Prošla je zbrka i davež... napokon mir, tišina, kavica, sokić, blog i pražnjenje frustracija...
Kad me pitaju kakvog muškarca želim pored sebe, počnem razmišljati i mogla bih nabrojati ono što želim. Međutim, bilo bi mi lakše da me pitaju kakvog ne želim pored sebe. Ja zaista imam veliki prag tolerancije i mogu se navići na neke stvari. Ono na što se ne mogu, neću i ne želim navići je davež i kontrola. Ne mislim na kontrolu tipa da mi netko pokuša zabraniti neke stvari i stalno propitkuje gdje sam i s kim sam. To a priori ne podnosim i ne dopuštam. Govorim o davežu koji hoće 30 sati dnevno provoditi sa mnom. E pa ne ide. Ja u fazi najveće ljubavi i najbolje veze moram imati prostor za disanje i nikako ne želim 30 sati dnevno provoditi s osobom koju volim. Ne mogu. Trebam svoj prostor, svoje vrijeme za sebe.
Meni to treba kao i zrak koji udišem. Promjena ambijenta, upoznavanje novih ljudi, druge teme za razgovor. Pod upoznavanjem novih ljudi mislim samo kao nove kontakte, a ne potencijalno nove partnere za vezu.
Strijelac sam. To mi je u krvi. Volim sve novo iako volim i ono što imam. Ustvari, ne znam to dobro objasniti, ali poanta je da u novim sredinama ne želim provoditi vrijeme na jednak način kako ga provodim doma. U novim sredinama i s novim ljudima otkrivat ću nove stvari. Za ono postojeće uvijek ima vremena kad se vratim doma. Koliko god ja čudno izgledam većini ljudi zbog toga, oni meni čudno izgledaju ako žive drugačije. As simple as that!
Možda je najjednostavnije reći da me najviše mogu „imati“ oni ljudi koji mi daju slobodu i zraka. Ako me počnu „daviti“, bez obzira na svu ljubav ovog svijeta koju osjećam prema njima, oni mi postaju najmrži neprijatelji i prekid je neminovan.
Post je objavljen 11.05.2006. u 15:55 sati.