Neshvaćeni genij

Kad malo bolje razmislim, cijela je vojska onih koji su cijeli život radili ono šta vole i umrli neshvaćeni i neostvarenih želja da uspiju u svom naumu. Pa sukladno tome, računam da bi mogla barem posthumno imat bestselere u vidu većeg broja izdanja mojih pričuljaka, obzirom na to kolko ih već sad ima, a imam ozbiljnu namjeru pisat ih još jako dugo.

Evo naprimjer današnji slavljenik Paul Cezanne. Rodilo ga u Provansi 19. siječnja 1839., otac prvo bio šeširdžija pa se raskuražio i posto bankar, i to vrlo uspješan. Paul je studiro pravo i radio u banki kod oca, al je stalno crto i sliko i crto i sliko. Pokušavo je nešta i izlagat, al ga kritičari ismijali i isprdali, tipa - čuj majstora od kista al se razulario, eto šarotinja samo takvog, ko da nogama slika. On se duboko razočaro, vratio se doma u Provansu i dalje crto i sliko i crto i sliko. Tek kad je imo pedesetšest godina smilovo se neki trgovac slikama i organiziro mu prvu samostalnu izložbu. Povuko se skroz u atelje i samo sliko. I onda izašo iz ateljea, pokisno slikajuć u prirodi i umro od upale pluća 1906. I šta se onda dešava? Već iduće godine njegova djela ostvaruju silan uspjeh i utječu na pojavu kubizma, naglo se njegovo šarotinje pretvorilo u čudesne poteze kistom. Znači trebalo ga je nestat pa da shvate šta on uopće želi dokazat svojim malanjem. I da ne zaboravim - njegova slika "Kartaši" ima cijenu od samo dvjestopedest miliona dolara, šta je skroz ok za slikara kojeg nisu htjeli ni izlagat.
Poučena Cezanneovim primjerom ( a ima ih bogme još, kolko hoćeš ) ja više bez kišobrana ne idem ni u šupu po drva; jebi ti to, okrene kiša i pokisnem i eto situacije, a ne bi je bilo da sam ponijela spomenutu iznadglavnu alatljiku i raspečila je kad je krenulo močit. Nadalje, neću uopće nikakvim tamo kritičarima davat na uvid moja pismena; šta će meni ko ocjenjivat moje pismene uratke i pametovat da drljam gluposti? Uostalom, ak drljam - ja drljam, nekad ničim izazvana a nekad svačim izazvana. Nema da iko od veleumova dobije uvid u moje minijature pa mi soli da kak sam vakanaka, da koga zanimaju moje drljobe, da nek se naučim pisat etcetera. Pa onda kad roknem sjete se da sam zapravo neshvaćeni genij od pera. Ništa od toga.

Nemam namjeru prestat pisat, ionako sam prekasno krenula u projekt "olovkom i smijehom protiv svega". E sad...hoće li to ostat neshvaćeni amaterizam pa se razbuktat naknadno zapravo je nebitno. Bitno je da uvijek pri ruci imam kišobran i izbjegavam one koji su ubijeđeni da su oni osobno izumili sve napisano od pojave papirusa naovamo. Jer nisu.