Nitko te ne može spasiti osim tebe,
ohrabruje nemilosrdni Charles Bukowski.
Želiš mu vjerovati iako nisi siguran
tko si, tko je taj u tebi
koji bi te mogao spasiti.
Pitaš se
kako si samo mogao
cijelo vrijeme očekivati
razumijevanje
od ravnodušnih i glupih, kako nisi vidio
svoje pogrešne izbore, zašto si dopustio
da tvoja očekivanja
ne budu pretvorena u stvarnost?
Zbog čega si pristao umirati iznutra?
Jesi li siguran da nećeš opet
podleći nagovaranjima
praznih, sebičnih, uskogrudnih, licemjernih -
da budeš dobar, suglasan, osjećajan, otvoren?
Hank, može li sam sebe spasiti netko
tko je pod teretom kajanja,
što ga čini nepokretnim?
Moraš napokon razmisliti o spasavanju sebe,
jer nitko to ne može obaviti umjesto tebe,
umrtvljenog gušenjem tjeskobe.
Zar hoćeš doživjeti smrt prije smrti?
dani su polako postajali neprozirni;
prestajala je gorjeti vatra tvog svijeta,
u životu je prevladala mračnost,
stvari su izgubile jasnoću, a ljudi sjaj.
još donedavno si vjerovao kako je
vidljivost manja zbog neodgovarajućih
naočala, pala ti je na pamet i romantičarska
legenda da je tiho i uzurpatorski
dospjela konačna vladavina vječne noći,
da je netko urotnički navukao koprene
preko sunca nadanja i traganja.
a onda si neopozivo pojmio i priznao
da se svijetlo gasi u tebi, da tama
izvire iz tebe, da je pomrčina dospjela
iznutra. ta spoznaja je svijetlo krijesnice.
snovi osvjetljavaju hodnike intuicije.
snovi su mjehuraste luče vremena –
pobjeđuju mrak ispred hodnika emocija koji vode
u aule razuma. kuća našeg ja ima bezbroj ulaza.
i izlaza. snovi spajaju prostorije naše svijesti
o prostorijama tjelesnog postojanja.
sanjam da je s drugim. moj nespokoj se nakuplja,
kao prljava voda, ne otječe, prijeti, zgušnjava strah.
ujutro joj ne prepričavam san da ne promjeni
odnos prema stvarnoj osobi kojoj se u snu podala.
u snu bez razloga skačem u mutnu, duboku rijeku,
u cipelama, obučen. Pomislim, uznemiren, da ću
potonuti, ali plivam prema drugoj obali. ugodno mi je.
ohrabren uspjehom osjećam da ću pustolovinu ponoviti.
sanjam kako letim iznad svoje kuće i obližnjih ulica.
vidim i zgrade nedohvatljive pogledima pješaka.
snoviđenje me prestrašilo puno kasnije kad sam doznao
da zdanja zaista postoje, da nisu astralna, da salutiraju.
nepoduzetnost je postala njegovo srednje ime.
zajednički su ga ispisali melankolija
i rutina – najmoćniji članovi odbora
za primopredaju negodovanja i jarosti
u ograđeni prostor predaje - odustajanja
od borbe i odricanja od oružja.
razoružavanje odnosi svjetlosti sjaj, čekanje
donosi besmislenu mudrost, potištenost
oslabljuje tijelo, uvježbanost i navike
ubijaju znatiželju. zanimljivo je da
ne raste strah; predvidljivost uči strpljenju
i usuđivanju suočavanja s dolaskom odlaska.
< | listopad, 2019 | > | ||||
P | U | S | Č | P | S | N |
1 | 2 | 3 | 4 | 5 | 6 | |
7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 | 13 |
14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 | 20 |
21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 | 27 |
28 | 29 | 30 | 31 |
Ja u svijetu, svijet u meni