Jednom prilikom kada smo moj otac i ja izmjenili par riječi jedno s drugim, kaže on meni: „Znaš, ona je rekla da je stalno zaljubljena.“ (za post nije bitno, tko, kada i zašto je to rekao)
Nije mene zabrinulo to što je on primjetio da je neka djevojka stalno zaljubljena. Meni je u glavi kliknulo kako ja imam taj ON/OFF efekt zaljubljivanja. Govorim o zaljubljivanju, a ne o pravoj ljubavi, ili riječi „volim“. Govorim o onom trenutnom kliknu u glavi koji je izazvao netko samo na trenutak i nakon minutu, jednog dana ili tjedna taj trenutak je jednako brzo i nestao. Možda to nije zaljubljivanje, ali definitivno je neki ON/OFF događaj.

Nečiji pogled, osmjeh, komentar, dodir, pokret, odjeća, reakcija... neopisivo puno je ON pokretača. Jednak broj ih je OFF prekidača. Doslovno značenje uzrečice „Kako došlo, tako prošlo“. Sklona sam tome, priznajem. Nije lako.

Upali mi se lampica i osjećaj je toliko jak i varljiv da, iako svjesna da je to moja boljka, uvijek mislim kako baš taj put to nije prolazno, nego nešto drugo, dublje. Za nešto drugo, dublje ipak treba puno, puno više. ON događaj samo otvara put za nešto drugo. Ako netko krivo zakorači, OFF je munjevit.

Sve je divno i bajno dok traje ON. To su oni trenuci u životu koji nas nasmijavaju, čine sretnima, zadovoljnima, poželjnima. Kada se dogodi OFF, razočarenje je jednako jako, ali u negativnom smislu. Ljudi koji prepoznaju taj osjećaj reći će možda da im je toga dosta. Oni koji ne poznaju, reći će možda da im baš to nedostaje. Ja sam toga imala previše i zaista bih htjela da prestanu. Sva moja snaga ne može podnijeti toliko ON/OFF događaja. Svaki je šok za mene i iza svakog se sve teže i teže oporavljam.

Nisam mom ocu priznala da se i ja lako zaljubljujem. Sebi još uvijek to pokušavam objasniti. Ma ne, definitivno se to ne može nazvati zaljubljivanjem. Zasljepljivanjem možda. Pronalazim bezbroj opravdanja kako ja ne spadam u tu grupu ljudi, ali upravo to mi se događa. I ne znam lijek, a željela bih se izliječiti.

Kako dođe tako prođe.
Dolasci me sve manje vesele, a prolasci sve više bole.

Kada će me već jednom netko upaliti i ostaviti me da gorim?
Zaista sam divna kad svjetlim...

... nema ništa čudnoga u tome da žene gledaju žene. Iako mnogi odmah misle na homoseksualizam jer, to je sada u modi. Ma gledanje žena po cesti nema veze s time. Ima veze s izgledom žene.

Ja zaista volim pogledati ženu na cesti koja je sređena od glave do pete, onu koja ima stila, onu koja ima dobro tijelo i onu koja sve to zajedno jako dobro nosi. Takve se odmah prepoznaju. Izdaleka.

Promotrim ih onako „muški“, od glave do pete i onda se vratim pogledom do onog dijela tijela koji ja kod sebe smatram najboljim. Čudno, ali zaista je tako. Ništa mi toliko ne privuče pažnju nego žensko dupe jer ga uspoređujem sa svojim. To mi je boljka. Imam izuzetno dobro dupe, ali je sklono „padanju“ pa ga održavam stalnim vježbama i tretmanima. Zbog toga na svakoj ženi gledam dupe i „jastučiće“ na bedrima. Moram vidjeti jel' bolja od mene ili nije. :)

Primjećujem to i kod mojih prijateljica. Istu boljku. Gledaju mene jer ja njima predstavljam uzor žene koja jako ulaže u svoje tijelo. I onda jedna hvali moje oči i umrla bi za njih. Druga pak želi moja ramena i moje ruke. Pa dobro. Treća mi kaže da imam stopala tako lijepa da bih mogla biti manekenka za sandale. Hm, to mi je bilo iznenađenje. Ali baš tim isticanjem određenih dijelova tijela pokazuju što njih najviše muči i čime su nezadovoljne. Ili su pak jako zadovoljne pa onda uživaju u tome da je netko na tom terenu slabiji od njih.

A čujte, svaka budala ima svoje veselje. I osim što sam čudna što priznam javno da gledam žene po cesti, samu sebe sam začudila jer zaista uvijek se pogled zadrži baš na onom dijelu tijela koji je kod promatrača „problematičan“ i to u smislu da smo jako zadovoljni ili jako nezadovoljni s njime. Neke možda privlače oči, nos, usta, ramena, stopala, listovi.... mene to dupe.

Da se razumijemo, gledam ja i muškarce :) i uglavnom ih skida moj pogled, nakon što ga podignu od mog dupeta :)).

Godišnji došao i prošao. Gdje si bila, što si vidjela? Ma svugdje sam bila i svašta sam vidjela. Nisam zadovoljna.

U welness-u je, osim prije opisanih problema, bilo dodatnih. K vragu, nestašica sex-a vlada kod mene. Onaj kojeg želim je u PM-u, a previše sam živčana da bih tražila drugu „žrtvu“. U potpunosti shvaćam muškarce ustvari. Nemaju vezu, nemaju stalnu partnericu u sex-u i kad stisne kriza, kao sada mene, traži bilo što samo da se isprazni. Pa mislim da sam trenutno u toj fazi. Ali, ipak moj mozak ne funkcionira tako. Ne mogu samo rastvoriti noge za prvog koji naiđe, ipak tu treba biti one fucking kemije o kojoj svi pričaju, a nitko ne zna objasniti što ustvari znači.
Ma mučilo me to na masažama. Mislim, ja volim muške masere. S njima se osjećam ugodnije. I onda, ja željna dodira i sex-a uzmem najzgodnijeg masera i kako da se opustim kada me njegove ruke diraju po cijelom tijelu. Ma moš' si misliti!!
Dobro je prošao da ga nisam zaskočila.

Dakle, nedostaje mi sex-a, a nema nikoga na vidiku koga bih željela iskoristiti. Jedino mi preostaje da nazovem Njega, ali to će biti zaista zadnji čin kada već budem toliko očajna da će mi biti svejedno ako začarani krug počne ispočetka. Ne, ne, ne. Nadam se da neću biti toliko očajna da Njega zovem.

Fuck, fali mi sex-a. I kako da se opustim i uživam? Pa to nije moguće. Sve me živcira. Pretvaram se u grintavu staru frajlu. Nešto moram poduzeti. I neka ova prokleta kiša prestane padati.

Ne znam koja korist što trošim užasno puno novaca na welness. Ja sam fizički sasvim u redu. Meni treba psihičkiwelness. Ma da, pustite te priče da bih se trebala opustiti i ne razmišljati ni o čemu, nego se prepustiti rukama (BTW savršeno zgodno i odličnog) masera, ali iz glave ne izlaze problemi.

Problema je puno i sada tek vidim da, dok radim, onda ne stignem o njima razmišljati. Povukla sam se na godšnji odmor, izabrala ovaj tip moderne psihoanalize i klinac. Razmišljam o problemima sve u šesna'est jer nemam što drugo raditi po cijele dane. Da, da, čitam, šetam, sunčam se, kupam, masiram po dva-tri puta dnevno i sve sam nervoznija.

Još jedan dokaz da za neme ne vrijedi opuštajući odmor. Meni treba aktivan odmor pun napetosti i avantura i tek onda ću se isprazniti. Ovo mi je prvi welness u životu, ali mislim da će biti i posljednji. To je zaista divno i sve stoji, oputštajuće i krasno. Lebdim nakon toga, ali to traje svega sat vremena nakon tretmana.

U klinac, a tako sam mislila da ću doći punih baterija. Neću. Mislila sam da ću isprazniti glavu od gluposti. Neću. Mislila sam da ću se naspavati. Neću. Jednostavno sam željela par dana nerada, ali to meni ne ide, pa ne ide. Ja trebam rad. Čak i kao odmor.

I što sada? Izmasirana jesam, obrađena razno raznim tretmanima i opet sam jedva dočekala blog da ispucam frustracije.

Znate što ljudi moji, nikakav welness za tijelo. Treba mi samo blog kao welness za duh.

Imam slobodnog vremena (i ja sam to izgovorila nakon dugoooooo vremena) pa razmišljam o svemu i svačemu. Ugalvnom o smislu života, rekla bih kada bih željela zvučati pametno.

No razmišljam zapravo i istini... i lažima... i o onoj često čuvenoj izjavi „Ja nikada ne lažem“ ili „Ja uvijek govorim istinu“ ili „Ja sam uvijek iskren(a)“.... i tako bih mogla u nedogled.

Je, je, to sve vrijedi za mene. Međutim, sjetih se onih pitanja u psihološkim testovima koji služe da bi se utvrdila iskrenost ili neiskrenost kandidata. Pitanja pita „Da li pereš ruke uvijek prije jela?“ ili „Jesi li ikada u životu išta ukra(o)la?“ , itd. Ne znam ih sva.

Naravno da ne perem ruke uvijek prije jela. Znam da moram i znam da želim, ali ne radim to uvijek. Razloga je mnogo.
Naravno da sam nešto ukrala u životu. Kvragu, pa makar bombom od mlađeg brata. Ali napravila sam i „teža“ djela.

Da li baš uvijek govorim istinu? Ne, naravno da ne. Ne zato što volim lagati. Nekad moram, nekad baš želim, opet je puno razloga.

Ustvari, previše ljudi koriste te izraze „nikad“ i „uvijek“. Ja više neću. Počinjem biti okrutno objektivna što znači u težem obliku nego li do sada :).
Dakle, ne, ne perem uvijek ruke prije jela.
Ukrala sam.
Lagala sam.
Prevarila sam.
Udarila sam.
Ubila sam...
kvragu... stotine mrava, muha, crva i sličnih životinjica.

Ma za sve lako, ali to laganje i ta iskrenost kod ljudi me najviše smeta. Ustvari, jako me smeta kada su svi jebeno iskreni. Moš' si misliti. A što da vam ja kažem. Ja sam iskrena (već mi to tako ide na živce slušati i govoriti), ali ja jako dobro znam lagati. Bila sam na testiranju s još 3 ljudi i pobijedila. E da, jako dobro znam lagati. Kad želim.
JA nisam UVIJEK iskrena.

Baš me zanima koliko će vremena proći dok ne dođe u modu da svi to tvrde :).
Sada sam cinična!

... no prije toga...

Ratnik svjetlosti čvrsto drži mač u svojim rukama.

On je taj koji odlučuje što će s njim učiniti, a i što neće, ni pod koju cijenu.

Ponekad mora proći trnovitim dijelom puta – primoran je odreći se nečega što mu je najdraže; tada Ratnik dobro promisli. Zapita se je li provodio volju Božju, ili ga je vodila sebičnost. Ako je odricanje doista sastavnica njegova puta, prihvatit će ga bez pogovora.

Ako je, međutim, tu žrtvu uvjetovala tuđa zloba, bit će nesmiljen u svom odgovoru.

Ratnik ima moć probosti mačem, ili oprostiti. Utječe se objema, s jednakim umijećem.

Coelho

Mjesto radnje: Draškovićeva ulica, tramvajska stanica
Vrijeme radnje: danas od 7.30 do 7.55

Čekam tramvaj u Draškovićevoj, brojeve 14 ili 8. U periodu od 7.30 do 7.55 prošle su četiri 12-ice, četiri 11-ice, tri 4-ke i dvije 8-ice. U prvu nisam mogla ući jer se nisu mogla zatvoriti vrata pa su i oni ljudi koji su bili na vratima morali izaći van da bi tramvaj krenuo. U međuvremenu je stajao i stajao i stajao na stanici i zakrčio sve ostale tramvaje koji se nisu mogli maknuti. Kad su ljudi „popadali“ van, onda je krenuo. Druga 8-ica je došla i tu sam se ugurala kako bih glumila srdelicu do svoje stanice. Nekako si ne zamišljam početak dana tako da glumim srdelicu u tramvaju. Rađe bih bila dama koja sjedi na svojoj stolici do svoje stanice.

Bemti svu energiju koju utrošim na peglanje odjeće kad se zgužvam i prije nego li dođem do firme.
Bemti onoga tko radi raspored tramvaja, a nije naučio da je od 7 do 8 rush hour i da raspored tramvaja ne može nikako biti isti kao i u ostalo doba dana.
Betmi onoga tko ne zna brojeve tramvaja pa onda broj 11 i 12 stavi na svaki drugi tramvaj, broj 8 na svaki peti, a broj 14 su danas očito zaboravili. Možda mu brojevi 11 i 12 lijepo izgledaju.

Sva sreća da dijele one besplatne novine pa ih taman pročitam dok čekam te nesretne brojeve 8 i 14.

Trening – uh bilo je odlično... udarci u vreću za boks legli su mi savršeno.
Tuširanje – fantastično... obožavam vruću vodu, onoliko vruću kolikomogu podnijeti i pustiti da teče po mom tijelu... najbolje opuštanje...

I sada nastupa njega lica i tijela... Njega? Malo sutra! Treba mi šalabahter za sve što mažem:
1. mlijeko za lice koje skida šminku i štošta s kože
2. umivanje toplom vodom laganim pokretima
3. tonik za lice koji skida ono što je ostalo nakon mlijeka za lice i umivanja
4. noćna krema za lice
5. krema za podizanje grudi
6. anticelulitna krema
7. losion za tijelo (za ostale dijelove tijela koji nisu pokriveni anticelulitnom kremom i kremom za podizanje grudi)
8. krema za stopala
9. Labelo za usne
10. krema za ruke

Mislim da to ide tim redom. Ili neki put nešto stavim prije nešto poslije, čisto da razbijem monotoniju. Dobro da me pamet još služi pa ne zamjenim stvarčice...

Da mogu psovati gore nego li psujem sada, ni to mi ne bi pomoglo. Panika!! Jebiga, znala sam da će tako biti. Znala sam jer se bliži dan kada bismo se mogli vidjeti. Prošao je onaj rok na koji je naučio da se ne treba javljati jer sam ljuta. I baš danas kada sam se napokon vratila sebi - e danas je nazvao i poslao poruku! Jebiga, jebiga, jebiga!!!!!!

Nisam se javila jer sam bila na sastanku. Jedan dio mene ne želi se javiti ni sada jer mi je dosta tog mirenja nakon mjesec dana svađe. Pun mi je klinac toga da točno zna da je danas dan kada više nisam ljuta i kada bih mogla s njime razgovarati.
Pun mi je klinac i one druge mene koja bi se sada htjela javiti jer je fina odgojena curica koja zna da na neodgovoren poziv treba odgovoriti jako ljubazno. E pa neće ići,moje drugo ja!!!!!

Pun mi je klinac njega i njegovih poziva. Sada već znam. Neću odgovoriti... pustit će me par dana... onda će se javiti češće... onda će netko od njegovih prijatelja nazvati... onda će urgirati kod mog brata... i opet će doći do mene... već cijeli scenarij znam napamet... toliko puta sam ga prošla... i svaki put sam se vratila jer me uvijek osvoji trud koji uloži da dođe do mene....

Međutim, jednako me raspizdi trud koji ulaže da ostane s njom, a samnom bude povremeno. Fuck, fuck, fuck, sva sreća da sam drugi tjedan na godišnjem i putujem van zemlje. E jebi se ti i tvoj dan i tvoj poziv i tvoje poruke.

Uhvatila me panika... uhvatila sam se telefona da nazovem neku prijateljicu, ali u panici ne mogu pronaći niti jedan broj... uhvatila sam se bloga da istresem psovke i štošta drugoga, ali mislim da će to biti privremeno....

Fuck, fuck, fuck.... makni se od mene... zašto nisam mogla imati fenomenalan dan do kraja?

Čak sam i tu bila u pravu u prošlom postu... od danas sam nova osoba - osoba koja će iskečivati poziv i hodati po ulici stalno očekujući da bih ga mogla čuti ili sresti... jer ljudi, kada naumi nešto... ne odustaje...

Nažalost, ja ga volim i kada je uporan kao magarac (a uvijek je uporan kao magarac) popustim...
Ja ću se njega riješiti onda kada se on ustvari bude htio riješiti mene...

Vjerujte, uporan je... pokazao je to puno puta do sada i na načine koji su mi bili poznati samo iz filmova...

Fuck... počinje borba... JA protiv MENE I NJEGA...

Jutros sam se probudila osjećajući se dobro. Jebiga, valjda je tri mjeseca spavanja po maksimalno 5 sati dnevno ostavilo traga kako na psihu tako i na fizičku snagu. Bila sam već luda. Sada već par dana spavam po 8 sati zdravog sna i danas, eto, po prvi put nakon 3 mjeseca, mogu reći da se osjećam dobro.

Kad se prisjetim srcedrapateljskih postova u tom periodu hvata me jeza, ali i to će se promijeniti. Drapanje srca ostavit ću za španjolske i ine sapunice, a ja ću naprijed svojim uobičajenim tempom – vedra i ponosna, nasmijana i vesela.

Oduvijek sam labilna i nervozna kada se dovoljno ne naspavam. San je nešto što jednostavno trebam. Spavam dobro uvijek, bez obzira koliko dugo, ali 8 sati sna je nešto što moram imati. Zato sam jako osjetljiva kada treba spavati pored nekoga.

Prvo moram proći fazu privikavanja na još jednu osobu u krevetu. Ako nakon par dana počnem spavati kao beba, onda je to to. Osoba je dobar partner za spavanje :). Ako hrče, stenje, gura se i ne znam što sve ne, znate u što se pretvorim nakon par dana? U zmaja koji riga vatru i na kraju ostaje sam u krevetu. Žao mi je, imam osjetljiv san i probude me zvukovi koji nisu prirodni. A hrkanje mi definitivno nije prirodan zvuk.

San zaista čini čuda. Danas sam nova osoba... ne... ne danas... od danas sam nova osoba :)

Nekad, u mlađim danima, bilo mi je jako drago kad bi me nazvao bivši dečko. To mi je bilo fora. Ostati u dobrim odnosima, čuti se s vremena na vrijeme.

Danas mi to nikako ne odgovara. Uz sve ostale emocionalne valove ne treba mi još i poziv bivšeg dečka s glupim pitanjima „Kako si?“ i „Što ima novoga?“
Nisam dobro, ali mu lažem i kažem da sam super. Nema nšta novoga – čitaj: Nemam dečka – jer mi je ovako u životu baš super i ne treba mi dečko.
Nekad sam i sama vjerovala u to što sam govorila. Danas svjesno lažem.

Sometimes
I feel that I should go and play with the thunder

Nekad sam i ja bila ta koja bi nazvala bivše i pitala ih za zdravlje. Sada mi to više ne pada na pamet. Spajalo nas je jedno razdoblje života koje je iza nas i nemamo mi više svakodnevnih dodirnih točaka o kojima bismo mogli neobavezno čavrljati uz kavu. Možemo samo pričati kako nam je bilo dobro ili loše, ali to nema smisla. Možemo pričati o tome kako nam je sada u novoj vezi ili u samovanju, ali to je bezveze. Možemo pričati o vremenu, ali to su prazne priče.

Somehow
I just don't wanna stay and wait for a wonder

Ne mogu nigdje pronaći OFF prekidač da se isključim kada poželim.

Lately I been walking
walking in circles,
watching
waiting for something


I kada bih svima njima, a posebno Njemu mogla dati do znanja da...

You think you know me, think you control me
The more you're feeling right, the more you're going wrong
Don't say you got me, you don't know anything about me
The more you make me weak the more I'm getting strong

The more you make me weak the more I'm getting strong

Vjerujem u to…

Izbacila sam puno nečištoće van iz sebe!

Ustvari, temeljito sam očistila stan, ali imam osjećaj da sam i iz sebe izbacila mnoštvo toga prljavoga. Sve staro i neupotrebljivo otišlo je u smeće. Stan je razmješten, slike su promijenile svoja mjesta.

Definitivno mi je trebalo veliko spremanje. Proljetno ili ljetno, svejedno, ali mi je trebalo.
Sada se osjećam kao nova. Još samo da popeglam hrpetinu odjeće i to je to. Sutra je novi radni tjedan, a ja, iako mrtva umorna, jedva čekam da započne.

Željela bih da i svoje srce mogu tako očistiti. Malo ga izvaditi, uzeti mekanu četkicu i izčetkati sve što je ostalo u njemu, a ne bi trebalo biti na tom mjestu. Kad ti to bilo tako lako! :)

Moram prepustiti vremenu da napravi čistku u mom srcu. A mislim da će trajati. Prošlo je tek mjesec i par dana od prekida s Njim, ali još uvijek je kao da je bilo jučer. Uh, što to vrijeme sporo prolazi. Ustvari stoji!! Ne mogu ga pokrenuti da prohuja i da se jedan dan probudim čista od Njega.

Moram čekati, a najviše na svijetu mrzim čekati!

Prošla je zbrka i davež... napokon mir, tišina, kavica, sokić, blog i pražnjenje frustracija...

Kad me pitaju kakvog muškarca želim pored sebe, počnem razmišljati i mogla bih nabrojati ono što želim. Međutim, bilo bi mi lakše da me pitaju kakvog ne želim pored sebe. Ja zaista imam veliki prag tolerancije i mogu se navići na neke stvari. Ono na što se ne mogu, neću i ne želim navići je davež i kontrola. Ne mislim na kontrolu tipa da mi netko pokuša zabraniti neke stvari i stalno propitkuje gdje sam i s kim sam. To a priori ne podnosim i ne dopuštam. Govorim o davežu koji hoće 30 sati dnevno provoditi sa mnom. E pa ne ide. Ja u fazi najveće ljubavi i najbolje veze moram imati prostor za disanje i nikako ne želim 30 sati dnevno provoditi s osobom koju volim. Ne mogu. Trebam svoj prostor, svoje vrijeme za sebe.
Meni to treba kao i zrak koji udišem. Promjena ambijenta, upoznavanje novih ljudi, druge teme za razgovor. Pod upoznavanjem novih ljudi mislim samo kao nove kontakte, a ne potencijalno nove partnere za vezu.

Strijelac sam. To mi je u krvi. Volim sve novo iako volim i ono što imam. Ustvari, ne znam to dobro objasniti, ali poanta je da u novim sredinama ne želim provoditi vrijeme na jednak način kako ga provodim doma. U novim sredinama i s novim ljudima otkrivat ću nove stvari. Za ono postojeće uvijek ima vremena kad se vratim doma. Koliko god ja čudno izgledam većini ljudi zbog toga, oni meni čudno izgledaju ako žive drugačije. As simple as that!

Možda je najjednostavnije reći da me najviše mogu „imati“ oni ljudi koji mi daju slobodu i zraka. Ako me počnu „daviti“, bez obzira na svu ljubav ovog svijeta koju osjećam prema njima, oni mi postaju najmrži neprijatelji i prekid je neminovan.

Trenutno sam u fazi da bih pucala...

Mrzim ga i ide mi na živce...

Ma ako išta mrzim to je kada mi ljudi rade slijedeće:
- ovise o meni kao mladi mačić o svojoj mami mački
- prate me u stopu jer sami ne znaju funkcionirati
- hodaju pola metra iza mene
- stoje pola metra ispred mene i gledaju u mene
- zovu me za svaku fucking sitnicu
- nisu samostalni ni u čemu
- ne znaju bez mene ići na doručak, ručak, večeru
- smiju se kad treba i kad ne treba
- provode sa mnom svo vrijeme osim spavanja

A JA NA TO SVE LUDIM!!!!!!!!!!

Ja želim svoje vrijeme za sebe. Ja ne želim da mi netko kaska za vratom kao pudlica. Ne želim imati brigu oko odrasle osobe koja je toliko nesposobna da ne želi kontaktirati ni sa kim osim sa mnom. Čovječe, get a life. Pusti me da funkcioniram sama i s drugim ljudima. Makni se od mene. Ne dodiruj me. Ne pokušavaj mi pomoći. Ne štiti me ni od čega. Makni se od mene.

Pucam po šavu već dva dana. Dva fucking dana imam pudlicu u obliku čovjeka pored sebe i već sam toliko iživcirana da sam popizdila i rekla da me ne gleda, ne dira, ne spominje moje ime i ne priča. Nije skužio. E jebiga...

Mrzim, mrzim, mrzim pudlice u bilo koje obliku. Mrzim kada se netko uhvati mojih skuta i ne pušta kao djete. Pa jebote, ja trebam svoj prostor. Ja hoću raditi što ja želim, a ne voditi brigu o pudlici.

Ne mogu opisati frustraciju..... sve što je pred par tjedana izgledalo super jer je bilo nenametljivo, sada je nametljivo toliko da ga više ne želim u svojoj blizini...

Jedva čekam mir svog doma i urnebes svog posla... i da se riješim pudlice...

Što da kažem? Povratila sam se iz mrtvih i opet sam zmija od žene koja samo čeka svoju žrtvu. Ili crna udovica, može se reći. To znači da sam osjećaje uspjela staviti pod kontrolu, sakriti ih ispod nekog pokrivača. To znači da od danas muškarce zavađam s ciljem da ih navučem da me požele i onda ih jednostavno – ostavim.

O da! I mi žene to znamo raditi. Uvijek sam se čudila svojoj sposobnosti da, kada bol postane dovoljno jaka, zaboravim na osjećaje... oni nestanu i transformiram se u ... nešto...

Počinje već i ljeto, sezona lova reki bi muškarci... sezona lova rekle bi i žene... ooo, posve je jednako... ima nas na obje strane.... koketiramo, zavodimo, probamo, ugrizemo, prožvaćemo i ispljunemo.

Nije to ništa čudno. Dosta mi je pisanja o mojoj dobroj strani i mojoj boli. Hoću pisati o mojoj crnoj strani, o mom zlom licu, o mom lošem karakteru. I kao tema dizajna mog posta, uzdižem se iz boli i pepela, uzdižem se, udišem i krećem u lov. Yessssss....

Muškarci moji, biti žrtva ili lovina? Hm, za žrtvu sam prejaka, za lovinu sam preslaba. Prokleta sam zlatna sredina koja je svima predivna, a nikome dovoljno dobra. No imam tu ružnu crtu praviti se jača nego li stvarno jesam. Vi imate tu ružnu crtu da ne vidite dalje od ljušture. Čast izuzecima.
Takve trebam da mi uljepšaju ljeto. One koji ne vide dalje od omota, one koji padaju na djevojke koje "umiru" za njima i ne vide da su samo brižni iskorišteni.

Uvijek govorim da su žene zmije. Samo one to teško priznaju. No, i o ružnoj strani karaktera treba pisati. I nju treba priznati. Nismo svi anđeli koji pate. Ima nas i vragova koji uživaju u patnji drugih. Ako sam nekoga razočarala, nije me briga danas. Možda me neće biti briga ni koji drugi dan.

Možete li zaista pogledati u svoju ružnu stranu karaktera i nabrojati loše stvari koje ste učinili iz bilo kojeg razloga? Ja mogu. Vrlo jednostavno. I ne skrivam tu svoju lošu stranu. Što je najzanimljivije, što si gori, više je naivaca koji se bacaju pred noge ne bi li dokazali da su macho muškarci. O lako ih je uloviti. Teško je osjećaje sakriti. Hard, but practice makes you perfect!!

Jedan današnji razgovor uspio me otrijezniti. Hvala ti moja Riječanko :). Ta pokvarena priroda čovjeka nadjača onu dobru stranu o kojoj nitko ne govori. Mi se te strane ne bojimo. Priznajemo je i s njome živimo. Dobro? Naravno!

Kod mene nema sivog područja. Crno je ili bijelo. Crno je prošlo, ostalo je iza mene nakon velikog broja dana. Teške depresije. Bijelo je danas zasjalo i bacila sam udicu. A ribica je lijepo zagrizla. B(l)ože, što je lako!!

Što da vam kažem? Imam crnu stranu koju ne skrivam. Crnu dušu ispod plave kosice i zelenih očiju, ispod nevinosti. Prizanjem tu crnu stranu i ne sramim se nje. Naprotiv, volim kad izađe van iz mene. Mojoj crnoj strani posvećene su ove riječi.

Mislim da borba Ri vs. Lady počinje :) Biti će zanimljiva borba, a i mene samu zanima koja će dobiti... :) Zaista je lijep ovaj život :)

There's nothing left to try
There's no place left to hide
There's no greater power
Than the power of goodbye

There's nothing left to lose
There's no more heart to bruise
There's no greater power than the power of goodbye
Learn to say goodbye
I yearn to say goodbye

Svašta su me učili u životu. Učili su me kako biti dobra i slušati. Učili su me kako varati i lagati. Učili su me kako biti svetica i kurva, kako praštati, i kako proklinjati. Učili su me kako pomagati, kako uzimati i svoje i tuđe. Učili su me kako voljeti i kako patiti... kako usrećiti i unesrećiti bilo koga.... sve su me učili.

Učili su me da uvijek budem velika. Kada gledam u oči i govorim istinu... kada lažem lažova... uvijek su me učili da budem velika... da držim glavu visoko gore... da gledam u oči onoga kome govorim istinu... da se ispričam onome koga sam lagala, da prihvatim ruku onih koji su me provrijedili... da nagradim one koji su me ponizili... a bilo je svakakvih...

Još uvijek sam velika... jesam... ne dam se smesti... učili su me da to nije dobro. Nikada ne pokazati slabost, nikada ne reći da boli, nikada ne reći da si tužan, nikada ne reći da si povrijeđen, ljudi to vole iskoristiti...

Dala sam se navući na tanak led... učili su me da ljudi to rade... kada osjete da mogu... navlače na tanak led. Jesam, dala sam se... boli... patim... čuvam u sebi...

Ali bila sam velika danas... opet hrabra za oboje... opet progutala svu bol... opet sredila račune tako da osoba ode sigurna u svoju odluku... da misli da je napravila pravi korak.... da misli da sam hladna kučka kojoj je to bila igra... da ode...

Učili su me da budem velika, ali nikada nisu rekli da su veliki ljudi nesretni...

A što drugo velika osoba može reći nego... budi sretan dragi moj... uvijek ću se smijati kad te vidim...

Učili su me da budem velika.... ali to uvijek znači bol...

Budi sretan dragi moj...

...i ništa.

Par dana odmora od svega, ali ne i od svih. Udahnula duboko jako puno puta, zatvorila oči, maštala, gledala stvari realno, ma kako god.... vrlo jednostavno moram sebi priznati (a to je zaista nemoguće)... uhvatila me depresija.

Ne mogu izdvojiti jedan događaj koji je na to utjecao. Ni posao, ni ljubav, ni financije, ni proljeće, ni kišu, ni sunce... apsolutno ništa... jednostavno spoj svega toga izazvao je kod mene kratki spoj... koji traje i traje...

Nije stvar samo moje situacije, ljudi do kojih mi je stalo pate iz raznih razloga... netko zbog posla, netko zbog ljubavi, netko zbog besparice, netko zbog zdravlja i danima, zaista danima, nisam ni od koga čula dobre vijesti. To me najviše pogađa. Svima je loše razdoblje.

Od sutra počinjem planirati kamo ću na put... ali ne službeni... hoću put u privatnom aranžmanu. To će me izvući iz ovog bestežinskog stanja. Sutra počinjem tražiti neko zaista lijepo putovanje na koje ću otići sama, na potpuno novo mjesto, bez ikoga poznatog. I već sada, dok razmišljam o tome, osjećam se znatno bolje....

To će valjda pomoći.... nadam se iskreno...