petak, 27.03.2015.
"Tebi je jasno da...", pogleda me mrko, prvo jedna, pa druga, dok treća sjedi sa strane i blagonaklono šuti... "Tebi je jasno da ovdje, što čuješ, ne čuješ, što vidiš, ne vidiš, što saznaš, ne saznaš???".
"Ma da, nema problema, znam ja da je ovdje tako", odgovaram istovremeno puna samopouzdanja i preplašena kao mali miš. Izvlačim polubahato neke podatke iz Poslovnika i razmećem se znanjem, za sve imam spreman odgovor, dok mi se ona, gotovo kobna, lijeva ruka znoji do besvijesti.
"Kužiš da si zabrljala?" "Ma kužim, pisala sam prva a nisam to očekivala". Rukopis ovakav, onakav, da li mrljam inače kad pišem, s obzirom da sam lijevak... "Rekoh, pisala sam prva, bila sam nervozna, vjerojatno uz manje stresa neće biti problema, a i kemijske su vam odlične".
Bože, što sve čovjek može izreći i zbrljati na razgovoru za posao. I uz sve to, može i proći, uz komentar: "Hvala tebi, bila si odlična kandidatkinja".
Eto, urbi et orbi, idem se praviti da ništa ne čujem, ne vidim i ne saznajem i pripremiti se da dnevno trčim, kako šefica reče, barem 50x uz i niz stepenice.
Pa ako navrati slučajno netko tko u državnim institucijama, tijelima, službama i sličnima neuspješno traži posao i misli da se takav može dobiti samo preko veze, želim poručiti - nije baš tako. Nisam imala vezu, uložila sam puno strpljenja, pokušala nebrojeno puta, naučila većinu (o tom/potom) zakona i propisa, i uspjela! :)
- 11:58 -
