol razlike. Dok god ja motam i kupim duvan po stolu i možda malo psujem rezultatska prevaga je na našoj strani.
Jedva živa dočekala da završi utakmica, majke mi moje. Malo provježbala motanje, uništila možda neznatno više cigaretnog papira neg šta je trebalo ( usljed neuvježbanih pokreta i nervoze izazvane samom pomisli da se tak moram grbit da bi naši pobijedili ). Kad je konačno odsviralo kraj na jedvite jade se ispravila, sve me bilo strah da se ni neću izravnat.
Dakle zaključak je sljedeći - kud nisam krenula sa motanjem još na utakmici sa Brazilom? Sad bi igrali u polufinalu; dobro, ja bi možda imala malo problema s kičmom, al ne može mi niko reć da polufinale svjetskog prvenstva ne vrijedi jedne novostvorene grbe na nečijim leđima. A i navježbala bi motanje malo bolje, sad bi već motala ko Kubanke šta frču one debele cigare.
Al ajde, sad barem znam da ne moram nepomično ležat na dvosjedu kad naši igraju; kad zgrbljeno sjedim onda dobiju i svjetske prvake. Šta bi tek bilo da peglam dok igraju, dobivali bi tekme sa po dvadeset razlike.
komentiraj (30) * ispiši * #
22
utorak
siječanj
2019
O magnoliji
Snijeg svojom bjelinom ovija moj kutak svijeta u čarobnu, blještavobijelu tišinu. U noćnoj tami sve postaje nestvarno i bajkovito.
Moja magnolija stara je trideset sedam godina. Pamti ruke moje majke, koja ju je posadila i radovala se njenom preobražaju u visoku skladnu ljepoticu. Dugo je godina raskošno cvjetala prekrasnim bijeloljubičastim cvjetovima, dva puta godišnje.
Ostarjela je. Pogrbilo se njeno stablo. Cvjeta vrlo malo, tek jedan ogranak zabljesne dvorište svojim cvjetovima. Ostatak njenih grana vapi u nebo svojim golim rukama. Mislim da umire.
Ne želim niti razmišljati o tome kako ću se osjećati kada se bude morala posjeći. Kad god je pogledam, ja zapravo vidim moju majku; neposlušni pramen njene guste smeđe kose koji pada na lice dok nešto radi, njene ruke koje zalijevaju magnoliju i ruže ili plijeve u vrtu, njen osmijeh kada dolazi odnekud i ugleda magnoliju u punom cvatu. Ne mogu čak ni zamisliti kako će dvorište izgledati bez njene krošnje, koju silno volim bez obzira što iz godine u godinu cvjeta sve manje.
Danas je počeo padati snijeg. Moja ulica je vrlo mirna, tek ponekad prođe neki automobil ili prolaznik. Snježna tišina time se čuje još više. Moja magnolija odjenula je bijeli kaputić i izgleda poput šumske vile. Kad god izađem na dvorište pogledam prema njoj i ne mogu se nadiviti njenom zimskom ruhu. Stoji nestvarna i tiha, kao da ne pripada ovom svijetu. U noćnoj zimskoj pustoši čeka novo proljeće; možda će donijeti novi život i cvat u njene umorne, krhke grane.
Do tada ću uživati u njenoj ovjekovječenoj ljepoti, ne razmišljajući hoću li se i koliko razočarati ako uvidim da ću zaista ostati bez nje.
( moja staričica, odjevena u snježnu haljinu )
komentiraj (25) * ispiši * #
21
ponedjeljak
siječanj
2019
Keln večeras mora pasti
Njemačka nema šta nema. Saću ja nasumce malo približit sve šta ima, čisto usporedbe radi.
Za početak, prema popisu iz dvije i sedamnajste ima skoro osamdesettri miliona stanovnika. Nas ima samo dvadeset i nešta sitno puta manje; samo Berlin ima nekih tri i pol miliona, taman zeru manje od cijele Hrvatske.
Dalje, ima Oktoberfest sa kriglama težim od mene i ženama koje u onim dindrlajn opravama nose svaka po tri krigle u rukama, znači jače su u rukama od šumskih radnika, a iznesu u tim kriglurinama - pazi sad - sedam i pol miliona litara pive na ovom divnom iventu. Šta samo po sebi znači da, kad završi Oktoberfest, mogu šakom srušit Klička da ne ustane dva dana iz nesvijesti.
Dalje, ima BMW, Mercedes, Audi, VW, Opel i pripojenjem Istočne Njemačke dobila je i Varburg i Trabant ( doista, malo zaostaju u dizajnu i kvaliteti; prvi ima najjaču dimnu performansu zvanu četri metra lima pet metara dima, a drugog malo jača krmača pojede dok si reko Brandenburška vrata, al bili su brend jer jačeg u ono vrijeme tamo nije bilo ).
Dalje, ima Lidl ( više za vas ) i fala nebesima pa se pojavio i u Hrvatskoj, pa sad i ja mogu jarit vikendom u Lidl ( više za vas ) i kupovat domaće proizvode brendirane ko "Okusi zavičaja", al i hrpu njemačkih robnih marki plus svaki tjedan eto malo španjolskih, pa portugalskih, pa grčkih, pa američkih, pa vakihnakih jestivih i nejestivih čuda. Nema šta nema u Lidlu, valjda fale samo dijelovi za avione.
Dalje, tamo izvire Dunav u Švarcvaldu ( jebemti ime, odma se sjetim one torte šta je letila u živicu kad mi se rascopalo vrhnje ) i da nema Volge bio bi najveća vodena riječna masa u Evropi.
Puno naših ljudi radi u Njemačkoj, pa kad dođu cu hauze onda upale sva četri na BMW, Mercedesu il Audiju ( Opele slabo voze ) pa najaše pred deem, bankomat, mesnicu, pekaru, dućan mješovite robe il bilo koji drugi dućan, jer tako siguro i u Njemačkoj parkiraju dok obavljaju kupovinu i dižu pare. Al sad sam skrenula s teme.
Dakle Njemačka nema šta nema. Al danas je najbitnija jedna građevina, zvana katedrala u Kelnu, visoka stopedesetsedam metara. Alzo, ima da se nakrivi ko kosi toranj u Pisi od navijanja, šta od strane dijaspore i onih koji su otišli u Keln navijat, šta od nas koji ćemo pred teve ekranima podržavat naše kauboje, uz poduzete mjere predostrožnosti tipa zamatanja produžnog kabla u deblji ručnik, ako nedajbože krene po zlu pa rezultat ne bude kak treba. Ja moram leć na dvosjed, na desni bok sa nogama na tabureu i prinijet sve rekvizite na stol ( cigarete, čips, možda limenku pive ) i nema majci micanja dok ne završi tekma.
Uz navedeno podrhtavanje kelnske katedrale usljed navijanja u dvorani i moj ukopani položaj na dvosjedu ko za staljingradske bitke pobjeda je naša i samo naša. Pa idemo je uzet.
( photo by erogag, da ko bi drugi )
komentiraj (22) * ispiši * #
20
nedjelja
siječanj
2019
Oprezno sa NaCl
Kad nisi zadovoljan salinitetom skuvanog ručka il večere, najjednostavnije se dić pa prisolit jelo. Inače riskiraš da te rođena izbode nekih tridesetpet puta nožem, i to na spavanju.
Znači, istinita priča iz Rusije. Muž stalno nabrajo i pribrajo da je jelo neslano, da ona to namjerno radi i da ga ne voli, jer da ga voli onda bi solila sukladno njegovim afinitetima prema slanoći. I to je trajalo, i trajalo, i trajalo ( tak bar tvrdi žena ). Sve dok nije osvanula njegova posljednja božemeprosti večera. Kreno on opet oko toga da je sve neslano i da nemre to jest i da onavakanaka, i to pred gostima. Pa kad je cirkus Kolorado oko jela završio i kad su se gosti povukli na spavanje, oni se nastavili svađat i tu je on nju navodno zašerafio po gubici i otišo leć, iživciran višegodišnjim nedostatkom soli. Žena pričekala da zaspi i izbola ga kuhinjskim nožem ( tridesetpet uboda, da budemo precizni ). Onda je probudila jednog od gostiju da nazove hitnu i policiju.
Drugovi iz komiteta za istrage kažu da je istragom ustanovljeno da su se i inače svađali uglavnom oko soli, šta je rezultiralo korištenjem hladnog oružja u svrhu prestanka prigovaranja i nedostatka soli u čušpajzu i mesu. Pa je neslani Rus završio u groblju, a Ruskinja u kućnom pritvoru jer imaju malo dijete pa ga treba čuvat a nema ko.
Dakle šta reći? Prvo i osnovno, dragi muškarci, ako niste zadovoljni korištenjem soli u vašem kućanstvu, držite solenku neprekidno nadohvat ruke; pa kad ugrabite jelo u tanjur uzmete solenku i utarabinjate soli već prema svom nahođenju. Bolje i to neg da vam gost zove za vaše osobno mrtvozorstvo i policijski uviđaj jer zadnjih četrnajst godina svakodnevno jamrate kak je sve neslano. Možda ne bi bilo zgorega napravit i krvne pretrage, da vidite čega vam sve od elektrolita fali, pa uz obligatnu solenku držat kraj sebe recimo i kalij, i magnezij, i štajaznamštasvene, a u cilju održavanja normalne komunikacije nad tanjurima i sprečavanja korištenja noža u neprehrambene svrhe.
Drage žene, ak već nariče i nabraja svaki jebeni dan da mu je neslano – evo jednostavnog rješenja. Pregrabite u neku manju rajglicu to šta ste već skuvale, bubnite unutra jušnu žlicu soli i poslužite uz osmijeh a la kart. Ak slučajno kaže da mu je preslano, e onda valja poduzet korake u vidu bacanja ranjglice sa presoljenim jelom kroz zatvoren prozor ( bolje i to neg mu je salit na glavu, jer ćete vi morat prat stol i pod i kupit sve šta ste zasrali tijekom intervencije, on će morat sapirat naprimjer kelj sa glave ).
Bilo bi poželjno da svi oštri predmeti budu pod lokotom čiji ključ imaju prvi susjedi i da vam noževe daju na korištenje samo za vrijeme kuvanja, a u odsustvu potencijalne žrtve nedostatka soli. Time se zapravo mogu izbjeć ovakve kataklizmične situacije, jedino su onda susjedi malo u banani jer svako tolko moraju dolazit razlokotat ladicu da odrežete šnjitu kruha i namažete djetetu Linoladu kad je gladno.
Sol zbilja zna bit zajebana.
komentiraj (17) * ispiši * #
19
subota
siječanj
2019
Neshvaćeni genij
Kad malo bolje razmislim, cijela je vojska onih koji su cijeli život radili ono šta vole i umrli neshvaćeni i neostvarenih želja da uspiju u svom naumu. Pa sukladno tome, računam da bi mogla barem posthumno imat bestselere u vidu većeg broja izdanja mojih pričuljaka, obzirom na to kolko ih već sad ima, a imam ozbiljnu namjeru pisat ih još jako dugo.
Evo naprimjer današnji slavljenik Paul Cezanne. Rodilo ga u Provansi 19. siječnja 1839., otac prvo bio šeširdžija pa se raskuražio i posto bankar, i to vrlo uspješan. Paul je studiro pravo i radio u banki kod oca, al je stalno crto i sliko i crto i sliko. Pokušavo je nešta i izlagat, al ga kritičari ismijali i isprdali, tipa - čuj majstora od kista al se razulario, eto šarotinja samo takvog, ko da nogama slika. On se duboko razočaro, vratio se doma u Provansu i dalje crto i sliko i crto i sliko. Tek kad je imo pedesetšest godina smilovo se neki trgovac slikama i organiziro mu prvu samostalnu izložbu. Povuko se skroz u atelje i samo sliko. I onda izašo iz ateljea, pokisno slikajuć u prirodi i umro od upale pluća 1906. I šta se onda dešava? Već iduće godine njegova djela ostvaruju silan uspjeh i utječu na pojavu kubizma, naglo se njegovo šarotinje pretvorilo u čudesne poteze kistom. Znači trebalo ga je nestat pa da shvate šta on uopće želi dokazat svojim malanjem. I da ne zaboravim - njegova slika "Kartaši" ima cijenu od samo dvjestopedest miliona dolara, šta je skroz ok za slikara kojeg nisu htjeli ni izlagat.
Poučena Cezanneovim primjerom ( a ima ih bogme još, kolko hoćeš ) ja više bez kišobrana ne idem ni u šupu po drva; jebi ti to, okrene kiša i pokisnem i eto situacije, a ne bi je bilo da sam ponijela spomenutu iznadglavnu alatljiku i raspečila je kad je krenulo močit. Nadalje, neću uopće nikakvim tamo kritičarima davat na uvid moja pismena; šta će meni ko ocjenjivat moje pismene uratke i pametovat da drljam gluposti? Uostalom, ak drljam - ja drljam, nekad ničim izazvana a nekad svačim izazvana. Nema da iko od veleumova dobije uvid u moje minijature pa mi soli da kak sam vakanaka, da koga zanimaju moje drljobe, da nek se naučim pisat etcetera. Pa onda kad roknem sjete se da sam zapravo neshvaćeni genij od pera. Ništa od toga.
Nemam namjeru prestat pisat, ionako sam prekasno krenula u projekt "olovkom i smijehom protiv svega". E sad...hoće li to ostat neshvaćeni amaterizam pa se razbuktat naknadno zapravo je nebitno. Bitno je da uvijek pri ruci imam kišobran i izbjegavam one koji su ubijeđeni da su oni osobno izumili sve napisano od pojave papirusa naovamo. Jer nisu.
( meni najljepši Cezanne - "Harlekin" )
komentiraj (29) * ispiši * #
18
petak
siječanj
2019
Jaje - model
Pa jel možete vi vjerovat da jedno jaje ruši sve rekorde lajkanja na Instagramu? Preko četrdesetosam miliona lajkova za fotku kokošjeg jajeta, koje je vjerojatno već pojedeno il u frižideru čeka svoj red da ga se ubije u tavicu, a vidjelo ga toliko ljudi.
Ajde da je u pitanju nojevo jaje, bar je veliko; negdje sam pročitala da jedno nojevo jaje ima skoro dvije kile. Jebate, pa to četri jaja moraš kuvat u kotlenki na dvorištu, a usput sa kuvanim jajima nahraniš cijelo susjedstvo il ima za cijele svatove za uz nareske. Jedino ne znam jel se lako gule, znate ono - jel treba čekić za razbit ljusku il ga se mora otvarat brusilicom.
Neš ti hita, fotka od jajeta. Pa kad je ikad fešta od jaj' opjevana u Nadalini, uz nabrajanje svih mogućih modulacija kulinarske obrade tog ljuskavog čuda. To je trebalo smislit, lako je uslikat jaje i nakeljit uz poruku - ajmo lajkat da vidimo oće jaje srušit Internet. I ljudi udri lajkat, ko da nikad jajeta vidjeli nisu.
Apropo jaja, jeste ikad razbili veću količinu jaja? Ono, jel vam ispalo recimo ne jedno neg pedeset komada na beton? Meni nije, al je mojoj mami; friška domaća jaja namijenjena za pečenje svatovskih kolača. Nije babac na placu imo kutije za jaja, neg ih je složila u najlonkesu, popustile ručke tijekom transporta i nasto fenomen zvan pedeset nijansi jaja u najlonu, neiskoristivih za daljnju uporabu. E to je trebalo slikat pa stavit da ljudi lajkaju, imala bi barem tristo miliona lajkova za pedeset jaja rascmuljenih u najlonu. O verbalnom deliktu koji je uslijedio na licu mjesta, pa putem nazad do placa, pa doma neću ni pisat. Pedeset jaja neslavno je okončalo u smeću, a mogla su postat planetarno popularna da je bilo Instagrama kad ih je roditeljica skršila zbog popuštanja ručki.
Šta još pametno reć o jajima? Skoro pa ništa. Jedino mi pada na pamet jedan suptilni prijevod izraza "jaja na oko" na engleski, gdje neupućeni prevoditelj kaže "eggs on the eye". Pa se barem možeš nasmijat; bolje nego piljit u fotku kokošjeg jajeta ko da gledaš Šeron Stoun u badekostimu, i to u njenim najboljim danima.
Zato treba fotkat sve i svašta; paštetu, kocke za potpalu, papir od bureka, štajaznamštasvene...nikad ne znaš jesi možda posto autor najlajkanijeg nečeg ikada. ( Da se razumijemo, mislila sam ić poslikat jaja koja ćube u mom frižideru pa ko malo ilustrirat riječi, al ko će to vadit iz frižidera, pa slagat, pa štrocat mobitelom, pa vraćat u frižider, pa još nek koje bubne na pod da moram čistit...uostalom, valjda znate kak izgleda jaje. Ak ne znate, eno na Instagramu ima fotka, brže ajte pogledat. )
komentiraj (33) * ispiši * #
17
četvrtak
siječanj
2019
Moji vremenski blizanci
Zapravo sam se trebala rodit na samu Svijećnicu ( pod uvjetom da je ispaćenoj roditeljici dobro izračunalo termin poroda ). Međutim, znate kak trudnice imaju kojekakve čudnovate prohtjeve i fiks ideje? E pa moja mama nije imala prohtjeve za jelom il ispade plača; obzirom da je tu zimu snijeg zakijačio do pasa, njoj se eto svidila ideja da razbacuje snijeg s trbuhom do zuba dok je tata bio na poslu, tijekom noći dobila trudove i rodila mene brzinom svjetlosti, 16. siječnja u 6 sati ujutro, skoro tri tjedna prije termina. Navodno je i doktor koji joj je vodio trudnoću bio osupnut kad je došo u vizitu u rodilištu i zateko je tamo, tipa - pa šta radite vi tu ( znači već onda je bilo onih koji su se čudili ko pura dreku, pa kućeš ženu pitat šta radi u rodilištu, nije sigurno došla izvadit mandule ).
Al nisam o tom htjela pričat. Htjela sam onak uzgred spomenut koji selebritiji su rođeni na isti datum, pa da znate onak bar otprilike koja je kombinatorika u igri.
Evo recimo nek prva bude Kate Moss. Pa jel može bolje, supermodel i vješalica ko što sam i sama, otpuše je malo jači vjetar; ja recimo kad jako puše posrćem i pletem nogama ko metiljava krava, pa u takvim ekstremnim vjetrovitim situacijama obično u dućanu kupim dvije dupke pune najlonkese da lakše dođem doma ( kad kažem lakše mislim na hodanje, ne na teglenje ).
Pa onda dalje Dian Fossey, to vam je ona ženica šta se borila svim silama da spasi gorile u Kongu i Ruandi, pa je ubili krivolovci. Znači i ona je imala posla sa dosta majmuna u svom životu, neznatna je razlika šta je ona svoje majmune pokušavala sačuvat a ja sam se svojih pokušavala otarasit, i obadvije smo imale onak manje - više uspjeha u svojim nastojanjima.
Pa recimo Zdenka Kovačiček, žena koja glasom još uvijek može otpuhat pola estrade, iako je dobrano zagazila u godine. Ili Hari Mata Hari ( Varešanović upisan u matičnu knjigu, ovo je bilo samo zato da se zna ko pjeva u bendu ),izvođač možda najkrvavijih šta cvilojeba, šta žiloreza ikad napisanih. Pjevanje je, uz smijeh, moj najdraži bijeg od svega. Osim toga, ko pjeva zlo ne misli.
Onda je u tom biranom društvu glavom i bradom Kabir Bedi ( za neupućene, govorimo o Sandokanu ). Ajme koji je to hit bio, to se nije propuštalo epizodu ni da kuća gori. Imala sam i album sa sličicama, on i Marijana vamo, on i Marijana tamo, pa tigrovi, pa borbe, sto čudesa samo takvih. Sve šareno i turbani na glavi, divota za gledat. ( Doista teve je bio crnobijeli, al album je imo slije u boji pa sam se čudom čudila kak Sandokan nosi te prnje šarene ko djetlić, a taki frajer; tu se recimo ne vidim, al nikako, najsumiljepše jednobojne spreme ).
Onda je tu i John Carpenter, jel uopće treba nabrajat šta je sve snimio? Haloween, Magla, Stvor, Princ tame su mi odma pali na pamet, ima on toga još ijuju. Ni tu se ne vidim, horore ne gledam jer onda nema majci ni do kuhinje otić, znači spavanje uz rasvjetna tijela popaljena ko u Betlehemu i na svaki šušanj skakanje do plafona, jer šta ak ide ubojica spreman da me rastrančira u roku sekunda. Tak da ne kužim otkud Carpenter u tom društvu, biće je njega mater prenijela pa mu naškodila mekonijska plodna voda.
Pa kad sve zbrojiš i oduzmeš - nisu loši, nimalo. Ubacila bi još recimo Bacha kad bi ikako mogla u ovu grupaciju, al nećemo se lagat, on je u siječnju još plivo mami po trbuhu i nije mu padalo na pamet doć na svijet još dva i pol mjeseca. I ja bi produžila boravak u trbuhu i ostala do proljeća da sam mogla birat, al kad je spomenuta roditeljica morala lopatat...išla sam pod mus van. Usred teške zimulje, bez mogućnosti da rođendan slavim na dvorištu u kratkim rukavima; ljepše je slavit s lopatom za snijeg.
komentiraj (35) * ispiši * #
15
utorak
siječanj
2019
Slatki eksces
Srećom sam prestara za rođendanske torte. Ko prvo, one svjećice koje se zapale prve dogorile bi do balčaka dok se upali zadnja, a ko drugo kakve sam sreće plamen bi zahvatio firange i ode kuća ko da je bilo nije. ( Dobro, budimo realni, nisam prestara za tortu, al nisam maher za složit je tako da izgleda ko milion dolara, pa onda kao - čemu je peć, to ionako niko ne jede, samo se vuče po frižideru...treba se nekad znat i snać. )
Al ajde reko da malo vidim kakve sve torte majstori rade, kadli...gle čuda, ima i ovakvih filanih ekscesa koje se metnu pred ljude prigodom rođendana, svatova i raznoraznih svečanih prigoda. Neznatno je i nakrivljena ( nadam se usljed transporta, možda je ispala na pod il tak nešta ); file bome isto slabo ima, biće onaj ko je peko pazi da se ljudi koji će je navodno pojest ne zaflekaju spomenutom filom il voćem; bočni ukrasi su fenomenalni, ne znaš jesu to neki zavijutci il štukature il šta je to. Preljeva od čokolade je malo pofalilo pa na jednom dijelu nema ništa, tu bi se recimo dao uglavit neki cvijet il lišće il štagod bilo samo da ne zjapi goli biskvit. A tek majstorski potezi zaglađivanja kreme; to je maestralno. Ovo da vidi Meri Beri ( znate je, to je onaj babac, vrhunaravni britanski slastičar ) držali bi je na intenzivnoj jedno dva tjedna, pa onda boravak u zamračenom prostoru, pa onda vrlo oprezno među ljude, bez spominjanja ičega šta ima veze sa kolačima il nedajbože tortom.
Sjećam se jedne zgode kad je frendici sin ujašio u kremšnjite koje je stavila na terasu da se stisnu, jer u frižideru nije bilo mjesta. Dijete pošlo po loptu i uskočilo usred lisnatog i žute kreme i štaubšećera; ko bi se nado slatkoj barikadi na podu od terase. Jeli su samo domaći, zaobilazeći otiske tenisica na lisnatom.
Ima jedno divno pravilo - ako ne znaš napravit, onda kupi. Dođeš ko čovjek, dobar dan - dobar dan, treba mi torta na tri kata ( il već šta ), kakvu bi vi, ja bi evo takvu, može, koštaće vas 500 kuna, daš pare i ajmo dalje. Bolje i to neg da na stol izneseš hrpu biskvita koja stoji nahero i odma podijeliš žlice pa nek jedu s tog velikog tanjura, jer je ne smiješ dirnut da se ne razleti po stolu, kućeš dozvolit da ljudi sa stolnjaka gule tortu.
Pa se proseravaš kad te pitaju za recept, kažeš - to je obiteljska tajna, recept star dvjesto godina, nemrem to nikak dat. Nek ti proklinju sve živo i mrtvo, jer torta izgleda ko da je rađena za krunidbu Luja četrnajstog ( kupovna naravno, ne tvoja; tvoju su pojele susjedine kokoši ).
( fotka je sa neta, da ne bi mislili da je meni torta pala sa stola )
komentiraj (27) * ispiši * #
14
ponedjeljak
siječanj
2019
Ubi me komentator
Da moram birat šta najviše volim makedonsko, teško bi se odlučila. Jako teško.
Ajmo prvo spomenut jela, da šta drugo. Pa ko ne voli gravče na tavče, fenomenalno jelo kojeg kad pojedeš tanjur možeš kopat u rudniku cijeli dan, pod uvjetom da ti dostavljaju vodu na kante ak se začini po propisu. Pa ajvar ( kojeg sam se nešto nakuvala u svom životu ), pa ljutenica ( koje sam se nešta manje nakuvala jer se sve mora sjeckat i gulit, pa traje i traje i nikad gotovo ), pa pečene paprike...moram prestat oko jela jer sam već večerala, a sve nabrojano jedem na kile a ne na tanjure.
Ajmo dalje sa glazbom. Moji roditelji silno su volili pjevat baš makedonske pjesme, pa mi je taj makedonski melos od ranog djetinjstva osto u uhu. Puno kasnije se pojavio Toše Proeski, prekrasan mladić koji je na svijet došao valjda samo zbog toga da pokaže kako se pjeva, i nažalost otišao vrlo tragično.
Pa recimo ohridski biseri, i oni su mi se silno sviđali sve dok nisam izgubila ogrlicu koju mi je mama donijela sa jednog izleta po Makedoniji i skoro me zadavila kad sam joj morala priopćit da je ogrlica neslavno završila; da jel nisam u stanju ni ogrlicu na vratu sačuvat, da vaka da naka, da mi nikad više ništa kupit neće.
Prebacilo me malo u makedonskom smjeru, jer sam odgledala naše rukometaše u sjajnoj partiji protiv Makedonaca. Odigrali ko da imaju malo jači trening, čak i debitanti poput pivota Šipića koji ima tek dvadeset i dvije a igra ko da je osvojio sve što se u rukometu moglo osvojit. Šegu neću ni spominjat, sanjaju ga svi protiv kojih je bio na našem golu. Moglo se čut i Raula Gonzalesa, selektora Makedonije, koji govori makedonski ko da je rođen tamo; to dovoljno govori o njemu kao čovjeku. Moglo se vidjet hrvatske i makedonske zastave i navijače izmiješane na tribinama, svako je bodrio svoje bez ijednog krivog pogleda.
Al zato mi se naš komentator krvi napio, ošlo je barem dvije kante. Da nije govorio na hrvatskom točno bi mislila da slušam komentatora televizije Skoplje. Znači naši vode sa četri, pet golova razlike, a on melje ko mahnit da su se eto Makedonci opet počeli približavat i da ima još puno do kraja i da blahablaha. Pa sam oćeš - nećeš morala poduzet korektivne mjere u vidu stišavanja tevea jer mi je digo tlak na ko zna koje vrijednosti. Pa kad je završilo dodam ton slici, a on trkelja o veličanstvenoj igri naše reprezentacije. Sve si razmišljam kak bi bilo dobro da ga RTL proda nekoj od televizija pa nek vergla šta dalje - to bolje, ko će ga istrpit do kraja prvenstva, majko moja mila. Gdje je još kraj, tek je počelo; pa moraću ić na transfuziju ak nastavi ovim ritmom ispijanja krvi, jebeš sedam Drakula šta je on sa svojim komentiranjem. A imam nula krvnu grupu, kakve sam sreće ne bi je ni imali da me malo isporave nakon ovog luđaka.
komentiraj (39) * ispiši * #
13
nedjelja
siječanj
2019
U klinču sa žirafom
Probudila me noćas žirafa. Mislim, ne prava žirafa; sanjam ja da je žirafa usred mog dvorišta i besramno glođe moju magnoliju ( čiju sam sadnicu baj d vej platila nekih dvjesto kuna ).
Tu ja pokušavam otjerat glodačicu grabljama, metlom, lopatom za snijeg. Ne doživljava me, samo trepće onim ogromnim bling - bling trepavicama i glođe li glođe. Uzimam ja svoju crvenu dormeo dekicu, ko da idem na bika, i mlatim ko bijesna. E tu se i ona zainteresirala, pa mi počela otimat deku iz ruku i u tom povuci - potegni s dekom probudim se znojna ko da sam boksala s Tajsonom.
Dignem se iz kreveta, dođem u dnevni boravak - ono dva i deset. Krasno. Zapalim jednu, odem na vece, izađem na štinge po jedno drvo za kamin ( doista oprezno, šta ja znam da nije žirafa zamakla iza živice pa vreba da mi otme i pidžamu ), stavim u kamin i vratim se leć. Ma kakvi; prevrni, okreni, zakreni, vamotamo...zaspat nikako.
Uzmem dekicu i opet u dnevni boravak; tri sata okruglo. Upalim teve, neki kaubojac ima. Prištekam se na ruter, da vidim šta znači sanjat žirafu, kad me već mrcina probudila. Pa ima svašta - negdje piše da ću se selit, negdje da ne mijenjam ništa i da uživam u životu, negdje da ću bit sretna. Ajde kad me već probudila pa da je barem dobar znak. Probavam zaspat; pa mi je vruće, pa se otkrijem pa mi je zima, pa se pokrijem pa mi je vruće. Na teveu Indijanci nadiru sve u šesnajst, gasim teve da me ne ubije neko od sukobljenih strana u pol četri ujutro.
Taman zadrijemam, eto dvije mačke pa udri jaukat po ulici Drelje ko bijesne, pa uzjebale i cucke. Ori cijelo Brezje ko da je ratno stanje. Tu sam ja budna ko zvijezda Danica, pa sam malo i prigladna; pala mi je sol pa jedem malo kobasice i kruha i zalijevam Sprajtom. Legnem petnajsti put; opet palim teve, Indijanci i dalje mlate skup sa kaubojima, konji njište, a nigdje drugdje po programima nema ništa pametno. Palim još jednu, jer sam sad već nervozna al naskroz. Pada mi šećer pa se dižem i mažem pekmez od marelica na kruh i jedem. Razmišljam šta sve trebam kupit u dućanu. Zamišljam stado ovaca kako pase i brojim vunodavajuće travopase, nebil dragi Bog dao da zaspim jer sam na rubu da se dignem i idem skuhat kavu i pit, već je petnajst do pet. Gledam ovčice kad najednom eto opet žirafe sa bling - bling trepavicama, ševrlja s onim dugačkim nogama i opet ravno prema magnoliji.
Demonstrativno se dižem, stavljam vodu na peć i idem kuhat spomenuti topli napitak. E pa nećeš me maltretirat u rođenoj kući i nabadat mi po dvorištu i glodat moje skupo plaćene nasade. Znam se ja i ustat kad vidim da al nikako više nema spavanja.
Otišla i žirafa čim je skužila da se dižem. Ne znam šta ću ak se večeras opet pojavi, jer se ne da otjerat al ničim. Moraću proguglat da vidim čeg se najviše boje.
komentiraj (22) * ispiši * #
12
subota
siječanj
2019
Dvostruki ranjenik
Davnih godina ( dakle zbilja davnih, bila sam prvi srednje ) moja se mama jezivo porezala sjekirom praveći sitno za potpalu. Tata je već nekoliko godina bio teško bolestan, brat u vojsci, a meni nije dala ni prismrdit sjekiri, jer ja sam ljevakinja i oštri predmeti bili su mi ograničeni za uporabu širokog spektra.
Znači dolazim ja doma iz škole - sve krvavo, ko da je Džek Trbosjek kasapio po kući. Krvava kvaka, krvave pločice u hodniku, krvavo sve po kupaoni...nema šta nije krvavo. Idem prema spavaćoj sobi gdje je tata ležao, i po tepisonu tragovi krvi. Sve me strah otvorit vrata. Ulazim u sobu, tata sav uspaničen, kaže - mama se strašno posjekla sjekirom i otišla je na šivanje. Odbija jest dok se ona ne vrati. Ja operem kvaku, hodnik, kupaonu, i taman počela prat tepison - eto majke roditeljice prokušanih vrlina. Sa ogromnom udlagom na kažiprstu lijeve ruke.
- Krv najbolje silazi hladnom vodom, čime to mrljaš?
- Pa stavila sam Čarlija, sići će valjda. Šta je s prstom?
- Presjekla tetivu, sašili sve i stavili mi ovo govno. Sad neću moć ništa radit.
- Pa pomoći u ti ja sve šta treba.
Ne da ona ni čut, al vrlo brzo shvaća da zbilja ništa neće moć radit s tim čudom na prstu, a i bolilo ju je ko sam vrag. Pa je oćeš - nećeš morala dopustit da pristavljam jelo kuhat, prostirem veš, ložim peć i sve ono šta ona definitivno nije mogla. Doista, hodala je ko kobac stalno za mnom i nadgledala jel sve po peesu, uz hrpe korisnih i beskorisnih savjeta, stalno ponavljajuć - ko će dočekat da mi skinu ovu skalameriju s prsta?
Strefilo se da smo imali i neke majstore, i staviće se peć komad odojka u rol, za ručak šta nama šta majstorima. Ja idem u dućan i kažem joj - ne diraj ništa s tim prstom, začas sam doma, mesu nemre ništa bit dok se vratim. Da šta ja balava pametujem, nije ni mislila ništa dirat.
Dolazim doma, nje nema. Ulazim u kuhinju, pod mastan ko sto vragova, a u rolu čujem da meso cvrči. Vidim vani da fali jedan od majstora, ova dvojica rade. Pitam - šta se desilo, kažu oni meni:
- Ma gospođa Ljubica krenula podlit malo odojak pa joj ispo pekač na nogu i sfurila si je nogu. Odvezo ju je kolega na kirurgiju.
Operem pod u kuhinji ( trodupla doza Čarlija, bilo masno ko stođavo ), ogulim i spečem krumpir, napravim salatu. Taman postavljam stol da idu ljudi jest ( a i tata i ja skupa s njima ) kad eto dvostruke ranjenice; jedva hoda, lijevo stopalo zamotano, ide bosa ko karmelićanka jer nemre ništa obut. S vrata mi kaže:
- Zamisli, radio opet onaj kirurg šta mi je skrpo prst. Kad me vidio, kaže - gospođo, toplo preporučam boravak u zamračenoj prostoriji uz puno limunade i mirovanja, vi kak ste krenuli božemeprosti nećete živi dočekat kraj tjedna. Baš njega briga šta ja imam majstore doma...jel meso dosta pečeno?
- Je, mama, već sam ga narezala. I napravila krumpir i salatu.
- Ti si rezala meso?! Šta sam ja tebi rekla za rezanje, oćeš si prst otfikarit, jel vidiš šta je mene snašlo?! Daj da vidim, gdje je meso?
Gleda, klima glavom ( u smislu - pa nije ni loše za ljevorukog rezača ), šepa se u sobu presvuć i zove me:
- Ajde mi raskopčaj šos, nemrem nikak jednom rukom.
A pekač je mogla izvuć jednom rukom i sfurit stopalo do kosti.
To je bila ona. Naprosto me htjela štititi od svega lošeg šta me moglo snać, uključujući i povrede oštrim predmetima i opekotine po kuhinji. I tako je činila sve dok je bila uz mene, sve dok je disala.
komentiraj (23) * ispiši * #
11
petak
siječanj
2019
Majci, s ljubavlju
Ovo mi je jedna od najdražih majčinih fotografija. Crno bijela je, pa se ne vidi prekrasno zelenilo njenih očiju; ja ga vidim vrlo jasno kad god pomislim na nju.
Bila je u svemu posebna, iznimna žena koja se glasno smijala, glasno pjevala i glasno plakala. Sve što je činila bilo je ravno iz srca, ona naprosto nije znala ni mogla drugačije. Sve što je govorila bilo je ravno iz duše. Ostavila mi je toliko prekrasnih uspomena, toliko trenutaka u kojima sam mogla prepoznati koliko je lijepa izvana i iznutra, bez obzira što ju je život toliko izranjavao. Nikada je nisam čula da se žali, da očajava, da govori da nešto ne može. Čak i u najtežim trenucima hodala je visoko podignute glave, kao da se smije udarcima sudbine, kao da joj želi reći - ja mogu sve podnijeti, ništa mi ne možeš.
Nikada na posao nije otišla u hlačama, uvijek u nekom zgodnom kostimu ili haljini, vrlo malo našminkana; bila mi je tako lijepa, još se sjećam njenog smeđeg zimskog kaputa koji joj je prekrasno stajao. Hodala je uspravno, za razliku od mene, kratkim i lepršavim korakom ( doista, bila je i puno niža od mene, ja i da hoću ne mogu tako hodati ). Bila sam silno ponosna na nju, na sve ono što je postigla tijekom svog života samo zato jer je bila borac, jedan od najvećih koje sam ikada upoznala.
Pekla je najfiniju mađaricu koju možete zamisliti, mislim da je imala osam ili devet kora, i uvijek ju je rezala ukoso pa sam se mogla ogrebati za one fine slatke okrajke koji nisu išli na plavi stakleni tanjur za kolače. Nedjeljom je kuhala najfinije ručkove; i sada, kad god poham meso, sjetim se njenih pohanaca, restanog krumpira i krckave kristal salate.
Bila je pravi šoumen, nikakvo slavlje ili obiteljsko okupljanje nije prošlo a da nije došla doma bez glasa i stopala naotečenih od plesanja. Bila je puna života i smijeha i radosti, unatoč i usprkos svemu.
Najteže mi pada što sam sa godinama izgubila boju njenog glasa i smijeha. Sutra će biti osamnaest godina kako je njen glas i smijeh utihnuo zauvijek. Nije utihnula ljubav koju i danas nosim u srcu za nju, nisu utihnula moja sjećanja, nije utihnulo sve dobro koje mi je pružala svakim svojim udahom. Sutra možda uspijem prizvati neku vedru priču s njom u glavnoj ulozi; danas sam preplavljena tugom jer je mogu susresti samo u sjećanjima i zagrliti samo u mislima.
komentiraj (33) * ispiši * #
10
četvrtak
siječanj
2019
Ograničen ko balkon
Jel i vi jako volite pacijente zvane kvaziintelektualci, koji dođu u određene godine i onda u nedostatku inspiracije gnoje takve gluposti da je milina jedna?
E pa jedan takav, star pedeset godina, mi je zapeo za oko velebnom izjavom da on naprosto ne može voljeti svoje vršnjakinje jer nemaju iznimna tijela; naime privlače ga isključivo dvadesetpetogodišnjakinje i to Azijatkinje. Ne smatra to rasističkim jer unutar azijske rase postoji velika raznolikost. Ne misli da će njegov verbalni proljev naškoditi prodaji njegovih knjiga, već naprotiv.
Pa ćete mi dozvolit da malo rastrančiram ovo bljezgaranje. Naime, nekoliko je mogućih teorija o razlozima ovakvog ponašanja.
Prvi je vrlo jednostavan - njegova je ispaćena roditeljica imala vrlo lagan porod, pa je samo ispo na pod i odbio se od pločice nekoliko puta, što je dovelo do toga da povremeno ima nalete blekauta gdje onda verbalno jede govna i sanjari.
Drugi je možda malo kompliciraniji - njegova je ispaćena roditeljica imala iznimno težak porod, pa je osto bez kisika i prvi put uspio reć da je gladan u četvrtom razredu osmogodišnje škole.
Treći je opet jednostavan - misli da je vrhunaravno biće zvano direktor svemira sa svojih pedeset godina. Kako ne bi bio. Dapače, ja sam sigurna da će sad dobit dve milijarde ponuda od Azijatkinja navedene dobi, koje jedva čekaju da jedan takav samo namigne pa da one brže polete e da bi ispunile sve šta mu padne na pamet.
Četvrti je opet malo kompliciraniji - dopodne mrzi sebe a popodne ostatak svijeta, jer je ušo u muški klimakterij pa ga pere svaštanešta; nemre spavat, nemre izgledat ko nekad, nemre ništa šta je mogo nekad, pa ajde sad malo će lupetat ko džigericom od plot jer će si olakšat vrijeme potrebno da jebeni klimakterij okonča.
Peti je opet jednostavan - šupalj je ko zvono od kelnske katedrale ( ako mislite zašto od kelnske, pa eto palo mi je na pamet da je kelnska katedrala ogromna pa onda i zvono nemre bit ko ono od bicikla ). Ne znam samo gdje je studiro i kak je uspio diplomirat takav pametan ,mislim kak su profesori uopće dopustili da takav briljantan um uopće gubi vrijeme na faksu, trebali su mu odma dat diplomu da ide svijetom i gnoji do unedogled.
Neću više o razlozima, ispuhala sam se pa ću samo još pripomenut da njegova ispaćena životna supatnica ima četrdesetdevet godina. Trebam li spomenut da bi, da nekom jezivom nesrećom obitava u mom životnom prostoru, za jelo trebo kušače ko rimski carevi i da bi spavo sa obadva oka otvorena?
Prvotno sam htjela stavit njegovu fotku da vidite to vrhunaravno biće, al onda sam odustala, glupost zna bit i prelazna pa da se ne zarazimo svi kolko nas ima. Radije pogledajte fotku na Facebook stranici "Nemogu", jer je on baš kako kažu ovi genijalci u tekstu - ograničen ko balkon. Nisu mogli nać prikladniji izraz, ko da su mene pitali.
komentiraj (30) * ispiši * #
09
srijeda
siječanj
2019
Hajdemo u planine
Neki dan u busu slušam ja ženicu kak priča drugoj ženici kak je eto ona vanserijski talent za skijanje i obožava snijeg i jedva čeka da se odmetne u novu avanturu na skijama.
To nema skijališta gdje je nije bilo, nije spomenula valjda samo Aspen ( šta je i razumljivo, kak ćeš do Aspena u avionu dovest stodvajstosam sarmi u manjem kotlu, vreću krumpira i kobasice osmišljene za doručak; jaja neću ni spominjat, kud s njima u vražju mater, zamotat ih u ski odijelo pa sam povadiš ljuske i spečeš kajganu za cijeli jebeni hotel ). Tu ona pelja niz najveće strmine, niko od njenih ni ne gleda ( boje se valjda za budalu ), uživa u brzini i vjetru u kosi. Pije kuvano vino pa opet na stazu; nije spomenula, pretpostavljam da iza vina slijede akrobacije sa i bez štapova, kolut letom sa ski žičare i tak. Uglavnom ona je vanserijski talent, da je samo slušaš a ne vidiš mislio bi da je Janica Kostelić od tebe na dva metra i drži motivacijski govor mladim skijašima.
Ova druga bleji u nju ko u osmo svjetsko čudo, divi se njenim vještinama pa kaže:
- Joj ja ti ne bi stala na skije da mi plate, ja sam pala sa sanjki ko dijete i otad ni blizu na snijeg, sam kad baš moram, i to hodat.
Ski ekspert odma kreće u novu ofenzivu, tu je ona vozila i one motorne sanjke, to je za nju sve pisofkejk, sam nek je na studeni i nek zaleđeni šmrklji vise iz nosa. Kaj da je pingvinka il Eskimka, smrzavaš se dok je slušaš sam kak trkelja. E onda pita ta druga:
- Ček, pa kak ćeš na skijanje ak ćeš sada morat krenut na terapije, kažeš da te boli kičma?
Ma nije to problem, ona ide malo radi kičme, nemre sjedit, boli je ( a skijat može, dapače; kad stane na skije naraste joj nova kičma s pripadajućim rezervnim dijelovima poput ruku il nogu il novih diskova ).
A ja siroče slušam i mislim si - pa kak niko ne zna kakav vrhunaravni ekspert ima kod nas za te zimske sportove. Sve si mislim bil zguglala broj Hrvatskog olimpijskog odbora pa da ženu uzmu za savjetnika il šta već, pa imali bi olimpijskih pobjednika četrdesetšest na svakoj olimpijadi; kakva Janica i njenih pet, šest medalja. Kreno bi nas i bob i hokej i klizanje i ono kad guraju nekakvi komad nečega, pa s partvišima gurmičaju ispred ( al to samo u Kanadi prakticiraju; uz ovu ženicu i taj bi sport procvjeto kod nas ).
Sebe neću uopće spominjat, jer sam antizimski i antisnježni talent. Mene da je stavit na skije ispalo bi takvo deveto svjetsko čudo da bi se nazočni promatrači oporavljali od šoka tjednima i progovorili možda nakon pola godine. A meni bi nakon pola godine valjda zarasli svi lomovi i prošle sve šljive koje bi zadobila usljed skijanja. Možda bi čak mogla počet i jest bez slamke.
komentiraj (19) * ispiši * #
07
ponedjeljak
siječanj
2019
Velike tajne malih majstora
Znate kak svi veliki kuhari objavljuju knjige recepata, koje onda razgrabe sve domaćice željne udivljenih pogleda i užitaka za nepce prilikom degustacije nekog novog jela? Imaju ih i Karapandža i Jamie Oliver i sve te kuharske veličine.
E pa dobrostivošću moje frendice Nade imam veliko zadovoljstvo predstavit vam doista skromnu i ne baš najjasniju knjižicu recepata kakvu garantirano niste imali prilike vidjet. Naime ona ju je pronašla u ladici, u komodi, pod prilično čudnim okolnostima koje nisu bitne za priču, i ostala osupnuta pročitanim uputstvima za pripravu nekih jela. Nažalost, knjižica nije obimna ko ruski klasici, al već iz prvog recepta biće vam jasno o čemu pokušavam pričat.
Riječ je o meni vrlo omraženoj prežganoj juhi.
Znači ne mogu je vidjet ni na fotki, a kamoli jest. Moj pokojni otac strašno je volio prežganu juhu, ne znam jel više sa umućenim jajima il sa kockicama preprženog kruha. Iskreno, muka me popadala kad vidim da mama reže kruh na kockice i suši ih u rolu, jer je to bio znak za alarm na najvišoj razini, kuvaće se prežgana juha pa će me se ubjeđivat da kak je to prefino i kak nisam normalna jer mi se al nikako ne jede. Pa kad unutra zakuha umućena jaja, ona šmrkljasto žuto proviruju iz juhe, a kad u tanjuru zalije prepržene kockice kruha one se tu sekundu razmoče i pretvaraju u neopisivu masu koju bi ja kao trebala s užitkom jest. Znači - prestrašno, barem meni.
Al vratimo se na knjižicu. Obično kulinarski velemajstori daju stroge naputke za količine svih namirnica u receptu. Ovdje toga ne da nema, neg nema ni u tragovima; sve je prepušteno mašti na volju. Oćeš masniju, rjeđu, bljutavu, preslanu, kakva god ti na pamet padne prežgana juha - e takvu ćeš skuhat.
Kako možete vidjet na priloženom slikovnom zapisu, izrijekom kaže:
"Stavi se u ranjglu masti na peć da se ugrije, ali se ne smije pregrijati jako mast, tada se naspe brašna i to se brašno prži dok ne požuti. Kad požuti tada se nalije vode koliko se hoće da ima juhe i utijani se peć da polako kuha."
Mišljenja sam da bi kulinarske veličine šlagiralo da vidi ovaj recept. Koliko vidim, najbitnija je peć, jer oko nje se sve i vrti; nebitno je koliko masti, koliko brašna, koliko vode ( sol se ni ne spominje ) - kolko ti paše tolko natrpaj i pazi da peć ne gori prejako jer juha mora polako kuhat. Osim soli, ni spomena od crvene paprike il jaja il kockica kruha.
Što znači da bi ja po ovom receptu dobro i prošla, morala bi samo pazit na temperaturu peći.
Pa sad zamislite kakvu maestralnu juhu po ovom naputku može skuhat neko ko nikad u životu nije vidio prežganu juhu. Za prste polizat.
( Ima još nekih ovako jednostavnih recepata, ovaj je samo za detoksikaciju iza prejedanja ovih blagdana. Ako se odlučite po ovom kuhat - neka vam nebo bude na pomoći ).
komentiraj (29) * ispiši * #
06
nedjelja
siječanj
2019
Djevojka je zelen bor nosila
E sad iza krvavih predbožićnih i prednovogodišnjih šopinga, kuvanja ko da izbija treći svjetski rat pa treba napunit police u skloništu jelom za tri godine, prejedanja odojkom, sarmom, grah salatom, raznašanja kolača kojekuda ( eto baš su mi dobro ispali pa reko da probate ), skidanja fleka svih navedenih jela sa božićnih stolnjaka, sad slijedi nemoguća misija zvana iznošenje bora iz kuće uz minimum kolateralnih žrtava.
Za ovo je nužno bit na apaurinu il popit neku dobru krušku, da imaš kirurški rad ruku. Jer dok skineš kuglice, anđele, šljašteće girlande i otpetljaš lampice spadne 50% iglica. Unatoč poduzetoj predradnji sediranja ( apaurin il žera, dođe mi na isto ),ostalih 50% spadne dok zapneš za dvosjed, stol, štokove i vrata, a sve praćeno psovkama dostojnih najžešćih kočijaša. Na dvorištu završi golo golcato drvce plus stalak, koji jedva skineš jer je bor bio zakajlan koječime sa sve četri strane da stoji ravno. Da čovjeku nije žao parketa, bilo bi ga najbolje zapalit usred kuće, al to onda zahtijeva i krečenje i gašenje nedajbože zahvaćenog namještaja.
E onda skupljaj iglice rukama, partvišom, saugerom ( to tek mrzim jer imam usisavač kojem treba čistit vrećicu pa se nabadam na iglice sve do drugog Božića ). Pa nosi jebeni kostur od bora bliže kakvom kontejneru, sveudilj moleći svevišnjeg da se ne sapleteš i ne zasmoliš ko majmun. I tak svake godine svečano obećaš da nema više toga majci, od idućeg Božića ide umjetnjača, al onda dođe to blagdansko ludilo i opet kupiš živi bor jer eto on miriši. E pa kad oćeš miris šume jel nije lakše objesit dva tri ona borića za u auto da puštaju miris borovine ( a navodno se ima i sprej ko nekadašnji Pino Silvestre pa se može umjetnjača i pošpricat svako tolko ) neg brat iglice s poda idućih mjesec dana?
Pa ponukana spoznajom da bor treba ostat in da haus puno duže neg do Tri kralja ( idealno bi bilo barem do Uskrsa, al kak da to objasnim ak nedajbože neko neupućen grune k meni pa zatekne bor s kojeg je spao i nakit i iglice i duša mu je spala, a ja u božićnom duhu i zanosu eto baš još neću van s njim, nek zgnjili u mom dnevnom boravku pa usput i parket povadim kad bor krenem iznest van ) ja htjela ostavit krucijalni komad božićnog ugođaja da obitava još nepoznat broj dana u mojoj rezidenciji.
Al onda mi je zatrebala neka stara vindjakna, koja stoji u ormaru u sobi pored čijih vrata stoji bor. Reko malo ću ga samo pomaknut da mogu tamo...e viš, to je bio početak kraja. Nagno se ko Titanik pred potonućem, par češera i dvanajst kuglica i jedna girlanda spale taj čas a bor nakrenut ko da ima 4 promila. Čuju se iglice kak onak siktavo zapinju za kuglice i padaju po parketu. Brže miči stol, diži tepih, sklanjaj dvosjed, miči sve dok se ne slamazdra na već spomenuti dvosjed pa na tepih, jer mi onda ne gine skidat iglice do pred jutro ( dobro, loše spavam, al to ne znači da trebam ležat na podu i kupit iglice u dva sata u noći ). Zapela jedno triput - dvosjed, prvi štok, drugi štok ( bez psovki, valjda bila u šoku od nagnuća ), bubnula ga na dvorište, pobrala za manju kantu iglica, usisala i šibaj ka kontejneru.
Nigdje žive duše, fala nebesima. Kad na pola puta eto nekog pametnjakovića, ulazi u auto, veli:
- Izvinite, jel bor za prodaju?
- Dapače, ček samo da skoknem kući i po onu kantu iglica pa ti i nju istresem u auto, i da se vratim po vrećicu od usisavača, da i ti spoznaš šestopedesetosam nijansi sive, ničim izazvan. Kad već pitaš.
Nije htio čekat. Upalio auto i otišo, postalo mu jasno da sam neuračunljiva od kupljenja iglica i smole.
komentiraj (15) * ispiši * #
05
subota
siječanj
2019
Sretan rođendan Snježnoj kraljici
Imala je samo dvadeset godina kada je u Salt Lake Cityu pomela svjetsku skijašku kremu i osvojila tri zlatne i jednu srebrnu olimpijsku medalju. Ne jednu, nego četiri olimpijske medalje. Skromna, jednostavna djevojka očaravajućeg osmijeha i vedrine kojoj ništa te olimpijske godine nije moglo stati na put. Tri sam puta plakala kao godina slušajući himnu dok je Janica stajala na pobjedničkom postolju, i bila sam ponosna i sretna kao da ja tamo stojim.
Koliko je truda, muke i znoja uloženo u njene uspjehe zna samo ona. Govorimo o bavljenju sportom u koji se u Hrvatskoj ali baš ništa nije ulagalo; svjetske skijaške velesile svojim su vrhunskim skijašima i skijašicama omogućavale treninge u vrhunskim uvjetima, pod ne znam ni ja kakvim balonima i čudesima, u specijalnim odijelima i sa najskupljom mogućom opremom. I onda dođe cura iz neke tamo zemljice sa četiri i pol miliona duša i pospremi u džep i njih, i balone, i opremu, i odijela. Sve uz osmijeh i riječi - dat ću sve od sebe.
Kada je postala pomoćnica ministra za sport bilo je puno pametnjakovića koji su komentirali - šta ona, pa ona nema adekvatnu stručnu spremu, pa ovakva pa onakva. Pritom su zaboravili na njene sportske zasluge, na sve ono što je postigla bez ičije pomoći i podrške. Njene medalje promovirale su Hrvatsku više od silnih dušebrižnika; njen uspjeh jedinstven je u svijetu sporta, uistinu je malo vrhunskih sportaša poput nje.
Janica danas navršava trideset i sedam godina. Želim joj sve najbolje, jer ako je itko Snježna kraljica onda je to ona. Kraljica toliko jedinstvena i skromna, toliko vedra i nasmijana, kraljica koja je u svoju domovinu donijela četiri olimpijska odličja i ostala skromna obasjana njihovim sjajem.
komentiraj (24) * ispiši * #
04
petak
siječanj
2019
Gluteus par ekselans ( za razliku od mog stanja)
Jutros se rano probudila, stavila kuhat fini poriluk sa suhom koljenicom, pa ću malo prečeprkat po fejsbuku da vidim čega sve ima, al nisam baš očekivala da ću ostat začuđena ko začuđeni svatovi.
Naime, u nekoliko sam navrata spominjala, da ne kažem pisala, da je moj gluteus naprosto nevidljiv. Ja to nemam, kraj priče. Ne moram se bojat da ću za nešta zapet i srušit pozadinom, čak i kad imam na sebi pernatu zimsku jaknu, a kamoli kad je nemam. I onda meni takvoj oglodanoj, bezgluteusnoj, izleti na stranici "Aunty Acid" koju pratim, znači izleti mi cura od dvadesetpet godina, koja ima obujam kukova - pazi sad - 182 centimetra. Meni skoro ispala šalica s kavom, ne zbog njenog gluteusa, jebe mi se za njen gluteus, neg zato šta ja nemam al baš ništa na toj stražnjoj strani. Pa ja od njenih tangi imam za sebe za jednodjelni kupaći kostim, sve me muka popala.
Pa ću ja malo pročitat da vidim šta kog vraga jede, jel to do hrane il do čega je. E sad ima tu svašta; ona zapela pa oće i oće imat najveći gluteus na svijetu, pa je malo ( dobro, malo puno ) bilo i operativnih zahvata ( potrošila nekih šezdesetpetiljada dolara na svaštanešta, eto vidite na fotkama ), al saznala sam da pojede šest kila Nutele na mjesečnoj bazi. Jel znate vi šta je šest kila Nutele? Pa ja to nisam pojela u svojih pedeset godina. A ja kuvam poriluk, jebomeporilukdamejebo. Saću prolit poriluk u vece školjku i idem u Lidl po Nutelu, i od danas kuvam samo Nutelu dok mi gluteus ne bude barem zeru veći. I sladoled jede, i picu, ne piše količinski kolko al jede. Znači i sladoled moram kuvat i picu naručivat dok ne dopizdim obadvema picerijama koje dostavljaju po mom gradiću pa mi se ne prestanu javljat na telefon. Uglavnom dnevno unosi 6000 kalorija ( normala je 2000, samo za podsjetnik ), pa ja ak mislim za života barem upola dostić njeno trenutno postignuće moram se zaozbiljno primit ovog režima prehrane, možda čak poduplat Nutelu na dvanajst kila mjesečno.
Jedino ne znam šta ću sa visinom; cura je visoka 155 centimetara, ja sam tek dvadeset centimetara viša. Jebiga, moraću otić kod ortopeda da vidim jel mi mogu otpilit malo noge i nekako to pokrpat, pa da sve bude po peesu. Znači skratit noge i kuvat Nutelu od sada do vječnosti. Bar znam u čemu sam grdno griješila do sad, ja Nutelu ne mažem ni u palaćinke.
Eto šta te snađe kad nemaš gluteus, a nema te ko posavjetovat.
( nisam uspjela stavit poveznicu sa tekstom, pa evo fotka šta se može postić sa šest kila Nutele mjesečno)
komentiraj (25) * ispiši * #
02
srijeda
siječanj
2019
Most iznad uznemirenih voda
Ako postoji mjesto na kojem se isprepliću mašta i stvarnost, onda su to Rastoke. Nigdje drugdje ne mogu zamisliti neke male vilenjake, koji prosipajući noću srebrni prah oživljavaju bajku. Male drvene kuće u kojima žive ljudi. Silna ljepota i snaga vode kojom je optočeno ovo malo seoce. Huk Evinog buka, koji je najljepši od brojnih manjih i većih kaskada.
Cijele su Rastoke satkane od bajkovitih prizora, ali ovaj drveni mostić je nešto posebno. Ne znam što je to u njemu da me toliko privlači. Uvijek se spustim do tog čarobnog mjesta, udišem ljepotu i snagu koja izbija iz svakog pa i najmanjeg kamena i puštam vodi da odnese svaku tugu. Ovdje se studenvoda Slušnice pjeni ledenomodrom bojom kakvu nigdje drugdje nisam vidjela, hučeći u zagrljaj još hladnijoj Korani. Ovdje zastanem i osluškujem sebe, onakvu kakva jesam. Razmišljam o onome što me boli ili tišti, i uvijek imam osjećaj da mi se sa duše skine silan teret. Toliko je ljepote i mira u ovom mjestu, toliko je snage u ovom malenom drvenom mostiću i studenoj vodi koja pjeni silovitom snagom ispod njegovih dasaka.
Danas sam ovdje zatekla bjelinu snijega, koji je vjerojatno tokom jutra zapršio selo. Bilo je prilično hladno, nije bilo nigdje nikoga, samo ja i staza koja vodi prema ovoj divoti. Stajala sam poprilično dugo, puštajući kao uvijek da sav teret bude odnešen snagom vode, gledajući kako se njena ledenomodra boja čvrsto isprepliće sa pjenom koja nastaje na malenoj kaskadi, prije negoli će doći do mostića. Takav mir, takav neobjašnjiv osjećaj da će sve biti kako treba nigdje drugdje ne uspijevam postići. Zato se valjda uvijek i vraćam ovdje, posebno onda kada mi treba rasterećenje.
Ovdje jasno primam poruku da se uvijek sve dešava onako kako mora biti, i da će sve biti dobro. Ovdje pronalazim i primam potrebnu energiju, ponekad toliko snažnu da je gotovo opipljiva.
Ovdje mašta postaje stvarnost i otapaju se sve tuge.
komentiraj (25) * ispiši * #
01
utorak
siječanj
2019
Doček u zatvorenom
Kak ste dočekali Novu? Na otvorenom, u zatvorenom, sriktani, u pidžami, prejedeni, na rezervi s prehrambenim artiklima?
Ja sam kvalitetno napunila želudac raznovrsnom jelskom ponudom, zalila sve sa Pipi narandžadom i onda otvorila limenku Budweisera. Pofarbala se nisam, nije mi se al nikak dalo trackat farbu na glavu jer sam već u startu znala da doček Nove ide u vidu ležanja na trosjedu, pa šta ću mrljat farbu po glavi a nikud ne idem. Sukladno neidenju, obukla sam najmidražu pidžamu i iskovrnula se pred teve sa spomenutom limenkom pive.
Pa daljinski u ruke i štrači po kanalima, šta ćeš drugo radit kad ostaneš u kući. Pa izvela Boni da obavi toalet i otvorila još jednu limenku Budweisera. Pa još štračenja po teveu i fejsbuku, da vidim ko šta direktno prenosi i otkud, da vidim šta propuštam.
E onda je već negdje oko jedanajst krenula artiljerijska priprema za nadolazeće novo ljeto - petarde koje kad opale izbiju stolariju ako je loša i pištolji koji izbacuju svekolika šljašteća čuda. A u ponoć...majko mila, ko da sam se u Bejrutu zatekla. Sa svih strana je tolko bubalo da me bilo strah ležat u rođenoj kući. Mislila sam izać van vidjet vatromet - malo morgen, pa to je bilo ko za najžešćih dana bitke za Staljingrad. Falilo je malo većih projektila, al i ovo šta se ispaljivalo bilo je za nebilivit. Tu ja pričekam da malo stane baražna paljba da izađem po drva za kamine, natrpam peći i izvalim se opet na trosjed da dovršim Budweiser kad sam ga već otvorila. I u tom dovršavanju Budweisera zaspim ko klada.
Kad je oko pola četri neko bubno mamuticu u ruševinu od nekadašnje autoradione pored mene...kad je to opalilo...kad sam ja skočila s trosjeda i glavom zapela za bor ( koji je eto ove godine zeru veći pa na trosjedu ležim ko na Jahorini, ispod borovih grana ) pa se obrušilo desetak kuglica i jedna girlanda...Ja izbezumljena, stodvadesetšest otkucaja srca u minuti, ležim u kuglicama i mislim si kak bi bilo dobro izać van i naspominjat se matere tom tamo nekom ko je žvajzno petardu pa ga natjerat da uđe unutra, vrati kuglice i girlandu na bor i pobere one iglice koje su usljed mog skoka popadale po trosjedu. Naravno da sam odustala, još da mi takav trešten pijan iskovrne cijeli bor pa da kupim šta iglice, šta kuglice danas cijeli dan. Jedva nekak zaspala ( razbudilo me vraćanje kuglica na prvobitnu poziciju i dodatno metanje u peć i provjeravanje ko je gdje dočeko baražnu paljbu i jedenje kompota od ananasa u četri ujutro, jer sam iza kompota još morala i zapalit ).
Nadam se da su vaša sačekivanja i dočekivanja ponoći bila daleko produktivnija od mojeg. Kud je pucalo ko na ruskom frontu, tud me jedan ispaljeni projektil doveo u stanje predrušenja borne instalacije. Moram poradit na tome da za idući doček odma iza ponoći odbauljam u krevet, pa makar Budweiser pila ispod popluna.
komentiraj (17) * ispiši * #
