četvrtak, 16.05.2013.
DERNEK
Otvaraju se škole... napravi se dernek.
Otvaraju se radovi na školama... napravi se dernek.
Premjesti se crijep na nekom krovu... napravi se dernek.
Otvaraju se radovi na nekoj cesti... napravi se dernek.
Otvori se milimetar neke ceste... napravi se dernek.
... za svaki drek, napravi se dernek!...
Postoji jedno jedan fantastični period kada se vlastiti neuspjesi prikazuju kao tuđi, iako je bilo dovoljno i vremena i sredstava da se isprave i tuđe i vlastite pogreške i da se krene naprijed. U tom kratkom ali iznimno napornom periodu, objektivni promatrač vidi čudesa. Ako živi u nekom gradu ili većoj općini, odjednom sazna za najmanje selo iz svoje regije, jer sada tamo neki lezilebović u pokušaju da ponovno zasjedne na grbaču svojih sugrađana ili da tek okusi slasti istoga, zdušno provodi malu eko akciju, čisti zaraslo selce, preslaguje cigle u ratu razrušenih objekata itd. I ništa mu teško nije tih mjesec do eventualno dva. Kad završi u selu, juri na neki dernek, pa organizira neku biciklijadu, premeće po rukama tek rođenu djecu dižući ih u zrak i pokazivajući svijetu budućnost. Tumara po udrugama, izvlači branitelje i neke teško oboljele, nudi im čudesno ozdravljenje i prava. Gdje god dođe, kuha gulaš ili grah, dijeli pivu i malo muzike da narodu osladi život koji je, eto težak, ali bit će bolji, ako zaokruži taj redni broj, pa on ostane ili tek dođe na vlast. Jer, oni noću ne spavaju. Kad završe turneju, kad obećaju i derneče, onda dođu kući, sjednu za stol i do turneje čim osvane idući dan, oni prave planove i sheme kako da narod izvuku iz govana koje nisu oni ostavili za sobom, već neki drugi. I svi imaju istu parolu, koje god boje bili, ne mogu ih nazvati ideologijama, jer to sasvim sigurno nemaju ni jedni.
Ne zamjeram im, ali sam ljuta, iako ne znam na koga više. Oni za mene nisu čudotvorci, nisu nedodirljivi, nisu ni klasu viši od mene, oni samo imaju moć, ali ih ona ne čini jačima, boljima i drugačijima, nego samo jadnijima. Zaboravlja narod, zaboravljaju i oni sami, da u konačnici svaka rit dođe na šekret . Nešto malo, ali sve manje, ljuti me običan puk, koji neće i ne želi misliti, pa vjeruje i ne vjeruje, pa dovodi svakakvi šljam na vlast jer ili biraju koris ili manje zlo, ali opet se sve svede na isto. Opet tu dođe neka guzica koja se prikazuje kao bogom dana i predstava opet počinje. Samo onda nema derneka, ni graha ni pive, ni mužikaša, imaš poludevastirane škole i ceste, firme koje propadaju, ne zaštićene bolesnike, a i budućnost se rađa na suspektnim mjestima. U lice nam se rugaju, čak i otvoreno govore da namještaju natječaje jer je tako po političkojkrižaljci trebalo biti, a narod nit vidi nit vidjeti hoće, nego glada i u strahu razmišlja kako će na iduće ljetovanje/zimovanje. Pa se čovjek pita, to je tu lud il' slijep, i tko koga zapravo jebe u mozak, izostavit ću ono -zdrav-, jer... čemu?!
I ja tako ni bolja ni gora, i badave trezvena i objektivna, gubim živce i u sebi vičem da mi je dosta i mene i drugih i te trulosti i zlobe i gluposti. I dok sjedim u dvorani i gledam onu šačicu igrača za koje više ne znam što ih pokreće, gubim kompas i realnost. Ljutim se i u isti mah tugujem, gledajući te dečke koji već u drugom poluvremenu jedva hodaju, a moraju igrati jer nemaju zamjenu. I prisjećam se vremena kada se na tim utakmicama šepurila politička elita kobajage zaslužna da se u mom gradu igra vrhunski sport. Pa se sjećam onih vječito antiprotivnih koji pljuju po tom sportu i krive upravu što dovlaći igrače izvana i što u klubu nema gotovo nijednog iz tog grada. I gleda, i sjećam se i zlo mi je i jedva gutam. Ne dajem nikome za pravo, nemam snage nikoga ni kriviti, samo mi je zlo od toga što gledam da još nešto u tom gradu propada, a do jučer, iako možda na krivim postavkama, sjalo je na vrhu.
I priznajem, sebična sam i nerealna, ali ne mogu uvijek imati ispravan pogled na sve!
- 11:06 -
