Bože, čuvaj Hrvatsku,
moj dragi dom,
ljude koji blaguju
pri Oltaru Tvom!
Nek se sliju molitve
sve u jedan glas,
čuvaj ovo sveto tle
blagoslovi nas!
Ako treba, Gospode,
evo, primi zavjet moj,
uzmi život od mene,
pa ga podaj njoj.
I u dobru i u zlu
budi s nama, budi s njom,
Bože, čuvaj Hrvatsku,
moj dragi dom!
Đani Maršan
ŽEDNI KRVI
...Srbine,
Ne gaji iluzije,
Da rob ću ti biti,
I da zemlja moja
Postane tvojom!
Krvavo se borimo
Za Hrvatsku našu,
Ginut ćemo svi do jednog
Dok branimo Dom!
Nema onog tko će nama
Otet stopu zemlje,
Srce, dušu
I hrvatski tron!
Živjela nam Domovina
Krvlju zalivena
Isplakana, izmučena
Al' blagoslovljena.
Petar Janjić - Tromblon
HRVAT TRAŽI NOVOG VOĐU
Slobodane, četnička delijo,
Da se ne bi preveć veselio.
Ostvariti vašu imperiju,
I proglasit Veliku Srbiju.
Hrvatsku bi prigrabiti htio,
I Kosovo sebi prisvojio.
Zaboravljaš, crni Ciganine
Da si sluga bio od davnine.
Turci su ti jašili na vratu,
Onda si se obraća Hrvatu:
Da vas spasi na polju Kosovu,
I odbrani krunu Dušanovu.
Sjećaš li se Simeona cara,
Bugarskoga strašnoga vladara?
Pred njime je Srbin pobjegao,
U Hrvatskoj skrovište našao.
Da ne biše kralja Tomislava
Srbima bi poletjela glava.
Radi vas smo u borbu stupili,
Simeona strašnog pokorili.
Pa i Mačvu, našu pokrajinu,
Kralj Tomislav darova Srbinu.
Zaboravljaš, da te Bog ubije,
Tragediju vašeg Zaharije.
Sjećaš li se Sibinjanin Janka,
Hrvatskoga čuvenog junaka,
Kad u pomoć Srbima pohita?
Tad je Lazar za Hrvate pita.
Pa ću tebi spomenuti ovo:
Kasno Janko stiže na Kosovo,
Tu vas Turci gadno pokosiše,
I za vas se nije čulo više.
Imperiju ostvariti želiš,
'Sve je srpsko!' - tako sada veliš.
Dalmaciju, Liku i Baniju,
Sve pretvaraš u vašu Srbiju.
Počuj, čedo, ne diraj u naše,
Opet će te dočekat Ustaše!
Ciknuti ćeš ka u Drugom' ratu,
Pa se, čedo, ne prijeti Hrvatu!
Prevelik si zalet uhvatija
Da Hrvatsku svu bi priskočija,
Al' Hrvatska satrla je mnoge,
I tebi će polomiti noge.
Hrvat živi, mrtvu čuva stražu,
Sačekat će i tebe i Dražu.
Spomeni se onog Drugog rata,
Kad si, gedžo, bjež'o od Hrvata.
Još ću ovdje tebe podsjetiti,
(znam, ugodno neće tebi biti):
Tražili ste gladne Talijane
Da vas oni od Ustaša brane.
Pa neka vam pop Momčilo kaže
Kukavičluk od vašega Draže:
Dvorio je Njemce i Hitlera,
Pošto Srbin nema karaktera.
Iz busije vječno ratujete,
Jer junaštvo ni ne poštujete.
Šuti, gedžo, šajkaču nategni,
Opančine čim bolje pritegni.
Bježi, gade, preko vode Drine
U smrdljive ciganske jazbine.
I ne čekaj hrvatskog Ustašu
Da 'poravna' tu šajkaču vašu.
Zovi Savu, četnike i Dražu,
I ostalu cigansku bagažu.
K sebi prste od Hrvatske naše,
Poruka je staroga Ustaše.
Lako ti je strašiti Šuvara,
Jer je Šuvar ulizica stara,
U njem' ništa hrvatskoga nije,
Nit' hrvatsko srce u njem' bije.
Hrvatska ga nikad nije zvala
Da doluta čak iz Portugala,
Pa upitaj Petra Šegedina
Šuvarova di je domovina.
Al' da ima kap hrvatske krvi
Pred Hrvatim' sad bi bio prvi.
Protjera bi sve Miloševiće,
Sve Šešelje i sve Draškoviće.
Badava mu vodstvo od Partije,
Kada ništa učinio nije.
Za Hrvatsku on brigu ne vodi,
O narodnoj ne misli slobodi.
On je sluga kletog Beograda,
Koritaš je bio odvajkada.
Smrdljive vam čisti opančine,
Otpadnik je naše Domovine.
Srpkinja ga po Zagrebu goni,
I na njeg' se dere da sve zvoni,
U njeg' srce ka u starog zeca,
Kukavica, ćaćinog mu sveca!
Tri Hrvata Jugovinu drže,
A Srbi ih na ražnjima prže,
Kakav Šuvar i Marković Ante?
Tu koristi nema za Hrvate!
Podjela je jedino rješenje,
Svak' pod svoje nek staje znamenje,
I pod svojim barjakom nek stoji,
Neka narod sebi pravdu kroji.
Pa vremena kada bolja dođu,
Hrvat svoga izabrat će vođu!
Bez Srbina i srpskih tutora,
Glas naroda poštivat se mora!
Hrvatski Uskok
OLUJA
Grmi sijeva Oluja se sprema,
s četnicima razgovora nema.
Hrvatska je spremna za obranu,
za posljedni udarac dušmanu.
Okupator srbijanski kleti
pokušava Hrvatsku oteti.
Dosta nam je srpske tiranije,
neće biti velike Srbije.
Kninski Srbi zločin nastavili,
ništa Bljeskom nisu naučili.
Na zapadnu Bosnu udariše,
granatama Bihać razoriše.
Mislili su Bihać osvojiti
s velikom se Srbijom spojiti.
Europa štiti agresora,
pet godina putem UNPROFOR-a.
Z-4 podli Zapad nudi,
Martić nije prihvatio ludi.
Raketama Zagreb je napao,
pa je ratni zločinac postao.
Tuđman zove u te teške dane
Gojka Šuška, ministra obrane.
Zločince se poraziti mora,
teroriste i okupatora.
Šušak njemu ponosito viče:
"Naređenje molim, Vrhovniče,
vojsku, moral i sredstva imamo,
da četničke bande ušutkamo."
Vojni stožer, vrhunski stručnjaci,
izradiše planove junaci.
Za obranu Domovine naše
u detalje bitke ucrtaše.
Sve je dobro organizirano
i odlično sinhronizirano.
Kao pjesma s dobrog glasovira,
svaka dirka skladnu notu svira.
Da vidite generale naše,
spremni za boj, viteški ustaše.
Pripremiše vojsku i tehniku,
za Oluju, akciju veliku.
Brigade su pripremili vojne,
pukovnije, satnije i bojne.
Tajanstveno i od UNPROFOR-a
iznenada tuku agresora.
Četvrtoga osmoga u zoru,
kraj se bliži srpskom agresoru.
Oko dvjesto tisuća vojnika,
protiv srpske vojske i četnika.
Opkoliše srpsku tvorevinu,
izmišljenu državu Krajinu.
Od Dinare, mora do Dubice
u okružju srpske ubojice.
S južne strane nadiru Pauci,
od Gospića navališe Vuci.
S Velebita specijalci skaču
iza peta četničkom koljaču.
Svud Tigrovi teške borbe vode
do Bihaća da sve oslobode.
Preko Plaškog, Ličkih Jesenica
i bisera Hrvatskih Plitvica.
Na Petrinju udariše Gromovi,
slavni borci, dični vitezovi.
Hrvatska je snažna vojna sila,
udarne je točke pripremila.
Na trideset mjesta proboj vrše,
sve otpore munjevito krše.
Tenkovi se vuku k'o pauci,
nastadoše četnički jauci.
Rika stoji hrvatskih topova
i bacača raketnih snopova.
Uraganska vatra se otvori,
nebo, zemlja, rekao bi gori.
Zrakoplovi u svakome letu,
pogađaju određenu metu.
Vitezovi hrvatski vojnici,
na svijetu najbolji ratnici.
Niz Dinaru vitezovi lete,
da se kninskom krvniku osvete.
S jedne strane Četvrta gardijska,
a s druge Sedma varaždinska.
Knin se vidi k'o čaša na dlanu
šalju dare četničkom dušmanu.
Drugog dana Knin su zauzeli,
hrvatski ih narod štuje cijeli.
Kad zastave na tvrđavu meću,
tu svečanost zaboravit neću.
Jednu diže na jarbol Korade,
a po zidu Četvrte brigade.
Bljesak slavni, Oluja junačka,
pade sila četnička koljačka.
Htjeli su nam Srbi gospodarit
i veliku Srbiju ostvarit.
Zato su nas tukli i pljačkali,
progonili, kuće razarali.
Osta Srbin bez hrvatskog mora,
bez države i bez koridora.
Srbi Srbe ustašama plaše
pa prostore napustiše naše.
Znaju Srbi koliko su krivi,
pa ne smiju dočekati živi.
Vladu srpsku slušaju opaku,
ostaviše ručak na štednjaku.
Tuđman zove Srbe: "Ne bježite,
u domovim' svojim ostanite!"
Neće Srbi Tuđmana slušati,
odlučiše u Bosnu bježati.
Cestom bježe u dvije kolone,
opljačkano i voze i gone.
Tarbuk bježi i s njim generali
da bi žive glave sačuvali.
Tenkovima kad cestu prelaze,
svoje Srbe gusjenicam' gaze.
Čast vitezu generalu Tolju
imao je promidžbu najbolju.
"Srbi mrtvi na bojištu leže
mnogi glavom bez obzira bježe."
Borbe teške na Petrinji traju
svu tehniku četnici imaju.
Tri linije dobro ukopane
vatrom tuku na četiri strane.
Ginuli su hrvatski vojnici,
al' će platit i srpski četnici.
General je Stipetić stigao,
s vitezovim on je jurišao.
Vide Srbi koliko je sati
iz rovova stadoše bježati.
Do Bihaća Hrvati stigoše
s korpusom se Petim sastadoše.
Srpski korpus Dvadeset i prvi,
zločinci su ogrezli u krvi,
ostali su Srbi u obruču,
pa kukaju, plaču i jauču.
Pet tisuća vojske, to je sila
i dvadeset tisuća civila.
Kod Topuskog svi su opkoljeni,
od hrvatske vojske poraženi.
Stipetić ih zove na predaju,
sve oružje predati moraju.
Dižu Srbi bijele zastave,
Hrvati im poštedješe glave.
Pukovnik se Bulat pojavio,
Stipetiću prijavak podnio.
Korpus ću vam Kordunski predati,
sve odluke vaše poštovati.
Predaju je Bulat potpisao,
Stipetiću uspjeh čestitao.
Tošo Pajić i on potpisuje,
sve UNPROFOR ovo potvrđuje.
Čedo Bulat, sav skrhan od boli
generala Stipetića moli:
"Ja vas molim pedeset pištolja,
neka bude Vaša dobra volja."
General mu Stipetić uzvrati:
"Ja ću Vama i stotinu dati."
Da je njega Bulat zarobio,
Stipetić bi metak zadobio.
Ostadoše sjekire krvave
čim su sjekli Hrvatima glave.
Na stotine masovnih grobnica
to je djelo srpskih ubojica.
Oluja je kruna pobjednička,
pade sila srbo-fašistička.
Bitku takvu u briljantnom sjaju,
teorije svjetske ne poznaju.
Trajala je Oluja poznata
osamdeset i četiri sata.
Takav podvig još zapamćen nije
otkad sunce ovu zemlju grije.
Slava onom tko je za Dom pao,
Hrvatsku je slavom ovjenčao.
Čast svakome hrvatskom vojniku,
svim časnicim', hvala Vrhovniku!
Hrvatski guslar
_________________________________________________
PJESME POSVEĆENE MILJEVCIMA
I HRABRIM MILJEVAČKIM VITEZOVIMA
_________________________________________________
MILJEVCIMA
(9. 9. 2012.)
Pozdravljam vas dragi Miljevčani
Od Boga ste narod odabrani
Povijest vaša govori ovako
Nikada vam nije bilo lako.
Nepravde ste podnosili razne
Više puta stizale su kazne.
Komunisti vas su zatirali
Jer podršku tu nisu imali.
Ta krvava zvijezda petokraka
Ovom kraju dala j’ puno mraka.
Hrvatsko se ime zatiralo
Dostojanstva nije ni imalo.
Narod ovaj zvjerstva je trpio
Al’ izdajnik roda nije bio.
Stipe Radić tu je dolazio
Dok ga nitko primit nije smio.
Franjo Tuđman koj’ progonjen bio
Utočište o’de je primio.
Vjerujte mi da su dobro znali
Da su o’de zaštitu imali.
Fra Smiljane morate znati
Ovaj narod ima dvi vrline.
Ljubi Boga, neda Domovine
I u vrime Domovinskog rata
Kad je omča bila oko vrata.
Franjo Tuđman otac Domovine
Za obranu pozove sinove.
Znao j’ doktor da će teško biti
Nezavisnu državu stvoriti.
Al’ na poziv mnogi su ustali
I prisegu svome Franji dali.
Među mnogim Miljevčani prvi
Stvorit će je makar i u krvi.
Nezavisna zemlja mora biti
Srpski jaram sa vrata skiniti.
Al’ četničke horde nasrniše
Knin i Drniš brzo osvojiše.
Cilj je bio plato Miljevački
Da tu dođe opanak četnički.
Plan pakleni Mladić je spremio
Ovo misto žarko je želio.
Republiku miljevačku želi
Na sastancim’ otvoreno veli.
Uništiti koljevku Hrvata
Zadaća je takva njemu data.
Ali luđak jedno nije znao
Da je težak zadatak imao.
Čekaju ga nabrijani momci
Sve od reda odabrani borci.
Grb na čelu o vratu krunica
Nećeš dalje srpski ubojica.
Sa krunicom i puškam’ u ruci
Miljevcima kruže naši vuci.
Tu ćeš zube borbene slomiti
Nikad više isto neće biti.
I zaista to se i dogodi
Miljevački plato oslobodi.
Gubitke su takve doživili
Da za borbu dugo nisu bili.
Maestralna akcija je bila
Srpski san je trajno uništila.
Nakon toga Bljesak i Oluje
Koje Hrvat sa ponosom štuje.
Oluja je pomela četnike
Našoj zemlji vječne nametnike.
Očistila od korova zemlju
Bože mili hvala ti na svemu.
Hvala tebi na Tuđmanu Frani
Uz njega su bili lipši dani.
Hvala tebi za Hrvatsku moju
Što j’ stvorena u krvavom boju.
Lijepu našu mi smo obranili
Al’ smo skupo slobodu platili.
Na tisuće život mladi daše
Za slobodu Domovine naše.
Zato čujte vi braćo Hrvati
Branitelje treba poštivati.
A posebno dragovoljce naše
Za Hrvatsku što hrabro ustaše.
Ratni vihor unesreći mnoge
To je valjda zalog nam slobode.
Zato braćo virujmo u Boga
I sad nam je neophodna sloga.
Sada opet teška su vrimena
Na raskrižju naša j’ sveta zemlja.
Dal' uzeti europske zakone
Il' ostati uvik svoj na svome.
Kršćanstvo smo davno mi primili
Uz crkvene zakone živili.
Europa je nama uzor bila
Pravo lice sada je otkrila.
Sa zakonim’ odbacuju Boga
Zbog sebičnog interesa svoga.
Uvlače se u sve ljudske pore
Da nam moral i viru razore.
Za Europu uvik ćemo biti
Koja Boga neće odbaciti.
A ne ovu što abortus nudi
Kakvi li su to zakoni ludi.
Niti onu što brakove nudi
Da se žene istospolni ljudi.
Iz ljubavi nek se rodi dijete
A ne tamo neke epruvete.
Vlastodršci vi morate znati
Da nepravdu ne trpe Hrvati.
Narod vas je ovaj izabrao
Povjerenje on je vama dao.
Da štitite interese naše
A ne one koji nam ne paše.
Obitelj je cilj vam razoriti
I Hrvatsku tako pokoriti.
Hrvat vjernik na to ne pristaje
Niti podršku u tom vam daje.
Ali što se imamo čuditi
Petog osmog mogli smo viditi.
Da na misi koju narod slavi
Predstavnike vlasti nismo tu imali.
Ti potezi zar nam ne govore
Za kakve se ideale bore.
Zato braćo treba uvijek znati
Kome glas svoj na izborim’ dati.
Zahvaljujuć takvoj podloj politici
Po zatvorim’ najbolji vojnici.
Gospe Majko tebe Hrvat štuje
Samo Bogu i tebi vjeruje.
Kraljicom te Hrvati prozvaše
Ti si nada budućnosti naše.
Cilo vrime dok smo ratovali
Tebe Majko mi smo dozivali.
Da pomogneš nama u obrani
Napaćenoj našoj Domovini.
I sad te Gospe moli Ante
Nek nas tvoje svete ruke prate.
Ti si nama lozu očuvala
Majko sveta velika ti hvala.
Hvalu šaljem i sinu tvojemu
Predivnomu tom Bogu mojemu.
Zavjet svoj ti ovaj narod daje
Vjeran Svetoj Stolici ostaje.
Moj narode uzmi očenaše
Ne odustaj ti od vjere naše.
Nedaj da se bila kuga širi,
Ja vjerujem da to nismo tili.
Da nas ima svakim danom manje
U Hrvatskoj kaotično je stanje.
Priraštaj je davno ispod nule
Mlade majke zar to niste čule.
Zato majke mene poslušajte
Više dice Domovini dajte.
A ne jedno ili možda dvoje
Četvoro je bolje nego troje.
Mislim da sam dosta jasan bio
Što sam vama ja poručit ‘tio.
Ne bojte se reć ‘ko ste i šta ste
Katolici i Hrvati da ste.
Sad na kraju zahvaljujem svima
Tu u crkvi koliko vas ima.
Uz Miljevce tu su Drnišani
A i moji divni Prominjani.
I svi drugi tu nazočni gosti
Gospe daj im dar svoje milosti.
Sve vas skupa želim pozdraviti
I jedinom Bogu zahvaliti.
Zahvaljujem ja vašem župniku
Što sam o’de dobio priliku.
Da iskažem što j’ na srcu mome
Ovom dičnom puku hrvatskome.
Pozdravit ću sve naše uznike
Po zatvorim’ hrvatske patnike.
Oni pate ali ljube zemlju
Nezavisnost i slobodu njenu.
Podravit ću nekog ‘ko tu nije
Al mu srce za Hrvatskom bije.
Jer kakav bi ja domoljub bio
Kada Antu nebi pozdravio.
I rekao Bog neka te prati
Generale Hrvatskoj se vrati.
Križ svoj nosiš
zbog Hrvatstva svoga
Ali viruj u pravednog Boga.
Da će svjetlost i tebi zasjati
Da se vratiš svome sinu Anti.
I Isus je križ težak nosio
Pravednošću njega j’ pobjedio.
Nek Isusov križ njemu pomogne
Da se svoje on zemlje domogne.
I na kraju pozdravljam Smiljana
Tog odvažnog Božjeg ljiljana.
Neka narod hrvatski se voli
Fra Smiljane sve nas blagoslovi.
Upotrebi snagu Božje moći
S blagoslovom lakše ćemo poći.
Zajedništvo opet nek nas krasi
Ljubav naša neka se ne gasi.
Prema Bogu i hrvatskom rodu
Tim znamenjem čuvajmo slobodu.
Ante Dujić - Antija
RODNA GRUDA
Učio si mene oče
Dok sam bila dijete malo,
Učio si mene oče:
Ti Hrvatsku voli samo.
Voli kćeri zemlju svoju,
Voli svaku njenu grudu.
Da životi pali za nju
Ne bi bili uzaludu.
Svaku riječ dobro pamti,
Svaku suzu s tužna oka
Srce tvoje neka čuva
Svaka istina je duboka.
Voli kćeri zemlju svoju
Voli svaku njenu grudu.
Da životi pali za nju
Ne bi bili uzaludu.
Zato sine tebi kažem:
Tamo gdje su tvoji stari stali.
Pute njihove hrabro gazi
Na Hrvatsku budno pazi.
Neka vaša djeca rastu
U ozračju sretnih dana,
A korijenje duboko,
Neka rađa mnoštvo grana.
Po plodovima se stablo pozna,
Nek’ se vaše grane šire.
Neka mnoga djeca rastu
Pod suncem CROATIE.
Ljiljana Galić
HVALA
Od sveg srca dragoj Gospi hvala,
što nam takve vitezove dala.
Usred smilja i litice naše,
oni svoje kosti ostaviše.
Živote svoje štedjeli nisu,
dobro su znali tko su i što su.
Prvoga dana '92. lita,
ako vas netko o tom pita.
Za slavnu prošlost svjedočite glasno,
iz dubine srca, s ljubavlju, jasno.
Oni nama slobodu daše,
Miljevce drage opet povratiše.
Godine prolaze brzo kao rijeka,
oni će nam biti u srcu dovijeka.
Hvala opet, divni ljudi naši!
Nek' nas ništa, kao ni vas ne plaši!
Sloboda je od Boga dana,
neka čuju sa sviju strana.
Čudni vjetri sa Zapada pušu,
samo pazite da sačuvate dušu!
Čuvati treba sve što je sveto,
sjećanje živo na jedno ljeto:
Ljubav, vjeru i domovinu svoju,
ne dajmo da nam drugi sudbinu kroju.
Iz grobova tihi čuje se glas:
Nastavite tamo gdje prekinuše nas!
Snove naše odsanjajte vi,
Budite sretni, Hrvati svi!
Ljiljana Galić
MAJKA
sjećanje na godišnjicu bijega s Miljevaca
_____________________________________
Noć je tiha, puna strepnje,
glas do glasa zatalasa.
Da se nešto čudno sprema;
skupilo se mnogo žena.
Pročulo se navelike:
Prominjani svi odlaze.
Uzet dicu, nema druge,
put pod noge s mnogo tuge.
Povest dida i babu triba.
Ante viče: "Kud sa njima?
Nije četnicim za virovat!"
Suprug veli: "Ja ću ostat!"
U koloni niz Čikolu
vijugavom starom cestom.
Žure žene sve po mraku,
po dvoj dice u naramku.
Zaostaše starci doli,
Brina j' teška noga boli.
Priko brda s puno dice
do Goriša i Brnjice.
Nema puta priko Brine,
pa niz pisak neko klizne.
Ivan viče: "Osta deka!"
"Pusti deku, vodi seku!"
Marko gleda, nema dida!
Babe nema, zaostala.
Pita majku: "Ćaća di je!"
Niz obraze suze lije.
"Osta j' gori s puškom, sine,
nemam snage" - reče ona.
U naramku s dvoje dice
poče klizat niz litice.
Druga žena spušta dite:
"Možeš ići, ti s veći",
pa uzima njenu ćerku.
"Možeš pješke" - reče Jerku.
U Gorišu dočekaše,
dobri ljudi, nude sebe.
Daju čaja, dici mlika.
"U autobus!" - nasta vika.
Kuda dalje, nitko ne zna,
bus za busom, sve odvaža.
Teško im se opet rastat:
Kad ćemo se opet sastat?
I odoše tako redom
od Makarske, sve do Istre.
Nekoliko dana muka
da se nađu oni skupa.
Tad na svoje krhko pleće
mlada neva brime meće.
Triba dicu svu nahranit,
babu i dida triba pazit.
Lonce nosa uza stube,
slabe noge dida ima,
Babi tabletu mora dati,
dosta toga kupovati.
Na vratima netko kucne,
dida pita: "Ko je sada?"
"Ovo j' dide moje srce,
došlo srce s bojišnice."
Mužu vreli cjelov daje,
sve to tako dugo traje.
Žmirka dida pa se smije,
gleda babu veselije.
Nije babi ni do čega,
kroz ponistru samo gleda.
Ova hrana njoj ne paše,
pa se lonca svog sićaše.
Teletina, janjetina,
kisel kupus, prasetina,
prisni kupus, bravetina,
stari pršut, koštradina.
I bevanda moja fina.
Ode samo prisna riža,
k vragu više marmelada!
Da je meni ubit 'gada'
ne b' žalila umrit sada.
Loše vijesti s bojišnice
mladoj nevi para srce.
Može trevit ta granata
njenog muža ili brata.
Ona j' sve od sebe dala
i sve što je tad imala:
Dušu, snagu, pamet, srce
za dobrobit svoje dice.
Grlila je oko vrata
i supruga i svog brata;
starijega i nejaka:
Svima j' ona bila majka.
Ilija Galić
ODMETNICI
pjesma nastala ratne '92. u znak sjećanja
na devet mjeseci okupacije Miljevaca!
_________________________________________
Na tisuću i devet stotina
Devedeset i druga godina.
Dana svibnja 21. biše
Kad "četnici" kod nas "doletiše".
Kad su došli počeše pucati
I po selu pase ubijati.
Toga dana ni manje ni više,
Sedam pasa "četnici" ubiše.
Da nanesu zločina što više,
Istog dana kravu mi ubiše.
Odvedoše tele i jarčića,
Jarčić slika Jove Raškovića.
Kao Jovo imao je bradu,
Možda će ga držat za paradu!?
Ukrcaše u vojničkog "FAP-a",
Odvezoše preko Roškog slapa.
Varivode, Đevrske, Smrdelje,
Bile su im namjere i želje,
Opljačkati i sve pokupiti,
A kasnije kuće popaliti.
To su bili domaći "četnici",
Zloglasnoga Mladića "krvnici".
"Odmetniče" živ majci ne bija,
Zašto si nas pljačka i palija!?
Kaješ li se što si napravija,
Sve Hrvate poklati si 'tija!?
Manijače Jovo Raškoviću,
Vrag odnija tebi svaku sriću.
Kad si narod u rat uvukao
U Beograd ti si utekao.
Ti si Jovo često govorio
Da si uvijek ti ugrožen bio.
"Odmetniče" ti si moga znati,
Ugroženi bili su Hrvati.
Imao si ti vilu i plažu
I na moru veliku garažu.
To je tebi sve Hrvatska dala,
Ti joj Jovo i ne reče hvala.
Zašto ti to Srbija ne dade,
"Odmetniče", otrove i gade!?
Moj narode to je nemoguće,
Moraš bižat' iz vlastite kuće.
U kući ih ne smiš dočekati,
Znaš da će te ubit' il' zaklati.
Radili su tako bez razloga,
Zato što se ne bojaše Boga.
Nisu tako radili Avari,
Ni Mongoli, a niti Tatari.
Svakog dana po nekol'ko puta
Dolaziše sa grupom auta.
Kada dođu odmah zapucaju,
A poslije kuće opljačkaju.
Mislili su tako činit dalje,
Al' Hrvatska svoju vojsku šalje.
Taman prođe puni mjesec dana,
Opkoljeni bjehu sa svih strana.
Kad Gardisti juriš učiniše,
Izginuše ne bilo ih više.
Na području sela Miljevaca,
Više mrtvih neg' živih ovaca.
Pobiše ih Hrvatski vojnici,
Platili ste prokleti "četnici".
"Odmetniče" sriće ne imao,
Tko je tebe na Miljevce zvao.
Ništa tvoga na Miljevcim' nije,
Miljevci su srce Kroacije.
"Odmetniče" ti si mora znati,
Na Miljevcim da su sve Hrvati.
Srpski "Čejo" živ majci ne bio,
Hrvate si u crno zavio.
Zahvaljujuć' sad Tuđmanu Frani
Za Hrvatsku sviću bolji dani.
Postigli smo mi svoju slobodu,
Bog da zdravlje Hrvatskom narodu!
Ante Galić - Bojnik
DA SE NE ZABORAVI (13. ožujak 1992.)
pjesma posvećena svim civilnim žrtvama
Domovinskog rata sa područja Miljevaca!
_______________________________________
13. ožujak '92. biše,
kad "krvnici" zločin počiniše.
Velika je to kolona bila,
kamiona, oklopnih vozila.
Iznenada u selo "banuše",
kod prve se kuće iskrcaše.
S transportera cijevi okrenuše,
prema selu na gotovs držaše.
Ja i majka pođosmo bižati,
od "krvnika" tili se sakriti.
"Krvnici" nas primijetiše,
prema nama puške uperiše.
Susjed Antoć isprid kuće bija,
prisreo nas i zaustavija.
Rekao je: »Bolje bi nam bilo
da stanemo i da ne bižimo!«
Pošto su nas bili primijetili,
sigurno bi na nas zapucali.
Šanse nismo nikakve imali,
na nišanu već su nas držali.
Zato smo se mi pridali
i "krvnike" mirno dočekali.
Po dolasku na nas povikaše
i oružje od nas zatražiše.
Na Antoća našeg nasrnuli,
na prsa mu pušku prislonili.
»Nismo mi oružje imali,
kod kuće smo mi svoje ostali!«
Kad oružje od nas ne dobiše,
zarobljene sobom povedoše.
Na kamion vojni ukrcaše
i kroz selo sa nama krenuše.
Čim dođosmo u Mazaline naše,
sa vozila brzo poskakaše.
Po selu se rastrčaše,
"haračiti" selo započeše.
Dok su oni po selu "harali",
na kamionu nas su ostavili.
Stražara smo nad sobom imali,
da slučajno ne bismo bižali.
I transporter kraj nas je stajao,
mitraljezom "krvnik" je šarao.
Povremeno u nas je ciljao,
"žive mete" prid sobom imao.
Odjednom paljbu smo začuli,
to su jadne civile napali.
Ubrzo smo tužnu vijest dobili,
da su dvije žene pogodili.
Jednu ženu "krvnici" ubiše,
a drugu jadnicu raniše.
Sa tarace Duila Marka,
zapucala je puška "ciganka".
Na taracu "krvnik" se popeo
sa visoka civile spazio.
Dok su jadni civili bižali,
"krvnici" su na njih zapucali.
Od ruke "srpskoga krvnika"
tad poginu strina Antišinka.
I Mara od Nikice žena
toga dana bila je ranjena.
Na vojničkom šljemu je pisalo,
da se Čenić jedan od njih zvao.
Rekoše nam da su zapucali,
zato što su Gardu ugledali.
Nisu to Gardisti bili,
već civili od straha bižali.
Da su to Gardisti bili,
majku bi im "četničku" j… .
Ne bi oni nikuda bižali,
već bi njima opanke "izuli".
"Harač" bi svoj dobili,
što su jadne civile dirali.
I Mariju strinu što ubiše,
Nikičinu Maru što raniše.
Nikičinku na deki donili,
na kamion kraj nas je stavili.
U "Trbounje" nas zaj'no odvezoše
i tamo nas od nje odvojiše.
Nju ranjenu u bolnicu slali,
a nas troje u transporter strpali.
Transporterom za Knin uputiše,
u "Južni logor" sa nama dospiše.
U ćeliju malu uvedoše,
ispitivat' po redu počeše.
Tražili su sve podatke naše
i o Gardi našoj nas pitaše.
Našu Gardu nismo izdat' tili,
nismo rekli da su dolazili.
I da su nas prid zid poredali,
mi Gardiste ne bismo izdali.
Niti Zolu, niti Nikolicu,
ni njihovu cilu jedinicu.
Nikog od njih ne bismo izdali,
pa makar nas "krvnici" poklali.
Pitaše nas zašto smo ostali,
s Miljevaca šta nismo bižali.
Tad im Antoć 'vako odgovori:
»Ostali smo mi kod kuća svoji'!
Morali smo kod kuće ostati,
'ko će naše "živo" pričuvati!?«
Antoć Pajenov hrabro se držao
i jasne je odgovore dao.
Ispitivanje nad nama izvršiše,
te nas naknadno razmjeniše.
Veliku smo mi sriću imali,
što nas nisu "krvnici" pobili.
Dok smo u Kninu bili,
Mariju su strinu sahranili.
Naši su je seljani donili,
ispod sela raku iskopali.
Kad Miljevce naši povratiše,
tad Mariju u grob prinesoše.
Nisu samo ubili Mariju,
u Brištanim' ubili su Vinu.
U Drnišu, blizu Miljevaca,
ubili su mog rođenog strica.
I još mnoge civile naše,
na Miljevcim' "krvnici" ubiše.
Šta su njima civili skrivili,
zašto su ih "krvnici" ubili?
M. Galić
OSLOBOĐENJE
Miljevčani nikad zaboravit neće
DAN OSLOBOĐENJA
i svoje HEROJE
koji za nas položiše
mlade živote svoje.
21. lipnja '92. biše
kad Miljevce naši povratiše.
"Srpska gamad" dušu ne imaše
pa Miljevce cile poharaše.
Opljačkali i sve popalili,
devet miseci na Miljevcim' bili.
U crkve su naše zalazili
i u njima svako zlo činili.
I civile tukli, ubijali,
odvodili u Knin i mučili.
Zato GARDI dato je na znanje
da se tome jednom na kraj stane.
Izdano je naređenje
u KAZNENI POHOD da se krene.
GARDISTI se postrojiše
svi u jedan stroj,
i krenuše na Miljevce u krvavi boj.
Savladaše Krku i Čikolu vodu,
da Miljevcim' povrate SLOBODU.
Tijekom noći na plato uđoše,
u grupama se neprimjetno ubaciše.
Svaka grupa prima naređenje
na dogovoreni položaj
odmah da se krene.
Sedam sela Miljevci imaše,
svako selo povratit tribaše.
Dok su "gamad" po kućama bili,
naši su ih brzo opkolili.
U jutro su napad započeli
da bi "srpsku gamad" istjerali.
Rana zora, peta ura biše
kad GARDISTI na juriš krenuše.
U borbeni raspored su stali
i sve redom sela osvajali.
Svi ko jedan otpočeše napad
da uspješno izvrše zadatak.
Ali nije sve teklo glatko
jer se "gamad" ne pridaše lako.
"Četnici" se ne pridaše
pa iz kuća jak otpor pružaše.
Protunapad čak su izvršili
da bi našu GARDU uništili.
Iz "kasarne" tenkovi krenuše
al' ih naši spremno dočekaše.
Topovi se naši oglasiše,
sa Midena brda zagruvaše.
Sa Pakova Sela i Dubravica,
djelovala je topnička bitnica.
I oni su potporu pružili
da bi napad tenkovski odbili.
Razvila se tako borba jaka
da padoše 6 naših JUNAKA.
I dvojicu teško raniše,
obojica rani podlegoše.
Osam naših HEROJA su pali,
za Miljevce život su dali.
Dali su svoj život za SLOBODU,
za SLOBODU Hrvatskom narodu.
NEKA IM JE VJEČNA SLAVA I HVALA
N. Pavišić
MILJEVAČKI VITEZOVI
Neka znadu znani i neznani
kako Hrvat Domovinu brani.
Slava tebi naš Hrvatski sine
na Oltaru svoje Domovine.
Nije tica odranila tića
što je majka Nikolu Cigića.
A danas je za njim nevesela,
čast i ponos Pakova je sela.
Spomenit ću još jednog junaka,
on je rodom iz srednji Kričaka.
Svaki susid za Ivicom žali
Barišićom, Imbro su ga zvali.
U Petrovu polju cvit više ne cvjeta,
a zvao se Ivica Goreta.
U srcu ga svaki Hrvat nosi,
junaštvom se njegovim ponosi.
Iako je bilo lito vrućo,
borio se hrabro Mate Pućo.
Nosio je ime dočasnika,
svojem rodu ponos je i dika.
Otac Frane i Anđelka mati
nikad neće pristat tugovati.
Suze teku ka nebeske kiše
što im sina Miće nema više.
Petar Sedlar zvali su ga Pepe
još od njega krvopije strepe!
Bi' on čovik srca junačkoga,
omiljeni borac voda svoga.
Draga majko, digni glavu gori,
svi znademo da te srce boli.
Što si svojim prsima dojila
zauvik si sada izgubila.
Al' se nećeš nikad zastiditi
svog viteza hrabrog spomeniti.
Dragi oče reći ću ti sada:
"Uvik junak od junaka pada.
To pripada svakome čoviku
Domovini kad služiš na diku."
Događaji ratni nisu davni,
a mladići ovi jesu slavni.
Miljevački branitelji glavni
šestorica - NEZABORAVNI!
Hrvatski Domoljub
PALI VITEZOVI
sjećanje na Hrvatske vitezove koji su u
Domovinskom ratu za naše Miljevce i jedinu
nam Domovinu Hrvatsku položili svoje živote!
___________________________________________
Spomenut ću vitezove naše,
koji za nas život darovaše.
I kazat' ću kako su ginuli,
kako su ih "krvnici" ubili.
Ante Meštrović nije se bojao,
u Ključu je prid tenkove stao.
Ne žaleći ni života svoga,
da uništi "zlotvora srpskoga".
"Srpsku bandu" tija je razbiti,
i Miljevce naše obraniti.
Iz "PAM-a" ga s tenka pogodiše,
kod Ključke ga stanice ubiše.
Suborci ga nisu ostavili,
na rukama mrtva ga nosili.
Na Kalike kad naši krenuše,
dva mladića život izgubiše.
Kalici su srpsko selo bili
i žestoki otpor su pružili.
Dok Gardisti otpor im slomiše,
dva junaka naša poginuše.
Đirlić-Lunić i Brnadić su se zvali,
u boju su za slobodu pali.
U Šir'tovcim' pokraj spomenika,
ubili su našega vojnika.
Akcija je bila započela,
"Oslobađanje Miljevačkih sela".
"Agresorski" tenk je naišao,
sa kupole "zlotvor" zapucao.
I pogodi Hrvatskog Gardistu,
i heroja Goretu Ivicu.
Smrtno ranjen Goreta je pao,
na rukama suborca um'rao.
Mate Pućo istog dana pade
i svoj život za Miljevce dade.
Halid Kopić, musliman je bija,
za Hrvatsku život položija.
Njegova je grupa udarila,
na Miljevcim "bandu" porazila.
U tom boju teško ga raniše,
puščanim ga zrnom pogodiše.
Misec dana otkad je stradao,
u bolnici rani podlegao.
U Drinovcim' blizu crkve naše,
dva Gardista naša poginuše.
Pokraj crkve ubiše mladića,
pogodiše Nikolu Cigića.
I Novaković Milana ubili,
rafalom su njega pokosili.
"Srpska banda" ubi' još dvojicu,
Jakova Sedlara i Barišić Ivicu.
Toga dana za Miljevce naše,
sedmorica heroja padoše.
I poslije naši su ginuli,
u "četničke" zasjede upali.
Iz Promine dvojica vojnika,
upadoše u ruke "četnika".
Ujaković i Bronić se zvaše,
u Promini svojoj izginuše.
U zasjedi usrid Popovića,
nastradaše dva naša mladića.
Šime Mamut i Zoran Mrvica,
tako su se zvali njih dvojica.
Stalno mi je prid očima slika,
Zoranovog i Šiminog lika.
Kad se sitim Šime i Mrvice,
meni suze poteku niz lice.
Jedinci su u matere bili,
u zasjedi mladi zaglavili.
U "Oluji" momak je stradao,
Malenica Vedran se je zvao.
"Banditi" ga srpski zarobiše,
pokraj Srba mučki ga ubiše.
Zato dragi Miljevčani moji,
sitimo se vitezova svoji'!
Za nas oni život izgubiše,
za slobodu krv svoju proliše!
Da bi mi slobodno živili,
živote su svoje položili!
_______________________________________________
neka mi obitelj i suborci palih vitezova ne zamjere
ako sam nekoga povrijedio, izostavio ili nešto krivo
napisao. Za neke poginule nisam navodio mjesto
i način pogibije jer nemam točne podatke.
_______________________________________________
Hrvatski Domoljub
___________________________________________________
PJESME IZ SUSJEDNE NAM I U RATU NAPAĆENE PROMINE
___________________________________________________
TEŠKI DANI, MOJI PROMINJANI
Ponediljak, šesnaest devetoga
o stradanju za miloga Boga.
Počelo je od
Grabića Šime
na Brljanu kad je stavlja mine.
Jedna greška Pavla komandira,
zato mina kobno eksplodira.
Ubi Šimu ni kriva, ni dužna,
sva obitelj ostade mu tužna.
Odma zatim u četiri sata,
poginuše i Mate i Kata.
Po Promini diže se prašina,
od granata i od pustih mina.
Jedna pade na vrata od crkve,
da ubija i žive i mrtve.
Od gelera četničke rakete,
tu poginu i nevino dijete.
Od strahote ništa se ne vidi,
jadni narod u skloništu sidi.
Plače narod i duboko diše,
mili Bože 'oćel' stati više.
Svak se krsti i zaklinje Boga,
'oćel' glavu izvuć iz ovoga.
Božja pomoć nije izostala,
stihija je domalo pristala.
Iziša je narod iz skloništa,
šta da radi, niko ne zna ništa.
Neko trpa dicu u aute,
pa se kreće na žalosne pute.
Drugi pješke idu priko brda,
ali pravac niko ne zna kuda.
Mi u Oklaj, nigdi nikog nema,
mili Bože, šta li nam se sprema.
Kad smo došli do Razvođa sela,
čini mi se Promina je cijela.
Tu smo stali kod Romine kuće,
al' u Drniš proć' je nemoguće.
Kažu ljudi šta ćemo i ode,
ajmo makar spustit se u Pode.
Krenula je kolona auta,
priko onog nesritnoga puta.
Svitlo niko ne smi upaliti,
neprijatelj može nas viditi.
Mi smo stali kod Tošića kuća,
plaču dica, traže čaja vruća.
Te smo noći tute i ostali,
niko ništa nismo večerali.
Al ujutro utorak osviće,
mi smo došli u selo Dujiće.
Tu smo našli Žulja i Budanka,
al' kud sada, jadna li nam majka.
Pričali smo oko pola sata,
a kad opet evo ti granata.
Jedna pade kod Stanića kuće,
što učini, Bože jel moguće.
Tu stradaše četvoro čeljadi,
mili Bože, što razbojnik radi.
Zorka, Zoran, Željko, baba Stana,
zadobiše puno teških rana.
Jadni Zoran ostade bez ruke,
jadni Željko umire od muke.
Željku geler kičmu prikinuo,
samo malo žila ostavio.
A kod ženskih nešto lakše rane,
Zorki manje, a veće u Stane.
Tu smo bili od dva do tri dana,
do poruke Martića Milana.
Poručuje da će doći klati,
u Manojle ako su Hrvati.
Plaču žene, dica se pripala,
kao da je kraj nji bomba pala.
Sve nas jadne uvatila priša,
da dođemo makar do Goriša.
Mi u Goriš na zalasku sunca,
a kad tamo na sve strane puca.
Srce stalo, kosa u zrak ode,
mili Bože, di smo došli ode.
Pitam stražu imal´ igdi vode,
a on ljuto: Biž' te u ograde.
Mi smo išli niz one jaruge,
dok nam nije ponestalo snage.
Noć je duža nego dvije druge,
puna plača, žalosti i tuge.
Mi skidamo sa sebe jakete,
pokrivamo svako svoje dijete.
Ujutro petak osvanuo,
ja sam jadan gorko zaplakao.
Vidim jadan nema mista ode,
ajmo opet vratit se u Pode.
Od Goriša pa do sela Poda,
ima dobri pet-šest sati oda.
Vuci dicu, a i puste torbe,
jedva jadni dospili u Pode.
Tu smo našli puno našeg svita,
jadni narod, svak za svakog pita.
Mi im nismo dali odgovora,
ne možemo jadni od umora.
Tu smo našli i Mišu Radasa,
stoji Mišo ki općinska kasa.
Pričam Miši teške jade svoje,
kako ode sada stvari stoje.
A on reče dvi-tri riči samo,
jadna majko, kud ste došli 'amo.
Bilo kuda krićati se mora,
vama mladim ne fali odora.
Ili naša ili ona druga,
koja druga, uvati nas tuga.
Više baćo pisati ne mogu,
samo kažem hvala dragom Bogu!
Zdravko Perić - Cecan
1993. U PROMINI
Na tisuću i devet stotina
devedeset i treća godina,
Zakukala crna kukavica,
usrid zime kad joj nije vrime.
U Puljanim mistu malenome,
prominskom selu viteškome,
Pokraj naše hidroelektrane,
Manojlovca i Širokog brane.
To ne biše crna kukavica,
već Prominka majka Hrvatica.
Oplakuje starce i starice,
što padoše gorko nemilice.
U selu su samo starci bili,
mladi su ih davno napustili.
Neki samci, a neki u dvoje,
čuvali su to ognjište svoje.
Držeć' stoku i radeći polje,
da se može preživjeti bolje.
Toga dana Svijećnica je bila,
samo što se stoka nahranila.
Te pomalo večera se sprema,
do spavanja drugog posla nema.
Čuvali su to ognjište svoje,
držeć stoku i radeći polje,
da se može preživjeti bolje.
Nitko nije ni slutiti moga,
što se zbiva tog dana kobnoga.
Doliziše otrovnice zmije,
Šešeljevci žedni krvopije.
U selo se mučki ubaciše,
što hvataju kolju i pobiše.
Parać Josip na redu je prvi,
u kući je podlega u krvi.
Za njim Pava i supruga Ana,
udovica koja je šlagirana.
U Bračićim drugog bračnog para,
ženu Anu i Ivicu Bećara.
Zatim Krstu sina od Ivana,
te Mariju udovu Ivana.
Još se sićam i tog teškog dana,
ubili su i Parać Mirana.
Ovo mi je očevidac reka,
sa ćaćom je niz polje uteka.
Kroz gaj kršni i ograde duge,
ne znajući od bijede i tuge.
Do Nečvena teško se probiše,
u kući se jednoj sakupiše.
Mali odmor i nešto popili,
te na put se dalje uputili.
Ali putem ne smidoše ići,
već zidove mnoge treba prići.
Kroz Bagiće do Škarica dalje,
pregaziše svo bagićsko polje.
Sve su kuće širom otvorene,
nigdje živog čovjeka ni žene.
Plaču kuće, plače svaka grana,
po polju je stoka rastjerana.
Tako starci iz sela Puljana,
u Miljevce stigoše za dana.
Sad bih htio opisati ovo,
da se vratim u selo Mratovo.
Dvadeset šesti siječnja dan je bio,
kad se ovdje zločin dogodio.
Tu padoše neka dobro znate
Džaja Petar i Perica Ante.
Tužni Petar kratkovidan bio,
svoje ovce kući je gonio.
Njega kolju kao mlado janje,
samo da je jedan Hrvat manje.
A Antu su u kući ubili,
i suprugu Mariju ranili.
Marija se izvukla iz kuće,
to mi nije opisat moguće.
Čuo jesam nesigurno glase,
četnici su htjeli da je spase.
Istih dana zločinačka ruka,
u Krivićim zaseok Čitluka.
Petero su staraca ubili,
tada su ih u bunar bacili.
Mate, Maša, Ive i Katica,
te udova Toka sirotica.
Prezimenom svi Vucići biše,
gorkom smrti kuću napustiše.
Vječna slava neka bude svima,
Prominjaca dosta živih ima.
Te se žrtve zaboravit neće,
na grobove nosit će se cvijeće.
Samo naprijed sa vjerom u Boga,
do našega kraja Prominskoga.
Ivan Škarica - Ića,
u Solarisu, rujan 1993. g.
_____________________________________________
NEMILI DOGAĐAJ U VRIJEME II. SVJETSKOG RATA
_____________________________________________
SILOV PAVE STRAHA NE POZNAJE
ubojstvo fra. Pavla Silova
od strane Titovih Partizana
u selu Čitluku, župa Promina!
____________________________
Na kraj sela kuća povelika,
To je kuća Božjeg ugodnika,
Silov Pavla, svetog redovnika,
Svome Domu i ponos i dika.
Oka plamna, a stasa golema,
Da mu para nadaleko nema,
Srdca blaga, a mekane ćudi,
Malo takvih na svijetu je ljudi.
Boga moli, radi za Domaju,
Na daleko oca Pavu znaju.
Božji bio, narod ga volio,
A on narod na dobro vodio.
Gdje je žita, tu je i kukolja,
Oca Pavu snašla je nevolja.
Odmetnici jedne crne noći
Odlučili ocu Pavlu doći.
Na svijetu je bilo uvijek tako,
Da na dobro udara opako.
Ide na njeg' družba odmetnika,
Jer im nije slika ni prilika.
Noću idu, sram ih bijelog dana,
Noću idu, mračna im nakana.
Na dnu sela za njih straha nema,
Već odavno cijelo selo drijema.
Nema blizu nigdje Domobrana,
Ni Ustaša, neće stić' do dana.
To je zgoda za družbu noćnika,
Da uhvate Božjeg ugodnika.
Do Pavlova dvora oni stupe
I na vrata žestoko zalupe.
Baš je Pave sa laikom bio,
Pa laiku bratu govorio:
"Bože mili, tko to lupa tako,
Il' bolesnik il' srdce opako?"
Hoće Pave da otvori vrata,
Al' ne može od laika brata.
Neće laik vrata da otvori,
Već kroz vrata zatvorena zbori:
"Nek' se javi, tko to lupa tako,
Il' bolesnik il' srdce opako?"
A izvana mračni glasi zbore:
"Bolesnik je, otvorite dvore!"
Čudan glas je, laik ne otvara,
Glas nepoznat, uho ga ne vara.
Otac Pave uzme naočare,
Pa poviri, ugleda "zvjezdare".
Čudne kape nabili na glave,
Progovori njima otac Pave:
"Zaista vas teška bolest suši,
Al' na tijelu nije, već na duši."
No "zvjezdari" srama ne poznaju,
Nego oca Pavu pozivaju.
Ljubaznim ga riječima dozivlju
I krstnim ga imenom nazivlju:
"Hajde, Pavle, vrata nam otvaraj
I milosti ti se našoj nadaj!"
Otac Pave junački odvrati:
"Žalostna vam i kukavna mati!
Za koga vas mlada porodila,
Za koga vas mukom odgojila?
Ostaviste praga djedovskoga,
Odrekoste Boga pravednoga.
Mjesto majke i oca premila,
Šuma vam je crna omilila.
Ostaviste sve to na nemilost,
Samo meni darivate milost.
Od'kle milost, kada je nemate,
Ni za zemlju, koja vas rodila,
Ni za majku, koja vas gojila,
Nit' za brata, kojeg ostaviste,
Nit' za sestru, koju obljubiste.
Nit' za Boga, koji vas stvorio,
Od'kle za me, koj' sam vas korio!
Od'kle milost, kada dobro znate,
Da je ona u Božjim rukama.
Ja milosti čekam odozgora,
Pa ako se za Dom ginut mora,
Onda znajte, što ću učiniti,
Za Boga ću i Dom se boriti!"
Odmetnici tada bijesno planu,
Sa svih strana na njeg' pucat stanu.
Ali Pave straha ne imade,
Iz "dvocjevke" dobro pucat znade.
Podignuo redovničke halje,
Pa olovo "zvjezdarima" šalje.
Otac Pave sebe i Dom brani,
A odmetnik ogreze u rani.
Bio Pave vrlo bistra oka,
Dobro gađa s prozora visoka.
Kakva oka, takve bio sreće,
Izdajnička krvca curkom teče.
Od prozora leti do prozora,
Na sve strane braniti se mora.
Kako Pave iz "dvocjevke" pali,
Svaki put se koji "zvjezdar" svali.
Već ih mnogo vrli muž pobio,
A da nije niti ranjen bio.
Bolja sačma izbliza neg' zrno,
Kada zgodi, sve mu posta crno.
Odmetnici kad su to vidjeli,
Da su dosad u ludo ginuli,
Za trenutak tihi utihnuše
I dogovor novi učiniše.
S jedne strane počeše pucati,
S druge strane na krov uzpinjati.
Deset njih je došlo na vrh kupa,
Za čas tili pol se krova slupa.
Kroz krov uđu, da Pavla zarobe,
Al' se Pave zatvara u sobe.
Tu laiku Pave progovori:
"Brate mili, gdje znaš, tu se skloni,
Odmetnici za tebe ne znaju,
Život čuvaj, moj je doš'a kraju.
Izneseš li, brate, živu glavu,
Pozdravi mi Hrvatsku državu
I miloga Antu Poglavnika,
On je rodu hrvatskomu dika.
Još pozdravi svu duhovnu braću,
Neka za mnom braća mi ne plaču.
Pozdravi mi dva moja nećaka,
Neka slijede nauk svog ujaka.
Svima reci, da je otac Pave,
Poginuo bez muke i strave,
Rusa glava draga mi je bila,
Al' još više Bog i zemlja mila!"
Pave reče, Bogu se pomoli,
Pa udarcem vrata razčetvori.
Kroz razpukla vrata izletio,
Na "zvjezdare" ko lav poletio.
Jednom sačmom odmetnika svali,
Drugom sačmom drugoga povali.
Trećeg nogom u slabine tresne,
Četvrtog po glavi puškom kresne.
Za čas jedan snažna ruka Pavla,
Četiri je oborila đavla.
Ali peti s leđa ga napao,
Smrtnu ranu Pavlu je zadao.
Pave pade, a pomoć dopade,
Al' prekasno, da mu život dade.
Sa smrću se Pavi bori duša,
Pave zbori, vjerni narod sluša:
"Hrvatica majka me rodila,
A kršćanska mati odgojila,
Za obadv'je majke sam živio,
Za obe sam život položio.
To je pravo svakoga čovjeka,
To Bog i Dom od svakoga čeka.
Meni Bog je premostiv bio,
Do kraja sam dužnost izvršio."
To izusti, bijelu dušu pusti.
Gore Pave za Hrvatsku moli,
A za Pavu svi Hrvati doli:
"Bog ti, Pave, za sve naplatio
I milošću svojom nagradio,
Što si znao za Boga živjeti,
Za Hrvatsku i za Njeg živjeti,
Za Hrvatsku i za Njeg' umrijeti!"
Hrvatski Domoljub
______________________________________
PJESMA POSVEĆENA HRVATSKOM VITEZU
I MUČENIKU
MIRI BAREŠIĆU
______________________________________
MIRI
Ne luta više svijetom
Vitez Miro.
Susreo se sa zavjetom,
Svjetlo mu bilo.
Ispratila ga Dalmatinka vila
Krvavog kninskoga krša.
Izdala ga tamna sila,
A sretna mu duša.
Laganom burom se smije
Tu, pokraj Zvonimirova zdanja,
Predivni barjak se vije
Svoj vječni san sanja.
Ne luta više svijetom
Vitez Barešić Miro.
Susreo se sa zavjetom,
Svjetlo mu bilo.
Orion
______________________________________
______________________________________
Dok su mnogi Hrvati, odmah na početku Domovinskog rata, dali petama vjetra, (dragovoljno pristupivši u tzv. »Münchensku bojnu«), pobjegavši u Njemačku i drugdje, mnogobrojni strani dragovoljci su sa raznih strana svijeta ostavivši svoje obitelji i svoje tople domove došli braniti napadnutu nam Hrvatsku, ne žaleći svoje živote, a 66-orica njih su ih i položili za Hrvatsku. Danas svi mi u slobodnoj Republici Hrvatskoj uživamo bogate plodove njihove velike žrtve!
Autor i sam uhićenik, svjedoči o stravičnim mučenjima kroz koja su prošli nevini Miljevčani i drugi zatočenici u zloglasnim četničkim zatvorima u Kninu tijekom Domovinskog rata.
