Osmjeh u naslovu je ironija...

Tekst u naslovu je istina...

Neće biti dobro.

Ja sam se pomirila s odgovorom...
učinite to i vi... zbog mene...

No danas ne plačem, plače nebo umjesto mene

Dosta priče, duga noć je preda mnom :)

No... pitam se tko je hrabar muškarac:
- onaj koji ženi koju voli kaže da je voli ili
- onaj koji ženi koju ne voli kaže da je ne voli?

Dosta priče, duga noć je preda mnom... u kojoj nebo plače...

The more you see the less you know
The less you find out as you go
I knew much more then than I do now

Neon heart day-glow eyes
A city lit by fireflies
They're advertising in the skies
For people like us

And I miss you when you're not around
I'm getting ready to leave the ground

Oh you look so beautiful tonight
In the city of blinding lights

Don't look before you laugh
Look ugly in a photograph
Flash bulbs purple irises
The camera can't see

I've seen you walk unafraid
I've seen you in the clothes you made
Can you see the beauty inside of me?
What happened to the beauty I had inside of me?

And I miss you when you're not around
I'm getting ready to leave the ground

Oh you look so beautiful tonight
In the city of blinding lights

Time...time...time...time...time
Won't leave me as I am
But time won't take the boy out of this man

Oh you look so beautiful tonight
Oh you look so beautiful tonight
Oh you look so beautiful tonight
In the city of blinding lights

The more you know the less you feel
Some pray for others steal
Blessings are not just for the ones who kneel... luckily

nedostaje mi...
želim da mi se javi...
bez obzira na odgovor...

Vrlo je jednostavno....
polako pucam....
trebam zraka...
osjećam da se gušim...
osjećam da me sve stišće...

Idem u Dubrovnik. Po stoti put. Jeste, grad je divan, ali zaista nakon nekoliko puta izostaje čari. Nije to više to. Grad je mali, u jednom danu vidiš grad, u druga dva dana svu okolicu i to je to. No, bitno da se putuje, to uvijek kažem.

Prvi puta sam sada kupila vodič za Dubrovnik. Eto, došlo mi. Nakon svih putovanja u strane zemlje i vodiče gradova koje sam pročitala, poželjeh i Dubrovnik proći kao pravi turist. S vodičem.

Dođem ja u Algoritam, kao najbolju knjižaru, i tražim vodiče po Hrvatskoj. Ima vodiča za cijelu Hrvatsku, po par stranica za bitnije županije, na engleskom i njemačkom jeziku. Ima vodiča za Zagreb, na engleskom i njemačkom jeziku. Ima vodiča po hrvatskoj obali, na engleskom i njemačkom jeziku. Ti su donekle opširni.
Nađoh vodič za Duborvnik. Fuck, ima ih par vrsta, jedva bi se mogli nazvati dobrim vodičima. Ili je to povezano s količinom zanimljivih stvari za pogledati? Ajde, izabirem jedan, Berlitz izdanje, na engleskom naravno. Njemački ne znam toliko dobro da bih razumjela što piše, a hrvatskog nema.

Jebote, pa kakva li smo mi zemlja kada nemamo vodiča na hrvatskom jeziku? Ne treba meni, ja govorim i čitam engleski. Ali, u Hrvatskoj smo.
Jel' Hrvati uopće putuju po lijepoj svojoj? Jel' oni uopće obilaze kulturne spomenike? Jel' ikoja turistička zajednica pomaže hrvatskim turistima u Hrvatskoj ili svi napadaju brižne strance koji ionako imaju love pa još dođu u našu jadnu jeftinu zemlju i uživaju kao bogovi.

Ne želim printati stranice s Interneta. Želim vodič za Hrvatsku na hrvatskom jeziku. Uostalom, i ovi vodiči koji postoje nisu pisani niti tiskani u suradnji s Hrvatskom, već mi uvozimo strane tiskane vodiče i prodajemo ovdje u našoj zemlji. Ja više ne znam tko je tu lud? Ja ili naše turističke zajednice ili tko god je već zadužen za promoviranje turizma.

Mislim da ću se ja baciti na pisanje vodiča za Hrvatsku. Dovoljno sam je prošla – kulturne spomenike, restorane, barove, dnevni i noćni život i mogla bih. Jedino je vrijeme problem :).

Nego, i pročitala sam već moj vodič po Duborniku. Ima svega 100-tinjak stranica formata... hm... što bi ovo bilo... (pola od A4 je A5, znači ovo je pola od A5...) format A6. Pocket guide. Na engleskom. Smješno je čitati o običajima jela, kupovine i noćnog života u gradu kojeg poznaš. Potpuno smješno. Sve već obišla, probala, vidjela, slikala, a sada čitam o tome u vodiču. Na engleskom.

Fakat bi se mogao zvati i Vodič za autostopere kroz galaksiju. Sigurno bi se prodao u više primjeraka.
Ne znam samo što bih našla da tražim vodič za Karlovac, Rijeku, Osijek, Split.... Našla bih format veličine poštanske marke, možda na engelskom...
Žalosno!

Tako me zove mama. Jer volim komoditet. Jer volim da me dvore. Jer volim pažnju oko sebe. Volim kada sam bitna i kada se motaju oko mene ne bi li mi ugodili. Ponekad. Više da, nego ne.

Volim i ja biti ta koja će nekome pružiti pažnju i koja će pokazati nekome da je bit(an)na. Ponekad.

Volim fine stvari, volim hotele s 5 zvjezdica. Volim vrhunske restorane s odličnom kuhinjom i još boljom poslugom i kartom vina. Volim uživati. Ponekad.

Onda odem u šumu par dana. Spavam u planinskom domu s 30 nepoznatih ljudi u zajedničkoj spavaonici. Ne tuširam se par dana jer nemam gdje pa higijenu održavam raznim vrstama intimnih i inih mokrih maramica. I uživam. Ponekad.

Ma stvar je u tome što ja volim sve te stvari. Uživam i u jednima i u drugima, ali brate mili, ako mogu birati između šatora u kojem ću spavati sa 6 ljudi i hotela s bazenom i teretanom, ohoho.... goodbye šatoru. Odoh ja u moju sobu :). Nisam luda od dvije ponude izabrati goru.

Kada me ljudi slušaju sa strane, misle da sam zbilja kraljevna na zrnu graška. Neka misle. Mislim, ako sam u hotelu s 5 zvjezdica, očekujem da sve bude u skladu s tih 5 fucking zvjezdica. I bunit ću se i tražiti pravdu.
Ako sam u planinskom domu gdje si sretan ako uopće dobiješ tanjur sa žlicom koja je čista, biti ću zahvalna na obroku kao da mi je zadnji. Jer tamo je to tako.

Biti ću kraljevna na zrnu graška gdje god to mogu. I kad god mogu. Ako nema nikakvog drugog izbora, onda ću biti mala curica koja će se prilagoditi svemu jer boljega nema. Nije to tako komplicirano. Nego, problem je što ljudi zapamte mene samo kad se žalim na uslugu u vrhunskom objektu, a nikada me ne čuju da hvalim dom u kojem nema struje niti vode. Gdje li je greška u komunikaciji?? Očito se svi hvataju za one negativne riječi, a nitko na pozitivne. Ne razumijem zašto. Ma nije me briga.

Nego, sad dođoh iz šumetine pa se moram pregledati imam li krpelja negdje, a onda kroz par dana odoh u hotel s 5 zvjezdica i bazenom i teretanom. Oh, što je lijep život kraljevne na zrnu graška :))

Eto, sakupilo mi se u zadnja 2 mjeseca nekoliko prigoda u kojima sam željela podijeliti darove. Jedna diploma, tri rođendana. Razlozi zašto to nisam učinila odmah su razni. Prvo nisam imala novaca za kupovinu onoga što sam zamislila, onda su došli novci, a ja bila odsutna iz zemlje, onda došla ja, otišli ti ljudi iz zemlje i sada se napokon susrećemo. Kroz koji dan podijelit ću svoje poklone. Veselim se tome vjerojatno u jednakoj mjeri kao i oni koji bivaju darivani.

Volim dobivati poklone. Naročito one bez ikakve svrhe i razloga. Volim i poklanjati. Ljudima koje volim. Bez obzira na cijenu poklona. Svaka osoba ima nešto svoje što voli i zaista brinem o tome što poklanjam. Ne poklanjam bez veze, samo da bih se držala običaja. Poklanjam poklon za koji znam da osoba želi, treba, voli, uživa u njemu i uvijek pazim na kvalitetu poklona. Želim da bude u stilu osobe. Svaka osoba ima svoj image i drži ga i čuva. Svojim poklonom to neću narušiti. Čemu kupiti nešto nekvalitetno što onda osoba sa stilom neće nositi.

Ma, ustvari sam poklon nije toliko bitan. Bitno da je od srca i da je primljeno sa srcem. Ali, ipak... :)

Mene, osobno, više veseli zamotavanje poklona. Uh, ukrasni papiri, mašnice i trakice... uživam u tome. Obično kupujemo poklone kroz cijelu godinu i rijetko nas prodavačice pitaju da li treba zamotati poklon. Obično mi moramo naglasiti da je to poklon. Međutim, za vrijeme Božića kada se sve što se kupi smatra poklonom, e tada stalno pitaju to pitanje. JA MRZIM TO PITANJE!! Kažem jednom "Ne, ne trebate. Ja ću sama." A prodavačice meni: "Ma nije problem, zaista, evo imamo tu papira i.....". "NEĆU, ženo!" Hoću sama uživati u umotavanju poklona.

Obožavam motati poklone sama. Obožavam razmišljati o boji papira i mašnice, obožavam kombinirati, obožavam gledati taj paketić dok stoji na mom stolu i čeka trenutak predaje.

Zaista, poklonima koje dajem veselim se jednako kao i oni koji ih primaju. Što volim te ukrasne papiriće i mašnice :))))). I nema veze što nekad kasnim iz raznih razloga. Moj poklon nađe adresu primatelja u svako doba i kad je s razlogom i kad je bez razloga.

Sada brišem u grad... jer kasnim s još jednim poklonom... kasnim jako dugo, ali osoba je posebna... i još uvijek tražim poseban poklon...

... pitam se...

Osjećaš li bol koja je u meni jer te nema?

Nasupta kriza, svjesna sam. I hvatam mobitel da ti pošaljem poruku, ali razum ne dopušta.

Boli koliko mi nedostaješ.
Tresem se od želje za tobom.
Sada, kada je prošla ljutnja,
jedino želim da si uz mene.
Kao uvijek.

Volim te, kao uvijek.

Hoću li još dugo osjećati odvojenost od tebe, kao uvijek?

Ne znam zašto sam sada tu, a ne s tobom. Nedostaješ... kao dio mene.

Mrzim to. Mrzim te jer još uvijek imaš moju dušu i moje srce.

Toliko si tu i toliko si stvaran.

A ne znam lagati. Znam samo da te volim... još...

Žao mi je, ne znam lagati...

Ma nije kriza identiteta, već nejebica. Ali ustvari, od nejebice dođe kriza svega, pa i identiteta. Nešto nisam dobro već nekoliko dana. Prpisujući svoju slabost, bezvoljnost, nezadovoljstvo, ljenost i nemar proljeću, kiši, suncu, danu, noćima, temperaturi, vlazi i ostalim čudima, ustvari je sve jasno - nedostaje mi sex. I to ne s bilo kime. S njim.

Nuspojave:
- ružna sam si,
- lijena sam,
- fizički sam umorna,
- psihički sam u klincu,
- ništa mi ne odgovara,
- nemam apetita,
- jedem gluposti,
- ništa ne spremam po kući,
- ne uzbuđuje me nered po kući,
- mrzim ljude oko sebe,
- sve mi ide na živce,
- ne pomaže niti kupovina,
- sve bih nešto htjela, ali ništa ustvari ne trebam,
- ne ide mi se van,
- ne priča mi se,
- nervozna sam,
- svi me pitaju što mi je,
- buljim u prazno,
- cupkam nogom dok sjedim,
- nestrpljiva sam
......

Ne mogu više nabrajati. Do kada će ovo trajati??????????

E pa što to mrzim. Što mrzim kada moram ponavljati kao papagaj nešto što jednom kažem jasno i glasno. A uvijek govorim jasno i glasno. Što popizdim kada me pitaju istu stvar opet, opet i opet i time samo potvrđuju da im uši služe samo kao ukras na glavi. Popizdim kada potvrđuju da slušaju i gledaju usne kako se miču, a ne čuju klinca što sam im rekla.

Ovjde konkretno mislim baš na jednu prijateljicu koja očito ima velikih problema sa slušanjem ljudi oko sebe. I to me već toliko izbacuje iz takta da sam počela ignorirati njena glupa ponavljajuća pitanja.
Stvari se kompliciraju već kod vrlo jednostavnih stvari.

„Hoćemo li se vidjeti u petak?“ pita me par dana ranije.
„Ne mogu“, odgovaram: „Na putu sam.“
„OK, onda se čujemo kad se vratiš“, kaže ona.
„Super je ovo prošlo“, pomislim si ja, „registrirala je ono što sam joj rekla“.

Aha, kao i svaki put. Dobivam SMS u četvrtak: „I onda, jel' se vidimo sutra?“.
Iznad moje glave diže se oblak dima jer je OPET, OPET, OPET to učinila. Pa koji kurac imaš u toj svojoj glavi kada ne možeš zapamtiti jednu jednostavnu stvar!?!?!?!?!

Ma ustvari, znam da nije stvar u mogućnosti pamćenja više od par rečenica. Stvar je u tome da ignorira sve oko sebe, osim sebe. Jer, može se dogoditi svakome s vremena na vrijeme da zaboravi što je tko odgovorio, ali ne može ti se to događati BAŠ SVAKI PUT!!

Događa mi se da joj sve češće odgovoram da nikad nemam vremena jer me onda više ne davi s dogovorima. Pa nemam ja vremena niti živaca odgovarati kao papagaj nekome tko se ne može potruditi zapamtiti detalje oko dogovora za kojim (navodno) žudi.
Događa mi se da je jednostavno brišem iz popisa dragih ljudi. I dalje je ona meni prijateljica i pomoći ću joj što god da me pita, ali neću se dogovarati s njom ništa jer je potpuno besmisleno. Uši služe samo za nositi naušnice. I nije ovo ogovaranje. Kažem ja to njoj svaki put. Kad god se dogodi opisana situacija, prvo joj pohvalim te njene uši, a onda odgovorim na pitanje, po tisućiti put.

Nekako mi u zadnje vrijeme prijevara nikako ne izlazi iz glave. Ne bilo kakva prijevara. Ljubavna prijevara, naravno. I to mislim zaista na prijevaru tipa netko imao paralelnu vezu, a ne prijevare tipa dopisivanja na SMS ili Internet sex ili čak jednokratna upotreba druge osobe. To su za mene gluposti... iz vlastitog iskustva. Paralelna veza me muči... iz vlastitog iskustva.

Netko me prije par dana pitao kako mogu imati tako slobodoumno razmišljanje o tome. „E dušo“, rekoh toj osobi, „bila sam u najljepšoj vezi u kojoj smo bili moj dečko i ja, pa sam bila u najljepšoj vezi u kojoj su bili moj „dečko“ i njegova žena ili djevojka i bila sam u najljepšoj vezi u kojoj je moj dečko imao drugu „djevojku“. Bila sam sve. Prevarila, prevarena, ona s kojom su varali. Nije baš nešto s čime bih se trebala hvaliti i ne hvalim se, ali o tome svemu govorim iz vlastitog iskustva, a ne iz priča iz novina i časopisa tipa Moja tajna.

Uvijek i svugdje ću tvrditi da svaka žena zna kada ju dečko / muž vara. Neće otkriti jednokratnu prijevaru možda, neće gledati poruke na mobitelu ili e-mailu, ali svaka žena će osjetiti, vidjeti, onjušiti paralelnu vezu. One koje tvrde da to nije istina, lažu sebe i druge. Upozoravam, ne tvrdim da svaki muškarac vara. Ne želim izazivati sumnju u bilo čije postupke. Ali ono što tvrdim jest da svaka žena zna. Još se nije rodio muškarac koji je to znao sakriti, ako je uopće pokušavao sakriti. I još se nije rodiš muškarac koji može biti siguran da je njegova paralelka prošla neopaženo. To je sam znak da ima jako dobru djevojku / ženu koja nije dizala buku oko toga.
Kako je s muškarcima, nemam pojma. Ne poznam ih i mislim da ih nikada neću upoznati toliko da mogu govoriti u njihovo ime :).

Ona tvrdnja „Žena uvijek zadnja sazna“ je glupost kojoj nas uče. Žena uvijek posljednja prizna – to je tvrdnja koja je istinita. Razlog? Nemam pojma. Srami se, nije je briga, dobro joj je tako, boji se.... što god. Dame moje, nije ni meni bilo lako priznati da me varao. Ali, to sve ide u životni vijek.

Ne osjećam se bolje iznošenjem ovog stava, ali imam potrebu izreći ga. Možda zato što su me bezbroj puta pitali „Zna li njegova djevojka za tebe?“ Iskreno, uopće me nije bilo briga. Ali znam da sam svaki put komentirala da mora biti jako glupa i ne skužiti u 2,5 godine da on ima drugu. Podsvjesno sam uvijek mislila „ma mora ga jako puno voljeti da unatoč tome ostaje s njim“. Na kraju krajeva, i ja sam to činila, zar ne?

Zamislite da ste cirkusant. Zamislite da stojite na 20-30 metara visokom postolju i pripremate se da prošetate žicom par metara da biste prošli na drugu stranu. Zamislite da na jednoj strani stoji nešto od čega želite otići pod svaku cijenu, a na drugoj strani imate nešto čemu težite. Između toga je samo tanka žica. Mreže ispod nema. Ispod je ponor u koji ne smijete pasti jer ste izgubljeni. Nećete pasti na pod. Pasti ćete u ponor koji nema kraja i ono što vas čeka je besciljno lutanje i traženje izlaza. A izlaza nema.... Samo zamislite...

Sada zamislite sebe kako stojite na postolju i duboko se koncentrirate na hod koji vas očekuje po tankoj žici. Ljudi oko vas jesu utihnuli pričom, ali čujete njihovo i svoje udahe i izdahe koji odzvanjaju u vašoj glavi kao bubnjevi. Pritišću vas i ometanju. Koncentrirate se i isključujete sve zvukove oko sebe. Uspjeli ste. Zamislite najtišu tišinu oko vas i samo žicu ispred vas. Spremni ste za prvi korak. Samo zamislite...

Tako mirni i koncentrirani prošli ste skoro do polovice žice. Još je ostalo više od pola, ali idete tako sigurnim korakom i dalje smireni da znate da ste blizu uspjehu. Znate da ste uspjeli. Samo zamislite...

Odjednom, netko je vrisnuo da se boji za vas i da ćete pasti. Urlik vas je vratio u stvarnost, noga koja je bila u koraku i htjela dotaknuti tanku žicu, promašila je od trzaja vašeg tijela i počinje pad. Okrećete se i želite vidjeti osobu koja je, misleći na svoju brigu, a ne na vas same, svojim urlikom uzrokovala vaše propadanje u ponor. Vidite – Njega/Nju. U trenu vam glavom prođe misao „Pa brine za mene“, a onda vam glavom priđe misao kako ste upravo počeli padati u ponor jer žice više nema ispod vas. Padate. Samo zamislite....

Moje postolje od kojeg sam otišla i zakoračila je Zauzeti. Moje postolje na koje želim doći jest onaj od kojeg čekam odgovor. Moja žica je prisebnost koju sam teškom mukom sakupila da bih donijela te odluke važne za moj život. Urlik je izustio Ovaj iz prošlosti.

Naučila sam školu. Ne želim se javljati nikome iz prošlosti. Svatko ima svoj put i to što bih ja možda baš htjela nekome reći kako je divan, krasan i bajan nakon toliko godina... tom nekome može uzrokovati raspad sustava i padanje u ponor. Ne, ne želim biti takva. Ja ću svoju prošlost pustiti prošlosti. Ja želim svoju prošlost imati samo za sebe, u povremenim sjećanjima. Neću duhove.

Neću urlike dok hodam preko žice!!!

Bila prije 12 godina jedna djevojka nesigurna u sebe, iz siromašne obitelji. Školovala se i radila razne poslove ne bi li si mogla priuštiti barem malo onih stvari koje su njeni ostali vršnjaci dobijali od roditelja. Nije imala modernu odjeću, nije imala dečka. Imala je svoju mladost, imala je svoju ambicioznost. Znala je da želi nešto učiniti u svom životu, osim životarenja. Znala je da za nju nije ta vrsta života koju je tada vodila, ali je bio početak. Bila je zaljubljena tada u muškarca kojeg je gledala kao Boga misleći da nije dovoljno dobra da bi ikada bila išta drugo za njega osim djevojčice iza šanka koja ga je posluživala. Njega i njegovo društvo.

Gledala ga je i zamišljala da je njegova. Upijala svaku njegovu riječ. Pratila svaki njegov pogled. Živjela od dana do dana kada će ga vidjeti i uvijek sa smješkom – samo posluživala.
Bio je drag prema njoj, kako muškarac par godina stariji može biti prema djevojčetu koje je vrijedno. Znao se našaliti, ali uvijek je ostao nedostupan. Bio je Faca. Bio je prekrasan, bio je pametan, bio je ono što muškarac mora biti.

Putevi su ime se razišli. Djevojčica je odrastala i otišla od šanka. Zamijenila ga drugim, trećim, diplomirala, našla jedan posao pa drugi. Odselila je iz grada. Njega se sjećala po jednoj riječi. Cijeli svoj život do danas sjećala ga se jer joj je dao nadimak koji je ona prisvojila, ne zbog njega, nego zato što joj odgovara. Obilježio ju je. Tim nadimkom zovu je ljudi i danas i zvat će je tako cijeli život. Odgovara joj. Taj nadimak je ona. Taj nadimak joj je on dao.
Srela ga je u tih 12 godina samo dva tri puta. U prolazu. Pozdravili bi se s „Bok“ i ona bi odlazila jer... on je još uvijek izgledao prekrasno, uvijek je imao djevojke oko sebe. Ona je mislila o nadimku i o njemu i odlazila svojim putem. Mislila je kako nije dovoljno dobra da bi bila njegova.

Jučer ga je srela opet. Ovaj puta nije bilo samo „Bok“. Ona je bila sretna jer je nakon 12 godina života dobila priliku razgovarati s čovjekom koji je još uvijek prekrasan i koji ima karakter. On je izgledao sretno jer je vidio da sada ima modernu odjeću i dobro tijelo, izgledao je sretan kad je čuo da je ona sada na položaju i da je uspjela. Izgledao je sretno sa osmjehom kada je čuo da nema dečka. Razgovor je trajao i trajao dugo u noć u društvu koje su izolirali jer su pričali o svom životnom putu u 12 godina od dana kada su se upoznali. Podsjetio ju je na neke sitnice koje je ona već zaboravila. Govorio je o zlatnom dobu. Za njega je to bilo zlatno doba. Za nju je to bilo doba kada je radila kao pas da bi došla tu gdje je danas. Bilo je to lijepo doba i za nju, ali ne zlatno.

Rekao je da je želi opet vidjeti. Rekao je da je želi opet naučiti onome što je zaboravila, da je želi osloboditi straha koji ima. Rekao je da je odselio iz grada prije puno godina i da se ubrzo vraća u ovaj grad. Pitao i nju da li se želi vratiti. Pitao ju je puno pitanja, a ona je kao djevojčila odgovarala. Zbunjena. I on je sam. Dao joj je do znanja.

Nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se posvete razgovoru kako treba. Rastali su se uz „Laku noć“ znajući da oboje odlaze iz grada za par dana. On zna kada se vraća. Ona ne zna. Ni kada ni hoće li?

Još jednom sam se uvjerila kako život piše nevjerojatne priče. Svašta sam mogla očekivati, svašta, ali ne i ovo. Nikako ne ovo.
U svojim mislima vratih se 12 godina unazad u svoj život.
Još jednom nam se putevi razdvajaju. Tko zna hoće li održati obećanje koje mi je dao da će me naučiti onome što sam zaboravila i da će me osloboditi straha koji imam. Ili su to bile lijepe priče za djevojče kojem je dao nadimak koji će ona ponosno nositi cijeli život.

Prestala sam se više ostvrtati na komplimente tipa „Ti si zbilja jedinstvena“. Znam da jesam. Mnogi ljudi jesu. No, biti jedinstven ne znači biti i najbolji. Biti jedinstven znači biti izoliran i prihvaćen samo od nekolicine ljudi koji su oduševljeni jedinstvenošću kao i ja.
Uostalom, ja želim biti jedinstvena. To je moj način života. Biti drugačiji od drugih, biti zapamćen od trenutka kada uđeš u prostoriju. Čuti kako govore „Pa ja sam tebe vid(io)jela onda kada si...“
Jebiga, to hrani moj ego. Volim biti drugačija od svih. Imam svoj stav, imam svoj stil, imam svoje ja, i jasno i glasno to govorim. Kome se ne sviđam, neka prošeta. Inatljiva djelujem? Ne djelujem, jesam takva! Samopouzdana? Imam toga za prodaju! Visoko letim? A ne, znam svoje granice.

Zašto sam u biti započela ovu temu? Nemam pojma. Ustvari htjela sam reći da je to sve super, ali ima i svoje posljedice. A koja medalja nema dvije strane? :)

Biti jedinstven znači nositi to vidljivo dobro jer... prati se svaki tvoj korak. Biti jedinstven znači da ti se mnogi ljudi dive, ali rijetko tko ima hrabrosti stati rame uz rame. To znači imati puno poznanstava jer svatko se voli vidjeti u tvom društvu i očekivati da ga zabavljaš, svatko zna da može očekivati rame za plakanje i pomoć u neprilici, ali... rijetki pomažu tebi... jer ti si jedinstven, tebi sve ide od ruke, tebi je sve lako..... malo sutra mi sve ide od ruke.... Malo sutra mi je sve palo pred noge i nisam trebala ništa raditi. Dok su svi ostali lutali okolo naokolo ja sam radila da bih bila jedinstvena.

Što mogu ako djelujem bahato i sebično i frcam od samopouzdanja. Sve je to moja krv i moj znoj. Zato sam tako ponosna na sve. Svaka budala ima svoje veselje, ja imam svoju jedinstvenost! Ja sam ZVJER ne zbog izgleda, nego zbog karaktera!

Biti jedinstven ne znači biti najbolji. To samo treba znati nositi.

The more you see the less you know
The less you find out as you go
I knew much more then than I do now

Iskreno – umorna sam od pisanja jer imam tisuću misli za izbaciti van. Nemaju smisao, uostalom kao da je bitno biti smislen.

Priznajem da mi se sviđa jer je ....... puno razloga.

Nije zamjena za nekoga drugoga.

Bojim se te potrebe koja je u meni jer je izrasla naglo, od samo jednog trenutka.

Htjela bih pristati na sve, samo da nisam opet sama.

Dosta mi je pristajanja na sve jer tako nikada neću imati „ono nešto“.

Imam previše razumijevanja, ali on ga zaslužuje.

Ne zanima me što sam u tome svemu, samo hoću čistu situaciju.

Toliko sam već otupjela na svu bol, da mogu „trgovati“ sa svojim osjećajima.

On bi me čekao otvorenih ruku i govorio „Sve će biti OK“.

Nemam snage pisati koliko sam u stanju brzo razmišljati.

Moja želja za „imanjem nečega onog trenutka kada poželim“ će morati pričekati.

Već 7 minuta držim prste na tastaturi i ne pomičem ih.

Željela bih u biti napraviti neku scenu tako da izazovem skandal, ali nije mi to u prirodi.

Zanima me što sada misli.

Zašto ja uopće zapisujem sve ove rečenice?

Da ne zaboravim, za mjesec dana ću vam šapnuti... :)

Only in my dreams
I've seen the way it's gonna be

I've waited for this moment
The moment when we share ourselves
This moment can't be thought about
It has to be felt

We're closer to each other
Closer than we've ever been
Seeing things we've never seen before

I've dreamed your fingers touch me a thousand times
Dreamed the warm skin of your body burning next to mine
Kissed your sugar lips, caressed your hips
Now we're together baby now it's time
Time to make you mine
Time to make you mine

The sweet anticipation of hands I know will touch me soon
Two fascinating shadows move in time

I know what it's gonna be
Me and you, you and me
I thought that it would never be
I only knew it in my dreams
Even though you're here with me
I never thought I'd feel such ecstasy

We're closer to each other
Closer than we've ever been
Seeing things we've never seen before

Vrlo je jednostavno.
Netko tko pokazuje da mu se sviđam, netko tko me pazi i ljubazan je, netko tko otvoreno priznaje da jedva čeka da me vidi, netko tko je meni ušao pod kožu kada to nisam očekivala, netko kome sam rekla da mi je lijepo provesti vrijeme s njime, netko tko zna kako biti iskren, netko... drugačiji, poseban, drag, netko koga bih u ovom ranjivom razdoblju kada sam zbunjeno, izgubljeno, ostavljeno djete, kojem je netko isputio ruku u gužvi i koje sada pronalazi osobu koja ruku prihvaća i obećaje da će je čuvati jer to želi, netko tko se divi meni, netko kome se ja divim...

...baš taj netko... taj netko ima djevojku već 8 godina.

Da mi pričaju, ja ne bih vjerovala.
Ne bih vjerovala da iz jedne veze koju upravo mučenjem završavam, mogu uopće naići na osobu koja opet ima djevojku.

Uostalom, ne znam zašto se ja tome čudim. Zašto ne bi imao djevojku? Čudim se kako oni mene odaberu. Kao da sam ljepilo za zauzete muškarce u bilo kojem obliku.
Ja imam određenu dozu snage, ali za još jednu takvu vezu nemam i ne želim imati.

I opet ona neka dobrota u meni ne pokušava njega pitati što s time. Kao, pretpostavljam da kuži da treba prvo završiti s njome da bi uopće počeo sa mnom.
Ma dosta mi je dobrote u meni. Ovaj put izbor između mene i nje biti će odmah na početku, a ne nakon dvije godine.

U biti, ne znam što bih rekla. Pišem nesuvislo, bez glave i repa, buncam. Da mi netko ovo priča, ne bih vjerovala. I briga me za njegovu djevojku, i briga me za njegov rizik da ostavi nju i sa mnom ne uspije, briga me za cijeli svijet!!!
Hoću svoj svijet, hoću svoj mir, hoću svog dečka kojeg ne moram dijeliti ni sa kime!!

Ljudi, ja hoću samo malo mira. Ja hoću jednu večer u kojoj neću liti suze. Ja hoću jedan dan u kojem ću se smijati od početka do kraja.

Ljudi, ja hoću samo malo mira. Hoću da mi kaže da je prekinuo vezu s njom. Hoću da mi na takav način kaže da želi provesti vrijeme sa mnom.

Bojim se da ću sutra mojim pitanjem završiti kratko, ali lijepo poznanstvo. Sutra svoje pitanje stavljam na stol i čekam. Imam još snage pričekati par dana. Imam čak i snage podnijeti odgovor "Ja ostajem s njom". To samo znači jedan novi pad. Ali to znači i jedan novi uspon iz pepela. To samo znači da mi preostaje još tuge i boli koja će stvoriti novu snagu u meni.
Imam i nadu da će odgovori biti da izabire mene. Onda ću znati zašto je bila sva bol prije. Jedna vrata se zatvore, druga otvore.

Imam snage još jednom postaviti to pitanje. Imam snage još jednom podnijeti odgovor. Ali, ljudi.. da mi pričaju, ne bih vjerovala. Ljudi, ja hoću samo malo mira.

And if I only could,
I'd make a deal with God,
And I'd get him to swap our places

It doesn't hurt me.
Do you want to feel how it feels?
Do you want to know, know that it doesn't hurt me?
Do you want to hear about the deal that I'm making?
You, it's you and me.

C'mon, baby, c'mon darling,
Let me steal this moment from you now.
C'mon, angel, c'mon, c'mon, darling,
Let's exchange the experience, oh...

So if I only could
Be running up that hill
With no problems...

Kiša.
Umor.
Slučajna osoba.
Moj život.
Jedno bezazleno pitanje: "Želiš li me razmaziti?"
Jedan bezazlen odgovor: "Nemaš uopće ideje koliko te želim (raz)maziti."

Osoba koja je kratko vrijeme uvijek tu negdje rekla je prave riječi u pravom trenutku. Osoba koja je ušla u moj život kao slučajni prolaznik, zadržala se jer je znala pravi način.
Uvijek tu, ali nikada smetnja.
Uvijek tu, nenapadno.
Uvijek tu, ali pokazala se samo kad je trebalo.
Uvijek tu, ali čekajući samo trenutak...

Jel' to dovoljno da se zaljubimo?

Najlakši način da trenutno stanje koje je loše zamijenim nekim stanjem koje će biti.. hm.. bolje?... jest sarkazam.
Okreni sve na šalu (jebote, najrađe bih udarala i udarala i udarala jer mi nije do šale)!

U stilu dnevnika Bridget Jones moj današnji dan sveo bi se na ovo:

Realnost: Broj njegovih poziva: 0
Komentar: Fuck, fuck, fuck, ali bolje za mene.

Realnost: Broj puta gledanja u mobitel jer je netko (ON) mogao nazvati: 5
Komentar: Super, super. Sve ostalo vrijeme mobitel je bio uz mene pa bih onda bila čula da je zvonio.

Realnost: Broj puta koliko sam pomislila na njega: Koliko je sekundi od subote 4 ujutro do ovog trenutka? Ne znam toliko brojati!
Komentar: Ja definitivno imam problema! Na ovome moram poraditi.

Realnost: Broj puta koliko sam ga htjela nazvati ili poslati SMS: 0
Komentar: Ipak je ostalo nešto snage u meni.

Realnost: Broj unutarnjih živčanih slomova: 6
Komentar: Dok god nisu vanjski, dobro je!!

Realnost: Broj zapaljenih cigareta: 1
Komentar: Za nepušača, 100% previše cigareta!!!

Realnost: Broj puta koliko sam izgovorila "Kada će ovo proći?"
Komentar: Isto onoliko puta koliko sam pomislila na njega.

Realnost: Broj puta da sam požalila što sam bila s njime: 0
Komentar:

Realnost: Broj puta da sam požalila što sam završila: 0
Komentar:

Moj mozak ostalo nije zapamtio. Boli me glava od svega. Boli me sve od svega.

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.
You have been the one.
You have been the one for me.

Gledala sam u Njegove oči znajući da ih gledam zadnji put. Po mom pogledu, znao je i on.
„Ovo je kraj?“ bilo je postavljeno kao pitanje, a ne kao izjava.
„Ovo je kraj“, rekoh.
„Hoću da me mrziš“ tražiš od mene „jer sam loša osoba i jer sam lagao.“
Tražiš nemoguće Dječače moj. Ne mogu te mrziti. Mogu te voljeti i ne imati te. To je jedino što mogu.

Kažeš mi sve ovo što pjesma govori:

Did I disappoint you or let you down?
Should I be feeling guilty or let the judges frown?
'Cause I saw the end before we'd begun,
Yes I saw you were blinded and I knew I had won.
So I took what's mine by eternal right.
Took your soul out into the night.
It may be over but it won't stop there,
I am here for you if you'd only care.
You touched my heart you touched my soul.
You changed my life and all my goals.
And love is blind and that I knew when,
My heart was blinded by you.
I've kissed your lips and held your head.
Shared your dreams and shared your bed.
I know you well, I know your smell.
I've been addicted to you.

Sve mi to kažeš i sve ja to znam. Sve je ovo istina. Sve ovo se dogodilo i meni i tebi. Ali ne želim borbu. Hoću da izabereš sam – po posljedni put. Ponuda je pala.. prvi put, drugi put, treći put... čekam... i riječima „Ovo je krivo vrijeme“ izabireš nju. Znala sam, ali ipak sam željela pitati naglas. I željela sam čuti odgovor. Hvala ti za tu istinu. Izrečenu istinu.

Krivo je puno toga. Krivo je vrijeme, kriv je pogled, kriv je poljubac, kriva je svaka noć, kriv je svaki dan, kriva ja, ti... jednostavno više nije bitno. Ja izabirem ne dijeliti te ni sa kime. Ti se vraćaš u svoje gnijezdo.

Pomislim kako će neka druga zauzeti moje mjesto. Kroz neko vrijeme... naići će i imat ćeš opet nešto. Koliko god boli ova pomisao da će neka druga, treća, ma nije bitno koja po redu, imati ono što sam ja imala do danas, tješi me da je to moje zbogom tebi. Ne kao do sada. Ne, nikako kao do sada. Ovo je zbogom kada se nećemo čuti, nećemo se vidjeti.
„Nikada?“ pitaš.
„Nikada“ odgovaram.
„Čak ni te dane?“

Znaš da ću biti te dane uz tebe u srcu i u mislima i da ću pročitati kako je bilo. Znaš da ću znati rezultate jer će mi javiti. Znaju da to volim i biti će svima čudno da ne dolazim. Jednom sam napravila grešku i došla. Na ovim greškama učim. TI nisi bio greška, ali puno sam naučila. Ja sam radila greške i puno sam naučila.

Dobra stara pjesma kaže „ima noći kada tugu točim mjesto vina...“, a moje su počele i trajat će...

And as you move on, remember me,
Remember us and all we used to be

Goodbye my lover.
Goodbye my friend.

Kada se govori o reinkarnaciji, ja eto, tu ipak nemam svoje mišljenje. Vjerovati u to ili ne? Ma nemam pojma. Nemam svoje mišljenje o tome jer me to ne muči i uopće se o tome ne sjetim razmišljati. Ima na svijetu živih puno pametnijih stvari od razmišljanja što sam bila u prošlom životu, ako sam uopće bila.

Nego, nekako sam došla do neke stranice na kojoj od imena, prezimena i datuma rođenja dobiješ podatke tko si i što si bio i u koje doba u svom prošlom životu. Dobro sam se nasmijala, ali i začudila.

Eto mene u 16. stoljeću:

Nervozna sam i uznemirena. Vrlo rijetko se tako osjećam i onda se još dodatno uznemirim jer sam uznemirena. Dok sam uznemirena radi uznemirenosti, razmišljam o 1001 stvari istovremena i glava mi puca.

Ne znam zašto se tako osjećam? Da li zbog posla? Ili zbog ljubavi? To su jedina dva dijela života koja me mogu uznemiriti. Sve ostalo je *ičkin dim.

Posao – može biti. Brijem po svome i obzirom da sada imam protivnike, moji koraci se promatraju s deseterostruko većom pažnjom od onih nesposobnih. Jel', priznajmo otvoreno, jedva čekaju da pogriješim i da mi to natrljaju na nos kad god im se pruži prilika za to. Perfekcionista kakav jesam pretvaram se u još veće čudovište i počinjem biti grozno točna i pedantna toliko da sam danas zaradila i pridjev „grozna si“. Bio je u šali, ali u svakoj šali pola je istine. Ja znam tu istinu. Grozna sam u grupi onih koji su polovični, rade kad žele, a ne da stignu rokove i naprave posao kako treba. Volim takav pridjev. Ma biti ću grozna koliko želim, ali moji uspjesi neće izostati.

Brine me to što si ne smijem dopustiti greške zbog drugih. Sada, čak i da sam nešto htjela napraviti forme radi, moram napraviti i bolje, jer neće se nitko veseliti nad mojim greškama. Ako griješim, griješim pametno. Da se ne vidi. Moram sama sebi neki puta priznati da znam dobro muljati kada muljati treba. Ali time se služim samo u posve krajnim situacijama. Ne volim to. To je slika i prilika pokvarenog poslovnog svijeta, a meni je moj ugled čist i profesionalan i zadržat ću ga takvim.

Jel' me uznemirava On? To ne moram niti pitati. Naravno da da. Ali danas sam mu uspjela kliznuti kroz ruke. Kako, ne znam, ali nisam pristala na poziv. I danas bih mu mogla svašta izdjeliti i ne osjećati ništa jer sam otupjela od svega.

Kako ono kažu? Danas grizem. Ma neeeeee.... ja sam danas u fazi ravnoduštnosti, a to je najgori osjećaj jer – nema osjećaja.

O kad bi znali svi ti ljudi koji žele vidjeti moju propast da se još više hranim njihovim lošim željama. Kad bi samo znali da svaki njihov pogled zavisti i želja da pogriješim meni samo još više snage daje. Kad bi samo znali da me svojim draženjem još više motiviraju... Neka traje, neka traje... svi njihovi negativni osjećaji, moji su pozitivni osjećaji. Osjećam se kao vampirica. Oni koji žele piti moju krv na slamčicu, dobit će gadan ugriz za vrat.

A Ti, ako večeras imaš slobodno veče, nađi drugu budalu da ti društvo radi! Sa mnom ćeš provesti vrijeme kada ja to budem htjela!!

Nisu moje riječi, ali osjećam ih i živim po njima... pa... evo....

Plačem.
To nisam ja.
Zadnji puta sam plakala na sprovodu prijatelja prije puno godina.
Samo na sporovodima plačem. Za mrtvim prijateljem... za sve moje tuge.

Večeras plačem zbog tebe, jedini moj. I pitam se osjećaš li to? Osjećaš li moju potrebu za tobom? Osjećaš li koliko te trebam? Očito osjećaš kada u ovom trenutku dobivam poruku koja želi lijepe snove. Potpuno si u pravu kada kažeš kako smo oboje prokleti. Svatko zbog nečega.

Sjećaš li se dogovora? Nema osjećaja. Nema ljubomore. Ne držim se toga. Ne držiš se ni ti. Od prvog dana smo znali da od dogovora nema ništa. Znali smo i srljali smo u propast oboje.

I nakon toliko vremena ne prolazi. Postaje sve gore. Po tisućiti put se pitam zašto? Zašto sam stavljena na tolike muke? Ja samo želim voljeti. I biti voljena. Ustvari to i imam, zar ne? Volim i voljena sam. Opet – moja želja je bila kriva. Hoću voljeti i biti voljena od slobodnog čovjeka.

JEL' ME ČUJE NETKO? Želim slobodnog čovjeka!! Ispravljam svoju želju. Moja je želja voljeti slobodnog čovjeka. I biti voljena od slobodnog čovjeka.

Ovo je samo trenutak slabosti. Sama sam pa ga mogu pokazati. Mogu plakati sada za tobom. Ma mogu plakati i za sobom. Nitko me ne vidi.

Feels like fire
I’m so in love with you

I’ll protect you from the hooded claw
Keep the vampires from your door
When the chips are down I’ll be around
With my undying, death-defying
Love for you

I’m so in love with you
Purge the soul
Make love your goal

Ne znam zašto to opet govorim sama sebi. Ne znam ni zašto tebi to stalno ponavljam, a ti se praviš da ne čuješ. Puno toga ne znam u ljubavi, ali vjerujem u nju. Nije li to parodija života?
Vjerujem u ono zbog čega patim.
Vjerujem u ono što nemam.
Vjerujem u ono što mrzim.
Vjerujem u ono što mi je najveći neprijatelj.
Vjerujem u tebe... još uvijek...
Iako znam da je varka i laž i bol i tuga

Ne plačem više. Vraćam se sebi. Sada ja postajem opet ja. Samo na kratko...
Ova noć je obilježena tobom, ljubavi moja. Previše je tebe. Nije te nikada bilo toliko.

Well I stand at the crossroads
Of highroads and lowroads
And I got a feeling it's right

If it's real what I'm feeling
There's no makebelieving
The sound of the wings of the flight of a dove

Ne mogu ti više reći niti da te volim. Ovo je više od toga... mnogo više...

Jako se rado družim s mojim curama. Moje cure su moje prijateljice iz raznih faza života. Znate, one s kojima se redovito čujem i vidim (koliko se to redovito može izvesti obzirom na poslove i gradove u kojima živimo). S njima provodim dane i noći, ako ne osobno, barem u mislima. Naročito pomislim na sve njih kada je tema razgovora dečko.

Niti jedna od nas nema vezu. Hm...
Mislim, vezu u pravom smislu riječi. Ili nemamo nikoga ili imamo Onog nekog tko ima neku svoju, a nas sa strane. Ne mogu to lješe reći. Tako je kako je. Jedna ima vezu od nekoliko godina, ali ja to ne računam. Naime, nije da ne bih htjela da to uspije, ali ako u nekoliko godina prekidate po nekoliko mjeseci, onda to nije veza, nego – navlačenje i razvlačenje.

OK, mogu to i ovako reći. Niti jedna od nas nije udata. Nismo se dogovarale oko toga. Tako je ispalo. Uopće se ne bavimo istom, ma niti sličnom vrstom posla, ali sve smo jako uspješne u karijeri. Od dečka ni D.

Ponekad pomislim da baš zato još manje truda polažemo u pronalaženje nekoga. Ne žuri nam se. Nije kod nas prisutna ona fora „Uh, ona se udala, sada moram i ja.“ Nema toga. Radimo svoje poslove najbolje kako možemo, želimo pronaći nekoga koga ćemo voljeti i tko će voljeti nas, ali ne ide.

Obzirom da smo i karakterno vrlo različite, ipak onda dolazim do zaključka da TO nešto što „ne štima“ s nama ipak ima veze s karijerom i samostalnošću. Mi nismo ovisne ni o kome. Ni o roditeljima, ni o partnerima. Mi smo samostalne obrazovane vrijedne žene koje su same. Čak i „te neke uvjete“ koje treba ispunjavati čovjek našeg života imamo različite. Ali ih svejedno ne pronalazimo. Pa ne može baš biti da je u svima nama problem. Toliko različite, a ipak toliko slične. I same.

Pa kvragu, kad bih barem znala u čemu je problem?

Zaista jedva čekam da neka od nas pronađe dušu i kaže „ja se udajem“!!! Ma slavit ću 10 dana. Jer, onda ima nade i za mene ;)

... da nađem srodnu dušu, ne da se udam :))))))

Eto mene u mom uredu. Mojoj maloj kutijici u koju se svako jutro zavlačim, svako malo promilim glavu da popričam s kolegama(icama) ili odem po kavicu. Pa dobro, još uvijek i na WC stignem otići.

Sjedim i pomalo umorna od današnjeg dana razmišljam što bih sada. Nisam puna volje da se uhvatim nekog novog poslovnog slučaja. Prerano je za ići kući. Nemam nezavršenih stvari. Razmišljam o putu. Gledam slikice. Ma nisam baš niti za to.

Bacam pogled na blog. Ima hrpa nepročitanih postova. Zaključak – pomalo sam u svojoj odsutnosti shvatila da zapravo nisam ovisna o blogu, niti o Internetu. Svijet super funkcionira i bez toga. Sve ide svojim tokom, a ja idem svojim.

Ne bilo mene dan, dva ili pet – sve je upravo onako kako ostavim. I tu na blogu i kod kuće i na poslu. Ne znam da li da se veselim tome ili da se ljutim zbog toga. Na blog pod mojim imenom ne može nitko osim mene. U kuću ne može ući nitko osim mene. Dio posla ne može obaviti nitko osim mene.

Ono što zapravo želim reći jest da ništa ne želim reći. Ispisujem misli kako mi lete glavom. Nemojte pokušati razumjeti što je pisac htio reći danas. Danas pričam sama sa sobom, ali na glas. Trebam lagani odmor od putovanja, trebam odmor od ovog grada, trebam odmor od ljudi, trebam odmor od Njega i sebe....

Zapravo ne trebam ništa.... ma pogađate – PMS!!!!!!!!!!