subota, 04.05.2013.
...kockanje....
Čula sam nedavno par dobrih savjeta. Odlični su i, čini mi se da nisu apelirali na moju savjest, nego su više išli kao upozorenje na moguće (loše) posljedice mojih odluka.I sad bi se trebala sabrati, protresti glavu, otići otrčati par metara, otuširati se, rashladiti glavu i idem dalje.... bez tereta toga što me progoni.
Nakon dugo vremena u mom životu postoji netko tko zastane zbog mene i trudi se pomoći mi savjetujući me. Strah me je da ću izgubiti tu osobu ako napravim nešto mimo toga. Ili, vjerojatno neću. Radi se o osobi koja čvrsto stoji na zemlji. Možda će se naljutiti zato što je bezveze uložila trud i vrijeme u mene, ali sumnjam da ću zbog krive odluke biti odbačena. Na kraju krajeva, naštetila bih samo sebi. Ako bi, podrazumjeva se, uopće došlo do ičega.
Što je dalje taj utorak od mene, to sam sve nemirnija... Možda sam propustila priliku, možda sam napravila temelje za novu... nemirna sam i uzbuđena, kao djevojčica. I dok po stoti put gledam snimku neke njegove tekme od pitaj boga kad i otkrivam njega u sasvim nekom novom ozračju, idem malo dalje... Na meni je ipak da donesem odluku i da ju imam spremnu ukoliko do ičega dođe. Tako je, na kraju krajeva, i Učitelj jednom rekao: Morate biti spremni sa svojom odlukom i kada dođe do tog trenutka, nema razmišljanja.
Nemam pojma s čim raspolažem. Baratam s malo informacija, sve su razasute uokolo i ne povezane, a ja sam ih sasvim slučajno saznavala i od njih gradila sliku nekog tko možda ne postoji. Ali, ja postojim takva kakva jesam i sebe poznajem, mada ću lako tvrditi drugačije, jer tako se najlakše ogradim od suočavanja s najvećim neprijateljem u svom životu - sa samom sobom.
Opet retrospektiva...
Gdje sam? Tražim svoje grijehe i važem ih. Ima ih, ali onih koji su povrijedili druge su jedva primjetni. Prije bih naštetila sebi. Idem u krajnost, jedva se prisjećajući ispovijedi. Ma, nema to smisla, da ne bi možda klečala cijelu vječnost zbog toga što psujem ili zato što pušim ili možda zato što jednom u tri mjeseca popijem pola čaše vina? Zaboli me i za moja markiranja u srednjoj, tako sam samo sebi naštetila. Starcima nakon prvog srednje nisam zadavala probleme, svaku subotu bila sam prije 12h doma, imala sam dečka kojeg svaki otac može poželjeti, nisam pila, nisam se kurvala, drogirala, blablabla, živjela sam dosadno i uzorno. I takva ostala do faxa i onda još svetija. Kolika je cijena toga? Pre,pre,pre, previsoka. I danas plaćam s gadnim kamatama i nekako me hvata prpa da, ako uskoro ne sgriješim, budem bankrotirala.
...Dolazim pred zgradu. Penjem se polako jer želim doći točno u 16h, a imam još deset minuta. Torba mi je teška, ja nervozna, trpam u usta stoipeti Fisherman's friend bombon, nakon što sam krišom zapalila jednu u parku. Hodnik je hladan i ugodan. I brzo prolazi tih deset minuta. Pozvonim, otvara s onim predivnim osmijehom, ulazim. U očima mu vidim opet onaj pogled kojim kao da nešto panično i pun nade traži od mene. Poznajem taj pogled... i dok pomiče kravatu sa svoje stolice, sve odlazi u nekom drugom smjeru...
- 16:28 -
Komentari (10) - Isprintaj - #
