Potok42

srijeda, 28.11.2018.

praznina

1

vrijeme razara sve zamisli
o životu kao hranjivoj
tekućini u spojenim posudama
za skladištenje opstanka.
kada se iscrpi arteški bunar,
kada nestanu podzemne strasti,
cijevima potrošenih godina
kola antiutopijska praznina.

2

s okolinom me najednom
ne povezuju ni odveć usporeni,
izmaštani vicinalni vlakovi,
u čijim sam rasklimanim
vagonima mogao otputovati
od praznine izdvojenosti.

3

umrla je iznenadno, u snu.
moja neumorna znatiželja.
njen bezoblični leš praznina je
koja raste i nepovratno oduzima
sadržaj ukupnosti značenja.

četvrtak, 22.11.2018.

prema podnožju i niže

I

bio je edmund hillary i tenzing norgay
na svom vlastitom mount everestu,
iako su mnogi sudjelovali
u toj ekspediciji jednog života.
dok silazi piše sjećanja i najave
neizbježnog - kako će prispjeti tamo
odakle je i krenuo- ispod podnožja.

II

mnogi ne podnose uspjehe drugih,
ne mire se s njihovim boljim rangom.
uvažavaju prednosti rođenjem dobivene,
ali preziru uspješne što gaze ljude,
uz opravdanje da nisu zakočili,
jer su pregaženi htjeli preko ceste
na neoznačenim pješačkim prijelazima.

III

gužva može goditi kao izlika za
bespomoćnost, kao oslonac za grubosti;
komešanje može uznemiriti kao ograničenje,
uplašiti kao red koji se ne može shvatiti.
pometnja uzima i daje, guši ako ustraje.
metež troši kisik strpljenja i samoodređenja,
smetenost treba osamljivanjem provjetriti.

četvrtak, 15.11.2018.

desant zime

ove godine zima ne dolazi
u slobodnom padu;
spušta se iz visina bez žurbe,
stiže s padobranom.
ne nadajte se njenoj milosti,
vi zimogrožljivi, zavarani toplinom.
posjeduje dovoljno jakosti i vremena
za ostvariti sve svoje hladne prijetnje.
kasni zima na susret sa zemljom,
a nagovještaji njene premoći,
znakovi njene vlasti,
već su stigli, već su tu -
kao tiha modrikasta jutra
odjevena u studenu vlagu, u magle,
kao večeri s nebom obojanim tirkizom,
kao nisko sunce, kao umukle ptice.
živahna svježina upozorava
da će umjesto rose nahvatane
po nebranjenim predmetima,
prispjeti mraz, inje, slana,
da će meku vodu zamijeniti led,
da će u mračne, opustjele vrtove,
u odrvenjelu crnu zemlju,
s natrulim lišćem jestivih biljaka,
biti utisnuti bijeli, ledeni inkrusti.
zima je strpljivija ove godine,
hladnokrvna u čekanju, unekoliko zlurada;
ne žuri zaposjesti ono što joj pripada
u ritmičnoj vrtnji vremena.
zima će nezadrživo sići; dočekat će ju
raspršene obrambene snage:
žareće peći, rukavice, smijeh djece,
perine, hrana za gladne ptice, lavež,
vatre u poljima, mačke na krovovima,
neobrane jabuke u vrhovima krošnji.
padobranski desant zime neočekivana je
strategija vječnog vraćanja istog.

četvrtak, 08.11.2018.

umrijet ćemo sami

Niste usamljeni što ste sami,
nego ste sami zato što ste usamljeni.
Svendsen


njegova mala očekivanja pobudila je
fotka golemih šipaka donesenih
s jadranskog otoka, susjedi na poklon;
dobio ju je kao dokaz da su doputovali,
kao ležernu meku koju je trebao zagristi
krhkim zubima neutažene usamljeničke gladi.

pasivan poput pipa u velikim očekivanjima,
stvorenog u mašti depresivnog dickensa,
zadovoljan snimkom, radije je izmišljao prilike,
bez želje da iscijedi svježi sok zadovoljstva
iz ploda susreta i razgovora o poeziji života.

nedostatak odgovornosti i napora bliskosti
sprječavaju ulazak u grotlo potpunog užitka,
i on liže plošni klitoris nestvarne stvarnosti,
jedini nadomjestak potpunosti i rizika prisnosti.

o tome da su se treći dan vratili na svoj otok,
ni ne spomenuvši ga, upoznala ga je vlasnica
fb profila, susjeda neugasle spolne fiziologije.

ozbiljno shvaća neozbiljnost, ne uklanja teret kajanja,
i tako pleše na žici između nade i ogorčenja, kao pip.

slični nam ne mogu pomoći; umrijet ćemo sami, kaže pascal.