Amadeus

Jel ima neko da ne voli jest Mocart kugle? Pa mislim da ne postoji finija poslastica od toga.

Prvi ih je napravio kuhar u Salcburgu i dao im ime po kome drugom nego po slavnom Amadeusu. Mocart kugle sastoje se od kuglica marcipana obloženih nugatom od pistacija, pa se kugla stavi na drveni štap i umoči u crnu čokoladu, pa se suši i stvrdne ( štap se vadi, da ne podere foliju u koju se kugle motaju ). Godišnje se proizvede oko 1,4 milijuna Mocart kugli.
Al nisam o tom htjela pisat, Mocart kugle su proslavljena slastica, pa kad ni neko spomene genijalnog skladatelja i one mi usput padnu na pamet.
Htjela sam zapravo pisat o tome koliko teško mora bit roditelj jednog takvog vunderkinda. Ono, rodiš dijete koje sa tri godine nauči svirat čembalo. Pa mu ni to nije dosta, nego nauči note prije slova pa krene i skladat. Pa sa devet - deset godina napiše par misa i simfonija ko da čita Crvenkapicu il Snjeguljicu. Na jednom od brojnih putovanja u Italiju, ko dijete je samo jednom odslušavši u cjelini crkvenu skladbu Miserere za dva zbora (jedan zbor u pet, drugi u četiri glasa) to isto poslijepodne do posljednje note točno zapiso tu istu skladbu. Inače su note te skladbe bile pod strogo čuvanom tajnom Vatikana pa je Mocart zapravo prvi stvorio nelegalnu kopiju tih nota, zahvaljujući svom strašnom talentu.
Pa ga recimo djeca dođu zvat da se ide malo igrat - pikulat, sanjkat, žmirice, lovice, šta ja znam čega su se igrali u njegovo vrijeme; a ispaćena roditeljica samo proviri i kaže - igrajte se bez njega, eno raspisuje partituru za gudače, nije išo ni ručat. Pa obzirom da je struju izmislilo tek dvjesto godina kasnije, stalno dežuraj da ne zapali kuću sa svijećama kraj kojih se borio sa notnim crtovljem. Treba moć raspisat partituru za sve dionice za jednu simfoniju il misu, a napiso ih je more božje.
Ako neće jest ono šta se skuvalo za ručak, samo mu priprijeti - e nećeš danas ni prismrdit ni čembalu ni notama, ajde se usudi ne pojest sav poriluk iz tanjura. Al barem se nije morala brinut oće gdje razbit glavu il se podrapat u igri, predmnijevam da je samo sjedio i sklado i bavio se notama, jer ne vidim drugog načina kako bi stigo sve to iznapisat u tako kratkom vremenu.

Neshvatljivo je to nama običnim smrtnicima - bit dijete koje u sebi nosi tako moćnu, božansku glazbu i izlijeva je iz sebe poput bujice. Dok su druga djeca njegove dobi naganjala žabe il pse i skakala po lokvicama poslije kiše, vunderkind je bilježio glazbenu ostavštinu svijetu koja i danas očarava svojom bezvremenskom ljepotom. Veliki, genijalni Amadeus, rođen 27. siječnja 1756.