Potok42

srijeda, 24.07.2024.

duboka tava razgovora

baš kao istočnjačko jelo spremljeno u woku,
pomislio sam o susretu i razgovoru s poznanikom
kojeg nisam čuo ni vidio dobar broj godina.
izgledalo mi je poput pripremljenog recepta za
pileće bijelo meso ispečenog na sezamovom ulju,
i povrće, uz chili, đumbir, češnjak, soja sos,
kurkumu, cilantru, gustin i Samyang nudle.
s okusom drukčijosti, daleko od hvalisavog
mediteranskog načina kuhanja krepkih jestvina,
nezamislivog bez zdravog maslinovog ulja.

s izvjesnom oklijevanjem ubacio je slatkastu
priču o razmjeni telefonskih brojeva sa sexi granny;
sa štedljivim osjećajem za omjer količina stida i gnjeva,
ugurao je ljute pritužbe kako je mogao biti bolji otac;
obilno je dodao gorku tugu prema školskom oslabjelog srca;
umiješao je i kiselost prijateljeve tužaljke
da mu je upravo smrtno dopizdilo od dosade.

svježe namirnice miješao je i vješto stapao u jedno,
a one su se u dubokoj tavi razgovora,
dizale i spuštale natrag, podjednako važne i tople.
na kraju je ulični kulinar umiješao instant nudle od
govora tijela, a najviše od pogleda u moje oči.
a sve to bez sredozemne ružmarinske prepotence,
popraćeno je bilo s mojim neskrivenim mljackanjem.

ponedjeljak, 15.07.2024.

Važem sebe na vagi

Važem travu za osobne potrebe.
Važem prtljagu za putovanje
za koje nemam prijevoz.
Važem težinu vaših laži.
Važem težinu svojih neistina.
Važem težinu udisaja
duha vremena naše epohe.
Važem gustoću izdisaja
klime vremena prije naše.
Važem koliko sam lakši kad uzdahnem
Važem koliko sam teži dok šutim.
Važem znamenja nagovještaja
olujnog nevremena i suše.
Važem ponude mira i rata.
Važem ostatke s gozbe mladosti.
Važem sebe na vagi, ja vagač
stalnih promjena težine duha težine.

srijeda, 10.07.2024.

narušeni tupi spokoj

sjedili smo na terasi jednog od desetak kafića
na glavnom gradskom trgu, s pogledom na vrevu i
zanemarenu, uništenu i ispražnjenu robnu kuću,
pričali o bolestima, psiću o kojem se privremeno
brinu, i koji si trlja oči kao neki čovjek, o tome
kada smo zadnji put bili na moru, o našoj djeci.

nas dvoje gutača internetskih objava i, inače, vijesti
o svijetu koji se prijeteći ruši pred našim očima,
spomenuli smo ubojite pokrovitelje kaosa – države,
buržuje i medije, koji se drže načela, neka se ne čuje
druga strana, o vlasti vatre i čelika nad mirom i suradnjom.
naš prijatelj naglo je zašutio, na ljutnju njegove supruge,
valjda zato, jer kvarimo tupi spokoj, hipnotički trans o
modernoj europi, tvrdnjama o njenoj rastrojenosti,
nasilništvu i sluganstvu, o njenoj budućnosti kao muzeja.

zašutjeli smo svi o politici i nastavili žvakati žilave
uspomene, i diviti se fotkama cvijeća u dvorištu...
a ja sam se sjetio mareka hłaska, njegove nerazjašnjene
smrti u wiesbadenu, dok je miješao narkotike i alkohol (?),
sjetio sam se njegovog romana osmi dan u tjednu, i epitafa
na grobu: život mu je bio kratak, svi su mu okrenuli leđa.
sjetio sam se i svog epitafa iz moje knjige pjesama,
a koja nama četirima nikad nije bila tema.
na svijet došao
i živio sam samcat.
plovio protiv struje
i ostao na istom mjestu.
umro u uvjerenju
da su riječi vesla.

subota, 06.07.2024.

ispod predodređenosti gmižu pitanja

ispod teškog kamenja povijesti,
ograničenosti i jednoznačnosti,
ispod predodređenosti, gmižu pitanja.
podrivaju nepromjenjivost priča
koje su se dogodile i koje će se dogoditi:
trebaš li bilo što započinjati ako
vjeruješ kako nećeš završiti,
zašto se natjecati, ako ne planiraš
odnijeti pobjedu i poraziti nekoga,
čemu postojati ako ne pokušaš
osvojiti svemir i upaliti nove zvijezde?

moraš ne vjerovati, poricati sve u sebi,
i sebe u svemu, podignuti kamenje,
pustiti pitanja, odgovoriti, nijekati zadato,
prevrednovati kako bi uspio mijenjati.
ali ti sumnjaš da je sumnja dovoljna,
uspoređuješ da ne bi osporavao postojeće,
ti pristaješ na nepokretnost nepristajanja.

petak, 28.06.2024.

neiživljena mladost i proždrljivi mediji

čime se danas bavi gomila starletica,
pomislio sam gledajući ih u remasteriziranom spotu
depeche mode - personal jesus, ti izazovni
komadi iz scenskih snova, u funkciji blistavih
video zakovica u oplatama brodova
od užitka i neprestanih događanja, koji plove
po toplim morima zanesene mladosti?
ispovijedaju li se i one medijima kao
diane von furstenberg, modna dizajnerica,
najpoznatija po kreiranju kultne haljine,
simbola ženskog oslobođenja u sedamdesetima?
ocvala partijanerica, mladenački živahna
za očitu granny, s neugaslom vatrom u očima.
javno se prisjeća kako je u svoju sluzavu zamku
ulovila bowiea, beattyja, jaggera, ryana o'neala...
iznosi neočekivano zanimljive detalje, hvali se
raskalašenošću bez malograđanskog stida i srama.
troši li još uvijek mlade frajere ravnih stomaka?
kreira li nove haljine? Želi li biti u trendu i
pomladiti vaginu? ima li dolje upće što depilirati?
kako nanosi boje na svoju posjedjelu kosu?
sve su to pitanja za nastavak priče o produženju
neiživljene mladosti, jer proždrljivi mediji objavljena
iskustva brzo sažvaču, kao što je ona izgustirala hrpu
tragača za orgazmičkim uzdasima olakšanja.

utorak, 25.06.2024.

kuda ide pripitomljena generacija

šezdesetih godina pripadnici generacije mladih
javno su i divlje istupali protiv vođenja atomskog rata,
protiv hladnoratovskih zamki i mogućih sukoba,
nepravednog rata u vijetnamu, napalma, diskriminacije –
na sit-in protestima, u urbanim nasilnim sudarima;
nosili su parole i tukli se s policijom, psima čuvarima sustava,
naoružanim pendrecima, vodenim topovima, gumenim mecima,
suzavcem i štitovim za obranu od makadamskog kamenja.
čitali su marcusea, fromma, dutschkea, slušali rock.
vjerovali su u slobodu, bratstvo, jednakost,
remetili izrabljivački poredak kapitalističkih svinja.

danas, poput zombija iz Hollyowoda, tvornice noćnih mora,
ispranih mozgova zločinačkim politikama svojih vlada,
navučeni na profiterske muholovke koje mame na
ljepljivi užitak do zarobljavajuće ovisnosti,
kao pasivni svjedoci uništavanja assangeovskih slobodara,
bahati prema patnjama migranata pristiglih iz zemalja,
koje su razarele njihove ratnohuškaške države –
smušeni, pripitomljeni, kupuju na sitno kriptovlute, misleći
da se tako bore za svoju neovisnost, vjeruju propagandi
koja dolazi iz pametnih telefona, a ne vlastitoj osjetilnosti.
ne zanima ih borba za čisti zrak, ni za vodu, ni za budućnost.
zavarani agresivnim manipulatorima pružaju podršku neofašistima,
ne znaju povijest, prihvaćaju objašnjenja svojih državnih vođa
da multikulturalnost, uostalom, treba razoriti. Zastrašuju ih
drugčija mišljenja, ne razmiju pacifizam, ne osjećaju blizinu
atomske apokalipse, strahote dronova; prepuštaju se
pozivu da budu topovsko meso za račun ambicija licemjera,
frustriranih gadova, hulja i lopova zajedničkih dobara.
vjeruje ova generacija mladih celebrityjima i influencerima
više nego vlastitim precima. na njima svijet treba ostati.
i ostat će na njihovim umrtvljenim dušama i mrtvim tijelima.

utorak, 18.06.2024.

bliskost

bliskost je kada te kompanjo,
u vrijeme mreže i kompjutera,
sa zanimanjem upita koju knjigu čitaš.
povezanost je očigledno iskazivanje
svoje nesigurnosti i nemira,
neprikrivanje vrištanja u luna parku
života na roller coasteru.
podudaranost ja kada plačeš
kao kišna godina, a odana ruka
maramicom utjehe briše tvoje oči.
privrženost je potpuno odsustvo zebnje
kako možeš biti prodan na tržnici robova
kao nečije oruđe koje govori.
srodnost je kad razumijemo svoje nevolje
bez stenjanja, bez riječi, šutke.
bliskost je knjiga povjerenja u kojoj
ne postoje pojamovi izdaja i obmana.

srijeda, 12.06.2024.

bijeg u bijegu

pomno planiraš bijeg iz tamnice
u kojoj si zatvorenik i čuvar;
pripremaš se za slobodu ulice,
vrevu, nedogled, strepnji istovar.

želiš nadvladati osjećaj krivnje
jer hoćeš vani izbjegavati viđanja
s indiferentnima, prenemagnje,
i ulazak u drugi zatvor, zbog gađenja.

naslušao bi se ustajalih, blatnih priča,
osjetio ljigavost mulja dvoličnosti.
jadikovke i fraze tih bezočnih goniča
iznudit će bijeg u bijegu od površnosti.

utorak, 04.06.2024.

kiše

kiša se iz prezasićenih oblaka cijedila cijelu noć.
njene kaplje završavale su šumećim sudarima
s krovovima, prozorima, i porazom od nezasitne zemlje.
donosila je miris pročišćenja, ponegdje pjevnost žubora,
i grmljavinu - svjetlo i zvuk dramaturgije na sceni neba.

ujutro je njeno mokro iskaljivanje nad neugodnom
suhoćom ždrijela i bespomoćnošću ošamućenog raslinja,
postalo šokantna vijest, koju su prodavali lobisti smrdljivih
padalina od zastrašivanja i ponižavanja, medijski podlošci
za posluživanje razaranja prirodnosti i logike života.

utorak, 28.05.2024.

koračam u raspadnutim patikama

posustajem, moja draga, od iscrpljenosti, od ozljeda,
a vjerovao sam da je moja staza sa zaprekama
beskrajna, i vrijeme dolaska do kraja usklađeno
s iščekivanom čvrstinom, stremljenjem, sklonošću.

usporio sam, ne trčim, hodam, teturam, ne osvrćem se,
ne pomišljam na odredište; znam svoj broj na prsima
i leđima, sjetim se takmaca, publike, zvižduka, pljeska,
koračam u raspadnutim patikama; pijem hladnu vodu
čežnje, draga, da pred ciljem ne klonem od žeđi samosažaljenja.

utorak, 21.05.2024.

po dnu

opet je vedrina procurila kroz velika okna
mreže kojom se lovi građa za obnavljanje sebe,
baš kao i drugi krupni komadi lakoće postojanja:
veselost, zadovoljstvo, živahnost, bezbrižnost.
ulovljen je bezoblični, gusti mulj od pritajenog straha,
zadržano je udaljavanje, izolacija, napetost, nesigurnost.
povlačilo se mrežu po dnu gdje su teške brige. vjerojatno zato

nedjelja, 19.05.2024.

bolan ujed prošlosti

jedreći internetom po navici, bez ciljane
potrage za nekim od umreženih pristaništa
u nesagledivom online moru, nenamjerno
se ukotvim na stranici s receptom za kuhanog
zubaca, glavatog, ukusnog grabežljivca.

bilo je to prije nekoliko minuta kada me je
foto uputa za spravljanje vrhunske poslastice
podsjetila na njega. pripremio je ribu u kuhinji
studentskog doma, za nas četvero gladnih i
zatečenih jelovnikom, spretnošću, posudama.
njega odavno nema. prošlo je puno vremena
od njegove božanstvene vještine, već dugo nisam
iskusio tako opojan miris i omamljujući okus.
suze su mi potekle od neočekivanog ujeda prošlosti,
od boli koju sam ćutio kao neponovljivost sreće.

četvrtak, 16.05.2024.

koridor

trajem u uskom koridoru koji je uspostavila tišina.
s obje strane tog tijesnog prolaza naslućujem vrevu
u uniformama mažoretkinja, vojnika, vatrogasaca...
Ustvari znam, jer i ja sam bio od odjevenog žagora.

tišina koju prekidaju uzdasi od bolova i melankolije
ima nadčulnu snagu nezadržive grobljanske konačnosti.
a nije bilo davno kada smo se doselili u prazne stanove;
bučale su bušilice, udarci čekića protiv kojih čavli nisu
imali šanse. djeca su odrasla i otišla. vraćaju se kao gosti.

ostadosmo sami u prostoru koji smo pretvorili u golemi sef
za krivotvorene dragulje nade, u praznu čekaonicu za bodrost,
u blogerski sajam sa štandovima krcatim komentarima
nalik na nedovršene figurice od nestvrdnute, bezoblične gline.

srijeda, 08.05.2024.

privremena instalacija

prozori se više ne zatvaraju
iako je vani još uvijek prohladno;
prašina se diže s ceste i nesputano ulazi
i pada i na staklenu površinu niskog stola
na kojem je zdjela puna naranči i jabuka.

sve će to nestati, ta mrtva priroda
nadzirana mojim porivima za
mijenjanjem načina slaganja i skladom.
ali dok traje prekrivena mikroskopskim
česticama koje nagovještavaju nadolazeći
zaborav mom pogledu se otvara dizajn
cijelog prostora kao instalacija kao
pristrani spoj geometrije, međudjelovanja,
neusiljenosti, promišljanja i privremenosti.

srijeda, 01.05.2024.

stižu nagle promjene vremena

širom zemlje naglo stiže
promjena vremena. mediji
smišljeno zazivaju zabrinutost
ovisnika o mreži naglašavanjem
prirodnog tijeka stvari prepisujući
meteorološke sintagmatske definicije:
očekuje se razvoj naoblake i
nestabilnost, dolazak vjetra
mjestimično jakog, a moguća je
grmljavina s pljuskovima.

zatvarat će se prozori kuća,
a držati otvorenima oni od
zaslona laptopa i mobitela,
odustat će se od isplaniranih izleta,
uspoređivati klimu od nekada
sa sadašnjim stanjem atmosfere,
i naklapati kako u svom životu nije
doživljeno ovako nešto neobično.
a neki će uzeti knjigu u ruke
i sa zahvalnošću pogledavati
prema staklima želeći da se po njima
što duže sljeva blistava kiša i slušati
pjesme vjetra dok nemoćan pokušava
ući u njihove usamljeničke sobe.

utorak, 30.04.2024.

pokušaji stapanja

rijetko što me može oduševiti
kao rock iz sedamdesetih -
sound duha vremena koji me je oblikovao
u nekoga tko je tada s uživanjem
dopuštao biti oblikovan.
ipak ni to nije dovoljno da postignem
puni užitak - postojanje u središtu vlastitosti.
sve ostaje samo na pokušajima
zgušnjavanja rasplinutosti moje
ukupnosti. kao da je stapanje neostvarivo.
evo dok slušam riders on the storm
priželjkujem mir i jedinstvo mene
i slijeda ritmičnih tonova,
a postajem uzbuđeni putnik koji se
tek nastoji približiti što bliže sebi.

četvrtak, 25.04.2024.

Kao Urbanov septum piercing

Gledao je u Urbanov septum piercing,
uočljivi dio krajolika njegovog lica rokera,
smišljeno proširenog, osebujni dodatak
fizionomiji kojim ističe svoju buntovnost.
Podsjeti ga pirs na tri robijaške zapovijedi
iz Priča s Kolime Varlama Šalamova:
ne vjeruj, ne plaši se, ne moli. Ili,

ne prihvaćati stvari bez sumnje, biti hrabar,
preuzeti kontrolu nad vlastitim životom.
Nije li kasno da se usaglasi s pozivom
na samostalnost i osobnu odgovornost?
Nije, zaključi, ako bude napisao priču o istim
zapovijedima u svom zloglasnom Sibiru.

srijeda, 10.04.2024.

ostvarena slutnja

ovaj dan započeo je na isti način
kao uzročno ublažavanje znakova dijebetesa,
s jedva dovoljnim, ali
uravnoteženim, doručkom
od kuhanih jaja sa sporednim
udjelom kolesterola tromosti i nevoljkosti,
naranče sa značajnom količinom
vitamina ushita i nade,
jogurta s malo masnoće
od nejasnog predosjećaja
o tvojoj drugorazrednosti.

gladan i žedan krećeš na put.
već nakon kilometar-dva
vožnje po ulicama svog grada
s najzagađenijim zrakom u europskoj uniji,
stižeš na odredište za piće i ćakulanje
s prijateljem koji doručkuje slaninu,
pečena jaja i kisele krastavce, sve od
partibrejkerskog odbacivanja pesimizma,
i od antidijetnog obračuna s
ugljikohidratima bolje prošlosti.
i saznaješ da je tvoj mliječni
unutarnji glas bio jasan,
a tvoja nevažnost potvrđena.
dan-dva ranije nije ti bio upućen
poziv na važnu proslavu od alkohola i
grupnog nekontroliranog gomilanja besmislica.
a voliš trošiti vrijeme i zdravlje
na druženja od prekomjernih i štetnih
kalorija hegemonije muškosti.

četvrtak, 04.04.2024.

Očekivati

Očekivati da će se ispuniti sva očekivanja.
Očekivati pružanje snažnijeg otpora nezadovoljstvu.
Očekivati plitki udisaj i izdisaj tjeskobe.
Očekivati da će iščeznuti osjećaj usamljenosti.
Očekivati kako se spasiti od poplave tuge.
Očekivati da bolesti budu do nogu potučene.
Očekivati da će mi se vratiti sva izgubljena sjećanja.
Očekivati proglašenje neambicioznosti vrlinom.
Očekivati da ne ovisim o ultimatumima satova.
Očekivati potrebne namirnice za moje kuharsko umijeće.
Očekivati prijateljstvo od prijatelja - do kraja.
Očekivati redovno pojavljivanje lijepih iznenađenja.
Očekivati nastavak života kao godinu s blagom zimom.
Očekivati da nikada neću dospjeti i skončati u staračkom domu.
Očekivati da djeca moje djece imaju svoju djecu.
Očekivati da moja biblioteka završi u rukama sličnim mojima.
Očekivati da ću umrijeti u istom danu kad i ona.
Očekivati kako će se od mene sve manje očekivati.
Očekivati da ću sve manje očekivati.

04.04.2024. u 17:31 • 8 Komentara • Print • #

nedjelja, 31.03.2024.

ovaj dan

ovaj proljetni dan izveo je stanovite
opsjene. prihvatio sam kao istinu
njegovu predstavu uvjerljivog
obmanjivanja kako pripada ljetu,
kako dolazi iz budućnosti. oslobodio je
sunce, toplinu, svjetlost, izbijelio oblake,
zarobio vjetar, pojačao bujanje prirode.
nenajavljene obmane danasa prozreo sam
kao izazovno nuđenje privremenog viška,
kao nezadrživu darežljivost bez zle namjere,
kao čitanje mojih želja, kao okrilje
ugode nad hladnoćom tjeskobe.
dani su i otvoreni trgovci, pomislio sam,
na veliko nude i prodaju svojstvenost.
plaćam uznojenošću i skidanjem jakne,
kupnjom mineralne vode na kiosku,
zrikavim pogledom, odsutnim mislima.
ovaj dan odigrao je sebe kao varanje mene.

31.03.2024. u 19:18 • 5 Komentara • Print • #

utorak, 26.03.2024.

meštar ceremonije

jutarnji terapijski ritual
ipak ne uklanja tjeskobu,
i ne povećava očekivanja.
neizmjenjene misli,
njihov ponavljajući redoslijed
zbog prizora s gomilom kutijica
punih pripravaka za
suzbijanje tjelesnih nevolja,
pretvaraju ga u ceremonijara
vjere u oporavak, u nastavljanje
čuvanja onog što je preostalo.
spremnost da prihvati propisani
preostali način tanka je
i propusna kao inzulinska igla.

26.03.2024. u 10:26 • 11 Komentara • Print • #

utorak, 19.03.2024.

Neće se više nikada suprotstavljati

Dok čitam njegove oštre članke pomislim
na vječnu istinu da mrtvi više nikada ništa
neće započeti. A znao je vješto i odlučno
riječima započeti i bez milosti voditi ratove.

Držao je da je uzaludan svaki razgovor iz
kojeg se nije ništa naučilo, da je iskustvo
ono što se dobije nakon što je trebalo, kako
kiša odvraća od mirnog hoda odmora radi.

Nije htio gubiti vrijeme da bi saznao koliko
je dragocjeno, nije ga zanimao smisao
povezanosti dijelova, razgovor kao prilika
za druženje, kiša kao svježina, život kao cilj.

19.03.2024. u 14:01 • 10 Komentara • Print • #

petak, 08.03.2024.

troše, dakle postoje

pred kauflandom ubacujem u kolica
dvadeset centi i izvlačim ih iz niza
od jednih nabijenih u druge kao u
orgiji push and pull grupnog seksa.
(zar nije slično s kupcima dok u redu
svršavaju pred blagajnama?). kolica
guram između rafova nabijenih artiklima,
zaobilazim (i oni mene) ružne, pretile,
invalidne koji slalome (isto kao ja)
u pravcu akcija, sniženja, popusta...
pohlepa je osnovni pokretač potrošnje,
a ružnoća ide uz obilje hrane. troše, dakle,
postoje, ružni su, dakle, zaboli ih kurac.

08.03.2024. u 18:24 • 8 Komentara • Print • #

četvrtak, 07.03.2024.

zima

jutrošnja sitna hladna kiša
ovjerila je agoniju zime.
njezina preostala snaga
nalazila se tek u sjećanju
na šiljate zube hladnoće,
mrzovoljno nebo, zemlju
bez gipke travnate prostirke,
nemanje prijateljske svjetlosti,
na posvudašnji miris dima i blata.
moju sumnjičavost da se zima
napokon predala pokazao sam
tako što sam obukao zimsku
jaknu i zakopčao ju do brade.
zimo, zimo nikad ne odlaziš,
uvijek si oko srca i u mislima.

07.03.2024. u 18:44 • 5 Komentara • Print • #

petak, 01.03.2024.

pritajenost

treperavi blistavi neon privlači
usamljene, nagutane prikrivene
zebnje; povraćaju nadu i zabrinutost,
sastojke sklonosti prema gađenju.

muzika bez gitarskih riffova,
tik tok stvaralaštvo umrežavanja,
pojačavaju pritajeni strah od buke
besmisla koja izigrava glasnika novina.

01.03.2024. u 17:41 • 12 Komentara • Print • #

subota, 24.02.2024.

ispovjednici

u vrijeme ono kada smo bili potpuno
premazani ratničkim bojama osvajača,
poticajno mirisali na odriješitu svježinu,
odjekivali kao zapovijed kojom se
dozivaju psi zaštitničke ustrajnosti,
u doba kada samo imali mnoge tajne,
kada smo nagonski skrivali htijenje
da uspijemo, zatajivali naše slabosti
da izdržimo provjeravanja i sumnjičenja,
prijatelji su bili strpljivi ispovjednici.
davali su razumijevanje, podršku, pomoć
i duhovnu utjehu, jer su htjeli saslušati,
nas, iste takve njihove strpljive ispovjednike.

24.02.2024. u 17:40 • 5 Komentara • Print • #

četvrtak, 15.02.2024.

rosa na paukovoj mreži

zaustavila se rosa između grana;
nisu pali biseri od vode na travu,
nahvatali se na paukovu mrežu kao
utezi, blistavi od nezastrtog sunca.
tvorac mreže koji vreba zabludjele
iz prikrajka, ustrajno čeka da biseri
ispare. ljepota mu nije od koristi.

15.02.2024. u 17:54 • 10 Komentara • Print • #

petak, 09.02.2024.

Kao da sam to ja napisao

Obavještava me da se prije tjedan dana
ubio sin jednog njenog prijatelja s godine, kirurga.
Šalje mi pjesmu koju je ostavio na Instagramu:
Želiš li usrećiti nekoga
Kome želiš mnogo dobra...
Učini to danas
Za života, brate, za života...
Želiš li darovati cvijet?
Daruj ga danas s ljubavlju...
Za života, brate, za života...
...
Kao da sam ju ja pisala, piše mi,
i nastavlja: a na kraju, svi smo prolazni,
beznačajni, svi ćemo biti zaboravljeni
i kao da nas nikad nije bilo.
Stalno se njišem između krajnosti –
realnog besmisla svih nas
i uronjenosti u život, važan, lijep i drag.
Kao da sam to ja napisao, odgovaram joj.

09.02.2024. u 16:13 • 6 Komentara • Print • #

ponedjeljak, 05.02.2024.

Gnjev

Kada izletiš sa ceste predodređenosti
uslijed svoje nesmotrenosti, zanesenosti
pejsažima koji posvjedočuju tvoje težnje,
ili zbog neopreznosti u svijetu brzine,
ili te izguraju vozači otporni na pravila,
sebični, prijeteći jurišnici za svoj cilj,
i zaustaviš se u glibu, nabijen prsima
na upravljač, tada u tebi rastu strah
iznenađenje, uzaludnost, osujećenost,
osjetiš da ti se slomilo strpljenje, kako
te preplavljuje nezadovoljstvo, gubitak
samokontrole i ne prestaješ vrištati
kao pritisnuta sirena luđački trubiti.

05.02.2024. u 17:18 • 5 Komentara • Print • #

srijeda, 31.01.2024.

rastapanje leda

nedavnog jutra slomio mi se
strugač za led na vjetrobranu.
tjeskobna nemoć nije potrajala.
nisam čak ni opsovao ni bijesno dizao
pogled prema visinama iznad sebe.
dovinuo sam se i led uklonio iznutra.
napuhao sam topli zrak u kola.
motor je radio, toplina se povećavala,
led se rastopio i skliznuo sa stakla kao voda.
dok sam vozio ulicama hladnog grada
raspoložen sam pomislio kako je
način rastapanja vanjskih ledenih briga –
ležernost – grijanje iznutra.

31.01.2024. u 20:12 • 6 Komentara • Print • #

<< Arhiva >>