utorak, 21.06.2016.
PONOSIM SE ONIMA KOJI SU BRANILI HRVATSKU!!
|
PONOSIM SE ONIMA KOJI SU BRANILI HRVATSKU.
ONI SU HRABRI LJUDI KOJI SU U DOMOVINSKOM RATU UZELI ORUŽJE U RUKE DA OBRANE SVOJ DOM, SVOJ GRAD, SVOJU DOMOVINU I NAŠE ŽIVOTE. VJEČNO VAM HVALA!   8 hrvatskih vitezova koji su u akciji oslobođenja Miljevaca 21. lipnja 1992. godine za Hrvatsku položili svoje živote ili su kasnije podlegli ozljedama zadobivenima u operaciji 'Miljevačka Oluja'. Vječna im slava i hvala! |
nedjelja, 21.06.2015.
23. obljetnica oslobođenja Miljevaca
 Povodom obilježavanja 23. obljetnice oslobođenja Miljevaca, izaslanstvo Županije predvođeno županom Goranom Paukom polaganjem vijenca i paljenjem svijeće kod Spomen obilježja u Drnovcima odalo je počast poginulim braniteljima u oslobodilačkoj akciji 'Miljevci'.Operacija 'Miljevci' jedna od prvih velikih oslobodilačka akcija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, u kojoj je oslobođeno 108 četvornih kilometara i sedam miljevačkih sela. U akciji je poginulo 6 hrvatskih branitelja, a dvojica su u idućim danima umrla od posljedica ranjavanja: Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Halid Kopić i Ante Škopljanac. Na 23. obljetnici oslobođenja Miljevaca, pored obitelji, suboraca, prijatelja poginulih branitelja i predstavnika braniteljskih udruga iz Domovinskog rata prisustvovali su i Dražen Budiša kao izaslanik Predsjednice RH, Ante Kulušić saborski zastupnik, Josip Begonja gradonačelnik Drniša, Josipa Rimac gradonačelnica Knina, Nediljko Dujić gradonačelnik Skradina, Ante Deur savjetnik Predsjednice RH za branitelje, te Dražimir Jukić predsjednik Zbora veterana gardijskih postrojbi. Prigodnim riječima okupljenima su se obratili župan Goran Pauk, izaslanik Predsjednice RH Dražen Budiša, gradonačelnik Drniša Josip Begonja i predstavnik ratnih brigada, sudionika oslobođenja Miljevaca Ivan Vukić Nipper. Za sve poginule i umrle hrvatske branitelje služena je sveta misa u Crkvi Imena Isusova, a nakon svete mise upriličeno je i zajedničko druženje branitelja i gostiju.          23 godine od sjajne pobjede Hrvatske vojske kojom su Domovini vraćeni Miljevci |
srijeda, 08.10.2014.
NAPUSTIO NAS JE HRVATSKI BRANITELJ I DOMOLJUB
|
Otišao je na vječni počinak pripadnik legendarne "Miljevačke satnije"
 Dana 08. kolovoza 2014. godine nakon duge i teške bolesti u 80. godini života napustio nas je hrvatski branitelj, domoljub, suprug i otac Ante Galić (Major). Rođen je 22. rujna 1934. godine u Miljevačkim Bogatićima od oca Ante i majke Matije kao najmlađi od osmero djece, sa tri sestre i četiri brata. Gotovo cijeli svoj radni vijek proveo je radeći u poduzeću "GIRK-Kalun" Drniš putujući svakodnevno na posao i s posla snalazeći se za prevoz na razne načine kako bi prehranio svoju obitelj. Tijekom Domovinskog rata, za vrijeme 9-to mjesečne "srbo-četničke" "okupacije" Miljevaca nije htio napustiti svoj rodni dom, zemlju i stoku od koje je živio i kao većina civilnog stanovništva pobjeći u progonstvo, nego prkoseći "neprijatelju" čvrsto odlučuje ostati sa obitelji i nekolicinom sumještana u strahu i neizvjesnosti živjeti na "okupiranom" teritoriju na Miljevcima skrivajući se po gaju i ogradama, spavajući na otvorenom pod vedrim nebom. Proživljava svakodnevna maltretiranja i svjedoči pljački, paležu, odvoženju i ubijanju stoke, teroriziranju, premlaćivanju, odvođenju u zatvore i ubojstvu nedužnih miljevačkih civila od strane "neprijateljske okupacijske vojske". Sve dane "okupacije" sa obitelji i sumještanima bio je izložen stalnoj životnoj opasnosti od progona, zlostavljanja i pokolja. Pod "okupacijom" sa preostalim civilima održava vezu sa izvidničkom skupinom domicilnih boraca HV-a koji su ubačeni i u tajnosti nezapaženo ostali na Miljevcima sa zadatkom izviđanja terena i vršenja pripreme u cilju izvođenja "Miljevačke oslobodilačke akcije", hraneći ih i pomažući u prikupljanju podataka o rasporedu i snazi "okupacijske vojske", njihovu pokretu i moralu, što je bilo od velike važnosti za uspjeh akcije HV-a na Miljevcima kao i svih prethodnih akcija, da bi se nakon oslobođenja Miljevaca i sam dragovoljno uključio u obranu Domovine i pristupio novoformiranoj "Miljevačkoj satniji" u sastavu 142. brigade HV-a Drniš, u kojoj časno izvršavajući postavljene ratne zadaće provodi pune 3 godine, sve do kraja Domovinskog rata. Za vrijeme službovanja obavlja razne zadaće, od držanja straže do osiguravanja važnih objekata; skladišta oružja, mosta na rijeci Čikoli, kao i zapovjednog mjesta. Sudjeluje u Vojno-redarstvenoj operaciji "Oluja" na pravcu Miljevci-Oklaj-Lička Kaldrma-Resanovci-Drvar gdje završava njegov ratni put nakon čega je razvojačen. Kao sudionik Domovinskog rata dao je značajan doprinos u stvaranju i obrani Domovine te biva odlikovan "Spomenicom Domovinskog rata" i "Medaljom Oluja". Za vrijeme i nakon Domovinskog rata povremeno se amaterski bavi pisanjem pjesama. Poznata njegova pjesma "ODMETNICI" posvećena Domovinskom ratu koja je objavljena u "Miljevačkom Listu" imala je veliki odjek među Miljevčanima koju je napisao u znak sjećanja na devet mjeseci "okupacije" rodnih mu Miljevaca kao i pjesme "Čujte i počujte", "Bože vidiš li?" i dr. Od države za koju se borio, patio sa svojom obitelji i izgubio ono što je najvažnije u životu, a to je zdravlje, za razliku od mnogih drugih nije tražio ništa, niti je išta dobio osim najniže braniteljske mirovine koja ga je pripadala po zakonu. Sahranjen je u obiteljskoj grobnici na mjesnom groblju Sv. Petra i Pavla u Širitovcima, skromno bez odavanja vojnih počasti jer je to bila želja njegove obitelji. Pokoj vječni daruj mu Gospodine i svjetlost vječna svjetlila mu! Počivao u Hrvatskoj grudi u miru Božjem! Amen! Slava mu i hvala!  Pjesma "ODMETNICI" koju je Ante Galić napisao ratne '92. u znak sjećanja na devet mjeseci "srbo-četničke" "okupacije" Miljevaca! Otiša' je otac moj polako |
nedjelja, 22.06.2014.
Tragično okončan život još jednog hrvatskog heroja Domovinskog rata
|
Ovogodišnje obilježavanje 22. obljetnice oslobođenja Miljevaca proteklo je u sjeni tragičnog događaja koji se zbio dan uoči same obljetnice
 JERE ĐIDARA pok. Ivana, 58-godišnji suprug i otac troje djece, te istaknuti pripadnik 142. drniške brigade HV-a s kojom je prošao cijeli ratni put, tragično je samoubojstvom iz vatrenog oružja okončao život na svojoj djedovini u selu Velušić kod Drniša.Tragičnom događaju predhodio je njegov iznenadni nestanak sredinom subote, te ostavljena dva oproštajna pisma što je obitelj nagnalo da slučaj prijave policiji koja se potom dala u intenzivnu potragu koja je okončana danas nešto prije podneva, kada su pripadnici Interventne jedinice MUP-a RH, braniteljevo beživotno tijelo pronašli nekoliko stotina metara udaljeno od stare obiteljske kuće u Velušiću. Drnišani nažalost stradalog branitelja pamte kao iznimno radišnog, vrijednog i obitelji privrženu i samozatajnu osobu dok njegovi kolege branitelji ističu iznimnu hrabrost, odgovornost i kolegijalnost koja ga je krasila tijekom Domovinskog rata. Pamte ga također po dobru i poštivanju ratnih pravila i tadašnji pripadnici neprijateljskih postrojbi, poglavito jedan pripadnik kojega je pokojni Đidara nakon što se uvukao u njihove redove, zarobio i priveo hrvatskim istražiteljima uz izričit zahtjev da se prema njemu kao ratnom zarobljeniku poštivaju odredbe ženevske konvencije. Inače, stradali branitelj Đidara bio je umirovljenik s nekih tri tisuće kuna s kojima je skrbio za obitelj, troje djece i suprugu koja je tri puta obavila teške operacije srca. Suicid, vjerojatno motiviran teškim socijalnim prilikama, počinio je dan uoči obljetnice velebne Miljevačke bitke, prve velike oslobodilačke akcije HV-a i MUP-a u Domovinskom ratu i tadašnjem srazu s 9. kninskim korpusom, pri čemu je Đidara osobnim učešćem i hrabrošću dao svoj iznimni doprinos u porazu agresorske vojske. Neka mu je vječna slava i hvala, počivao u hrvatskoj grudi u miru Božjem!    Zapovjednik voda "Mambe", pok. Jere Đidara sa suborcima tijekom operacije "Ljeto '95." na grahovskom bojištu |
utorak, 04.02.2014.
Prisjetimo se hrvatskih vitezova, policajaca PU Šibenik Šime Mamuta i Zorana Mrvice
|
Navršila se 21 godina od stradanja hrvatskih branitelja:
 MAMUT, ŠIME Ivanov, rođen u Miljevačkim Bogatićima 18. X. 1967., ranjen u Prominskim Bogatićima 4. II. 1993., zarobljen te ubijen u Kninu. MRVICA, ZORAN Brankov, rođen u Zemunu 01. X. 1969., poginuo u Prominskim Bogatićima 4. II. 1993. Šime Mamut se u početku oružane agresije paravojnih 'srbo-četničkih' formacija i tzv. 'JNA' na Republiku Hrvatsku, okupacije Drniša i rodnih mu Miljevaca dragovoljno uključuje u obranu napadnute nam Domovine. Kao pripadnik 4. bojne 113. šibenske brigade HV-a sudjeluje u mnogim izvidničko-diverzantskim akcijama u neprijateljskoj pozadini kao i u oslobađanju sela Nos Kalik i Miljevačkog platoa gdje pokazuje iznimnu hrabrost i junaštvo, nakon čega prelazi u sastav temeljne policije. Zoran Mrvica bio je porijeklom sa otoka Žirja, a živio je u beogradskoj općini Zemunu. Kao ročnik federalne vojske dezertirao je i zajedno sa ocem Brankom pridružuje se momčadi topničke bitnice na otoku Žirju. Kasnije prelazi u sastav temeljne policije, a nakon oslobođenja Miljevačkog platoa dolazi u policijske postrojbe koje su s domobranskim postrojbama HV-a ovaj dio bojišta držale sve do Oluje. U noći 3./4. veljače 1993. godine sa skupinom hrvatskih branitelja, kolegama policajcima PU Šibenik tijekom postavljanja protutenkovskih mina na području Prominskih Bogatića radi moguće ugroze od srpskih tenkova napadnuti su iz zasjede od strane 'srbo-četničkih' terorista. Tom prilikom policajac Zoran Mrvica pogiba na licu mjesta, dok njegov kolega Šime Mamut biva navodno ranjen i potom zarobljen. Tijelo poginulog Zorana Mrvice i zarobljenog Šimu Mamuta 'srbo-četnici' odvoze prema Oklaju, odnosno Kninu, da bi u mjesecu kolovozu iste godine obojica bili razmjenjeni mrtvi. Prava istina o sudbini hrvatskog branitelja Šime Mamuta, kada je ubijen, dan njegove smrti, ne zna se, niti se do danas išta poduzelo da se utvrde okolnosti oko njegova ubojstva. To bi trebala utvrditi nadležna tijela državne vlasti ako im je uopće u interesu da se dozna istina i da se ubojice privedu pred lice pravde. Oni koji znaju pravu istinu kao i sami izvršioci napada na hrvatske policajce poznati su, većinom su abolirani i slobodni građani ove države koji normalno žive tu oko nas, među kojima vlada 'zavjet šutnje', a pojedini koji su odgovorni za smrt Šime Mamuta i Zorana Mrvice napustili su Republiku Hrvatsku i skrivaju se u Srbiji. Utješno nam može biti da ratni zločin ne zastarijeva, da će se konačno utvrditi prava istina, da će ubojice dvojice hrvatskih branitelja, policajaca PU Šibenik stići ruka pravde i da će odgovarati za svoja zlodjela. Njima dvojici neka je vječna slava i hvala, počivali u miru Božjem. DOKUMENTI IZ KNINSKE BOLNICE: |
srijeda, 27.11.2013.
21. obljetnica pogibije Hrvatskih vitezova Boženka Bronića i Željka Ujakovića
|
Sjećanje na pale branitelje, 21. obljetnica pogibije:
BRONIĆ, BOŽENKO Milin, rođen u Oklaju 24. XII. 1965., poginuo u Čitluk - Podi 27. XI. 1992. UJAKOVIĆ, ŽELJKO Nikolin, rođen u Lukaru 4. III. 1963., poginuo 27. XI. 1992. zajedno s Boženkom Bronićem. Tom prigodom suborci iz 142. brigade HV-a Drniš, predstavnici Općine Promina i otac poginulog Boženka, Mile Bronić zapalili su svijeće i položili vijenac na spomen obilježju pogibije. Neka im je vječna slava i hvala, počivali u miru Božjem!     Predstavnici Općine Promina i otac poginulog Boženka, Mile Bronić na spomen obilježju pogibije Izvor: Općina Promina |
petak, 21.06.2013.
Obilježena 21. obljetnica oslobođenja Miljevaca
 Ivica Goreta, Petar Sedlar, Milan Novaković, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić, Halid Kopić, Ante Škopljanac, osam je hrvatskih branitelja koji su u akciji oslobođenja Miljevaca 21. lipnja 1992. godine položili svoje živote za Hrvatsku ili su kasnije podlegli ozljedama zadobivenima u operaciji 'Miljevačka Oluja'.Počast svima njima ali i ostalim stradalim hrvatskim braniteljima u Domovinskom ratu danas u Drinovcima povodom 21. obljetnice oslobođenja sedam Miljevačkih sela od srpskog agresora odale su njihove obitelji, suborci, predstavnici ministarstva obrane, ministarstva branitelja, vojske i policije, političkog i javnog života. Među njima šibensko-kninski župan Goran Pauk, gradonačelnik Drniša Josip Begonja, saborski zastupnik Ante Kulušić, gradonačelnica Knina Josipa Rimac, gradonačelnik Šibenika Željko Burić, načelnici susjednih drniških općina. Svečanost je započela koračnicom Gradskog puhačkog orkestra Drniš. Uslijedilo je polaganje vijenaca kod spomenika poginulim braniteljima, te sveta misa u Crkvi Imena Isusova koju je uz koncelebraciju deset svećenika predvodio provincijal Provincije Presvetog Otkupitelja fra Joško Kodžoman. Nakon svete mise upriličeno je i zajedničko druženje branitelja i gostiju. Akcija u kojoj je oslobođen miljevački plato započela je prije točno 21 godinu, u jutro 1992. Branitelji 142. drniške i 113. šibenske prešli su dvije rijeke, dva kanjona i probili se 20 km kroz neprijateljske snage. Već tijekom jutra oslobođena je većina miljevačkih sela, a zadnji Ključ u 20 sati. Bio je to prva velika oslobodilačka akcija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu, u kojoj je oslobođen prostor od 108 četvornih kilometara. 26 borbenih grupa, sveukupno 250 branitelja, ovladali su cijelim platoom i organizirali obranu dosegnute crte bojišnice. Očekivani neprijateljski protunapad uslijedio 23. lipnja kad je srpski agresor u otvorio topničku paljbu po Šibeniku i drniškoj Zagori. No, zahvaljujući hrvatskim braniteljima oslobođena miljevačka sela nije uspio ponovno zauzeti. GALERIJA FOTOGRAFIJA: Obilježavanje 21. obljetnice oslobođenja Miljevaca VIDEO: DRINOVCI/MILJEVCI/obljetnica oslobođenja Miljevačkih sela od velikosrpske agresije Akcija 'Miljevci' - 20 godia poslije (reportaža HRT-a o akciji na Miljevcima, uz intervjue sa sudionicima akcije) Miljevci 21. 06. 1992. god - slikovni prikaz oslobađanja Miljevačkih sela  NEKA VAM JE VJEČNA SLAVA I HVALA DRAGI NAŠI OSLOBODITELJI, POČIVALI U MIRU BOŽJEM! |
Sjećanje na heroja Halida Kopića
|
VELIKO UČEŠĆE BOŠNJAKA U DOMOVINSKOM RATU
Bošnjaci su bili najbrojnija manjina u obrani Hrvatske od velikosrpske agresije. U postrojbama Hrvatske vojske i policije na svim bojišnicama sudjelovalo je oko 25.000 Bošnjaka, od kojih je preko 1.100 položilo svoj život za Republiku Hrvatsku. Borili su se na svim bojištima od Vukovara do Dubrovnika. Prvi načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga Republike Hrvatske, general Anton Tus kazao je: "Za vrijeme Domovinskog rata nije bilo postrojbe u kojoj nije bilo Bošnjaka". U znak sjećanja na sve Bošnjake, branitelje sudionike Domovinskog rata u Zagrebu je ispred zagrebačkog Islamskog centra svečano otvoren Memorijalni park i otkriveno spomen obilježje. Spomenimo jednog od mnogih koji su dali život za slobodu i neovisnost jedine nam Domovine Hrvatske, heroja Halida Kopića koji je položio život u akciji oslobađanja Miljevaca:  KOPIĆ, HALID Enverov, rođen u Tesliću u Bosni i Hercegovini 26. VI. 1968., ranjen na Miljevcima u selu Ključ 21. VI. 1992., preminuo 01. VIII. 1992.Halid Kopić - Konan, po nacionalnosti Bošnjak (musliman) iz mjesta Teslić u Bosni i Hercegovini bio je zapovjednik diverzantskog voda 113. šibenske brigade HV-a i jedan od heroja akcije oslobađanja Miljevaca koja se odvijala od 21. do 23. lipnja 1992. godine. Vod kojim je zapovijedao Halid Kopić imao je zadaću ovladati zaseokom Bašići (Kaočine) i po izvršenju zadaće priključiti se diverzantima u selu Ključ u kojemu je neprijatelj pružao žilav otpor. Prilikom slamanja neprijateljskog otpora Halid Kopić biva teško ranjen da bi 01. kolovoza iste godine preminuo od posljedica ranjavanja. Njemu i svim Bošnjacima koji su pali za našu Hrvatsku neka je vječna slava i hvala, počivali u miru Božjem! Rahmet im duši! |
četvrtak, 02.05.2013.
Borovo Selo 02. 05. 1991. - 02. 05. 2013.
|
Sjećanje na 12 Hrvatskih redarstvenika masakriranih 2. svibnja 1991. u Borovu Selu
U Borovu Selu su 2. svibnja 1991. godine iz zasjede ubijena 12 hrvatskih redarstvenika nakon što su došli izbaviti dvojicu svojih kolega, koje su tijekom redovite ophodnje u noći s 1. na 2. svibnja zarobili pripadnici srpskih paravojnih postrojbi. Ubijeni su i masakrirani vinkovački redarstvenici: Stipan Bošnjak iz Nuštra (1955.), Antun Grbavac iz Nijemaca (1961.), Josip Culej iz Jarmine (1966.), Mladen Šarić iz Novih Jankovaca (1965.), Zdenko Perica iz Nuštra (1965.), Zoran Grašić iz Otoka (1969.), Ivica Vučić iz Vinkovaca (1961.), Luka Crnković iz Otoka (1970.), Marinko Petrušić iz Tovarnika (1966.), Janko Čović iz Ivankova (1965.), Željko Hrala iz Ivankova (1968.), Mladen Čatić iz Županje (1971.)., a ranjen je 21 policajac. Za zločine u Borovu Selu još nitko nije stao pred lice pravde. Za ovaj zločin tadašnje Vojno tužiteljstvo u Osijeku 1992. godine podignulo optužnicu protiv 51 osobe od kojih je deset proglašeno krivima u odsutnosti. Dosuđena im je kazna od dvadeset godina zatvora. Međutim zbog primjene Zakona o općem oprostu iz 1996. godine, Županijski sud u Osijeku donio je 1998. godine rješenje o obustavi postupka izvršavanja kazne protiv svih. Njima dvanaestorici hrvatskih mučenika neka je laka Hrvatska zemlja za koju su svoj život dali! Počivali u miru Božjem!  Bijeli križ opomenu šalje, putniče stani, ni koraka dalje. Ovdje je palo golubova jato, a bili su za Dom, bili samo za to. Pomoli se, onda dalje kreni, na ovom su mjestu pali golubovi bijeli. S ognjem pakla tu su se sreli, ostala su polomljena krila, a bili su za Dom spremni. |
22 godine od pogibije hrvatskog viteza Franka Lisice
 Prije 22 godine, 2. svibnja 1991. na brdu Štrkovača pokraj Polače svoj život poklonio je Domovini Franko Lisica, pripadnik specijalne jedinice policije PU Zadarske i prva žrtva 'četničkog' terora u zadarskom kraju koji je ne štedeći vlastiti život da zaštiti kolege i izvrši zadaću, smrtno stradao pogođen 'neprijateljskim' vatrenim oružjem iz neposredne blizine te kao prva žrtva ove postrojbe i ovog kraja postao simbol borbe i patnje hrvatskoga naroda za svoju neovisnost. 'Četnički' teror počeo je u kolovozu 1990. kada je izvedena tzv. 'balvan revolucija', a izravna agresija na Zadar i zadarsku okolicu sljedila je godinu dana kasnije. Paravojne snage odmetnutih Srba podpomognutih srbiziranom JNA došli su na same prilaze gradu, no u njega nisu mogli uči zahvaljujući dobroj i organiziranoj obrani slabije naoružanih dragovoljaca i pripadnika Zbora narodne garde. U cilju zastrašivanja pučanstva 'odmetnici' su vršili masovne pokolje od kojih je najstrahotniji onaj izveden u Škabrnji 18. studenoga 1991. kada su mučki ubijene 84 osobe, 26 branitelja i 58 civila. Na mjestu pogibije hrvatskog branitelja i domoljuba Franka Lisice 2. svibnja 1996. postavljeno je spomen poprsje rad akademskog kipara Dragana Kwiatkowskog. Njemu i svim žrtvama 'četničkog' terora neka je vječna slava i hvala, počivali u miru Božjem! |
srijeda, 01.05.2013.
Obilježavanje 18. obljetnice VRA "Bljesak"
 Osamnaesta obljetnica vojno redarstvene operacije Bljesak obilježena je danas u Okučanima, gdje su kod Spomen križa hrvatskim braniteljima vijence položili predsjednik Republike Ivo Josipović, premijer Zoran Milanović te izaslanik predsjednika Hrvatskog sabora Igor Dragovan.U izaslanstvu Vlade bili su i ministar obrane Ante Kotromanović, ministar branitelja Predrag Matić, ministar policije Ranko Ostojić i ministar poljoprivrede Tihomir Jakovina. Nakon polaganja vijenaca predsjednik Republike Ivo Josipović istaknuo je kako je na svečanosti izraženo poštovanje prema ovoj velikoj pobjedi Hrvaske vojske i policije u Domovinskom ratu, kojom je oslobođeno područje zapadne Slavonije. Ocijenio je da je proslava bila decentna i dostojanstvena. Branitelji su došli da bi se proveselili i odigrali neku sportsku utakmicu, te poslali poruku ljubavi i prijateljstva, dodao je. Današnjoj svečanosti bilo je nazočno i izaslanstvo Srpskog demokratskog foruma i to je isto tako znak da naše društvo ide k pomirenju i prema pravoj europskoj zajednici svih svojih građana, kazao je predsjednik. Predsjednik Josipović naglasio je također kako je gradnja dobrih međunacionalnih odnosa jedan od prioriteta. Bez akcija kakve su bile "Bljesak" i "Oluja" ne bi bilo slobodne Hrvatske, pa ni ove Hrvatske koja zagovara i promiče sva ljudska prava i sva nacionalna prava, zaključio je. Nakon polaganja vijenaca otvorene su Športske igre branitelja Domovinskog rata. Potom je održana sveta misa koju je predvodio vojni ordinarij Josip Jezerinac, koji je u propovijedi podsjetio kako je vojno-redarstvena operacija Bljesak počela 1. svibnja 1995., ujutro u 5,30 sati, na sam blagdan Svetog Josipa radnika, zaštitnika hrvatskog naroda. S tim u vezi podsjetio je kako je u Hrvatskoj velik problem nezaposlenosti, naglasivši da besposlica ubija duh mladih. Prisječajući se operacije Bljesak mons. Jezerinac istaknuo je kako su iznevjereni od strane međunarodne zajednice, hrvatski branitelji na čelu s vrhovnim zapovjednikom 1. svibnja 1995. krenuli u oslobađanje okupiranih područja. - To pravo nitko nije mogao osporiti, a još manje zanijekati. I tako je Hrvatska vojno-redarstvenom akcijom odaslala svijetu poruku da vrijede jednaka načela za sve narode, bez obzira na njegovu brojnost. Uostalom, najnovija presuda hrvatskim generalima Gotovini i Markaču u Hagu, kojom se oslobađaju svake krivice, još više potvrđuje opravdanost hrvatske vojske za zaustavljanjem rata i ponovnim vraćanjem okupiranih krajeva u matičnu zemlju. Njihovo nas oslobađanje od sada još više obvezuje na radosnije slavljenje "Bljeska" i "Oluje", - kazao je mons. Jezerinac. Zaključio je kako se danas spominjemo ne samo vojno-redarstvene akcije "Bljesak", nego i divnih ljudi, hrvatskih očeva i mladića, koji su se suprotstavili agresoru i oslobodili nas od agresora. Na prvi dan svibnja 1995. Hrvatska vojska i specijalna policija su iz smjera Novske i Nove Gradiške napali južni i središnji dio zapadnoslavonskog okupiranog teritorija s ciljem oslobođenja Okučana, središta neprijateljske pobune i terorističkih napada na zapadnoslavonskom području. U manje od 32 sata hrvatske snage, koje su brojile oko 7200 vojnika i policajaca, oslobodile su 500 četvornih kilometara dotad okupiranog zapadnoslavonskog teritorija te uspostavile nadzor nad autocestom Zagreb-Lipovac i željezničkom prugom prema istočnoj Slavoniji. U akciji su poginula 42 pripadnika Hrvatske vojske i policije, a 162 su ranjena. Srpske postrojbe srušile su zrakoplov Rudolfa Perešina, pilota HRZ-a koji je u vrijeme najjačih napada na Hrvatsku 1991. zrakoplovom MIG-21 prebjegao u Austriju. Prvi put u Domovinskom ratu korišteni su i masovniji udari hrvatskog zrakoplovstva, a tenkovi dopremljeni željeznicom ulazili su izravno u borbu, čime je dodatno taktički iznenađen neprijatelj. Vojno-redarstvena operacija "Bljesak" prethodila je akciji "Oluja" koja je uslijedila nakon tri mjeseca, čime je Hrvatska pokazala odlučnost da uspostavi državno-pravni poredak na cijelom svom području. |
nedjelja, 31.03.2013.
NE ZABORAVIMO - JOSIPA JOVIĆA!
 Među mnogima koji su dali svoje živote za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu, bio je i Josip Jović, sin Marije i pokojnog Filipa, iz Aržana, mjesta za kojeg je malo tko čuo prije Josipove smrti.Poginuo je na Uskrs 31. ožujka 1991. u sukobu sa srpskim četnicima, pobunjenicima ili najbolje reći teroristima. Oni koji su ga bolje poznavali kažu da je od prvog dana vjerovao u pravednu i oslobodilačku borbu, a samim time i u pobjedu. Ali, sudbina je htjela da njegovo ime bude zapisano zlatnim slovima, ime ratnika, hrvatskog redarstvenika koji je na Plitvičkim jezerima, u vojno-redarstvenoj akciji, prvi položio život na Oltar Domovine. Ima li nešto svjetlije i vrednije od tog čina davanja cijeloga sebe za bolji i sretniji život sadašnjih i budućih generacija? Jedan je od Junaka hrvatskog Domovinskoga rata čiji je život ugrađen u slobodu i neovisnost, u sve ono što smo ostvarili na čelu s prvim hrvatskim predsjednikom i vojskovođom dr. Franjom Tuđmanom. A tko je ustvari bio Josip Jović, na čijem grobu u Aržanu kod Imotskog danas stoji mramorna ploča s jednostavnim natpisom: "Plitvice, Uskrs 1991. Prvi branitelj pao za slobodu Hrvatske"? Nitko drugi nego tek jedan od nas, mladić koji je tek počeo živjeti. Iza njega nije ostala neka burna biografija, već veliko srce, srce za Domovinu! Bio je i ostao duboko privržen i nošen idealima slobode, bio je odan svojoj Domovini, svom narodu i njegovim težnjama i stremljenjima. Svjesno je uzeo oružje kad je trebalo, u nadi i vjeri da će time spasiti i slabe i nejake, otetu imovinu, ali i prava i dostojanstvo svakog hrvatskog čovjeka. Nakon tog "krvavog Uskrsa", odnosno nakon njegove prerane smrti, na bojištima diljem Hrvatske u borbi protiv Srba, Crnogoraca, JNA i domaćih izdajica još su mnogi, poput njega, izgarali i umirali, često i kao bezimeni junaci. Davali su svoje živote dostojanstveno i gordo, nesebično se žrtvujući, ne bježeći od opasnosti i metaka. Sve to i štošta drugo učinilo ih je dostojnim i istinskim sinovima Lijepe naše. Jović je bio svjestan da narod bez države ne znači ništa, da je dužnost svakog Hrvata da uvijek i svagdje najodlučnije brani Državu Hrvatsku, jer braneći nju, brani svoj dom, svoj narod, svoje ognjište, svoju djecu, brani i svoju budućnost. Stoga će imena poput Josipa Jovića uvijek krasiti najljepše stranice hrvatske povijesti. Njima ćemo se diviti, njih ćemo se sjećati kao svojih najdražih. Jović, prva žrtva hrvatskog Domovinskoga rata, nije ništa drugo nego već sada jedna velika i istinska legenda nastala na početku Domovinskoga rata, u borbi, daleko od svoje rodne kuće. Da nije bilo tih i takvih junaka koji su pali nepobijeđeni, dostojanstveno i hrabro, sigurno ne bi bilo ni hrvatske države. Vjerujemo stoga da Josipu, ali i svima koji su dali život ili krv za Domovinu, nije dovoljno reći tek jedno obično – hvala! Stoga i ovog Uskrsa zapalimo svijeću za njihov izniman doprinos, ali i vječni život. Da se ne zaborave! |
srijeda, 13.03.2013.
SJEĆANJE NA CIVILNE ŽRTVE RATA
|
DA SE NE ZABORAVI 13. OŽUJAK 1992.!
 Prije točno 21 godinu, dana 13. ožujka 1992., u selu Miljevački Bogatići dogodio se jedan od brojnih ratnih zločina nad nedužnim civilnim stanovništvom na Miljevačkom području u vrijeme Domovinskog rata.Toga dana u selo je upala oklopno-mehanizirana formacija "srbo-četničkih" terorista i tzv. "JNA" i tom prilikom su otvorili puščanu paljbu na skupinu mještana koji su u strahu za goli život pokušali pobjeći, pri čemu je ubijena Marija Mazalin ž. Ante, a Mara Mazalin ž. Nikole je teško ranjena i otpremljena u kninsku bolnicu, dok je troje mještana zarobljeno i sprovedeno u vojarnu "Trbounje", a zatim su prebačeni u kninsku vojarnu "Južni logor", današnju "Andrija Matijaš Pauk" iz koje su naknadno oslobođeni. Ubijena Marija Mazalin sahranjena je u raku koju su pokraj sela iskopali sami mještani, sve do oslobođenja Miljevaca kada su njezini posmrtni ostaci ekshumirani i sahranjeni na groblju Sv. Petra i Pavla u Širitovcima. Za taj ratni zločin do sada nitko nije procesuiran, niti su poduzete ikakve istražne radnje od strane državnih institucija iako i danas postoje živi svjedoci koji imaju određena saznanja u vezi tog tragičnog događaja kao i o mogućim počiniteljima zločina. Kako ratni zločin ne zastarijeva, nadamo se da će zločinci, počinitelji zločina nad nedužnim miljevačkim civilima kad-tad stati pred lice pravde i odgovarati za svoja zlodjela. Tijekom Domovinskog rata iz sela Miljevački Bogatići od strane "agresorske" vojske ubijeno je troje civila i jedan hrvatski branitelj. Neka im je laka Hrvatska zemlja, počivali u miru Božjem! |
nedjelja, 03.03.2013.
Obilježena obljetnica akcije "Nos Kalik" i pogibije hrvatskog branitelja Drage Brnadića
 Obilježena je 21. godišnjica akcije "Nos Kalik" koju su 02. ožujka 1992. godine izveli pripadnici drniške 4. bojne 113 brigade. Vrlo je važno istaknuti kako je upravo ta akcija bila prethodnica oslobođenja Miljevaca.Na misi zadušnici za mladog poginulog hrvatskog branitelja Dragu Brnadića, koji nas je svojom hrabrošću zadužio da ga nikad ne zaboravimo, bili su nazočni zapovjednici 113. šibenske brigade HV-a: brigadir Ivan Bačić, zapovjednik akcije na terenu: Krunoslav Mazalin, predsjednik udruge dragovoljaca i veterana domovinskog rata iz Šibenika: pukovnik Neven Berović, načelnik općine Unešić: Branko Dželalija i njihovi suborci i prijatelji. Na mjesnom groblju položeni su vijenci i upaljene svijeće. Sveta misa zadušnica održana je u župnoj crkvi sv. Jakova u Mirlovićima. Također je važno naglasiti kako je upravo akcija oslobođenja "Nos Kalika", jedna je od prvih akcija uopće u Hrvatskoj, gdje je Hrvatska vojska organizirano djelovala i povratila svoj, naslino oduzet teritorij. U samoj akciji život je izgubio i Neno Đirlić - Lunić, pripadnik kaštelanskog voda istoimene brigade. Neka im je vječna slava i hvala, počivali u miru Božjem!    VIDEO: Obljetnica akcije "Nos Kalik" i pogibije hrvatskog branitelja Drage Brnadića Oslobađanje sela Nos Kalik 2. ožujka 1992. |
utorak, 22.01.2013.
Operacija "Maslenica" okrenula tijek Domovinskog rata
 Prije dvadeset godina, 22. siječnja 1993. godine, počela je izvedba jedne od najuspješnijih operacija HV-a, operacije "Maslenica", koja je u to vrijeme označila i svojevrsnu prekretnicu u dotadašnjem tijeku Domovinskog rata. Operacija Maslenica ostat će trajno zabilježena u hrvatskoj povijesnici po jasno upućenoj poruci neprijatelju kakav ga završetak očekuje na tada okupiranim područjima RH.Značenje ove operacije očitovalo se i prema međunarodnoj zajednici, koja je dotad izražavala duboku sumnju i nevjericu u osposobljenost i snagu hrvatskih oružanih snaga. Tu sumnju ne samo da smo demantirali već smo cijelu međunarodnu javnost uvjerili u potpunu spremnost hrvatskog čovjeka i njegovih oružanih snaga, da i u gotovo nemogućim uvjetima obrani tisućljetni san naših predaka za ostvarenjem potpuno slobodne i samostalne hrvatske države. Neprijatelj je u svojim namjerama gotovo uspio i to upravo na području Novskoga ždrila, gdje je u početnim silovitim napadima komunikacijski presjekao Hrvatsku na dva dijela, ugrozivši čitavo Hrvatsko primorje. Time je zapriječio prometnu i gospodarsku povezanost između sjevera i juga Hrvatske. Hrvatski puk u Dalmaciji, ali i onaj u Herceg Bosni, kojem se u to vrijeme jedino tim putem mogla dostavljati pomoć, bio je doveden u gotovo nemoguću situaciju. U vremenu pred izvođenje te operacije Hrvatska je nastojala brojnim pregovorima, potpisanim sporazumima i primirjima s pobunjenim Srbima, potaknuti dogovorno rješavanje svih pitanja, međutim nije naišla na razumijevanje neprijateljskih snaga koji su sve dogovoreno izigravali. Ne samo da nisu bili spremni za postizanje mirnog rješenja, već su upravo u to vrijeme nastavili s maltretiranjem, progonima i protjerivanjem preostalih Hrvata s okupiranih područja. Stoga je hrvatski državni vrh odlučio poduzeti sve mjere kako bi se ponovno cestovno povezala sjeverna i južna Hrvatska, koja je u svakom pogledu trpjela zbog prometne izoliranosti. Udar hrvatskih snaga zatekao je neprijatelja Zadaća oružanih snaga bila je odbaciti neprijatelja od hrvatske obale i gradova u svrhu ponovnog povezivanja sjevera i juga Hrvatske, osloboditi zračnu luku Zemunik, te zaposjesti ključne objekte na Velebitu, odakle će se moći izvoditi aktivna obrana i daljnje izvođenje napadačkih djelovanja. Hrvatska vojska s nestrpljenjem je dočekala taj trenutak. S iznimno visokom razinom odlučnosti, pripremljenosti i inicijativom pojedinaca i postrojbi krenula je u oslobađanje domovine. Treba istaknuti kako je cijela operacija pripremljena u potpunoj tajnosti, pa je udar hrvatskih snaga zatekao i iznenadio neprijatelja. U izvedbi operacije "Maslenica" bile su angažirane sve grane oružanih snaga, a sudjelovale su postrojbe tadašnjeg ZP-a Split (4. gardijska brigada, taktičke grupe 112. i 113, zatim 126. brigada, 7. domobranska pukovnija, 40. inženjerijska bojna, 72. bojna VP), specijalne postrojbe MUP-a, dijelovi 9., 3., 2., i 1. gardijske brigade, dijelovi postrojbi GSHV-a, te Središnjica elektroničkog djelovanja Split, zatim pomorske snage HRM-a i eskadrila helikoptera HRZ-a. U svega dva i pol dana Hrvatska vojska je u cijelosti uspješno obavila planiranu zadaću, razbivši dotad samouvjerene neprijateljske snage. Operacijom "Maslenica" potvrdila se i dokazala hrvatska spremnost, odlučnost i potreban stupanj organiziranosti oružanih snaga za oslobođenje privremeno okupiranih područja, vojničkim putem. Uspješnom izvedbom ove operacije HV-a stvoreni su uvjeti za oslobađanje brane Peruča. Operacija "Maslenica" pobjedničkoj HV donijela je niz iskustava koji su joj znatno pripomogli u daljnjem jačanju, organizaciji, razvoju i uporabi postrojbi što se očitovalo u kasnijim akcijama u kojima su oslobođena sva hrvatska područja. U operaciji "Maslenica" poginulo je 19 hrvatskih branitelja, a 70 ih je ranjeno. U snažnim topničko-raketnim i tenkovskim, a povremeno i pješačko-diverzantskim napadima neprijatelja koji su uslijedili odmah nakon "Maslenice", do 31. 03. 1993. broj poginulih hrvatskih branitelja popeo se na 127. VIDEO: VRO "MASLENICA" |
ponedjeljak, 24.12.2012.
IN MEMORIAM: ANTE VLAIĆ (1934.-1993.)
 Na današnji dan, 24. prosinca 1993. godine na zagrebačkom groblju Mirogoj, u nazočnosti više tisuća građana, pokopan je Ante Vlaić. Ante Vlaić, rodom iz Miljevaca, bio je među herojima koji su 1993. godine izgladnjelim Hrvatima u Lašvansku dolinu, humanitarnim konvojem "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu" nosili hranu i lijekove. Poginuo je 22. 12. 1993. kada su muslimani u Uskoplju napali konvoj koji se vraćao u Hrvatsku.Dana 10. prosinca 1993. godine, iz Zagreba pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Franjevačke provincije Bosne Srebrene, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan "Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu". Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i do neba velikim "Hvala"! Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, fratri, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, a svih njih s vozačima bilo je 143. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline. Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda Herman Vukušić i dr. Slobodan Lang. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Zastoj je nastao zbog muslimansko-bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu. Napokon se nekako krenulo dalje i konvoj je stigao u Novu Bilu 20. prosinca. Svi su odahnuli, a Novobiljani su bili oduševljeni, jer je stigla toliko željena pomoć i jer su osjetili ljudsku solidarnost na djelu. Valja zabilježiti da su predstavnici civilnog dijela UNPROFOR-a odigrali sramotnu ulogu. U Novu Bilu došli su iz Kiseljaka, prijetili su ljudima iz konvoja. Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Gornjeg Vakufa i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlaić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlaića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime. Slava mu i hvala!    Zagreb, 24. 12. 1993. g. groblje Mirogoj - sprovod Ante Vlaića, vozača konvoja BIJELI PUT koji je mučki ubijen 22. 12. 1993. g. u Uskoplju prilikom povratka konvoja. |
subota, 17.11.2012.
General Ante Gotovina na proslavi obljetnice 142. brigade HV-a u Unešiću 1993. godine
  Fotografije generala Ante Gotovine snimljene na proslavi obljetnice 142. brigade HV-a u Unešiću 1993. godine čuvaju se u arhivu šibenskog ratnog izvjestitelja Radovana Gogera i većina ih do sada nije bila objavljivana. Na ovim slikama koje su nastale prije gotovo dvadeset godina vidimo mladog Antu Gotovinu kako se obraća drniškim gardistima. Njegov dolazak u Unešić mnogi još uvijek pamte. Bila su to teška ratna vremena, o akciji oslobađanja okupiranih dijelova Hrvatske branitelji su tek sanjali ali Gotovina ni tada nije sumnjao u pobjedu. Fotografije Radovana Gogera vrijedno su svjedočenje o tim danima kada se ni u najcrnjim snovima nije moglo pretpostaviti da će bitke za konačnu slobodu Hrvatske potrajati još punih sedamnaest godina nakon završetka Domovinskog rata. Snimio: Radovan Goger Izvor: Šibenik News |
srijeda, 03.10.2012.
U spomen na Hrvatskog viteza Vedranka Juragu
|
Hrvatski vitez Vedranko Juraga rodom s otoka Murtera bio je pripadnik 15. domobranske pukovnije HV-a Šibenik.
Nastradao je nesretnim slučajem 3. listopada 1993. godine na Miljevcima u selu Drinovci. Neka mu je vječna slava i hvala, počivao u miru Božjem!  Spomen obilježje na mjestu stradanja Hrvatskog viteza Vedranka Jurage |
petak, 21.09.2012.
Obadva, obadva, oba su pala!!!!!
|
(21. rujna 1991. godine)
Povikom 'Obadva, oba su pala' Filip Gaćina ušao je u legendu  Šibenik je bio pod opsadom JNA i pobunjenih četnika. Slabo naoružani hrvatski vojnici kraj Rogoznice oborili su čak dva aviona JNA, a glas Filipa Gaćine, koji je s tek napunjene 23 godine, tog 21. rujna na brdu Zečevo bio poslužitelj Goranu Pauku, postao je zaštitni znak otpora srpskoj agresiji.- Obadva, obadva, oba su pala! - vikao je tada Gaćina, a diljem Lijepe naše se slavilo. Ono što današnjoj hrvatskoj javnosti nije poznato svakako je činjenica da je pilot zrakoplova JNA, pogođenog i oborenog lakim prijenosnim raketnim sustavom "Igla", bio etnički Hrvat Valter Juršić iz 240. lovačko-bombarderske eskadrile JNA. Također, i tadašnji zapovjednik svih velikosrpskih JNA "vazduhoplovaca" bio je Ante Jurjević, Hrvat iz Slavonskog Broda. Zanimljivo je da Stjepan Mesić, pa nitko kao ni sada, čak ni mediji u Hrvatskoj, ne spominju uopće Juršićevu ni Jurjevićevu odgovornost za rat u Hrvatskoj, kao niti odgovornost mnogih drugih oficira JNA koji su pucali po svojoj Domovini, a danas su visokopozicionirani dužnosnici u strukturama HV-a i Republike Hrvatske. Umjesto njima, sudi se živim generalima pobjedničke Hrvatske vojske te umrlom ratnom predsjedniku i ministru obrane. Poginuo u razminiranju Filip Gaćina je preživio rat. Poginuo je u razminiranju kao pripadnik Mungosa 19. rujna 1998. godine u 11.30 sati iznad zaseoka Narančići u Pridrazi. U polju smrti nagazio je na protupješačku minu PROM-2. Da tragedija bude veća, to razminiranje mu je trebao biti posljednji pirotehničarski teren. Neka mu je vječna slava i hvala, počivao u miru Božjem!     Na Vidicima mural u spomen na 'Oba dva' VIDEO: Oba dva, oba dva, oba su pala! |
nedjelja, 05.08.2012.
Svečano obilježavanje 17. obljetnice VRO "Oluja"
Svečano i dostojanstveno, odavanjem počasti i zahvalnosti hrvatskim braniteljima u Kninu je danas 5. kolovoza obilježen Dan pobjede i domovinske zahvalnosti, Dan hrvatskih branitelja i 17. obljetnica vojno-redarstvene operacije Oluja.Uz hrvatske branitelje, invalide i stradalnike Domovinskog rata, u Kninu su bili i predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik OSRH-a Ivo Josipović, predsjednik Vlade Zoran Milanović, potpredsjednik hrvatskog sabora Josip Leko, ministri u vladi i drugi visoki civilni i vojni dužnosnici. Nakon odavanja počasti poginulim braniteljima polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća ispred Spomenika Hrvatske pobjede Oluja 95, svečanost je nastavljena na kninskoj tvrđavi. Točno u 9 sati i 43 minute oglasila su se crkvena zvona koja su tako simbolično označila trenutak kad je prije 17 godina hrvatska vojska ušla u Knin. Danas 17 godina poslije hrvatski stijeg koji su držali Sanela Babić kćerka poginulog hrvatskog branitelja, Ivan Svalina otac poginulog hrvatskog branitelja i hrvatski vojni invalidi Damir Kasap, Ante Reljanović, Robert Žgela i Marijan Smernić, zajednički su podigli hrvatski branitelji Ivan Mikulić i Dražen Šantić. Kninsku je tvrđavu nadletio MIG 21, a iz 6 topova je ispaljeno deset počasnih plotuna. Središnja svečanost održana je na Trgu Ante Starčevića kod Spomenika Hrvatske pobjede Oluja 95 gdje su se svečano postrojili ešalon hrvatskih branitelja, ešaloni OSRH-a, MUP-a i dva ešalona ratnih zastava postrojbi koje su sudjelovale u VRO Oluja. Predsjednik Republike i Vrhovni zapovjednik OSRH-a obišao je svečane postroje a prijavak mu je podnio zapovjednik HKoV-a general-bojnik Dragutin Repinc. "Ovaj dan pripada vama hrvatskim braniteljima koji ste svojim sposobnostima iznijeli najveći teret u nametnutom nam ratu" - kazao je potpredsjednik hrvatskog sabora Josip Leko i dodao kako je samostalna, slobodna i neovisna Hrvatska njihovo djelo. Istaknuo je kako je pobjedu u Domovinskom ratu donijelo zajedništvo, te pozvao i na zajedništvo u miru za prosperitetnu Hrvatsku. Predsjednik Vlade Milanović je napomenuo kako smo identitet i državu stvarali dugo i platili jako visoku cijenu te da svima koji su i malo dali na tom putu trebamo biti vječno zahvalni. "Naš cilj danas je jaka, stabilna hrvatska država koja će biti gospodar svoje sudbine i u kojoj oko zajedničkih ciljeva i temeljnih vrijednosti trebamo biti jedinstveni" - kazao je Milanović. Istaknuvši kako je rat počeo radi granica Milanović je poručio: "Hrvatske granice ćemo uvijek braniti znajući gdje su i kamo pripadaju kao što je to radila svaka hrvatska vlast od 1990. godine naovamo i u tome smo jedinstveni". Čestitajući Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja Predsjednik Josipović je kazao kako su hrvatski branitelji u pravednom i obrambenom ratu odnijeli pobjedu, pobjedu za Hrvatsku na čemu im je beskrajno zahvalan. Istaknuo je kako je Hrvatska pobijedila u ratu, ali i da Hrvatska još mora pobijediti u miru što znači svladati gospodarske teškoće, osigurati ljudska prava, vjerske i nacionalne slobode, prosperitet. "Pobijediti u miru znači i pružiti ruku našim sugrađanima srpske nacionalnosti i njihove žrtve priznati i pokloniti im se." Siguran je da Hrvatska i u miru može biti pobjednička, da može pobijediti recesiju, gospodarsku krizu i sve tendencije koje hrvatsku žele svrstati izvan Europe i europskih vrijednosti. "Operacija Oluja značila je oslobađanje Republike Hrvatske i prestanak agonije za sve nas koji smo u to vrijeme bili u odori" - izjavio je ministar obrane Ante Kotromanović, a ovogodišnju proslavu ocijenio je sjajnom, prikladnom i primjerenom. Visoki uzvanici obišli su i štandove na kojima su svoje proizvode predstavile braniteljske zadruge. U sklopu obilježavanja Dana pobjede i domovinske zahvalnosti, Dana hrvatskih branitelja i 17. obljetnice VRO Oluja u Crkvi Gospe Velikog Hrvatskog Krsnog Zavjeta služena je misa za Domovinu koju je predslavio vojni ordinarij mons Juraj Jezerinac. VIDEO: Oluja 95 Večernji list iz '95. - KNIN OSLOBOĐEN |
nedjelja, 15.07.2012.
MILJEVAČKA SE AKCIJA MOŽE USPOREĐIVATI S MASLENIČKOM
|
BRIGADIR IVAN BAČIĆ, ZAPOVJEDNIK 113. BRIGADE HV-a U VRIJEME AKCIJE MILJEVCI
— Sve nedoumice oko nekakve samovolje i samoorganiziranja ove akcije, čime se spekulira do danas, proizvoljne su i neistinite. Imali smo generalnu direktivu načelnika Glavnog stožera HV-a da u slučaju težega kršenja primirja, neprijateljskog pokušaja pomicanja crte razdvajanja, masovnog progona ljudi i ubijanja udarimo svim snagama i oslobodimo koliko god možemo hrvatskog teritorija — kaže brigadir Bačić. Piše: Davorka BLAŽEVIĆ  Brigadir Ivan Bačić u mirovini je od svibnja 1995. godine. Ovaj rođeni Miljevčanin u vrijeme akcije oslobađanja Miljevačkog platoa bio je zapovjednik 113. brigade HV-a. U brigadu je došao na početku listopada 1991. i osobno su ga iz Splita, kako govori, doveli tadašnji šibenski čelnici Božo Erlić i Paško Bubalo na prijedlog tadašnjega zapovjednika Zbornog područja Split Marka Viduke.Kako je došlo do akcije Miljevci? Je li to bila samoinicijativna akcija 113. brigade ili je ipak zapovijed stigla "odozgo"? — Sve nedoumice oko nekakve samovolje i samoorganiziranja ove akcije, čime se spekulira od početka miljevačke operacije do danas, potpuno su proizvoljne i neistinite. Pitam se tko bi na sebe preuzeo takvu odgovornost da povede na svoju ruku ljude preko Krke i Čikole do Miljevaca? Imali smo generalnu direktivu načelnika Glavnog stožera HV-a generala Antona Tusa da u slučaju težeg kršenja primirja, neprijateljskog pokušaja napredovanja i pomicanja crte bojišnice, masovnijeg protjerivanja ljudi iz tih sela, ubijanja i zlostavljanja, svim snagama odlučno udarimo na neprijatelja i oslobodimo koliko je god moguće hrvatskog teritorija. To je bila obveza svih zapovjednika HV-a, ali neki zbog straha ili manjka hrabrosti to nisu činili, pa su na žalost od početka rata do Oluje ostali na istoj crti bojišnice i ni metra hrvatske zemlje nisu oslobodili. Što je izravno utjecalo na odluku da se ide upravo na oslobađanje miljevačkih sela? — Osim činjenice da se nastavio egzodus i onih malobrojnih Hrvata što su ostali na Miljevcima, da su ljudi ubijani i maltretirani, da je neprijatelj stalno pokušavao probiti crtu razdvajanja, jedan od odsudnih razloga za ovu operaciju bila je i okolnost što je cijeli vodovodni sustav Šibenika i zagorskoga dijela općine bio ugrožen s Miljevaca i Nos Kalika, kao i napajanje električnom energijom. Prijetilo je i potpuno devastiranje i razaranje Nacionalnog parka Krka, ali i Visovca koji je bio izravno pod Mladićevim topničkim udarom. Sve su to bili razlozi zbog kojih smo se odlučili na oslobađanje Miljevaca i to smo odradili časno i pošteno, da bismo danas doživjeli da ovu akciju nitko više ne shvaća, niti tretira ozbiljno kako je ona zaslužila. Nakon ove pobjedničke akcije njezini su zapovjednici čak kažnjeni, od Krunoslava Mazalina pa nadalje. Zašto se to dogodilo? — Kompletan zapovjedni kadar koji je sudjelovao u toj akciji pao je nakon nje. Bez obrazloženja, a ja sam osobno ukoren od Predsjednika RH ispred 200 časnika. Oslobađanje Miljevačke visoravni i Nos Kalika narod u cijeloj županiji, pa i šire, dočekao je s ushitom. Ovom smo akcijom dokazali svima da smo respektabilna snaga koja može u svakom trenutku neprijatelja udariti gdje god hoće. A udarili smo tamo gdje se najmanje nadao i došli pod Knin već u ljeto 1992., što je bila velika stvar. Nismo slučajno odabrali baš 21. lipnja, dan otvaranja Međunarodnog dječjeg festivala u Šibeniku. Neprijatelj je bio potpuno iznenađen, zatečen. Tom je akcijom 113. brigada stekla iznimnu reputaciju, i zato nam je žao što se danas oslobađanje Miljevaca tako tretira. Ni jedan osloboditelj za sudjelovanje u ovoj operaciji nije ni nagrađen ni pohvaljen, nije dobio ni čina ni priznanja. Dobrim dijelom je za to zaslužna »šibenska kužina« koja je sad punom parom proradila. A da su lokalni šibenski čelnici znali iznuditi od vrhovnika potporu, sasvim sigurno bi tada bio oslobođen i Drniš. A onda bi se Martić pitao gdje bi svoj barjak vio. Neprijatelj je tada pretrpio strahovite gubitke, a Miljevci su se našli i pred Vijećem sigurnosti UN-a!? — Da, jer su neki uvjerili mirovne snage kako na Miljevcima žive Srbi, pa su dolazili tamo tražiti pravoslavne crkve i srpsko pučanstvo. Kada su shvatili da tamo oduvijek žive Hrvati, prašina se slegla. Inače, neprijatelju smo u toj akciji uništili 10-ak tenkova i oklopnih vozila, zarobili 20 - ak vojnika, šest haubica, veliku količinu oružja i streljiva, a imali su i mnogo poginulih. Koliko god smo pretrpjeli kritika od domaćih čelnika, toliko nas je posebno zaboljela izjava jednog visokog državnog dužnosnika, koji je i danas na visokoj funkciji, kako i nisu sigurni da ta akcija nije djelo strane obavještajne službe, a ne HV-a?! Miljevačka akcija može se uspoređivati samo s Maslenicom u kojoj su sudjelovali najbolji sinovi HV-a. A oslobađanje Miljevaca izvele su samo postrojbe 113. i 142. brigade, bez ičije pomoći. AKCIJA MILJEVCI 21. - 23. LIPNJA 1992. Oslobođeno 108 četvornih kilometara Akcija oslobađanja Miljevačkog platoa u ljeto 1992. god. imala je iznimno strateško, vojno i političko značenje. Bila je to prva veća oslobodilačka akcija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu koja je potvrdila HV kao respektabilnu vojnu silu. Tijekom trodnevne vojne oslobodilačke operacije neprijatelju su naneseni veliki gubici u ljudstvu i borbenim sredstvima, a postrojbe 113. i 142. brigade potpuno su oslobodile svih sedam miljevačkih sela, prostor od oko 108 četvornih kilometara, s kojega je najveći dio žitelja bio otjeran u progonstvo. U kasnim noćnim satima 20. lipnja 1992. postrojbe 113. i 142. brigade neprimjetno su se ubacile na okupirano područje Miljevačkog platoa, a u rano jutro 21. lipnja došlo je do obračuna s neprijateljem i počela je velika bitka za oslobađanje tih prostora. Odlučnim udarom ubačenih izviđačko-diverzantskih skupina po neprijateljskim položajima, te udarima po prednjoj crti obrane, srpske su snage razbijene i poražene već potkraj prvoga dana akcije. Postrojbe HV-a ovladale su cijelim platoom i organizirale obranu dosegnute crte bojišnice, pripremajući se za očekivani neprijateljski protunapad koji je i uslijedio 23. lipnja. No, neprijatelj je razbijen i dotučen uz velike gubitke. U bijesu i nemoći zbog poraza, srpske su postrojbe bjesomučno otvarale topničku paljbu po Šibeniku i prigradskim naseljima. No, nikada više neprijatelj se nije uspio ni za korak približiti miljevačkoj visoravni. Izvor: Slobodna Dalmacija       |
petak, 22.06.2012.
20. obljetnica oslobođenja Miljevačkog platoa
 Proslava dvadesete obljetnice oslobođenja Miljevaca započela je prigodnim športskim i kulturnim programom petnaestak dana ranije u koju su se uključili svi Miljevčani dobre volje, a ponajviše športsko rekreativna sekcija Miljevačkog sabora kao i članovi KUD-a Miljevci, mnogi članovi akcije oslobađanja Miljevaca sa svojim zapovjednicima.Središnje slavlje obilježavanja proslave bilo je na sam dan akcije 21. lipnja. Program je započeo milenijskom fotografijom g. Šime Strikomana na igralištu osnovne škole gdje su pripadnici akcije oslobođenja Miljevaca svojim tijelima ispisali ime 'Akcija Miljevci 92'. Nakon snimanja Milenijske fotografije bilo je postrojavanje pripadnika koji su sudjelovali u oslobađanju, njih oko 400, gdje im se obratio prigodnim riječima i predsjednik Vlade g. Zoran Milanović koji je sa suradnicima došao na proslavu. U pratnji Premijera bili su i ministar obrane g. Ante Kotromanović, ministar branitelja g. Predrag Matić, ministar unutarnjih poslova g. Ranko Ostojić, načelnik glavnog stožera g. Drago Lovrić koji je u ime Predsjednika Republike Hrvatske zapovjedniku akcije 'Miljevci' Krunoslavu Mazalinu uručio prigodnu Povelju Republike Hrvatske za iznimno uspješno izvedenu akciju u lipnju 1992. godine. U akciji u kojoj je oslobođen prostor miljevačke župe od preko 110 četvornih kilometara oslobođeno je svih sedam sela koja sačinjavaju župu Miljevce, a trajala je od 21. do 22. lipnja 1992. godine. Akcija oslobađanja Miljevaca bila je prva veća oslobodilačka akcija Hrvatske vojske u Domovinskom ratu u kojoj su tada svoje živote položili Petar Sedlar - Pepe, Ivica Goreta, Milan Novaković, Ante Škopljanac, Ivica Barišić, Mate Pućo, Nikola Cigić i Halid Kopić, za koje je slavljena misa u crkvi Imena Isusova. Misu je predvodio šibenski biskup mons. Ante Ivas u koncelebraciji s još desetoricom svećenika. U prigodnoj propovjedi o. biskup je istaknuo da su naši poginuli branitelji s krunicom oko vrata sanjali i svoje živote položili za drugačiju hrvatsku nego kakvu danas imamo. Sanjali su hrvatsku u kojoj se neće stavljati u pitanje da li je potreban vjeronauk u školi ili ne, u kojoj se neće izglasavati zakoni da dijete više nema oca i majku nego prvog i drugog roditelja, sanjali su hrvatsku i za nju se borili u kojoj se neće dozvoliti zamrzavanje oplođenih jajnih stanica koje ako više ne budu trebale mogu se slobodno baciti i na taj način ubiti život. Na kraju misnog slavlja ispred spomen ploče poginulim braniteljima kod crkve, izmoljene su molitve za pokojne, a prigodnu pjesmu 'Jasna, jasna' otpjevao je operni pjevač splitskog kazališta g. Ratomir Kliškić koji je zajedno sa Zborom župe animirao i pjevanje preko misnog slavlja. Prije misnog slavlja kod spomen ploče, položeni su vijenci i zapaljene svijeće za poginule u Domovinskom ratu. Nakon misnog slavlja u sportskoj dvorani upriličen je prigodni domjenak za sve sudionike ove proslave.             FOTO, VIDEO: Drinovci: 20. obljetnica oslobođenja Miljevačkog platoa |
četvrtak, 21.06.2012.
U spomen na Hrvatskog viteza Ivicu Goretu – Garu
|
Hrvatski vitez Ivica Goreta - Gara rodom iz Kadine Glavice bio je pripadnik 4. bojne 113. šibenske brigade HV-a. Poginuo je 21. lipnja 1992. godine u selu Širitovci nakon uspješno izvedene akcije oslobođenja Miljevačkog platoa kada je 'agresorski' tenk nepažnjom ušao među naše vojnike. Na mjestu pogibije njegovi suborci postavili su spomen obilježje, a pošto je bio djelatnik HEP-a, članovi UHB HEP-a '90.-'95. i zaposlenici Elektre Šibenik postavili su spomen obilježje i pred zgradom Elektre.
Neka mu je vječna slava i hvala, počivao u miru Božjem!    " ... I kad odem neću samovati, sa mnom će moja Hrvatska putovati ... " V. Gotovac |
nedjelja, 17.06.2012.
Krunoslav Mazalin: "Istinski branitelji najgore su prošli nakon rata!"
|
'PUN BI POGODAK BIO DA SE JAVNO OBJAVE LAŽNI BRANITELJI I LAŽNI INVALIDI' - KAŽE PUKOVNIK HRVATSKE VOJSKE.
 U četvrtak, 21. lipnja, obilježava se 20. obljetnica oslobodilačke akcije Miljevačkog platoa, u kojoj su prvog dana ljeta 1992. godine sudjelovali pripadnici 4. bojne 113. brigade te dijelovi 3. bojne 142. brigade, Policije i Vojne policije. Bila je to do tada najveća akcija Hrvatske vojske oslobađanja okupiranog područja Republike Hrvatske od jugo-srpskog agresora. Akcija je praktički trajala jedan dan, od pet sati do večernjih sati tog 21. lipnja. Oslobođeno je prostor od 108 četvornih kilometara i sedam sela Miljevačkog platoa, isključivom nastanjenim hrvatskim stanovništvom.Što je sve prethodilo i pod kojim se okolnostima krenulo u oslobađanje Miljevaca – pitali smo zapovjednika ove briljantno izvedene akcije i tadašnjeg zapovjednika 4. bojne 113. brigade, pukovnika Krunoslava Mazalina. - Akcija oslobađanja Miljevaca pripremana je duže vrijeme, a njoj su prethodili ratni događaji iz 1991. godine. Naime, nakon pada Drniša pripadnici neprijateljske vojske stalno su ulazili u miljevačka sela te su maltretirali stanovništvo, pljačkali i palili kuće. Naše postrojbe imale su na području Miljevaca prvi veći okršaj u 11. mjesecu, u kojemu je neprijatelju uništen jedan tenk i jedan pincgauer. Na žalost, jedan hrvatski branitelj je poginuo, a jedan je bio ranjen. Drugi se zbio u 12. mjesecu nakon što je agresor, koristeći transportere, nastavio s pljačkom i paleži po miljevačkim selima. Našom planiranom diverzantskom akcijom, srbočetničkoj vojski naneseni su znatni gubitci u ljudstvu i tehnici, a našim redovima poginuo je jedan branitelj. Nakon te akcije, zapovjedništvo 113. brigade i zapovjedništvo neprijateljskih snaga dogovorili su obostrano povlačenje s područja Miljevaca. No, na Badnjak druga strana izigrala je dogovor i okupirala u potpunosti Miljevački plato. PRIPREMA OSLOBAĐANJA NOS KALIKA Kada su ponovno počele aktivnosti Hrvatske vojske na toj bojišnici? - Bojišnica je mirovala nešto više od dva mjeseca, točnije do 2. ožujka 1992. godine. Tog dana oslobodili smo selo Nos Kalik, koje je dio Miljevačkog platoa, a sve u svrhu priprema za glavnu lipanjsku oslobodilačku akciju. A kada su započele opsežnije pripreme? - Najprije, moram napomenuti da naša 4. bojna početkom travnja odlazi na Južno bojište i na predjelu Stolova vodi teške borbe s neprijateljem, kojeg nakon uspješne obrane tog područja, odbacuje desetak kilometara unatrag. Za to vrijeme dok smo ratovali na Južnom bojištu, već je na Miljevački plato ubačena grupa od desetak domaćih boraca koja na tom području vrše kontinuirano svakodnevno izviđanje. Te aktivnosti bile su vrlo bitne za donošenje odluke o konačnom oslobađanju Miljevačkog platoa. Nekoliko dana prije početka akcije, točnije 17. lipnja, ojačali smo izviđačku grupu koja je ostala na Miljevcima, u cilju da još jednom provjeri stanje i osigura lakši ulazak naših glavnih snaga. Kada je akcija pokrenuta? - Vidite, 20. lipnja, a to je večer uoči početka akcije, svi zapovjednici, radi njezine tajnosti, nazočili su na otvaranju Međunarodnog dječjeg festivala koje je održan u sportskoj dvorani Baldekin. Tijekom te večeri naše su postrojbe, podijeljene u 25 grupa, već krenule na svoje početne borbene položaje i tijekom noći stigle su na dogovorena odredišta. Napad je počeo bez topničke pripreme, točno u pet sati. Vrlo brzo je oslobođen veći dio Miljevaca i akcija je praktični završena tog 21. lipnja u 20 sati navečer, kada je slomljen zadnji otpor neprijatelja u selu Ključ. Moram naglasiti da su pored 4. bojne, veliki doprinos dali i druge postrojbe iz 113. brigade, kao i dijelovi 142. brigade, MUP-a i Vojne policije. LOŠ STATUS BRANITELJA Poznato je da ta večer 21. lipnja nije bio i kraj bitke za Miljevce!? - Da, nije bio kraj. Dva dana kasnije, nakon što je neprijatelj shvatio što mu se zapravo dogodilo, kada je prihvatio činjenicu da je izgubio gotovo trećinu svojih snaga, odlučio je vratiti Miljevački plato. S osam tenkova i četiri oklopna transportera te 200 martićevaca, 23. lipnja je neprijatelj krenuo u protunapad. Kada su neprijateljske snage uočene, bile su udaljene dva kilometara od Miljevaca. No, zaustavljene su na našoj prvoj obrambenoj liniji, a uz potporu naših tenkova i topništva koji su djelovali s lijeve i desne strane. Uništena su dva neprijateljska tenka, a ostali su se nakon toga povukli u vojarnu Trbounje. Uglavnom, agresorske snage su na kraju razbijene i odbačene. A ta činjenica najbolje govori kako naša vojska nije podlegla nekakvoj euforiji nakon pobjedničke akcije, već je znala s kim ima posla. Dakle, prvog dana glavne snage akcije su ostale na terenu, te pojačane s novima, uspješno su formirale obranu koja je rezultirala onemogućavanjem neprijatelja da vrati izgubljeni teritorij. Također, moram naglasiti da su ovaj veliki vojni uspjeh tijekom akcije ostvarili obični ljudi-ratnici, pripadnici pričuvnih postrojbi Hrvatske vojske, koji nisu bili profesionalni vojnici. Što mislite od današnjem statusu hrvatskih branitelja, je li on primjeren s obzirom na njihov doprinos u stvaranju hrvatske države? - Mislim da nije. Većina istinskih branitelja nema ništa od Domovinskog rata. Invalide Domovinskog rata i njihove obitelji, kako i priliči, država je zbrinula na adekvatan način. Međutim, svi oni pripadnici Hrvatske vojske, koji su na bojišnicama proveli po pet godina, a imali su sreće da nisu bili ranjeni, danas nemaju nikakav status. Po vašem mišljenju, treba li objaviti registar branitelja i treba li objaviti registar invalida Domovinskog rata? - Protiv sam objavljivanja tih registara. Branitelje prigodom nekakvih obljetnica treba postrojiti, kao što ćemo to učiniti sa svim sudionicima miljevačke akcije 21. lipnja u Drinovcima. Pun pogodak bi bio da se javno objave lažni branitelji i lažni invalidi Domovinskog rata. Dakle, imena onih osoba koje su se našle u tim registrima, a nisu vidjele ni dana rata, niti su mogle postati ratni vojni invalidi. Susrećete li danas neke ljude koji imaju status invalida Domovinskog rata, a znate da nikad nigdje nisu bili ranjeni, odnosno da su zapravo lažni invalidi. - Osobno na našem području ne poznajem i ne znam za takve osobe. Moram istaknuti da kao zapovjednik nekoliko ratišta nisam u tu svrhu nikome dao svoj potpis. No, ponavljam, lažnih invalida zasigurno ima i njima se trebaju pozabaviti državne institucije. SLABA DRŽAVNA SKRB Nedavno je objavljen podatak da prosječno godišnje sto branitelja počini suicid. Koji su, po vama, razlozi te crne brojke? - To je posljedica nedovoljne brige države o onim brojnim braniteljima koji su imali sreće da nisu ranjeni, a danas su teškog socijalnog stanja i nikakve beneficije nisu ostvarili iz Domovinskog rata. U Hrvatskoj postoje na stotine braniteljskih udruga, koje osnivaju uski krugovi ljudi radi nekih svojih osobnih interesa, a uopće ne vode brigu o svojim suborcima i njihovim egzistencijalnim problemima, bilo preko kvalitetne komunikacije ili pak, s konkretnom pomoći. Ni država u svezi rješavanja ovih problema nije razvila kvalitetne mehanizme. OSAM POGINULIH BRANITELJA I 80 NEPRIJATELJSKIH VOJNIKA - Tijekom miljevačke akcije poginulo je osam hrvatskih branitelja. S druge strane neprijatelj je pretrpio ogromne gubitke, poginulo je oko osamdeset pripadnika srbočetničkih snaga. Inače, u cijeloj akciji oslobađanja i kasnije odbijanja neprijateljskog protunapada sudjelovalo je oko 500 hrvatskih branitelja, dok su se glavne snage samo oslobađanja Miljevaca sastojale oko 250 pripadnika Hrvatske vojske. Neprijatelj je raspolagao sa snagama od jedne pješačke bojne, dakle sa oko 500 vojnika. A uz tenkove, imao je jaku topničku potporu iz vojarne Trbounje, te mu je težište obrani bilo na komunikaciji Nos Kalik – selo Drinovci – kazao je pukovnik Krunoslav Mazalin UN TRAŽIO POVLAĆENJE HRVATSKE VOJSKE U vrijeme miljevačke akcije bilo je stanje ni rata, ni mira, a krhko primjere nadgledali su pripadnici UNPROFOR-a, odnosno "plavih kaciga" Ujedinjenih naroda. Je li bilo pritisaka iz Zagreba preko generala Petra Šimca, zapovjednika Zbornog područja Split, kako se u to vrijeme to pričalo, da povučete vojsku sa oslobođenih Miljevaca – pitali smo pukovnika Mazalina. - Prijedlog za pokretanje akcije kojeg smo inicirali nas nekolicina zapovjednika, podržan je od zapovjedništva 113. i 142. brigade, uz prethodno zeleno svjetlo iz vrha Države. Je li je nakon reagiranja UNPROFORA-a, Zagreb zatražio povlačenje naših snaga, to ne znam. Ja sam bio zapovjednik akcije, bio sam cijelo vrijeme na bojišnici i do mene zahtjev takve vrste nije došao, a je li je on bio upućen zapovjedništvu brigada, ni to ne ne znam. Naš teritorij bio je okupiran od strane jugo i srpsko-četničkog agresora i Hrvatska vojska imala je legitimno pravo na oslobađanje svog državnog teritorija, odnosno na aktivnu obranu, kako se to kaže vojnom terminologijom – kaže Mazalin. Za podsjetnik je da je nakon oslobođenja Miljevaca, Vijeće sigurnosti čak izdalo Rezoluciju 762 kojom se osudila akcija Hrvatske vojske i zatražilo povlačenja hrvatskih snaga na početne položaje, što je Hrvatska odbila. A nakon odbijenog neprijateljskog protunapada, formirana je obrana na crti Čikola – Vlaići, Karalići – Mazalini – Krka. Izvor: Šibenski PortalVIDEO: Akcija "Miljevci" (21.06.1992. - 23.06.1992.) |
nedjelja, 10.06.2012.
142. brigada HV-a Drniš
 Ratni put 142. drniške brigadePrema popisu stanovništva 1991. drniška općina broji 24 169 stanovnika. Sam grad Drniš broji 4 653 stanovnika. Velika većina stanovnika drniškog kraja izjasnila se na referendumu u svibnju za neovisnu i suverenu Republiku Hrvatsku. 16. rujna 1991. Jugoslavenska narodna armija (JNA) i srbočetničke paravojne postrojbe napale su Drniš. Drnišani su prisiljeni napustiti svoje domove i provesti iduće četiri godine u progonstvu. Agresori u svom ubilačkom i rušilačkom pohodu okupiraju i cijeli prominski i miljevački kraj, kao i velik dio prostora Petrova polja. Malobrojni i slabo opremljeni hrvatski branitelji uspijevaju ipak zaustaviti u svakom pogledu nadmoćnijeg neprijatelja na liniji Čavoglave - Umljanović - Moseć - Sedramić - Pakovo selo. Time je gotovo polovica drniškog kraja bila okupirana, opljačkana i spaljena. 1. prosinca 1991. osnovana je u progonstvu 142. drniška brigada hrvatske vojske. Drniške institucije se polako obnavljaju u progonstvu, uglavnom sa sjedištem u Unešiću. 21. lipnja 1992. vojnom akcijom Hrvatske vojske od srbočetničkog okupatora oslobođen je Miljevački plato. Odlukom Ministra obrane RH od 1. kolovoza 1994. godine utemeljena je 142. domobranska pukovnija HV čiji su pripadnici bili bez iznimke domoljubi drniškog kraja. Postrojba uspješno izvršava sve postavljene ratne zadaće tijekom Domovinskog rata, zbog čega je veliki dio pripadnika 142. domobranske pukovnije odlikovan, pohvaljen i nagrađen. Drniška brigada je imala zadaće čuvanja bojišnice duge 40 kilometara, akciju Nos Kalik prvo oslobođeno selo Šibensko - kninske županije, akcije oslobađanja Miljevačkog platoa, oslobađanja drniškog kraja u Oluji do zadnje akcije Maestral. Kroz postrojbe ove brigade prošlo 7 tisuća branitelja od čega 2249 pripadnika su nositelji Spomenice Domovinskog rata iz 91. godine, 2104 odlikovano je medaljom Oluja, stotinu ih je ranjeno, a 38 poginulo. Zapovjednici brigade: • Luka Vujić • bojnik Roko Mijić • Boris Predovan • brigadir Ivan Vukić • bojnik Željko Nakić Poginuli: • Ivica Andabaka 25.04.1970. – 25.08.1993. • Ivica Barišić 01.04.1962. – 21.06.1992. • Boženko Bronić – Oklaj, 24.12.1965. – Čitluk - Podi, 28.11.1992. • Joko Buzov 20.03.1936. – 04.04.1992. • Nikola Cigić 12.12.1968. – 21.06.1992. • Mario Fabris 05.06.1947. – 26.04.1992. • Alen Gulin 31.05.1972. – 19.03.1993. • Ante Kardov 03.07.1956. – Miljevci, 20.06.1993. (nesreća) • Jovan Milivojević 20.10.1953. – 15.05.1993. • Milan Novaković 05.08.1961. – 21.06.1992. • Mate Pučo 09.03.1968. – 21.06.1992. • Petar Sedlar 11.07.1949. – 21.06.1992. • Rade Šakić 20.03.1958. – 29.12.1993. • Željko Ujaković – Lukar, 04.03.1963. – Čitluk - Podi, 28.11.1992. • ? • VIDEO: SA DRNIŠKOG RATIŠTA |
subota, 19.05.2012.
Strani dragovoljci sudionici Domovinskog rata
 Dok su mnogi Hrvati, odmah na početku Domovinskog rata, dali petama vjetra, (dragovoljno pristupivši u tzv. »Münchensku bojnu«), pobjegavši u Njemačku i drugdje, mnogobrojni strani dragovoljci su sa raznih strana svijeta ostavivši svoje obitelji i svoje tople domove došli braniti napadnutu nam Hrvatsku, ne žaleći svoje živote, a 66-orica njih su ih i položili za Hrvatsku. Danas svi mi u slobodnoj Republici Hrvatskoj uživamo bogate plodove njihove velike žrtve!Od 456 stranih dragovoljaca koji su ratovali u Hrvatskoj, najviše ih je stiglo iz Engleske, ukupno 139. Od njih 139 poginulo ih je 15, a ranjen je 21. Iz Francuske je stiglo 69 dragovoljaca, 8 ih je poginulo, a 21 je ranjen. Iz Njemačke je stiglo 55 dragovoljaca, poginulo ih je 15, a ranjeno ih je 10. U Hrvatskoj se borilo i 27 boraca iz Nizozemske, 33 Mađara, 17 državljana SAD-a, 15 Australaca, 10 Austrijanaca, 7 Kanađana... Hrvatsku su branili strani dragovoljci iz ukupno 35 država. Oni su Hrvatska, njima je dugujemo! Svima njima vječna slava i hvala!       Jacques Nicolai (Jack Nico), strani dragovoljac sa Korzike, borio se na mnogim bojištima diljem Hrvatske i kao pripadnik 113. šibenske brigade HV-a sudjelovao u oslobodilačkoj akciji "Miljevci". MERCI JACQUES!! VIDEO: Jack Nico u akciji "Miljevci Lipanj '92." Croatia '91./'92. Pjesma u spomen na francuskog dragovoljca Jean-Michel Nicoliera mučki ubijenog na Ovčari: Francuz Michel za Hrvatsku gine |
petak, 04.05.2012.
ČETNIČKI ZATVOR U KNINU
|
Frane SAMODOL
 Autor i sam uhićenik, svjedoči o stravičnim mučenjima kroz koja su prošli nevini Miljevčani i drugi zatočenici u zloglasnim četničkim zatvorima u Kninu tijekom Domovinskog rata.Četnici su osnovali zatvor u Kninu za zatvaranje, mučenje, maltretiranje i iživljavanje. Strah smo podnosili i prije hapšenja, ali ostali smo na Miljevcima da bi sačuvali svoja domaćinstva: kuće, stoku, traktore, aute... Danju i noću smo se skrivali po gajevima i pećinama. Skrivali smo se tijekom 1991. i 1992. godine. Uhvatili su nas u Brištanima 10. ožujka 1992., a pojedinci su dospjeli u zatvor već godinu dana ranije. U zatvoru smo bili od 8 dana do 7 mjeseci, tj. do razmjene, 10. listopada 1992. godine. U zatvoru je bilo 9 žena i 33 muškarca, ukupno 42 zatvorenika s Miljevaca od 26 do 90 godina starosti. Nas iz Brištana su uhvatili 10. ožujka 1992. godine i odvezli u Potkonje u vojarnu gdje su nas odvojili od žena. Zatvorili su nas u jednu prostoriju, koja je bila bez kreveta, gdje smo pronašli druge zatvorenike, gardiste i civile iz Zadra i Škabrnje. Spavanje je bilo na podu s tankim podmetačima i dekom. U Potkonju smo bili 38 dana. Nisu odmah tukli nas koji smo došli s Miljevaca, dok smo gledali kako tuku druge pojedince. Iz Potkonja su nas odvezli u staru bolnicu. Tu je bilo jauka, plača i udaranja. Udarali su nas pendrecima, kolcima, nogama… U bolnici su bile male sobe u prizemlju, najvjerojatnije sobe laboratorija. Malo nas je moglo stati u njih. U sobama su nas tukli zajednički, nakon čega bi nas izvodili pojedinačno na hodnik, a nakon toga u malu sobu za udaranje. To se ponavljalo svaki dan i noć. Udarci su bili teški i neizdrživi. Mogli su se čuti uzvici kao: "Ajme Gospe, ajmo majko!". Naređivali su nam skinemo čarape, stavljali nam ih u usta i na taj način spriječavali jauke prigodom udaranja. Postavljali su nam pitanja u vezi glasovanja, na što smo odgovarali da nismo išli na glasovanje. Naredili su Josi Samodolu, Josi Samcu i meni da se sagnemo i stanemo jedan iza drugoga. Podigli su nam odjeću, te nas pendrekom tukli po golim leđima, najviše po bubrezima. Leđa su nam poplavila, bubrezi su nam natekli. Mene su gonili među kažnjene četnike. Tamo su mi naredili da kleknem i da se naslonim na ruke, a onda su me udarali po rebrima nogama, pendrekom i štapovima. Tu su mi prebili 6 rebara. Prilikom uzimanja hrane (ručka) pljuvali bi nam u lice i tanjur. U mjesecu srpnju su se istovarala iz kamiona drva za ogrjev. U sobi su nam naredili da se uhvatimo za leđa jedan drugom, a oni su izvana kante ledene vode bacali po nama. Tako nam je bila mokra i roba za spavanje. Poslije spavanja uslijedilo bi ponovno udaranje po leđima. U zatvor su dovedeni iz Bosne i Hercegovine starci, vojnici, invalidi i žene. Oni su malo zadržani, brza je bila razmjena s pojedincima iz BiH. Postavljali smo ruke na pod, po kojima su skakali. Pojedince su tjerali u WC gdje bi nas natjerali da se uhvatimo za školjku te bi nam nečistu četku od WC-a lijepili po licu i ustima. Na ruke su postavljali mrežu, a ispod mreže željezni predmet i istim udarali. Jednu bi nam ruku držali, a drugom bi nam upaljačem palili nokte. Dolazili su nam od Crvenog križa do međunarodnih promatrača. Kada su nas pitali kako se ponašaju prema nama morali smo odgovoriti: "Dobro". Jednom prilikom smo rekli da nas tuku, što su prenijeli upravitelju zatvora Bošku Sinobadu, poslije čega su nas još više tukli. Pojedine zatvorenike su skidali do pojasa, naredili da legnu na trbuh, a onda bi udarali pendrecima po golim leđima. Morali smo pjevati pjesme koje su im srcu bile mile, npr: 1. Tko to kaže, tko to laže, Srbija je mala. Nije mala, nije mala, tri put ratovala, ako bude sreća bit će i još veća. 2. Što se ono na Dinari sjaji, to j’ kokarda Đujiću na glavi. 3. Oj ustaše, neka, neka, duboka vas jama čeka, široka je jedan metar, a duboka kilometar. 4. Tjera čoban ovčice, preko jedne rječice – u tu zemlju Srbiju. 5. Ide korak za korakom, a ja junak za barjakom. Imena zločinaca koji su se najviše iživljavali nad zatvorenicima: 1. Sinobad Boško 2. Borić Đuro 3. Vuksanović Čedo 4. Jokić Miroslav 5. Grubić Damir Imena i prezimena Miljevčana iz kninskog zatvora: 1. Samodol Frane 2. Samodol Joso pok. Ivana 3. Samodol Joso pok. Mate 4. Jurašin Ante 5. Jurašin Šime 6. Gverić Ante 7. Kisić Paško 8. Malenica Joso 9. Malenica Paško 10. Samac Petar 11. Samac Joso 12. Runjić Šime 13. Deronja Zdravko 14. Puljić Ive 15. Puljić Mate 16. Lovrić Šime 17. Bubalo Paško 18. Ivić Mijo 19. Višić Božo 20. Bačić Ivica 21. Galić Branko 22. Pletikosa Ante 23. Bašić Mile 24. Vranjković Mile 25. Karlo Drago 26. Vatavuk Niko 27. Bubalo Ante 28. Samodol Anka 29. Samodol Milka 30. Samodol Jela 31. Pletikosa Marija 32. Runjić Jela 33. Bubalo Manda 34. Bubalo Ana 35. Jurašin Ana 36. Jurašin Manda 37. fra Vučić Bernardin (župnik na Miljevcima) 38. Malenica Mate 39. Samodol Filip 40. Ivić Joso 41. Ivić Ante 42. Šostera Frane |
petak, 09.12.2011.
Dvadeseta obljetnica stradanja junaka domovinskog rata Ante (Toni) Meštrovića
 Ante (Toni) Meštrović iz Otavica imao je 25 godina kada je poginuo. U rat je otišao u srpnju 1991. godine, a poginuo je na Miljevcima u selu Ključ, 7. prosinca iste godine u sukobu sa nadmoćnom oklopno-mehaniziranom formacijom "srbo-četnika" i tzv. "JNA". Kao zapovjednik BsT voda 4. bojne 113. šibenske brigade HV-a bio je lovac na tenkove. Vod kojim je zapovjedao bio je raspoređen na prvoj crti odbrane Pakova Sela čija je zadaća uglavnom bila obrambena. Dana 6./7. prosinca 1991. godine njegov vod uz ostale postrojbe 4. bojne dobio je zadatak izlaska ispred crte bojišnice na Miljevački plato radi djelovanja po neprijateljskim snagama čiji je cilj bio ubijanje nedužnih civila, pljačkanje i paljenje kuća. Pri samom izlasku našao se u neposrednoj borbi s neprijateljem. Puno nadmoćnije neprijateljske snage su tu zaustavljene doživjevši težak poraz uz velike gubitke u ljudstvu i tehnici, pri čemu su im uništena dva motorna vozila, dva borbena vozila, a poginulo je 30-40 neprijateljevih vojnika. Unatoč pretrpljenim gubicima neprijatelj ne odustaje nego sljedeći dan napada iz drugog pravca želeći ostvariti svoje ciljeve. Ante Meštrović okuplja vod, postavlja prvu crtu obrane i naoružan "zoljom" izdvaja se sa grupom i nastavlja borbu pokušavši zaustaviti neprijateljsku oklopno-mehaniziranu kolonu. Našao se preblizu neprijateljskom tenku kojeg je protuoklopnim sredstvom pogodio, ali ga zbog blizine ne uspjeva uništiti. Pogođen je sa tenka iz mitraljeza i na mjestu poginuo. Neka mu je vječna slava i hvala, počivao u miru Božjem!    "Kada vidiš kamen na kojemu piše FOTO, VIDEO: Miljevci: Dvadeseta obljetnica stradanja junaka domovinskog rata - Ante (Toni) Meštrovićada je ratnik pao i nema ga više. Nemoj samo proći k'o da ne postoji, tu su hrabro pali prijatelji moji. Slušaj kako grmi, kako more pjeni, pitaju te jesu li zaboravljeni. Za njih se pomoli, nek' mi braća znaju, heroji se nikad ne zaboravljaju. Branili su zemlju i rame uz rame k'o ratnici svjetla stali protiv tame. Zato zora sviće, zato dan se budi, hvala im na svemu, slobodni smo ljudi." |
