kad ostaneš sam
sam biraš buku i tišinu,
sam tražiš, sam pronalaziš.
ne kupuješ, ne prodaješ,
sam izabireš glad i sitost.
kad ostaneš sam
ne moliš za prenočište
i okrijepu, budeš spremniji
za prijetnje i zasjede.
kad ostaneš sam
sve su riječi čiste,
od čistki nezaprljane.
kad ostaneš sam
plivaš u mutnoj vodi nužnosti,
pripravan osujetiti grabežljivo
pokoravanje u zadanim granicama.
kad ostaneš sam
gnomon pod suncem slobode
pokazuje najkraću sjenu.
kad ostaneš sam
odričeš se odricanja.
kad ostaneš sam
postaješ iskrcavalište
za odmetnike i umjetnike.
kad ostaneš sam
započinje bitka na izbočini;
u koži si savezničkog vojnika
u ardenima. braniš dostignuto.
iza granice sa svijetom zavisti i interesa,
iz balona izdvojenja nošenog strujama briga,
ostavljam na viberu signalnu poruku:
kakvo je vrijeme u dublinu? kada se vraćaš u stan?
nakon što ga prestanem očekivati, kroz
prijateljske bežične mreže,
stiže ding ding odgovor:
zima je. upravo polazim.
odgovaram spokojniji: sretno. ja mami
za večeru spremio indomie nudle s piletinom.
u mom balonu kao da je titravu žarulju
od 50 W netko zamijenio jačom od 200.
a dolje, u zemlji našeg porijekla, tama je
sve tamnija od gustih, glupih, nasilnih laži.
ako si ti luka u koju pristaju događaji,
i sidre se po redu stizanja radi prekrcaja tereta,
što se zbiva kad pristignu prije očekivanja,
nepredvidivo ranije nego su najavljeni,
ili ako doplutaju bez obavijesti o posjeti?
čekaju li pokorno ispred prihvatnih gatova ili
uplovljavaju bez obzira na raspored dolazaka?
ako si ti uređaj koji sprema, obrađuje
i reproducira podatke, ako si ti njihov originalni
izvor, što činiš u slučaju da se oštete ili izgube?
ne poduzimaš ništa, potpuno ti je svejedno, ili
poslužiš se pjesmama i unucima kao backupom?
ti si voda koja povremeno nadolazi,
ja sam suho korito moguće rijeke,
ti si poplava burna i kratkotrajna,
ja sam sasušen, ispražnjen tok,
ti si očekujuća bujica, kiša za mene.
dio sam pustinje, a ti neba i podzemlja.
dok čekam ispunjenje tvojom svježinom,
dok pristaješ na naš kovitlajući spoj,
znam da smo mi zajedno vadi – dolina
s kratkotrajnim vodotokom i vododerinama,
šablona samog života – vječna privremenost.
poslao mi je sepijaste fotke
dublinskog zaljeva gdje je,
stošesnaest godina ranije,
16. lipnja, započela priča.
on po dublinu vozi kombi;
dostavljač je i nehotice obilazi
mjesta iz joyceovog ulyssesa.
kada bih mu došao u posjetu,
susreli bi se u nacionalnoj knjižnici,
ja, leopold bloom, i on, stephen dedalus.
razgovarali bi, nesvjesni uzaludnosti i kaosa.
< | prosinac, 2020 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni