ponedjeljak, 03.11.2014.
Analiziram...
Rekoh jednom: "Da mi, jednom kada dođem, kaže da mi otpisuje sve dugove, umjesto zahvalna, otišla bi uvrijeđena što me nije uvatio za dupe".
Hmmm, da me uvati za to dupe, vjerojatno bi se toliko smotala da bi ispala uvrijeđena.
Rekao je jednom Učitelj da s nama ženama nije lako. Bi ovako, pa bi onako, pa ne bi onako nego ovako....
Naravno. Razumijem. Ne bi mi sve ovako, onako, nikako, nekako.... Samo mi sretnice koje smo dozlaboga nesigurne u sebe.
Nedostaje mi. Ne znam kako to polazi za rukom nekome koga gotovo i ne poznajem.
Neki dan, dok sam se umivala, zatvorila sam oči i "našla" se na tram. stanici ispred Glavnog kolodvora u Zagrebu. Uvijek sam mrzila Zagreb, bio mi je veliki i nekako težak, nepoznat, iako ga poznajem čitavi život. U tom trenutku, ta stanica bila mi je nešto najpoznatije na svijetu, nešto najmilije, najdraže. Da, idem k njemu....
Idem k njemu, nespremna, puna papira, ne znam kako ću pozvoniti, kako ću i pozdrav izgovoriti. Svaki put drhtim sve više, sve jače, ali, idem njemu. Bit ću mu i dužna, bit će mi i neugodno, teške će biti teme, ali.... ja idem k njemu.
Tko je on?
Postojalo je nekad ono divno vrijeme kada je naš odnos bio neupitno poslovan. Ja sam mogla maštati, ali uvijek bi me prizemljila realnost, pa sam se kao pas stresla (ah, usporedbe li...) i krenula dalje.
On uvijek nepripremljen, ja uvijek sekantna. Neka glupa fora i završi razgovor.
Sada me dočekuje spreman. Vodi razgovor, zapisuje. Pita za stvari zbog kojih nisam došla, nudi pomoć, zanima ga sve iako zna da si ga, recimo to tako, ne mogu priuštiti...
Eto, priznajem, ne snalazim se u tom odnosu. Navikla sam na klasiku davanja i primanja i onda dođe on koji poruši sve što mi je poznato, ostavlja me zbunjenu. Što da ja njemu dam, što da mu pružim, čime da ga nasmijem i razveselim...
I, zašto to radi?
Postoje li altruisti koji pomažu jer im eto, tako dođe?
- 16:29 -
