Kad se neka ideologija i osvajački duh s težnjom osvajanja tuđih prostora nabije lažima i mržnjom to završava u krvi. Laž, mržnja, ubojstva i palež karakteristike su „istočnjačke“ ideologije. Oni i ne znaju drugačije jer je to njihova izvrnuta ljestvica vrednota, kojoj je na prvom mjestu srpstvo, na drugom svetoslavlje, a nažalost tek na trećem mjestu kršćanstvo. Taj mentalni političko-vojno-duhovni poremećaj ima za učinak spaljenu zemlju i prolivenu krv.
Kad su krenuli na Hrvatsku, naš je narod znao što ga čeka, poučen iskustvom iz II. svjetskoga rata i poraća kada su ti zli ljudi potpomognuti „sinovima orijune“, Hrvatima koji to nikada nisu ni bili, ubijali, progonili i zatvarali nevine i čestite ljude, a Hrvatima pripisivali ubojstva koja nisu počinili, a ako su i činili onda sigurno nisu u tolikoj mjeri kako im se pripisivalo i kako im se još uvijek pripisuje.
Narod svjestan tih činjenica, čuvši da dolaze razbojničke horde napuštao je svoj rodni dom da spasi vlastiti život. Tako su naši Miljevčani 26. i 27. rujna 1991. krenuli preko Čikole želeći izbjeći najgore. U sedam miljevačkih sela, od oko 1.300 osoba kojih je u selima bilo, ostalo ih je tek oko 150 i to uglavnom starijih osoba. I ne zna se tko je više patio, oni koji su ostali živeći u neizvjesnosti sluteći svakodnevno ono najgore ili oni koji su otišli žudeći za povratkom.
U takvim uvjetima naši su momci bdjeli nad svojim mjestom, povremeno obilazili naše ljude, vršili diverzije kako bi neprijatelja učinili što nesigurnijim na našoj kamen-ravnici. Početkom 1992. točnije 3. siječnja miniran je most na rijeci Čikoli, a malo iza toga 2.3.1992. oslobađa se područje Nos-Kalika u koje su ušli naši vojnici iz tri pravca. Dan poslije neprijatelj pokušava vratiti nadzor na izgubljenom području, ali ne uspijeva. U tom vatrenom okršaju neprijatelj ima 3 poginula, 3 ranjena i 21 zarobljenog vojnika, a na našoj strani dvojica poginulih.
Zapovjedništvo 113. i 142. brigade ne miruje nego planira osloboditi svih sedam miljevačkih sela. To treba učiniti prije nego mirovne snage UN-a ne uspostave tzv „Ružičastu zonu“ i uđu na područje Miljevaca. Cijelo to vrijeme izviđačka skupina „Mrgud“ odrađuje svoj dio posla, a uoči samog oslobođenja od 17. do 20. lipnja ubacuju se izviđačke skupine 113. i 142. brigade koje imaju za cilj izvijestiti o rasporedu i snazi neprijateljskih snaga na prostoru Miljevaca i biti vodičima u oslobodilačkoj akciji.
Obrambene snage na području Skradina su iz 113. brigade, a na Pakovu selu iz 142. brigade. Uz ove snage angažirane su i druge snage, a među njima i Kaštelanski vod. Odlukom zapovjedništva od 250 vojnika ustrojeno je 9 borbenih skupina podijeljenih u 26 borbenih grupa. Svaka je skupina dobila precizan zadatak koji treba izvršiti: ubaciti se u pojedina sela, razbiti neprijatelja i uspostaviti nadzor. Posebna se briga posvetila području Vlaića, Vukačića i Kulušića radi mogućeg neprijateljskog djelovanja i dolaska iz pravca Drniša i vojne kasarne u Trbounju.
Jedna je skupina poslana u Badanj da napravi diverziju kako bi odvukla pažnju neprijatelju. Svako je selo oslobađala pojedina skupina koja je imala zadatak osloboditi i staviti pod nadzor osvojeni prostor. Topnička potpora smještena je u selo Dubrava, u zaseok Laće u Dubravicama, na Midenovo brdo i jedna Bitnica u Pakovu selu, a pričuvne su snage smještene u selo Goriš. Ranjenike je predviđeno izvoziti preko Čikole i brodovima sa Stinica prema Skradinskom buku.
U ranu zoru 21. lipnja 1992., točnije u 5 sati krenula je akcija oslobođenja svih miljevačkih sela. Sve je teklo brzo, munjevito i učinkovito. Neprijatelj pokušava protuudar iz vojarne Trbounje, ali u Vlaićima jedan je tenk uništen, a drugi u Šritovcima pogođen te se preživjeli ostatak četnika povlači u svoj Trbounjski brlog. Oslobodivši zadnje selo Ključ oko 20 sati istoga dana završena oslobodilačka akcija svih sedam miljevačkih sela.
Nakon što je 22. lipnja uveden pričuvni sastav na cijelo područje Miljevaca, 23. lipnja neprijatelj kreće s osam tenkova u protunapad. Ali naši momci uništiše im dva tenka na domak zaseoka Vlaići i neprijatelj se poslije tog okršaja povlači i više se nikada nije vratio na Miljevce. Posljedice za neprijatelja su katastrofalne: ubijeno je 70 neprijateljskih vojnika i 17 zarobljeno, a zarobljeno je i nešto vojne tehnike.
Uzevši u obzir izviđanja, oslobodilačku akciju Nos Kalik i Miljevci i imajući u vidu da su dvojica od posljedica ranjavanja umrla poslije kratkog vremena, žrtvu za slobodu podnijela su jedanaestorica /11/ naših hrabrih hrvatskih vitezova.
18.10.2015. (19:59)
-
-
-
- - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...
Svevid
MILJEVAČKI VIHOR/OLUJA/
Živima na ponos - žrtvama mir u Bogu
Kad se neka ideologija i osvajački duh s težnjom osvajanja tuđih prostora nabije lažima i mržnjom to završava u krvi. Laž, mržnja, ubojstva i palež karakteristike su „istočnjačke“ ideologije. Oni i ne znaju drugačije jer je to njihova izvrnuta ljestvica vrednota, kojoj je na prvom mjestu srpstvo, na drugom svetoslavlje, a nažalost tek na trećem mjestu kršćanstvo. Taj mentalni političko-vojno-duhovni poremećaj ima za učinak spaljenu zemlju i prolivenu krv.
Kad su krenuli na Hrvatsku, naš je narod znao što ga čeka, poučen iskustvom iz II. svjetskoga rata i poraća kada su ti zli ljudi potpomognuti „sinovima orijune“, Hrvatima koji to nikada nisu ni bili, ubijali, progonili i zatvarali nevine i čestite ljude, a Hrvatima pripisivali ubojstva koja nisu počinili, a ako su i činili onda sigurno nisu u tolikoj mjeri kako im se pripisivalo i kako im se još uvijek pripisuje.
Narod svjestan tih činjenica, čuvši da dolaze razbojničke horde napuštao je svoj rodni dom da spasi vlastiti život. Tako su naši Miljevčani 26. i 27. rujna 1991. krenuli preko Čikole želeći izbjeći najgore. U sedam miljevačkih sela, od oko 1.300 osoba kojih je u selima bilo, ostalo ih je tek oko 150 i to uglavnom starijih osoba. I ne zna se tko je više patio, oni koji su ostali živeći u neizvjesnosti sluteći svakodnevno ono najgore ili oni koji su otišli žudeći za povratkom.
U takvim uvjetima naši su momci bdjeli nad svojim mjestom, povremeno obilazili naše ljude, vršili diverzije kako bi neprijatelja učinili što nesigurnijim na našoj kamen-ravnici. Početkom 1992. točnije 3. siječnja miniran je most na rijeci Čikoli, a malo iza toga 2.3.1992. oslobađa se područje Nos-Kalika u koje su ušli naši vojnici iz tri pravca. Dan poslije neprijatelj pokušava vratiti nadzor na izgubljenom području, ali ne uspijeva. U tom vatrenom okršaju neprijatelj ima 3 poginula, 3 ranjena i 21 zarobljenog vojnika, a na našoj strani dvojica poginulih.
Zapovjedništvo 113. i 142. brigade ne miruje nego planira osloboditi svih sedam miljevačkih sela. To treba učiniti prije nego mirovne snage UN-a ne uspostave tzv „Ružičastu zonu“ i uđu na područje Miljevaca. Cijelo to vrijeme izviđačka skupina „Mrgud“ odrađuje svoj dio posla, a uoči samog oslobođenja od 17. do 20. lipnja ubacuju se izviđačke skupine 113. i 142. brigade koje imaju za cilj izvijestiti o rasporedu i snazi neprijateljskih snaga na prostoru Miljevaca i biti vodičima u oslobodilačkoj akciji.
Obrambene snage na području Skradina su iz 113. brigade, a na Pakovu selu iz 142. brigade. Uz ove snage angažirane su i druge snage, a među njima i Kaštelanski vod. Odlukom zapovjedništva od 250 vojnika ustrojeno je 9 borbenih skupina podijeljenih u 26 borbenih grupa. Svaka je skupina dobila precizan zadatak koji treba izvršiti: ubaciti se u pojedina sela, razbiti neprijatelja i uspostaviti nadzor. Posebna se briga posvetila području Vlaića, Vukačića i Kulušića radi mogućeg neprijateljskog djelovanja i dolaska iz pravca Drniša i vojne kasarne u Trbounju.
Jedna je skupina poslana u Badanj da napravi diverziju kako bi odvukla pažnju neprijatelju. Svako je selo oslobađala pojedina skupina koja je imala zadatak osloboditi i staviti pod nadzor osvojeni prostor. Topnička potpora smještena je u selo Dubrava, u zaseok Laće u Dubravicama, na Midenovo brdo i jedna Bitnica u Pakovu selu, a pričuvne su snage smještene u selo Goriš. Ranjenike je predviđeno izvoziti preko Čikole i brodovima sa Stinica prema Skradinskom buku.
U ranu zoru 21. lipnja 1992., točnije u 5 sati krenula je akcija oslobođenja svih miljevačkih sela. Sve je teklo brzo, munjevito i učinkovito. Neprijatelj pokušava protuudar iz vojarne Trbounje, ali u Vlaićima jedan je tenk uništen, a drugi u Šritovcima pogođen te se preživjeli ostatak četnika povlači u svoj Trbounjski brlog. Oslobodivši zadnje selo Ključ oko 20 sati istoga dana završena oslobodilačka akcija svih sedam miljevačkih sela.
Nakon što je 22. lipnja uveden pričuvni sastav na cijelo područje Miljevaca, 23. lipnja neprijatelj kreće s osam tenkova u protunapad. Ali naši momci uništiše im dva tenka na domak zaseoka Vlaići i neprijatelj se poslije tog okršaja povlači i više se nikada nije vratio na Miljevce. Posljedice za neprijatelja su katastrofalne: ubijeno je 70 neprijateljskih vojnika i 17 zarobljeno, a zarobljeno je i nešto vojne tehnike.
Uzevši u obzir izviđanja, oslobodilačku akciju Nos Kalik i Miljevci i imajući u vidu da su dvojica od posljedica ranjavanja umrla poslije kratkog vremena, žrtvu za slobodu podnijela su jedanaestorica /11/ naših hrabrih hrvatskih vitezova.
18.10.2015. (19:59) - - - - - promjene spremljene- uredi komentar - obriši komentar - prijavi ovaj komentar kao spam - zabrani komentiranje autoru ovog komentara- učitavam...