četvrtak, 06.11.2014.
Blogosfera kao kanta za smeće
Bijesna sam. Na sebe. Nema mi druge nego da budem bijesna na sebe.
Prvi korak k pravom putu je da znaš da si, uglavnom, za svoje probleme sam kriv. Eto, to sam položila. Dalje se nastavljam vrtjeti u krug.
Gledam malo ljude oko sebe. Dobro im dođem. Imaju li problem, žalosni su, veseli, boli ih... briga za sve ili što god im je već, ja sam pri ruci. Napravila sam od sebe kantu za smeće. Njihovo smeće. Strpljivo saslušam, potrudim se pronaći rješenje ili barem biti adekvatna utjeha. Bilo bi glupo okrivljavati njih, sama sam kriva što se dovodim u tu poziciju. Negdje podsvjesno imam strah od gubitka pa svakome dopuštam da jaši po meni uz duž i poprijeko, ne bi li ja, valjda, imala osjećaj da s njihovim prisustvom u mom životu nešto vrijedim, nekome trebam. Istovremeno, ja proživljavam iste osjećaje kao i oni. Rijetko i teško se nametnem sa svojim problemima a i kada se to dogodi, osjećam se napornom, zamornom i dosadnom jer im oduzmem par trenutaka za sebe.
Često sam znala govoriti da je odraslom čovjeku uistinu potreban psihijatar, psihoterapeut ili psiholog da nekako pregura, na tren rasterećen. I to u odnosu u kojem nekome platiš, taj te sluša i može isključivo pričati i razmišljati o tebi. Ne smije mu ni past na pamet da priča o sebi.
Danas osjećam da mi ni takav netko ne bi mogao pomoći. Htjela ili ne, tražila bi instant rješenje, odgovor, zamah čarobnim štapićem. I onda ak' bi mi dao Bronhi bombon ili bi mi rekao da blejim u zeleno i opustim se, vjerojatno bi završila na forenzičkom odjelu bolnice za mentalne bolesti.
Vrtim se u krug, čekam neko čudo i tako mi prolaze dani. Da mogu izdvojiti koju stotinu kuna za neki savjet stručnjaka, vjerojatno ne bih znala što bih mu rekla. U tom trenutku, kada imaš priliku reći što ti je na duši, nađeš se u situaciji da ti se sve to čini glupim i nebitnim za raspravu. A inače hodaš svijetom pognut do zemlje i opterećen baš tim problemom/problemima. Ali dobro, hvala bogu, novaca nemam, pa se ne mogu zamarati s tim hoću li ih bezveze potrošiti na odlazak k nekome pred kim mi je neugodno govoriti o najintimnijem dijelu svoje duše. Frendice su mi nekako nepoznato područje. Uz najbolju volju, i u razgovoru s njima volim to skratiti što je više moguće ili čak preskočiti. Tako ostavljajući dojam da sam vazda jaka i orna slušati njih. Ostaje mi ovo. Zamišljala sam da ću pisati pretenciozne tekstove koje će čitati puno ljudi i u ovacijama aplaudirati mojoj literarnoj genijalnosti, dok ja prosipam silne mudrosti i pokazujem bogatstvo svog rječnika i verbalnih akrobacija.
Ha! Svelo se na...jao meni, jadna ja, jadni svi, jadni mi, tužno je, ružno je, teško je, o živote, oooo... Fakat, al fakat akrobacija i po'. Ništa od čudesnih tekstova, zapravo, ne znam da li sam ikad više mrzila čitati ili pisati. Pisanje zadaćnica završavalo bi u srednjoj redovito niskom ocjenom i žestokim fajtom između mene i one krmače, sve dok nije došlo do Latinovicza na kojem sam briljirala, iako sam ni dan danas ne znam o čemu se radilo, osim što je dotični savršeno prikazao Zagreb onakvim kakav je meni čak i za najljepšeg dana. Siv i truo. Kao i Filip. A pročitala sam knjigu. Možda sam i ja takva.... o tome kasnije.
Elem, našla sam ovdje prostor za pročišćavanje, pa pokoja jadikovka i upit svevišnjem zašto ovaj je tko je, voli li me ili ne, i pitaj boga što i...katarza je gotova. Odem rasterećena, iza sebe ostavim loš tekst i još lošiji dojam, ali par dana mi bude lakše. Onda se vratim pa vidim svu prazninu i jad svog pisanja jer iako prikrivena idiotskim nadimkom tj. nazivom bloga, ja i dalje prikrivam, izobličujem i mrljam o čemu se radi, u strahu da će netko (od silnih čitača) skužiti tko sam ja, ili, još gore, tko je on. A oboje smo bitni, nema što. Ok, on možda i je. Ja u principu i ne postojim.
Vraćam se na početak. Teksta!
Bijesna sam. Zbog stvari pred kojima sam bespomoćna ili pred kojima se osjećam bespomoćno. Prva i najčešće jedina pred kojom drhturim sam – ja. Panično se bojim biti odbačena, neprihvaćena, odbijena. I zato ništa pod milim bogom ne radim ni da bi bila prihvaćena (čitaj- zavedena ili da zavedem).
No, polako. Čušpajz tekstovi su moja specijalnost. Najdraže za kraj.
Nedavno sam imala priliku pratiti jedne izbore. Davno sam se zarekla da neću komentirati politiku iako je to nepresušni izvor inspiracije i mogla bi dnevno izbaciti 10ak frustriranih tekstova. Ali ovo ne mogu prešutjeti. Dovoljno je općenito i istovremeno jedan od najboljih dokaza gdje smo.
Elem, za vrijeme trajanja kampanje redovito sam prolazila pored jednog oglasnog prostora. U prvom krugu kandidat A išao je na neku foru diskretnog reklamiranja. Kandidat B bio je malo žešći u svojim nastojanjima, ali još uvijek u granicama dobrog ukusa. Ostali nisu važni, ionako nisu imali šanse. Onda je došao 2. krug i počeo je bal vampira. Kandidat A odlučio je birače ugušiti sa svojim plakatima. Na svakom stupu, na svakoj tabli, na svakom oglasnom prostoru. Aktivisti kandidata B prvo su poderali što se dalo poderati. Ali na famoznom X prostoru rat je bio najžešći. Ubrzo je postalo svejedno tko preko plakata lijepi svoje, a tko dere tuđe pa stavlja svoje. Oni koji su se odlučili na deranje plakata, nisu se odlučili biti barem elementarno pristojni pa ih barem baciti u smeće. Poderali su ih i bacili oko tog mjesta, te se tako svakim danom hrpa poderanih plakata slagala. Svaki dan sam sve bjesnija prolazila pored tog mjesta i pitala se: zašto netko od njih dvojice očekuje da ja za njega glasujem? Netko je vidio poderane plakate, ja sam vidjela poderane novčanice. Vidjela sam svoje novce. I nema tu više SDP-a i HDZ-a ili neke druge stranke. Jednom kad uđeš u politiku i, ako imaš sreće, progledaš i više/manje na vrijeme daš petama vjetra, nema te ideologije koja bi ti mogla zatvoriti oči i nagnati te da u budućnosti zaokružiš neki redni broj na glasačkom listiću. Svi su isti. I jedni i drugi imaju članstvo i jedni i drugi u svojim redovima imaju pokvarene spodobe i naivne budale. Nema gorih ni boljih u nekoj stranci, niti jedna ideologija nije ispravnija jer niti jedni nemaju ideologiju. I tome nije kriva šačica moćnika na vrhu, nego svaki obični čovjek koji ne želi, neće, ne može ili mu je lijeno nešto napraviti i poduzeti. Ili barem misliti. Ja tu ne mogu ništa – vječna parola vječnih teenager-a Hrvata. Buntovno i bez razmišljanja išli su u rat koji je na svojim leđima iznesla sirotinja vjerujući u ideologiju svoje države, dok su dase šetale po parkićima i smišljale strategiju kako se opernatiti u općem metežu. Pa danas kad se god netko usudi početi razmišljati i djelovati, evo ti opet teme rata da se klinci malo zaigraju dok se voda muti. Tu će spremno uskočiti i najveća i najmoćnija politička stranka ikad stvorena u povijesti i svuda prisutna. Veličanstvena the Crkva. Pa s oltara u zamućenu vodu šalju munje i gromove, ne bi li ovce bile i zbunjene i preplašene i k tome još mrzili one druge.
I, onda tračamo. Iako taj trač nikome kruha na stol ne donosi, tračamo, jer time, valjda, se može zatomiti glad. Pa se zamaramo je li stanoviti sportaš bio na porodu svoje bivše žene, koja je, usput budi rečeno, rađala dijete drugog tipa.
Ili, da stvar bude do apsurda tragikomična, idemo u prosvjedni marš za oslobođenje pritvorenog, visokopozicioniranog političara i suze prolijevamo jer je on, jadan, tamo gdje je. I ma gdje god da je, opet je na toplom i sit. I kako god završio, bit će na toplom i sit.
Ja u međuvremenu se čudim svijetu k'o pura dreku. Trošim novce kao pijani milijarder javljajući se na natječaje koji su raspisani eto, reda radi. Pa se čak i nadam. Rješavam testove inteligencije koji su vjerojatno teži nego oni za prijem u Mensu. I, čuda li, ostajem kratkih rukava svaki put. Pa mi moji konkurentni govore kako je test već na početku bio neizdržljivo težak i kako su tijekom ta tri sata razmišljali samo o tome hoće li im pauk dignuti auto jer nisu nadoplatili parking. Kasnije ti još poluotvoreno kažu da imaju vezu tj. da je netko njihov za neki tamo posao imao vezu. Odlično! A meni moje misli ne daju mira, pa se pitam, ako je inteligencija jedino što mogu ponuditi svom budućem zaposlenju, jesam li ipak, možda, glupa k'o noć. Pa razmišljam o tumačenju starih poslovica, koje su sad sastavni dio testa inteligencije i nisam li možda tu zabrljala. Ili sam odabrala krivi kružić, križić, ili je tamo u dijelu logike Marko ipak bio stariji od Žarka.
I dođem do jednostavnog zaključka. Imala sam tri sata. Nabrijana, svaki dio testa imao je vremensko ograničenje.Da, glupa sam i neinteligentna. Jer sam smatrala da je dobro položen test inteligencije dovoljan da dobijem posao.
I onda, šekspir kveščn: Biti ili ne biti iliti, javljati se više na natječaje ili se ne javljati. Retoričko!
Polubijesna vraćam se jedan dan prije dva tjedna doma iz Zagreba. Nemam zašto biti bijesna, ali brijem da je to već stvar hormona. Pošaljem poznaniku poruku da ga pitam nešto što me taj tren čini takvom. Prvo mi je trebalo pola sata da to napišem jer mi je instinkt govorio da je to vrlo glupo a vrag u obliku živčanih hormona odrađivao je svoje.
Okinem ja konačno -ok-. Poslano. U strahu šmugnem s fejsa. Javio se ujutro, rekao da ne zna to što ga pitam i nastavio piliti u pol 6 po tome što je s fax-om. A meni se baš nije dalo. Zamolim ga da preskočimo, ali, ne da se on. A meni kad ideš protiv moje volje, dobiješ podosta usrani razgovor. Na kraju me je pročitao u dvije rečenice i podijelio mi lekciju od koje sam se smrznula. Skratimo na: Uštogljena si! Prvo, obrambeni nagon- ma mama ti je takva (preskočila sam tu reakciju). Udahnem duboko i idem polako. Nismo se godinama čuli (ispada da je i to moja greška), ja ne znam tko je on, a ako želi da mu prije zore pričam svoju tužnu životnu priču, mogao je to i suptilnije izvesti. Ja ne znam kako da to složim u tri neutralne rečenice, a ne želim poznanika zadaviti s nečim što ga u konačnici ne bi ni zanimalo.
Razgovor je završio u više/manje pomirbenom tonu, ali meni je ostala gorčina. Netko mi je otvoreno rekao da sam uštogljena i bio je u pravu. Jesam. Istina boli. S mnogim ljudima ne želim razgovarati, a s onima s kojima želim, ne znam kako. Kako da to istovremeno bude neuštogljeno, zanimljivo i zabavno? S njim zapravo nisam htjela razgovarati. Nekad davno imali smo nešto lijepo. Svaki razgovor o današnjem životu promijenio bi tu idealnu sliku u mojim očima. Ili, 'ajmo napraviti nešto ludo. Prevalimo tih 100+ km koji nas dijele, nađimo se na pola puta i pretresimo život na jednoj kavi. E pa to vjerojatno ne bi išlo. Ja to nisam predložila jer sam se našla u vrtlogu izmotavanja poluizgubljena, a bome ni davatelj lekcija i pokušavač bivanja ležernim nije se toga sjetio. I, tak. Sad šutimo. U odnosu u kojem vjerojatno samo kod mene ima nedoumica i gorčine, a njemu se živo fućka. I da, opet analiziram. Naravno, bez famoznih muda da pošaljem poruku i pitam je li njemu taj prošli razgovor bio ok jer me strah da će reći da ne filozofiram. Odbaciti me. Mo'š misliti što bi izgubila.
I na kraju....D.!
Ulovljena sam u neživljenju. U toj mreži možeš dvije stvari: postati depresivan ili pretjerati u maštanju.
Dok si između računa, popisa za kupovinu na kojem križaš stvari koje možda nisu najneophodnije, ovrha i bezbroj drugih totalno uobičajenih stvari, boriš se da na ovom svijetu pronađeš komadić neba za sebe. Polako i pronalazak posla postaje najžešća erotska maštarija, iako nema veze s unaprijed spomenutim pojmom.
Pogubiš se jer ne doživljavaš, samo promatraš i analiziraš ono što si od drugih čuo, prije vidio i doživio. Muškarac postaje neko mitsko biće, ponekad nemilosrdni uživač tjelesnih strasti bez trunke emocije, ponekad samo običan čovjek s nagonima, potrebama, emocijama svih vrsta.
U moru nerealnosti i realnosti, više ne možeš vidjeti što je što, što želiš i što čekaš. U moru tuđiš problema kojima dopustiš da postanu tvoj prioritet, žudiš da ti se dogodi nešto i srljaš u to samo u mislima, iako svjestan da iz toga, da se i dogodi, ne možeš izaći kao pobjednik. Bila bi to greška, kako god okreneš. Ali, bila bi moja, ja bi nešto napravila, meni bi se nešto dogodilo.
Njegovo beskrajno razumijevanje me živcira, njegovo nuđenje pomoći izluđuje. Svaki put kada to napravi, ja pred očima vidim račun koji ću plaćati dok god sam živa. Pa, osim ako me ne želi doživotno u dužničkom ropstvu, ne vidim smisao. On nije liječnik koji bi trebao, vođen Hipokratovom zakletvom, uvijek biti na pomoći onima koji ga trebaju. On nije prijatelj s kojim se može ponekad popiti neobavezna kavica i popričati o problemima. On nije čak ni osoba koja rješava moj problem, ali on je netko tko podrazumijeva moj dolazak k njemu, netko tko će nakon koketnog i nasmijanog razgovora s nekom ženom preko telefona meni ispričati sadržaj tog razgovora. On je onaj koji si dopušta postaviti pitanja koja si ne bi trebao dopustiti, onaj koji priča o svome životu stajući s razgovorom negdje otprilike u vrijeme kada je bio mojih godina, eventualno zahvativši kraj fax-a.
A ja se uporno ne snalazim u tome i uporno tražim nešto više u svemu, panično se držeći nekih, možda nebitnih, sitnica i poteza u našim razgovorima u nadi da u tome ima nešto više.
Ne puštam jer, što će mi ostati ako i to nestane? Nespremna na hrabrije poteze, na samoinicijativni poziv na kavu ili traženje prozirnog razloga da ga nazovem ili da dođem k njemu, gledam u budućnost sa strepnjom kada ću ga opet sresti. Pa se tu nađu oni pametni koji će reći da bi ga neka na mom mjestu već davno smotala i dobila što hoće istovremeno tvrdeći da on nije tipični muškarac koji će potrčati za svakom ženskom. Ja, istovremeno prezahvalna na njegovoj susretljivosti i preplašena da bi krivim potezom upropastila taj izuzetno korektni poslovni i ljudski odnos, stojim i pitam se – dokle?
Do kada ću ja čekati čudo? Kada je dosta? Kada će on postati samo ono čime se bavi a ja se okaniti gledanja u njega kao rock zvijezdu koja će jednom iz publike izvući baš mene i odvest me u bolje sutra.
Budi strpljiva. Doći će bolja vremena. Pojavit će se već netko. Kad se ti jednom zaljubiš, nitko ti neće biti ravan. Ti si krasna djevojka, ne zna što propušta. Ti si čudo, on je slijep ako ne vidi. Problem je u njemu, on je ovakav i onakav....
Uz malo više truda i pažnje, dobijem i nešto kao: da li ti misliš da bi ti bila sretna da mu postaneš ljubavnica? Ti si presnažna i preponosna za to, to bi puklo prije nego bi počelo.
Bi, znam. Ali bi postojalo.
Vrijeme ide, idu s njim i moje godine. Ja ne činim ni prave ni pogrešne stvari, ne činim ništa. Čekati da se dovrši ono čime se on bavi, čekati da se konačno vratim na fax ili da u međuvremenu pronađem posao, biti nemoćan pred svime i ništa ne moći promijeniti, ne moći čak ni nekom n-tom poznaniku objasniti što mi se događa u životu jer mi je neugodno, ne moći obaviti ležerni razgovor, ne biti uštogljen i td., postaje sve više frustrirajuće. Ni na kojem polju u životu ne možeš se dokazati. Ne postoji onaj koji će te povući gore, otvoriti ti put, pogurati te naprijed. To možeš samo sam, a da bih to mogla, opet moram...strpljivo čekati.
I da, svjesna sam ja svega i to predobro svjesna. Veza s njim ili nešto kraće bilo bi jednako odavanju alkoholu ili drogi. Na tren navućena na nešto nestvarno, opijena se ne bi mogla vratiti u normalu.
Ali, ako ne pronađeš baš nijedan porok, u životu bezgrešne svetosti, strpljivosti i čekanja, svaki dan sa svakom cigaretom popušiš više od sedam minuta života u onom trenutku kad te prodavačica u trgovini pita: ti ćeš žemlju i, što još?, ili kada ti, kao nekad tvoja baka svako jutro pitaš: što da danas skuham za ručak?!
- 15:42 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
