Marketing
O magnoliji
Snijeg svojom bjelinom ovija moj kutak svijeta u čarobnu, blještavobijelu tišinu. U noćnoj tami sve postaje nestvarno i bajkovito.
Moja magnolija stara je trideset sedam godina. Pamti ruke moje majke, koja ju je posadila i radovala se njenom preobražaju u visoku skladnu ljepoticu. Dugo je godina raskošno cvjetala prekrasnim bijeloljubičastim cvjetovima, dva puta godišnje.
Ostarjela je. Pogrbilo se njeno stablo. Cvjeta vrlo malo, tek jedan ogranak zabljesne dvorište svojim cvjetovima. Ostatak njenih grana vapi u nebo svojim golim rukama. Mislim da umire.
Ne želim niti razmišljati o tome kako ću se osjećati kada se bude morala posjeći. Kad god je pogledam, ja zapravo vidim moju majku; neposlušni pramen njene guste smeđe kose koji pada na lice dok nešto radi, njene ruke koje zalijevaju magnoliju i ruže ili plijeve u vrtu, njen osmijeh kada dolazi odnekud i ugleda magnoliju u punom cvatu. Ne mogu čak ni zamisliti kako će dvorište izgledati bez njene krošnje, koju silno volim bez obzira što iz godine u godinu cvjeta sve manje.
Danas je počeo padati snijeg. Moja ulica je vrlo mirna, tek ponekad prođe neki automobil ili prolaznik. Snježna tišina time se čuje još više. Moja magnolija odjenula je bijeli kaputić i izgleda poput šumske vile. Kad god izađem na dvorište pogledam prema njoj i ne mogu se nadiviti njenom zimskom ruhu. Stoji nestvarna i tiha, kao da ne pripada ovom svijetu. U noćnoj zimskoj pustoši čeka novo proljeće; možda će donijeti novi život i cvat u njene umorne, krhke grane.
Do tada ću uživati u njenoj ovjekovječenoj ljepoti, ne razmišljajući hoću li se i koliko razočarati ako uvidim da ću zaista ostati bez nje.
( moja staričica, odjevena u snježnu haljinu )
Post je objavljen 22.01.2019. u 19:39 sati.