ponedjeljak, 18.03.2013.
Mea culpa, mea maxima culpa! (2.)
Promatram ga dok sjedi na klupi. Vidim nezadovoljstvo. Ne znam točno koji je osjećaj u pitanju; ljutnja, tuga, razočaranost, izoliranost, neprilagođenost.
Ustajem se i odlazim. Ne mogu više, dosta mi je. Dosta mi je tuđe razočaranosti, dosta mi je i moje.
Oblačim jaknu, istrčavam van. Istovremeno se osjećam kao da se utapam i kao da se gušim. Opet onaj osjećaj "kamena" na grudima. Uopće ne gledam kuda idem, samo da se maknem, samo da pobjegnem.
Zapuhne me hladan zrak. Nakon par koraka stajem. I umjesto da uzmem predah, da odahnem, počnem prebirati po sjećanju: gdje li je započeo ovaj težak osjećaj? Pokušavam zapaliti cigaretu, ali ne mogu naći upaljač. Još sam više ljuta. Trebam trenutak samo za sebe, trebam se ispuhati, trebam se rasplakati, vikati... Ali ne, ja se još više silim i trudim se pronaći izvor nezadovoljstva.
Pronalazim upaljač a s njim se počnu vrtiti i slike.
Zabrljala sam u petak. Išla sam preko svojih granica. U očekivanju i svemu drugome. Umorila su me ustajanja u pola 6 ujutro, umorilo me to da budem svima na raspolaganju, umorila me odgovornost i strah da će se netko naljutiti ako nešto krivo kažem ili napravim. Možda i neće biti pogrešno, ali biti će ono što se od mene ne očekuje. Taj oprez me ubija. Već ujutro nisam imala snage. Ispuhao me hladan vjetar u zoru. Ali, tješila sam se i hrabrila s time da ja to mogu i moram, barem toliko. Taj dan odlazila sam od kuće tri puta. Iza mene je na kraju dana ostalo 10 km koje sam prošla pješke. Da je neki drugi dan bio, da je bio ljepši, topliji, a ja odmornija, ne bi bilo problema. Ali ovaj put je bilo izrazito teško. Na kraju sam bila premorena. Bila sam i loš sugovornik. Peće me savjest zbog toga. Mogla sam reći: oprosti, ne mogu, ne ide mi danas, ali... ja sam opet pokušala balansirati između svega i svakoga i na kraju sam pogriješila, a možda i uvrijedila.
Očekivala sam da će osvanuti bolji dan, no, mene su opet probudili moji "demoni". "Moraš, moraš, moraš, moraš i ovo i ono, moraš!!!" i evo me opet, u cik zore, spremna da se od mene traži i uzima sve što se može.
I opet se vraćam u trenutak kada palim cigaretu, prekoravam se zbog petka i gubitka snage. Prisjećam se još nečega. U glavi mi stalno odzvanja pitanje: "A da nije možda problem u tebi?". ne mogu svi drugi biti krivi, ne mogu svi drugi griješiti, a jedino ti misliti ispravno. "A da porazgovaraš s nekim o tome? A joj, da, nemaš s kim... " Postaje mi vruće. Otkopčavam jaknu. Što da radim? Uzmem bič? Nemam ga, jbg. Mogu samo skinut remen i opaliti po sebi...
Ali, neću! Kažnjavam se svaki dan pitanjima. Ne znam je li stvar u meni ili drugima. Možda je krivi odabir. Možda je kriva moja iskrenost. Možda je krivo sto stvari, ne znam.
Znala sam da u tom trenutku nemoći ne mogu pronaći odgovor. Isto tako sam znala da sam dala sve od sebe i da je to ujedno bilo najbolje od mene. Griješila sam kao i svi drugi oko mene. Nisam savršena. Ali, kad bi apelirali na moju savjest, na moj moral, uvijek sam razmislila i preispitala svoje misli i potencijalne postupke. I odustala. Samo da ostanem "dobra curica". Za mene ta pravila vrijede. Nekim čudom, meni neobjašnjivim, za druge ne vrijede. Kad ja savjetujem i/ili upozoravam, postajem višak, postajem neprijatelj... Trebam se, jelte, ZAPITATI!
Vratila sam se doma. Osjećala sam se kao dijete. Trebala sam zagrljaj, podršku, jednu od onih otrcanih fraza: sve će biti u redu... Nisam tražila ništa. Po ustaljenom obrascu,napravila sam opet sve što se od mene očekivalo. Kasnije sam legla u krevet. Imala sam sve spremno za veliku katarzu. "Evo, imaš par jastuka, udri plakat, izbaci to iz sebe...". Nije uspjelo, preduboko je i preveliko za suze...
- 15:00 -
Komentari (14) - Isprintaj - #
