Bila prije 12 godina jedna djevojka nesigurna u sebe, iz siromašne obitelji. Školovala se i radila razne poslove ne bi li si mogla priuštiti barem malo onih stvari koje su njeni ostali vršnjaci dobijali od roditelja. Nije imala modernu odjeću, nije imala dečka. Imala je svoju mladost, imala je svoju ambicioznost. Znala je da želi nešto učiniti u svom životu, osim životarenja. Znala je da za nju nije ta vrsta života koju je tada vodila, ali je bio početak. Bila je zaljubljena tada u muškarca kojeg je gledala kao Boga misleći da nije dovoljno dobra da bi ikada bila išta drugo za njega osim djevojčice iza šanka koja ga je posluživala. Njega i njegovo društvo.

Gledala ga je i zamišljala da je njegova. Upijala svaku njegovu riječ. Pratila svaki njegov pogled. Živjela od dana do dana kada će ga vidjeti i uvijek sa smješkom – samo posluživala.
Bio je drag prema njoj, kako muškarac par godina stariji može biti prema djevojčetu koje je vrijedno. Znao se našaliti, ali uvijek je ostao nedostupan. Bio je Faca. Bio je prekrasan, bio je pametan, bio je ono što muškarac mora biti.

Putevi su ime se razišli. Djevojčica je odrastala i otišla od šanka. Zamijenila ga drugim, trećim, diplomirala, našla jedan posao pa drugi. Odselila je iz grada. Njega se sjećala po jednoj riječi. Cijeli svoj život do danas sjećala ga se jer joj je dao nadimak koji je ona prisvojila, ne zbog njega, nego zato što joj odgovara. Obilježio ju je. Tim nadimkom zovu je ljudi i danas i zvat će je tako cijeli život. Odgovara joj. Taj nadimak je ona. Taj nadimak joj je on dao.
Srela ga je u tih 12 godina samo dva tri puta. U prolazu. Pozdravili bi se s „Bok“ i ona bi odlazila jer... on je još uvijek izgledao prekrasno, uvijek je imao djevojke oko sebe. Ona je mislila o nadimku i o njemu i odlazila svojim putem. Mislila je kako nije dovoljno dobra da bi bila njegova.

Jučer ga je srela opet. Ovaj puta nije bilo samo „Bok“. Ona je bila sretna jer je nakon 12 godina života dobila priliku razgovarati s čovjekom koji je još uvijek prekrasan i koji ima karakter. On je izgledao sretno jer je vidio da sada ima modernu odjeću i dobro tijelo, izgledao je sretan kad je čuo da je ona sada na položaju i da je uspjela. Izgledao je sretno sa osmjehom kada je čuo da nema dečka. Razgovor je trajao i trajao dugo u noć u društvu koje su izolirali jer su pričali o svom životnom putu u 12 godina od dana kada su se upoznali. Podsjetio ju je na neke sitnice koje je ona već zaboravila. Govorio je o zlatnom dobu. Za njega je to bilo zlatno doba. Za nju je to bilo doba kada je radila kao pas da bi došla tu gdje je danas. Bilo je to lijepo doba i za nju, ali ne zlatno.

Rekao je da je želi opet vidjeti. Rekao je da je želi opet naučiti onome što je zaboravila, da je želi osloboditi straha koji ima. Rekao je da je odselio iz grada prije puno godina i da se ubrzo vraća u ovaj grad. Pitao i nju da li se želi vratiti. Pitao ju je puno pitanja, a ona je kao djevojčila odgovarala. Zbunjena. I on je sam. Dao joj je do znanja.

Nije bilo ni vrijeme ni mjesto da se posvete razgovoru kako treba. Rastali su se uz „Laku noć“ znajući da oboje odlaze iz grada za par dana. On zna kada se vraća. Ona ne zna. Ni kada ni hoće li?

Još jednom sam se uvjerila kako život piše nevjerojatne priče. Svašta sam mogla očekivati, svašta, ali ne i ovo. Nikako ne ovo.
U svojim mislima vratih se 12 godina unazad u svoj život.
Još jednom nam se putevi razdvajaju. Tko zna hoće li održati obećanje koje mi je dao da će me naučiti onome što sam zaboravila i da će me osloboditi straha koji imam. Ili su to bile lijepe priče za djevojče kojem je dao nadimak koji će ona ponosno nositi cijeli život.