Potok42

petak, 27.04.2018.

Još jedna izgubljena noć

I ove noći dok letim visoko iznad grada
Svjestan sam da budan sam u svom snu.
Utočište ti je mnoštvo, ispred je barikada,
Sletjet ću tiho, osvojit te na juriš neiskusnu.

Na javi ja uzalud slijedim tragove tvoje,
Otiske, mirise, potvrde da čekaš spremna.
Skrivena si u svemu što postoji za dvoje,
A ja sam pas koji traži, zvijer pomamna.

Želim nadzirati moje i tvoje snove,
Buditi se kad hoću, ne sanjati nove.

Još jedna izgubljena noć nejasnih priviđenja,
U potrazi za tobom koja ne zna da tražim te.
Ti možda isto letiš budna i imaš snoviđenja.
Zabuna spaja, potreba razdvaja, naći ću te.

Želim nadzirati moje i tvoje snove,
Buditi se kad hoću, ne sanjati nove.

četvrtak, 19.04.2018.

bilješka o jednom filmu prikazanom u kinu na otvorenom

život je kino na otvorenom, drivein. ispod neba
sjedimo u vlastitim kolima, svi na istom platou;
na velikom, istom platnu za projekcije
istovremeno gledamo različite filmove.
ovo je bilješka o tome koju je kino predstavu
gledala jedna od nas.

više puta si spomenuo našeg školskog,
a ja nikome nikad nisam objasnila
da je on moja prva ljubav koja je trajala
od 2. razreda, pa kroz cijelu osnovnu,
i za vrijeme cijele gimnazije,
ali tada s prekidima i drukčije.
već u drugom razredu je počelo.
volio me i ja njega.
poklonio mi je tada jednu malu kutijicu,
željeznu, sitnu, a otvarala se kao knjiga.
u njoj sam imala jednu njegovu malu sliku.
kutijicu imam još uvijek – tu je u ormaru u blagovaoni.
on me prvi poljubio, na mostu preko potoka,
prije moje kuće. i sad imam osjećaj
tog prekrasnog, iznenađujućeg poljupca.
on je prema meni uvijek bio pažljiv i nježan,
a znala sam u magli da nije dobar,
ali nije mi smetalo, meni je bio.
rekao mi je da ćemo se oženiti, rekao je i svojima,
a i ja sam rekla doma. mama me kuhinjskom krpom
istjerala iz kuhinje kad sam joj to kazala.
rekao je i da će njegovi biti protiv, jer je druge vjere.
tada nisam shvaćala o čemu govori,
jer za to me nije nikada bilo briga.
u gimnaziji je bilo drukčije, s manje svjetla,
mada je nježni dašak ljubavi
iz osnovne škole ostao zauvijek.
zadnji put sam ga nakon toga vidjela
na bazenima. bila sam sa svojom djecom.
a prije toga jednom, kad sam –
mislim na drugoj godini faksa – bila kod kuće,
vidjeli smo se negdje na plesu.
pratio me doma. istrčao je za mnom bez jakne….
i tako smo išli. tada me pitao, a ja odbila.
za mene je bilo gotovo.
njegova kćer išla je u školu sa sestrinom kćeri.
e da, poslije staža radila sam jedno vrijeme u J.
a on je, zamisli, tamo jedno vrijeme radio kao prometnik.
došao mi je u ambulantu, trebao je nešto.
bilo je lijepo i ugodno.
prema meni je imao respekt i neko poštovanje.
kasnije sam čula da se udebljao,
zapravo nemam pojma, jer nikad više
nisam ga vidjela niti išta znam o njemu.

četvrtak, 12.04.2018.

još uvijek ne znam kako nazvati ovu pjesmu

vrijeme gradi, vrijeme razgrađuje,
duše nam se razdvajaju, bivaju odlazeće;
život nam nepokretnost dosuđuje,
prijateljstva stala, više neće –
kao lice montgomery clifta nakon nesreće.

to nije privremena tragedija dana,
on će se ponovo roditi u punom blještavilu;
mi odlazimo do noćnog bezdana,
sumračni, odsutni, k ništavilu,
prema džoni štulićevom opominjućem crnilu.

okružuje me neprozirna tmina,
ne plašim se uspomena, samoće, spoticanja,
idem k samom sebi, put je strmina;
izvući ću pjesme iz poricanja
kao raymond carver iz jecanja i odricanja.

četvrtak, 05.04.2018.

lisica dubravka ugrešić ili kamo su nestali konci

lukavica, lažljivica, lakomica...
lisica dubravka ugrešić
prisjeća se kako su se
u ranim pubertetskim danima
ona i njene znanice zadirkivale
tražeći i nalazeći končiće na odjeći.
govorile su, ovisno o njihovoj boji:
neki plavi ili crni misli na tebe.
upitala se gdje se izgubila uzbudljiva
magija bijelih i crnih končića, jer kasnije
nije srela baš nikoga na čijoj bi odjeći
ugledala kakav končić.
kamo je nestala? kamo su nestali konci?
varalica, licemjerka, laskavica...
lisica s devet repova dubravka ugrešić,
osuđena na život izvan svoje vrste,
proglasila je konce dušom i dahom
zbližavanja nas i nepoznatih tijela,
uvjerena je da su konci postali nevidljivi.
a, ustvari, draga lisice, žonglerko priča,
nasuprot nadi i pripovijedanju istina je
da nestali su ljudi koji su ih raznosili.