srijeda, 27.03.2013.
Trag u beskraju...
Dugo nisam bila tamo... Prošlo je previše godina. Pitam se, koliko se to mjesto promijenilo.
Rekla sam si: "Vratiti ćeš se tamo, tamo je tvoj dom". Hoću li se ikad vratiti? Hoću li se ikad više tamo osjećati kao doma? Da li sve može biti isto, da li sve mogu gledati istom ljubavlju ako on nije pored mene, ako ne vidim drage ljude koji su nekoć bili moja obitelj... Ako ništa, barem M. ostaje.
Ne ostaje ni on. Kada u jednom mjestu ima toliko dragih uspomena i toliko boli, treba li se uopće vraćati? Nedostaje mi M. Iako ga nema već gotovo 10 godina, svaki put kada sam dolazila, tako sam brižno čuvala uspomenu na njega. Činilo mi se da sam neshvaćena. Pa, ja sam ga od svih njih najmanje poznavala. Nekad kao da mi se zamjeralo što ga se prisjećam, što želim otići k njemu, odnesti mu najljepše cvijeće, posvetiti mu par minuta, dopustiti mu da bude glavna zvijezda u tom trenutku, kad već nije doživio da uistinu to i bude. "Ja ću biti estetski kirurg!"... Mogao je biti sve što je poželio. Bio je pametan, hrabar, šarmantan, zgodan... Nikad se nisam mogla pomiriti s tim što ga nema. Je, poznavala sam ga tako kratko, ali bio je jedan od onih koji ti se odmah uvuku pod kožu i koji te mogu uvjeriti u sve... Bio je i mlad! Premlad! Suočiti se s tim da smo svi prolazni, pa čak i tako mladi, meni je tada bilo teško.
Obuvam tenisice. Izlazim na ulicu. Poznajem svaki kamenčić na cesti, svaku kuću, svaki cvijet lavande. Vidim čak i onu mrlju na cesti kojoj smo se smijali. Polako se spuštam prema plaži. Vidim dvoje klinaca, on jedva punoljetan, a ona je jedva navršila sedamnaest. Prvi put je otišla sama na more i to s dečkom. Ulovila je 5 minuta mira da uhvati koju zraku sunca, dok on traži hlad po plaži, omotan ručnicima kao da je na Sibiru. Veli, boji se da ne izgori. Vraća se. Ljut je. Kaže: "K vragu, naletio sam na dečke, hoće da se nađemo navečer." Gleda ga u čudu. Nije joj jasno zašto ju ne želi upoznati s njima, zašto ne želi izaći s dečkima koje poznaje gotovo cijeli život. Ipak pristaje. Nalaze se navečer ispred kuće jednoga od njih...
Imao je poludugu, crnu kosu. To mi tada izgledalo skroz ekscentrično...
Završili smo u konobi, prava dalmatinska, nema ništa osim vina i vode i ako se posebno svidiš vlasniku, koje porcije prženih srdela. Ubrzo su se na stolu počele nizati... litra i voda... Jedina sam pila crno vino. Pijuckala sam polako, nisam baš nešto obožavala vino. Ali, on se uvijek trudio da mi čaša bude puna. Za tren sam bila pijana kao nikad u životu. Izašli smo van. Ljuljala se ulica i riva i more i šumarak pored hotela u kojem se otvarao disko i na čije smo otvorenje planirali otići... Na kraju nismo otišli, vjerojatno smo svi bili prepijani...
Par dana kasnije usporili smo tempo. Bila je nešto hladnija večer. Otišli smo na plažu, kupli Colu i dangubili. Dečki su kasnije otišli po vino... Meni je nestalo cigareta, a i njemu je falilo, pošto je odlučio praviti mi društvo. Odjednom je ustao i otišao u šetnju. Ne sjećam se koliko je cigareta uspio nafektati, ali bilo je dovoljno i za mene i za njega... Kad sam ga u čudu pogledala, iznenađena što je mislio i na mene, rekao je da je do sada pušio moje, pa je fer i da meni donese...
Te večeri uslikala sam jednu jedinu njegovu sliku...
Bio je švaler, totalni. Imao je skroz prozirnu spiku, ali, nekim čudom, bilo mu je oprošteno i, bilo je iznimno šarmantno.
Bio je mlad i pun energije...
Pet godina kasnije, opraštala sam se s tim mjestom. Opraštala sam se s ljudima koje sam voljela i koji su voljeli mene. Samo je jedan znao da se neću vratiti. Možda su moje suze drugima bile čudne, upravo zbog toga što nisu znali da se više nikad nećemo vidjeti. Bili su moja obitelj i beskrajno sam ih voljela. Voljela sam svaki pedalj te kuće, svaku stvar u njoj, svaku iglicu bora na terasi, svaku slanu srdelicu, svaku buzaru od škampi pripravljanu posebno za nas. Nigdje nebo nije bilo tako zvjezdano kao gledano s te terase, nigdje kiša nije tako padala po bosim stopalima. Nigdje me nije budila obiteljska vika s marendanja... Nigdje nisam njega tako voljela kao tamo, gdje smo bili na miru i uvijek zajedno.
Znate li kako je rastajati se zauvijek od onih koje volite? Rastajati se zato što nemate dovoljno mudrosti i hrabrosti... Rastajati se, a ne rastavlja vas smrt.
Gore je nego umrijeti!
Kada je M. umro, bilo je prebolno. Boljela je pomisao da je umro mlad čovjek koji je svojom pojavom mogao osvojiti svijet. Uvijek je bilo teško vratiti se tamo jer je njegov duh bio prisutan svuda, kao i bol što ga nema.
Kada sam ostavila čovjeka kojeg sam voljela i njegovu obitelj, to nije bila bol, to je bio neopisiv osjećaj. Kada se jednom tako srce raspukne, pitam se, da li se ikad može izliječiti...
- 15:30 -
