rijetko što me može oduševiti
kao rock iz sedamdesetih -
sound duha vremena koji me je oblikovao
u nekoga tko je tada s uživanjem
dopuštao biti oblikovan.
ipak ni to nije dovoljno da postignem
puni užitak - postojanje u središtu vlastitosti.
sve ostaje samo na pokušajima
zgušnjavanja rasplinutosti moje
ukupnosti. kao da je stapanje neostvarivo.
evo dok slušam riders on the storm
priželjkujem mir i jedinstvo mene
i slijeda ritmičnih tonova,
a postajem uzbuđeni putnik koji se
tek nastoji približiti što bliže sebi.
Post je objavljen 30.04.2024. u 17:48 sati.