Dio nje je zauvijek umro onog trenutka kada je saznala da ga više nikad neće vidjeti, da mu nikad više neće moći razbarušiti kosu i čvrsto ga zagrliti, udišući njegov poznati, voljeni miris.
Tijelo je vrištalo u agoniji, sličnoj onoj kada ga je donijela na svijet, ne želeći prihvatiti izgovorene riječi koje su je poput bujice bacile u ponor strašne boli. Duša je vrisnula još gore, još strašnije, prolazeći sve do vrata pakla. Svijet je izgubio boje i pretvorio se u kovitlace očaja, nemoći, nevjerice i uvijek i ponovo nezemaljske boli, koja joj nije dozvoljavala da diše.
Mislila je da gubi razum. Mislila je da neće živa dočekati iduće jutro. Mislila je da će se probuditi i shvatiti da je samo odsanjala ružan san. Ništa se od svega toga nije desilo. Gorka, irealna stvarnost razarala je i ono malo svijesti što je prodirala u kratkim naletima kada su prestajali djelovati jaki sedativi kojima su održavali njeno tijelo da preživi i izdrži silinu najtežeg udarca koji joj je život nanio tako bešćutno.
Kasnije se sjećala malo toga. Sve je progutao kovitlac boli, koji nije jenjavao; širio se poput metastaza čitavim njenim bićem, ostavljajući je bez snage, uzimajući život iz njenih očiju. Srce je i dalje kucalo, udisala je zrak, ali to je bilo otprilike sve što je bila sposobna učiniti. Danima je pratila tek isprazni ritam svog disanja i svaki put kad bi se otvorila vrata pomislila je - vratio se kući. Sve je ovo bio samo jako ružan san. Zakoračila bi da ga dočeka i zagrli, i ruke bi joj bespomoćno klonule svaki put kad bi uvidjela da to nije on.
Dani su zamijenili tjedne, tjedni mjesece, mjeseci godine. Vrijeme nije donijelo olakšanje, i nikada ga neće donijeti. Vrijeme ju je tek naučilo disati sa spoznajom da je izgubila svoju najveću dragocjenost. Vrijeme ju je naučilo da dodirujući njegovu odjeću ili neku sitnicu zapravo grli njega. Vrijeme ju je naučilo da ga grli svojim mislima i molitvama, svojom ljubavlju koju ni ništavilo smrti ne može uništiti. S vremenom je naučila kako svakim udisajem i korakom koji učini utire put njihovom ponovnom susretu u vječnosti.
Trebalo je dugo da se nasmiješi. Osmijeh se ničim nije dao izmamiti na njeno lice. Onda je shvatila da se može smiješiti kada razmišlja o trenucima sreće koji su ostali daleko iza nje, prije onog stravičnog jutra. Razmišljajući o sreći, pomalo je uspjela vratiti i osmijeh i natruhu životnog sjaja u svoj pogled.
Najteže je biti majkom. Nositi u utrobi i donijeti na svijet biće koje neizmjerno voliš. Štititi ga, tješiti, braniti ga od sveg zla. Voljeti ga bezuvjetnom ljubavlju koja živi i onda kada nestane raspadlljivog tijela. Nositi ga u svom srcu zauvijek, jer je tamo najsigurniji. Oviti ga svake večeri i jutra svojim mislima. Okupati ga svojim bezglasnim suzama. Živjeti za trenutak kada će ga ugledati u svjetlosti, nasmiješenog i radosnog, onakvog kakav je oduvijek i bio.
Post je objavljen 31.01.2019. u 19:19 sati.