VRO "MILJEVCI" - "MILJEVAČKA OLUJA"

subota, 14.05.2011.

ABC vijesti Australija - Miljevci



Na čast i slavu hrvatskim Vitezovima, osobito onima koji su položili svoje živote na Oltar Domovine, i kao naputak svim budućim generacijama, DA SE NE ZABORAVI ! Isječak iz vijesti TV ABC - a, Australija nakon oslobodilačke akcije OS RH na Miljevačkom platou, lipnja 1992. godine.
- 16:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 12.05.2011.

Akcija "Miljevci" 21. 06. 1992.

CILJ OPERACIJE

Oslobađanje okupiranog područja u šibenskom zaleđu (Miljevačkih sela).

OSLOBOĐENI TERITORIJ

Oslobađeno je 7 sela oko 108 četvornih kilometara.

POSTROJBE

Hrvatska strana

Hrvatska vojska: 4/113. br. HV, diverzantski vod 113. br., desetina 2/72. b. VP, 3-3/142. br. HV, Kaštelski vod, izvidničko diverzantski vod 142. br. HV i sanitetski vod 142. br. HV. Ukupne snage sastojale su se od 520 ljudi. Glavne snage za napad činili su dijelovi 113. br. koji u tom trenutku nisu bili na bojišnici, pojačani s dijelom postrojbi 142. br. koji su bili spremni sudjelovati u napadu. Istočno od snaga za napad, obranu su izvodili dijelovi 142. br. i 141. br. Zapadno u skradinskom zaleđu dijelovi 113. br.

Agresor

75. mtbr./9. KK. Na miljevačkom području neprijatelj je rasporedio snage jedne pješačke bojne, koristeći za obranu naselja i zaprečivanje prilaznih putova. Imao je jaku topničku potporu i odgovarajuće OM snage (vojarna Trobounje). Težište obrane mu je bilo na komunikaciji: Nos Kalik - s. Drinovci.

GUBICI

Hrvatska strana

Poginulio je 6 vojnika i 2 su bila teže ranjena.

Agresorska strana

Poginulio je 75 neprijateljskih vojnika, uništena 3 tenka, 2 oklopna transportera, 4 kamiona, zarobljeno 18 vojnika, 1 tenk, 2 oklopna transportera, 6 haubica 150 mm, 17 motorna vozila, 4 topa ZIS-a, 2 minobacača 120 mm, 5 netrzajna topa, 2 POLK 9K11 i veća količina streljiva.

TIJEK VOJNOREDARSTVENE OPERACIJE

HV izvodi posve ograničeni napad na položaje VSK sjeverno od Šibenika prostor između rijeke Krke i Drniša. Povod za poduzimanje operacije: miniranje i paljenje kuća u miljevačkim selima; teror nad preostalim hrvatskim stanovništvom; učestala topnička djelovanja po Šibeniku i Skradinu, kao i po čitavom prostoru Šibenske bojišnice.

Operacija je izvedena u nepovoljnim uvjetima za RH (stanje ni rata ni mira). Inicijativa za operaciju potekla je od neposrednih zapovjednika. Pripremljena je u tajnosti. Provedena je tijekom jednog dana.

Područje operacije je bilo 7 većih sela i više zaseoka u kojima je živjelo 1.300 žitelja. Područje je omeđeno: r. Krkom, r. Čikolom i padinama Promine. Zamisao za napad bila je dovođenje postrojbi za napad izvršiti tijekom noći i to po skupinama. Korištena su tri smjera: preko r. Čikole, preko r. Krke i preko p/c - NOS KALIK. Napad otpočeti bez paljbene pripreme u 5 sati 21. 6. 1992. Iznenaditi neprijatelja na cijelom prostoru Miljevačkog platoa.

Sve postrojbe su podijeljene u 8 skupina u okviru kojih je bilo 26 manjih grupa s 4 sanitetska tima. Većina skupina je tijekom noći presjekla telefonske žice i prekinula vezu među postrojbama neprijatelja i vojarne Trbounje. Borba se vrlo brzo razvila na cijelom miljevačkom prostoru. Neprijateljski tenkovi su pokrenuti tek poslije 7 sati.

Prvi tenk je uništen, a ostali su se vratili u vojarnu Trbounje. Borbe su trajale cijeli dan, a s. Drinovci je oslobođeno zadnje, 22. 06. 1992. u jutarnjim satima. Taj dan započeli su pregovori pod pokroviteljstvom UNPROFOR-a i EZ o prekidu vatre. Rezultata nije bilo.

23.06.1992. izveden je protunapad neprijatelja sa 8 tenkova, 4 oklopna transportera, pješaštvo. Protunapad je zaustavljen, uništeno je 2 neprijateljska tenka, nakon toga su se povukli u vojarnu Trbounje. Nakon odbijanja protunapada, pristupilo se organiziranju obrane na crti: r. Čikola - z. Vlaići - z. Karalići - z. Mazalini - r. Krka.

Vijeće sigurnosti UN izdaje Rezoluciju 762 koja osuđuje akciju i traži povlačenje hrvatskih snaga na početne položaje, što Hrvatska odbija. Ova mala akcija poslužila je Hrvatskoj uglavnom za to da se ispitaju reakcije VSK i međunarodne zajednice.

Nakon akcije general Petar Šimac iz Splita, (navodno prenoseći zapovijed iz Zagreba), naredio je da se Hrvatske postrojbe povuku nakon što su neprijatelja već potjerale dublje prema Drnišu. Zapovjednik akcije je, takvu zapovijed odbio poslušati, a kasnije je izjavio: "Bili smo svjesni da bi u slučaju povlačenja stradanja bila još veća, pa je 23. lipnja došlo do protuudara Torbičinih vojnika. Uspjeli smo zadržati oslobođeni teritorij, a onda su počeli pregovori o predaji tijela neprijateljskih vojnika".


Oklopno-mehanizirana kolona nakon uništenja, Miljevci Lipanj 1992.

VIDEO: Operacija Miljevački plato 1992

- 22:39 - Komentari (1) - Isprintaj - #

utorak, 10.05.2011.

MILJEVCI U DOMOVINSKOM RATU I MILJEVAČKA "OLUJA"

Ivan BAČIĆ

Miljevci, prostor ograničen rijekom Čikolom sa sjeveroistoka i rijekom Krkom sa sjeverozapada, oduvijek je krasilo rad, poštenje i domoljublje. Razne vojske i vlasti, a u domovinskom ratu srbočetnici, uzimali su Miljevčanima živote, stoku, stvari i zlatnine, ali domoljublje i hrvatstvo nisu im nikad mogli uzeti.

Ljudi su se bavili poljoprivredom, stočarstvom, a u novijoj povjesti otvaranjem rudnika mrkog ugljena u Siveriću i boksita u Trbounju, mnogi Miljevčani zarađivali su svoj kruh sa sedam kora u utrobi zemlje i na taj način prehranjivali svoje mnogobrojne obitelji. Prestankom rada ugljenokopa mnogi su se uputili prema Zapadnoj Europi, a između prvog i drugog svjetskog rata mnogi Miljevčani emigrirali su u Ameriku i Australiju. Dobar dio njih išao je trbuhom za kruhom, a jedan dio njih, naročito šezdesetih i sedamdesetih godina nije se slagao s državnom politikom, emigrirali su u inozemstvo u svojstvu političkih emigranata. Naravno nisu mogli doći u svoje Miljevce sve do 90-ih godina.

Burna događanja u političkom životu bivše i sadašnje države nisu mimoišla Miljevce, dapače Miljevčani su prihvatili izazove i aktivno se uključili u politička zbivanja na stvaranju nove Hrvatske države. Vodeći državni dužnosnici i političari često su u tim burnim vremenima, u svojim predizbornim političkim mitinzima pohodili Miljevce pripremajući narod za buduće burne događaje.

Pamte Miljevčani dolaske Stjepana Radića, Savke i Mike, Stipe Mesića i Franje Tuđmana u proljeće 1990. pred višestranačke izbore, što predstavlja uvod u nove demokratske promjene i početak priprema za burna ratna događanja na ovom prostoru.

Krajem ljeta i početkom jeseni 1990. godine balvani na prometnicama širom Hrvatske, pa i na prilazima Drnišu i Miljevcima, noćne naoružane straže u selima s pravoslavnim stanovništvom, naoružavanje pravoslavnog življa od strane JNA, ponukalo je vodstvo mjesnog ogranka HDZ-a da potraži pomoć, te su na taj način uspjeli dobiti nešto pješačkog oružja, koje su podijelili svojim članovima i simpatizerima.

Nešto se oružja prikupilo od lovaca, a jedan broj Miljevčana uspio je kupiti pješačko oružje na crnom tržištu. Te aktivnosti u naoružavanju jamčile su kakvu takvu sigurnost na Miljevcima, jer ne zaboravimo da su u Nos Kalicima živjeli stanovnici pravoslavne vjeroispovijesti koje su pripadnici JNA često posjećivali i naoružali do zuba.

U proljeće 1991. godine kad se uvelike osjetio miris baruta na širem području Drniša i Šibenika, do tada mirni i radišni Miljevčani uvidjeli su da se sprema rat. Jedan broj mladih ljudi prijavio se u rezervni sastav MUP-a gdje su obučavani u rukovanju pješačkim naoružanjem i vojnim vještinama. Kad se 19. 6. 1991. godine formirala 113. šibenska brigada HV-a, dio Miljevčana ušlo je u sastav 4. bojne 113. brigade. U početku su locirani na području Miljevaca i kontrolirali to područje, što je pružalo kakvu takvu osobnu sigurnost stanovnicima Miljevaca. Kad je zaprijetila opasnost iz smjera Bukovice, kad su srbočetnici krenuli prema Oklaju i Petrovu Polju zaposjeli su položaje u Laškovici i stali u obranu smjera Đevrske-Laškovica-Roški Slap-Miljevci, kako bi spriječili proboj srbočetnika preko Roškog Slapa na Miljevce. Uspješno su odolijevali provokacijama i napadima sve do 27. 8. 1991. kada su se morali povući pod snažnim pritiskom pješaštva i topništva.

U tim borbama teško je ranjeno nekoliko pripadnika satnije koja je bila sastavljena od Prominjana i Miljevčana. Satnija se organizirano povukla preko Roškog Slapa na Miljevce, braneći dalji prodor srbočetnika od Roškog Slapa preko Miljevaca ka Drnišu. U tome su uspjeli sve dok srbočetnici nisu izvršili napad na Oklaj i Drniš, pa im je zaprijetila opasnost da ne budu okruženi. U Miljevcima se raspoređuju u tajnosti po zaseocima kako bi zaštitili domaće stanovništvo i kontrolirali pokrete srbočetnika. Kod Miljevčana je zavladala uznemirenost već u rano proljeće 1991. godine i jedan dio je već razmišljao o napuštanju Miljevaca, te potražio smještaj kod rođaka u Splitu, Šibeniku, Zadru… . Padom Laškovice i povlačenjem pripadnika ZNG-a s tog područja na Miljevce, te stalno djelovanje srbočetnika po Skradinskom zaleđu pojačava nesigurnost kod Miljevčana.

Upadom srbočetnika u Oklaj i Drniš 16. 9. 1991. godine počinje najjači val iseljavana Miljevčana. Na velike teškoće nailazili su Miljevčani u bježanju od srbočetničke vojske jer su imali samo jedan put preko rijeke Čikole. To je bio put slabe kvalitete, makadam s puno serpentina koji je do tada služio za izvoženje sijena sa livada oko Krke. Preko rijeke Čikole bio je stari drveni most male propusne moći, a put prema Gorišu bio je neprelazna prepreka za mnoga motorna vozila. Te dane možemo prihvatiti kao početak 'okupacije' Miljevaca. U početku Miljevcima su kružile motorizirane naoružane kolone (jedan tenk, jedan transporter, jedan do dva pinzgauera) sastavljene dijelom od vojnika koji su bili na odsluženju vojnog roka i rezervista srbočetnika. Kasnije su tu ulogu 'okupacijske vojske' preuzeli srbočetnici obučeni u odoru JNA sa područja Bukovice i Knina, dojučerašnji miljevački susjedi.

No, zahvaljujući dijelu pripadnika ZNG-a koji su ostali na Miljevcima do 2. 10. 1991. godine, jedan dio hrabrijih Miljevčana ostao je u strahu živjeti na Miljevcima. Oni najhrabriji ostali su za cijelo vrijeme okupacije što stalno, što povremeno što je pomoglo našim vojnicima da u tajnosti nezapaženo ostanu na Miljevcima skrivajući se po miljevačkom gaju i ogradama.

Slobodno se može reći da termin 'okupirani' Miljevci ne odgovara stvarnom stanju, jer za cijelo vrijeme od ulaska srbočetnika na Miljevce do oslobođenja Miljevaca u Miljevcima je tekao život, čuvale su se ovce, pekao se kruh ispod peke, miljevački fratar je redovno održavao Svete Mise iako je u crkvi zbog straha često bilo samo nekoliko vjernika.

Te jeseni 1991. godine dio Miljevčana je obralo vinograde i smastilo grožđe, ubilo prasad i sušilo meso, čuvali su ovce, jer smo prilikom oslobođenja Miljevaca naišli na bačve sa vinom, na osušeno meso, iako su srbočetnici puno toga uzeli. Prisustvo tog dijela Miljevčana u svakom miljevačkom selu značilo je izložiti se velikom osobnom riziku od pokolja i zlostavljanja, ali je značilo i znak prkosa neprijatelju. Za naše vojnike prilikom susreta s poznatim likovima Miljevčana bilo je to ohrabrenje i velika pomoć. Miljevčani su pomogli u prikupljanju podataka o rasporedu srbočetnika, njihovu pokretu, moralu i u cjelini je od neprocjenjive važnosti za uspjeh akcija HV-a na Miljevcima.

Kako su se ratna zbivanja raspirivala na svim ratištima u Hrvatskoj, tako je srbočetnička vojska pojačavala djelovanje na Miljevcima, uspostavivši svoje stalne punktove u svakom selu te na taj način kontrolirala ukupnu vojnu situaciju na Miljevcima, ne znajući za stalno prisustvo jednog dijela HV-a na Miljevcima.

Počela su svakodnevna maltretiranja, odvođenja u zatvore, ubijanja, paljenja i rušenja kuća, odnošenja svega onoga što se moglo odnijeti (stoka, vrjednije stvari iz kuća, zlatnina s ruku i vrata pojedinaca). Takvi postupci srbočetnika doveli su u teško stanje 200-tinjak Miljevčana u proljeće 1992. godine. U to vrijeme vojno-politička situacija u Hrvatskoj bila je daleko povoljnija nego u početku rata. Na širem šibenskom području djelovala je 113. brigada HV-a, a krajem 1991. godine i 142. drniška brigada HV-a. U zoni odgovornosti 113. brigade HV-a na području Miljevaca 4. bojna 113. brigade izvela je u jesen 1991. godine nekoliko diverzantsko-zasjednih akcija u kojima su naneseni veliki gubici srbočetnicima. Posebno ističemo zasjedu organiziranu 11. 11. 1991. godine u Bašićima kada su uništena dva pinzgauera s 20-ak neprijateljevih vojnika. Prije nego što su upali u zasjedu, srbočetnici su zarobili dvojicu Miljevčana i poveli ih sa sobom. Na žalost jedan od njih je u zasjedi poginuo, a drugi je ranjen.

Druga vrlo uspješna zasjeda izvedena je 6./7. 12. 1991. godine u Ključu kada su uništena dva motorna vozila, dva borbena vozila a poginulo je 30-40 srbočetnika. U toj zasjedi poginuo je jedan pripadnik 4./113. brigade HV-a. Početkom 1992. godine često su potpisivana razna primirja i prekidi vatre što srbočetnici nisu nikad poštovali. Nastavljana su stalna maltretiranja stanovništva, paljenje kuća i ubijanja po Miljevcima. Karakteristično je za to razdoblje snažno jačanje borbenog morala HV-a. HV je izrastao u organiziranu vojnu silu respektabilne vojne snage. Zapovjedništvo 113. brigade HV-a procijenilo je da je brigada sposobna za ofenzivna djelovanja i tu snagu je trebalo efikasno upotrijebiti za izvođenje oslobodilačkih akcija. Obavljene su intenzivne vojno-taktičke i političke pripreme.

Šibenik i okolica u to vrijeme bili su meta srbočetničkih topničkih postrojbi koje su stacionirane na Miljevcima. Posebno je bio ugrožen prostor Jaruge, izvor vode i hidrocentrala kao i hrvatski biser Skradinski buk kojem je prijetila direktna ugroza napada s Miljevaca. U takvoj situaciji 2. 3. 1992. godine uslijedila je ofenzivna akcija 2. satnije 4. bojne 113. brigade HV-a u kojoj su oslobođeni Nos Kalici. Bio je to herojski podvig hrvatskih branitelja. U Nos Kalicima je pobijeđena srbočetnička vojska zloglasnog Mladića koji je bio na čelu 9. kninskog korpusa. To je njegov jedan od najtežih poraza u ratu u Hrvatskoj i BiH. U toj akciji ubijeno je 20-ak neprijateljevih vojnika i 20 zarobljeno. Naše snage imale su dva poginula vojnika. Pokušao je Mladić u protunapadu povratiti izgubljene Nos Kalike, ali mu hrabri hrvatski branitelji nisu dopustili i uspjeli su se u Nos Kalicima održati sve do 'Miljevačke oluje'. Od neprocjenjive je vrijednosti u daljnjem djelovanju HV-a bila činjenica da smo oslobodili prostor Nos Kalika. Akcija je imala velik odjek u HV-u i javnosti i u svijetu, ali je upozorila i srbočetničke vojvode da je HV izrastao u snažnu oružanu silu koja može izvesti takve ofenzivne akcije. Ne smije se zanemariti da je HV ispred sebe imao jake srbočetničke snage, rijeku Čikolu i Krku.

Poslije stabilizacije fronta u Nos Kalicima, 113. brigada dobila je zadatak da brani smjer Stolac-Neum gdje je prijetila opasnost presijecanja Hrvatske i prodor Nevesinjskog korpusa u Metković, Ploče i Neum. Zadaća je uspješno izvršena i postrojbe su se sa tog područja vratile početkom lipnja. Počele su tada intenzivne psihofizičke i vojno-taktičke pripreme za moguća daljnja ofenzivna djelovanja, jer su za to postojali povoljni vojno-politički uvjeti. Poslije oslobođenja Nos Kalika zlodjela srbočetnika na Miljevcima su eskalirala. Ubijeno je devetero Miljevčana, 20-tak ih je odvedeno u Kninski zatvor. Život na Miljevcima više nije bio moguć.

Prikupili smo sve vojne podatke o rasporedu srbočetnika na Miljevcima i njihovim pokretima. Operacija je uslijedila u velikoj operativnoj tajnosti 21. 6. 1992. godine. Operativna varka je činjenica da je 20. 6. otvoren festival djeteta.

Sa snagama 3./142. brigade HV-a u operaciju se krenulo osloncem na Nos Kalik prema Drinovcima i Ključu. Dijelovi 4./113. brigade HV-a čamcima se prebacilo do Visovačke brine i usmjerili svoja djelovanja prema Brištanima i Širitovcima. Jedan dio snaga usmjerili smo preko rijeke Čikole prema Kaočinama. Do sukoba i borbe prsa o prsa došlo je u ranim jutarnjim satima. Snage HV-a iako iscrpljene prelaskom rijeke Čikole i Krke zadale su težak i odlučujući udarac jakim srbočetničkim snagama tako da je oko 12.00h 21. 6. zloglasni general Torbica zatražio ni manje ni više nego primirje, povlačenje HV-a s Miljevaca i prekid vatre. Naravno da smo to odbili. Do kraja dana oslobođena su sva miljevačka sela. Srbočetnici su doživjeli težak vojni poraz tako da nisu imali snage ni evakuirati svoje mrtve. Uzaludan je bio pokušaj zloglasnog Torbice da 23. 6. iz Trbounja na čelu tenkovske kolone krene u protunapad. Energičnim djelovanjem HV-a iz Kaočina odbijen je protunapad i takvo stanje ostalo je sve do 'Oluje'. Snage HV-a nisu imale objektivne vojno - taktičke uvjete za dalja djelovanja prema Drnišu i Kninu. Ocijenili smo da nije bilo razumijevanja ni časničke hrabrosti susjednih postrojbi da potpomognu oslobodilačku operaciju, djelujući na svojim pravcima iako su za to postojali planovi i realni taktički uvjeti. Srbočetnici su na Miljevcima izgubili 70 vojnika a 21 vojnik je zarobljen. Zarobljeno je, uništeno ili oštećeno 15 tenkova, 10 oklopnih transportera, 7 pinzgauera, 15-ak motornih vozila, 6 haubica 105 mm; na desetke minobacača i puno pješačkog naoružanja i municije. Naše postrojbe su izgubile 7 pripadnika i nekoliko ranjenih.

Odjek 'Miljevačke oluje' bio je velik u domaćoj i svjetskoj javnosti. Nitko više nije mogao osporiti snagu HV-a za ofenzivna djelovanja. Zbog nedovoljne aktivnosti hrvatske diplomacije pri UN-u donesena je i rezolucija UN-a kojom se osuđuje operacija 'Miljevačka oluja'. Žalosno je što 'Miljevačka oluja' nikad nije priznata kao legitimna operacija HV-a od državnog i vojnog vrha, tako da su njezini izvršitelji umjesto pohvala za tako briljantno izvedenu operaciju zapravo kažnjeni. Operacija je izvedena na ograničenom prostoru, s ograničenim snagama, protiv jakog neprijatelja na najosjetljivijem prostoru na pravcu Šibenik-Drniš-Knin. Takav položaj HV-a na tom dijelu fronta bitno je pridonio odličnoj vojno-taktičkoj situaciji za početak 'Oluje'. Možemo samo zamisliti kako bi u 'Oluji' HV izvršio proboj na tom dijelu fronta da je prethodno morao savlađivati rijeke Čikolu i Krku. Koliko su vojni analitičari cijenili 'Miljevačku oluju' može se vidjeti iz izjave šefa promatračke misije UN-a, generala Moriona: "Operacija je planirano izvedena na najvišoj profesionalnoj razini i predložit ćemo je kao primjer za izobrazbu u vojnim akademijama." Nakon 'Miljevačke oluje' dio Miljevčana vratio se iz progonstva u razrušene domove svojim svakodnevnim poslovima. Mnogi donatori i Karitas Šibenske biskupije pomogli su taj povratak. Poslije 'Oluje' kuće su obnovljene i Miljevčani danas sretno i mirno žive u svojim kućama. Da bi se područje Miljevaca osiguralo u vojnom pogledu angažirane su snage MUP-a, a kasnije je formirana Miljevačka domobranska satnija, koja je na Miljevcima izvršavala vojne zadaće sve do 'Oluje'. Nažalost, iako nije bilo ofenzivnih djelovanja, imali smo nekoliko poginulih i ranjenih vojnika. Satnija je sudjelovala u 'Oluji' djelujući na smjeru Miljevci-Oklaj-Lička Kaldrma-Resonovci-Drvar gdje je i završila svoj ratni put. U 'Oluji' satnija je izgubila jednog pripadnika, a nekoliko ih je ranjeno. Satnija je demobilizirana, a jedan dio njezinih pripadnika i danas je u sastavu HV-a.

Zaključak:

Miljevci su teško stradali u Domovinskom ratu. Za vrijeme tzv. 'okupacije' na Miljevcima se radilo i umiralo, mjesni župnik redovito je služio Svete Mise sve do svog uhićenja i zatočeništva. Gospa od Anđela i Gospa od Milosti nikad se nisu prestale slaviti što znači da život na Miljevcima nikad nije stao. Zahvaljujući hrabrim hrvatskim braniteljima Miljevci su kratko vrijeme bili pod 'okupacijom'. Izvedene oslobodilačke akcije bit će slavnim slovima ispisane u novijoj povijesti Miljevaca. Prostor Miljevaca je velika grobnica poražene srbočetničke armade. Za sve to zahvalimo hrabrim miljevačkim osloboditeljima, a posebno se sjetimo onih koji su svoje živote dali za naše danas i sutra.


Hrvatski branitelj sa hrvatskim stijegom nad Visovačkom brinom
- 20:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje.