Oganj.blog.hr

Priče i profilna slika, iz davnine

DOBROVOLJNA VATROGASNA DRUŠTVA, SIMBOL ZAJEDNIŠTVA I LJUBAVI

Postoji više razloga, stoljetne, učinkovitosti vatrogasaca u svom osnovnom, ali i u niz drugih, vrijednih, družbenih, djelovanja.

Razlog tome je njihova ljubav prema čovjeku. Vatrogasci su vrela ljubavi i slapovi dobrote.

U svom djelovanju njeguju duhovni i operativni sklad. Istovremeno oni su i čuvari harmonije i topline svojih obiteljskih gnijezda.

Intervencije, vježbe, dežurstva, održavanje vatrogasnih vozila, opreme i objekata, natjecanja i druge družbene aktivnosti, iziskuju puno vremena. Manje je time vremena za obiteljske obveze i ugode. Srećom, one, redovito, imaju razumijevanja za vatrogasni način života. Vatrogasci su svjesni potrebe obiteljskog razumijevanja i potpore i zato im, primjerice u Njemačkoj, skupno, zahvaljuju, time što ih, redovito, pozivaju na godišnje skupštine društava. Važnije su im obitelji nego visoki vatrogasni čelnici, političari i dugi uglednici.
Na tim skupštinama vatrogasne se obitelji druže, upoznavaju, razmjenjuju iskustva, približuju, stvaraju veliku vatrogasnu obitelj i izgrađuju novu snagu za buduće, brojne, vatrogasne obveze. Okrugle obljetnice su slične našima.

Bijasmo na oproštaju od aktivne službe ( 65 godina ) dugogodišnjeg vatrogasnog čelnika jednog manjeg njemačkog grada.

Ulazimo u dvoranu, u kojoj je već oko 400 svečano odjevenih vatrogasaca. U dolasku na značajno, počasno, mjesto, u dvorani, zbog naše nakinčenosti, čujem pojedinačna, glasna šaputanja: Rusen, Rusen. Poslije su shvatili da smo Hrvati. Slijede govori ( i naš, na njemačkom(načelnik Vatrogasne škole MUP-a)a , filmovi, pozdravi,..

Četiri sata mrtve tišine. Svečano, dostojanstveno, uzvišeno, primjerno. Slijede sendviči, voda, sokovi, koliko hoćeš i ugodni prijateljski razgovori. Bilo je lijepo.

Dobrovoljna vatrogasna društva, imaju sjajnu međunarodnu suradnju i simbol su zajedništva i ljubavi prema čovjeku.

Branko Smrekar
U Brdovcu: 8. listopada 2019.

Opetovano: 30.travnja 2023.

Priče, i profilna slika, iz davnine

VATROGASCI DOMOLJUBLJE ŽIVE DJELOM

Gledah impresivno skidanje sjevernog tornja Katedrale uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Ladislava i Stjepana, u Zagrebu i tornja Katedrale uzvišenja Svetog Križa u Sisku.

Svaka čast stručnjacima koji to učiniše, među kojima su bili i vatrogasci.

Vatrogasci su nakon potresa u Zagrebu, 22. ožujka 2020. godine, i Banovini, 29. prosinca 2020., opet dokazali zašto su ponos našeg roda.

Zagrebački vatrogasci i kolege iz drugih dijelova države, pozivni i dobrovoljni, koji su, nakon potresa djelovali u Zagrebu, Banovini i drugdje, silnim su marom i entuzijazmom, učinkovito djelovali i djeluju i na tlu i u zraku.

Rad na visinama do kojih vatrogasci, djeluju autoljestvama, (oko sedmog kata), nije, ni malo, ugodan. Ponekad se, za vjetra, do kraja ispružena ljestva (oko tridesetak metara), u košari osjetno njiše.

Dizalica (500 t) kojom je skidan toranj (33,5 m), 108 metara visoke katedrale uZagrebu, bila je složena do visine 120 metara.
Vatrogasci nemaju tako visoke autoljestve. Njihove su visoke 30 do 40 metara. Zašto?

Vatrogasci se autoljestvama, prije svega, služe za spašavanje, požarom ugroženih, osoba i za gašenje požara u visokim objektima.
Kod požara u visokim zgradama, najčešće je, dimom i vatrom, ugrožen veći broj ljudi. Neki se evakuiraju sami, pomoću unutarnjih i vanjskih stubišta, a neke, vatrogasci spašavaju preko autoljestava.
Za spašavanje jednog ugroženog, sa sedmog kata, treba 4 do 6 minuta. Za još više katove trebalo bi i više vremena po svakom ugroženom, pa bi se mogao spasiti manji broj osoba. Čime bi, preostali bili u životnoj pogibelji. Zato su stručnjaci, vatrogasci, prosudili, da uporaba znatno viših ljestava, za predviđene zadaće, nije učinkovita . Zato se za jako visoke zgrade primjenjuju učinkovitije mjere, poput požarnih stubišta, vatrootpornih liftova i drugih metoda.

Ipak, Poljaci su dali napraviti jednu autoljestvu od 60 metara, a ja sam, u ono doba, s 53 metarske, u Ljubljani, vidio “skoro pola Slovenije“.
Bili su to pojedinačni slučajevi. Danas su autoljestve normirane. U vatrogastvu sve ima svoje.


Vatrogasci su i tijekom potresa pokazali znanje, vještinu i hrabrost, a posebno me zadivila ushićenost dobrovoljnih vatrogasaca, koji su, s puno ljubavi i entuzijazma, nesebično pokazali da mogu, znaju i hoće.

To je domoljublje.
Domoljublje se živi djelom.


O domoljublju je, u „Obučevniku za dobrovoljne vatrogasce „otac hrvatskog vatrogastva“ Đuro Deželić, predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice od 1878. do 1907. godine, između ostalog napisao:

„Tko ti reče, da se smatra domoljubom, a nije član vatrogasnog društva svoje općine, to mu nevjeruj. Pravi rodoljub želi svomu narodu ne samo prosvjetni napredak nego i blagostanje materijalno, pa će ovako, kako može, radnjom ili novčanim prinosom i to pripomagati, da se blagostanje naroda pomnoža ili nesmanjeno zadrži.“

Gdje smo danas? Mogu napisati:
Sretan je narod koji ima takve vatrogasce. Svaka im čast.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 29.travnja 2020.

Opetovano: 29. travnja 2023

Priče, i profilna slika, iz davnine

VATROGASCI DOMOLJUBLJE ŽIVE DJELOM

Gledah impresivno skidanje sjevernog tornja Katedrale uznesenja Blažene Djevice Marije i svetih Ladislava i Stjepana, u Zagrebu i tornja Katedrale uzvišenja Svetog Križa u Sisku.

Svaka čast stručnjacima koji to učiniše, među kojima su bili i vatrogasci.

Vatrogasci su nakon potresa u Zagrebu, 22. ožujka 2020. godine, i Banovini, 29. prosinca 2020., opet dokazali zašto su ponos našeg roda.

Zagrebački vatrogasci i kolege iz drugih dijelova države, pozivni i dobrovoljni, koji su, nakon potresa djelovali u Zagrebu, Banovini i drugdje, silnim su marom i entuzijazmom, učinkovito djelovali i djeluju i na tlu i u zraku.

Rad na visinama do kojih vatrogasci, djeluju autoljestvama, (oko sedmog kata), nije, ni malo, ugodan. Ponekad se, za vjetra, do kraja ispružena ljestva (oko tridesetak metara), u košari osjetno njiše.

Dizalica (500 t) kojom je skidan toranj (33,5 m), 108 metara visoke katedrale uZagrebu, bila je složena do visine 120 metara.
Vatrogasci nemaju tako visoke autoljestve. Njihove su visoke 30 do 40 metara. Zašto?

Vatrogasci se autoljestvama, prije svega, služe za spašavanje, požarom ugroženih, osoba i za gašenje požara u visokim objektima.
Kod požara u visokim zgradama, najčešće je, dimom i vatrom, ugrožen veći broj ljudi. Neki se evakuiraju sami, pomoću unutarnjih i vanjskih stubišta, a neke, vatrogasci spašavaju preko autoljestava.
Za spašavanje jednog ugroženog, sa sedmog kata, treba 4 do 6 minuta. Za još više katove trebalo bi i više vremena po svakom ugroženom, pa bi se mogao spasiti manji broj osoba. Čime bi, preostali bili u životnoj pogibelji. Zato su stručnjaci, vatrogasci, prosudili, da uporaba znatno viših ljestava, za predviđene zadaće, nije učinkovita . Zato se za jako visoke zgrade primjenjuju učinkovitije mjere, poput požarnih stubišta, vatrootpornih liftova i drugih metoda.

Ipak, Poljaci su dali napraviti jednu autoljestvu od 60 metara, a ja sam, u ono doba, s 53 metarske, u Ljubljani, vidio “skoro pola Slovenije“.
Bili su to pojedinačni slučajevi. Danas su autoljestve normirane. U vatrogastvu sve ima svoje.


Vatrogasci su i tijekom potresa pokazali znanje, vještinu i hrabrost, a posebno me zadivila ushićenost dobrovoljnih vatrogasaca, koji su, s puno ljubavi i entuzijazma, nesebično pokazali da mogu, znaju i hoće.

To je domoljublje.
Domoljublje se živi djelom.


O domoljublju je, u „Obučevniku za dobrovoljne vatrogasce „otac hrvatskog vatrogastva“ Đuro Deželić, predsjednik Hrvatsko-slavonske vatrogasne zajednice od 1878. do 1907. godine, između ostalog napisao:

„Tko ti reče, da se smatra domoljubom, a nije član vatrogasnog društva svoje općine, to mu nevjeruj. Pravi rodoljub želi svomu narodu ne samo prosvjetni napredak nego i blagostanje materijalno, pa će ovako, kako može, radnjom ili novčanim prinosom i to pripomagati, da se blagostanje naroda pomnoža ili nesmanjeno zadrži.“

Gdje smo danas? Mogu napisati:
Sretan je narod koji ima takve vatrogasce. Svaka im čast.

Branko Smrekar
U Brdovcu; 29.travnja 2020.

Opetovano: 29. travnja 2923.

Priče iz davnine

JAVNE VATROGASNE VJEŽBE - VIRTUALNA STVARNOST


Često gledam javne vježbe gašenja požara, spašavanja, evakuacije, medicinske skrbi i zbrinjavanja,..u kojima najčešće sudjeluju pozivni i dobrovoljni vatrogasci, Hitna medicinska pomoć, Hrvatski crveni križ, Hrvatska gorska služba spašavanja, Civilna zaštita, policija, komunalne službe i drugi.

Publici ih je lijepo vidjeti. O uspješnosti vježbe, i stanju u sustavu, uz punu pozornost medija, gotovo uvijek govore oni koji su na „ političkom položaju“, a koji o struci svake od službi obično, nemaju blage veze. Sredstva javnog priopćavanja tim „stručnjacima“ daju najveću moguću pozornost.

Vježbe su potrebne, jer javno pokazuju tehničku opremljenost i uvježbanost, svake od službi koje u njima sudjeluju. Njihova učinkovitost, kojom možemo biti zadovoljni, rezultat je samoprijegornog, sada, puno darovanih sati, za dobrobit naše sigurnosti.
Pokazuju ljubav prema bližnjem, što se nažalost dostatno ne vrednuje.

Svi dobrovoljci su tako veliki da ih ta nedovoljna pozornost medija, ne ometa njihovu misiju. Čestitam im i ponosim se njihovim radom. No da li su vježbe oslika očekivanog djelovanja u zbilji, stvarnoj situaciji? Ma kakvi, ni govora, samo približno.


Vježbe su danima prije, detaljno planirane, one su zapravo naštimane, za njih svi znaju , sudjelovatelji su određeni unaprijed, skupljaju se oblače i opremaju prije samog „početka nesreće“. Ne pokazuju pravo stanje i učinkovitost u kumulativnom djelovanju.

Virtualna stvarnost.

U stvarnosti toga ne bi bilo onako kako izgleda na vježbama.

Pozivni vatrogasci, ponekad, na mjesto intervencije stižu u nedostatnom broju, s nedovoljno tehnike. Naravno pristižu i dodatne snage, ali ne u vremenu koje, Često zahtjeva brzina širenja požara.
Dobrovoljnim bi vatrogascima, koje posebno poštujem, za dolazak na intervenciju trebalo osjetno više vremena nego na vježbi. Kreši, Dragecu i meni sigurno. Krešo je na traktoru, Dragec u radioni, a ja u fotelji čitam istinu (novine). Brzo bi mi došli u spremište ,ali treba se presvući, opremiti zaštitnom opremom, vatrogasnim vozilom doći do mjesta intervencije...

U vježbama smo, još prije početka „nesreće“ potpuno spremni, katkad u vozilu blizu mjesta događanja.

Gledah mnogo vježbi, u nas i u svijetu.
Ponekad putem do promatračkog mjesta, na gotovo svakom parkiralištu, obično, ugostiteljskih objekata, uočih interventna vozila. Kako je obično jako vruće ljudi se osvježavaju i čekaju početak vježbe.Vježba je, zaista, bila uspješna.

Jednom sam predložio da su uz, potrebne vježbe, ponekad napravi opit realne spremnosti: napravi se projekt zamišljenog događaja, a provede u svima nepoznatom vremenu i mjestu“ nesreće“. Kasnije se napravi stručna analiza. Uz nesumnjivo dobre strane, iskočile bi pogrješke i nedostaci koji bi se mogli ispraviti izravno ili posredno.
Takva bi vježba, koja nije samo pokazna, značajno pomogla poboljšanju stanja i jačanju sigurnosti.


I na koncu sve interventne službe, i u vježbama i u pravim intervencijama, pokazuju ljubav, htijenje, zalaganje, želju za još boljom učinkovitošću.

Dobrovoljci svih službi redovito to čine bez naknade, već samo zbog ljubav prema bližnjima. Mislim da ih, u tom smislu, mediji premalo prate, uprkos tome oni će i dalje živjeti svoje poslanje. Njima nije do gizde. Čestitam. Bravo.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 16. lipnja 2019.

Opetovano: 28. travnja 2023.

Priče iz davnine

HRVATSKO VATROGASTVO

Hrvatsko vatrogastvo ima svjetlu povijest, hvalevrijednu tradiciju, prepoznatljivo biće i dugogodišnji šarm.

Mnogi su entuzijasti tome zaslužni i zato će sve pozlate, svile i kadife, povodom osnivanja 145. godišnjice Hrvatsko- slavonske vatrogasne zajednice, kasnije preimenovane u Vatrogasni savez Hrvatske pa u današnji naziv Hrvatska vatrogasna zajednica, biti zaslužene.

Ipak povijesni uspjesi , najčešće zbog osobnih interesa pojedinih čelnika, nisu nadograđivani boljim sustavom vatrogastva.

Čini mi se da uvriježena konstatacija da blizu 99% dobrovoljnih vatrogasaca živi za, a oko jedan posto od vatrogastva. No tih jedan posto odlučuje o vatrogasnoj politici, zlorabeći pritom svoj položaj.
To je i razlog zbog čega se protiv podosta čelnika vode kazneni postupci.

Danas u Hrvatskoj postoje tri sastavnice vatrogastvu:
Državna uprava za zaštitu i spašavanje – sektor za vatrogastvo
Obnaša operativni dio službe državne razine: rukovođenje i koordiniranje, angažiranje zračnih snaga, traženje međunarodne pomoći, pozivanje i premještaj vatrogasnih snaga izvan matične županije, priprava Plana intervencija, Programa aktivnosti u provođenju posebnih mjera zaštite od požara od interesa za Republiku Hrvatsku i drugih dokumenata. Sektor broji petnaestak zaposlenih od kojih tek dvoje, troje izlazi i rukovodi vatrogasnim intervencijama.
Njima se pridružuju četiri državne interventne postrojbe , sa više od šezdeset vatrogasaca ( Dubrovnik, Split, Zadar i Šibenik ) i Vatrogasni operativni centar , s manje od deset operatera. Na čelu sektora je glavni vatrogasni zapovjednik.

On je po Zakonu o vatrogastvu odgovoran za operativnu spremnost svih vatrogasnih postrojbi RH . Glavni vatrogasni zapovjednik suveren je u svom vatrogasnom radu , ali mu se značaj u okviru Državne uprave i drugih vatrogasnih asocijacija sputava i minorizira.
Sektor ima sjedište s petnaestak zaposlenih.

Hrvatska vatrogasna zajednica
Udruga pravnih osoba, koja djeluje po Zakonu o udrugama, objedinjava gotovo sve vatrogasne strukture u Hrvatskoj i pokušava se nametnuti kao“ krovna“ vatrogasna organizacija, a takovom je većina građana i doživljava.

Vrh Hrvatske vatrogasne zajednice čini Skupština sa stotinjak članova, stručna služba s dvadesetak profesionalno zaposlenih osoba, od koji ni jedna nema ni obvezu izlaska na vatrogasne intervencije, a kamo li rukovođenje na istima.
Vrh Zajednice sačinjava i volontersko dvadesetočlano predsjedništvo, njegov osmočlani Kolegij, Stručno tehnički stožer, koji čine županijski vatrogasni zapovjednici, Savjet vatrogasne mladeži, Nadzorni odbor, Sud časti, Odbor za organizacijska i financijska pitanja, Odbor za informativno promidžbenu aktivnost, Povjerenstvo za odlikovanja i priznanja, Odbor za istraživanje hrvatske vatrogasne povijesti, Povjerenstvo za razvoj vatrogasne tehnike i taktike, Povjerenstvo za osposobljavanje i usavršavanje, Povjerenstvo za natjecanja, Odbor za profesionalno vatrogastvo i drugo. Mnoštvo zadaća za očuvanje i jačanje vatrogasnog , a posebno njegovog družbenog bića, ali očito premalog udjela u jačanju vatrogasne djelatnosti, vatrogasne struke u užem smislu.

Udruga profesionalnih vatrogasaca Hrvatske
Pod dojmom da Hrvatska vatrogasna zajednica u dovoljnoj mjeri ne štiti i ne promovira interese profesionalnih vatrogasaca, oni su osnovali svoju udrugu čiji rad financiraju članarinama članova. Interes Udruge je i strukovno unapređenje vatrogastva te jačanje vatrogasne struke. Udruga je u začetku rada imala oko 1200 članova, ali joj u posljednje vrijeme broj opada, jer je značajni broj vatrogasnih rukovoditelja, zbog osobnih interesa, smanjio aktivnosti u Udruzi , a više se eksponirao u Hrvatskoj vatrogasnoj zajednici.

Stanje hrvatskog vatrogastva
Godišnja izvješća Hrvatske vatrogasne zajednice pokazuje da je vatrogastvo vrlo moćna organizacija , respektabilnih zadaća i rezultata.

Imamo 65 javnih vatrogasnih postrojbi, 34 profesionalne vatrogasne postrojbe u gospodarstvu, jednu državnu intervencijsku vatrogasnu postrojbu, blizu 1900 dobrovoljnih vatrogasnih društava i 56 dobrovoljnih vatrogasnih društava u gospodarstvu.
Ukupno računamo s preko 60.000 operativnih vatrogasaca, koji s više od 3100 vatrogasnih vozila, godišnje obave blizu 30.000 vatrogasnih intervencija.

Ipak , unatoč svih uspješnih pokazatelja, postoji niz pitanja na koje nema egzaktnih odgovora:

Kakva je operativna učinkovitost hrvatskog vatrogastva?
Da li se radi analiza stanja hrvatskog vatrogastva?
Kakva je strategija njegovog daljnjeg razvoja?
Da li se obavljaju analize vatrogasnih intervencija ?
Na koji se način njima upoznaje članstvo?
Koliko nam u Državi treba profesionalnih, a koliko dobrovoljnih operativnih vatrogasaca?
Koliko nam treba javnih profesionalnih vatrogasnih postrojbi?
Austrija ih na 8 milijuna stanovnika ima osam , a mi na duplo manje stanovnika čak 65.
Do koje dobne granice ograničiti djelovanje u vatrogasnoj službi?
Koji statistički podaci trebaju kao slika stanja i temelj za prevencijsku djelatnost?
Kakva je frekvencija uporabe vatrogasnih vozila i kakvo je njihovo tehničko stanje?
Kako utvrditi zone rizika i njihovu zaštitu? Vatrogasci ne mogu doći u udaljene zaseoke u sada zakonsko traženih 15 minuta.
Koji statistički podaci trebaju kao slika stanja i temelj za prevencijsku djelatnost?

Ne bi li uravnotežena simbioza djelovanja profesionalaca i dobrovoljaca bila optimalno rješenje?
I još mnoštvo drugih pitanja.
Zašto se u vatrogastvu ne postavljaju ta pitanja?
Nije li tome razlog što se u Državi premalo ljudi bavi vatrogasnom strukom u užem smislu?
Iz gore navedenog ,i još podosta nespomenutih razloga, razvidno je da i našem vatrogastvu, uz očuvanje svih vrednota, treba cjelovita reforma.
Preko četrdeset godina nakon drugog svjetskog rata slušali smo floskule u kojima su si svi radničkom klasom“ brisali guzicu“. Danas se svi kunu u reforme. One će , zbog vlastitih interesa elite koje odlučuju, po svoj prilici, kao jedinu posljedicu imati smanjivanje prava ionako sve siromašnijih građana . Reforme su potrebne i u vatrogastvu , a njihov primarni cilj mora biti jačanje učinkovitosti , kako vatrogasne operative tako i preventivnog djelovanja.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 25.ožujka 2016.


Opetovano: 28. travnja 2023.

POČECI ORGANIZIRANOG VATROGASTVA U HRVATSKOJ


Naša su područja, uz sve one uobičajene dragosti i veselja, vjekovno pogađale i brojne neugode, nezgode, kobnosti i strahote, uzrokovane ratnim zbivanjima, ali i mirnodobskim, prirodnim te puno puta i s ljudskom rukom izazvanim, nepogodama.

Bilo je vodenih bujica, poplava, požara malih, ali i onih velikih, koji uništavahu i cijele gradove, te vatrenih stihija što iza sebe ostavljahu pustoš ne štedeći ni ljude ni njihova dobra.
Tako je, primjerice, 27.svibnja 1582. u Varaždinu izbio katastrofalni požar koji je spalio cijeli grad, da bi (u nizu drugih, po posljedicama ipak manjih vatrogasnih napasti) u jednom od njih izgorjelo 119 kuća i još više gospodarskih zgrada. Grozote vatrenih stihija zbile su se i 1776., 1808., 1827… gorjelo je svuda….

U proljeće, 29. ožujka 1645. godine, u 10 sati navečer, u Zagrebu je došlo do požara koji se brzo širio i u kojem je izgorjelo pola grada. Nije stradao samo Grič, gdje su uz brojne kuće nagorjele crkve sv. Marka i Katarine, nego je vatra prešla i na Kaptol te zahvatila i Katedralu Uznesenja Blažene Djevice Marije i Svetih Stjepana i Ladislava, koja se pritom dijelom i zarušila. O jačini požara govori i predaja da su se čak i zvona od vrućine dobrim dijelom rastopila.

Naravno da se takvim i svim drugim požarima, trebalo suprotstaviti. Činilo se to pojedinačnim, ali i skupnim pokušajima gašenja, rabeći ručne posude za vodu. Prečesto to nije pomoglo. S toga se prešlo i na administrativne, preventivne i kaznene mjere, na uredovanje zaštite od požara, kako u sprečavanju njegova nastanka tako i u samom gašenju.

Pisani su Statuti, požarnički redovi, naputci, propisi, osnove za sprječavanje požara, naredbe za gašenje požara, zaduživani obrtnički cehovi i drugo, no ništa, baš ništa nije znakovito poboljšalo stanje. Kako god bijahu uredovane mjere za sprječavanje neželjene vatre, određivani načini i obveze gašenja, utvrđivane kazne ali i nagrade za zasebno požrtvovne gasitelje, požara bijaše i bijaše i nikako se najčešće ne mogahu valjano utrnuti.

Uvidjevši to i u bijelom svijetu, kojeg mučiše iste teškoće, pa se stoga 1846. godine u njemačkom gradiću Durlachu, po idejama Karla Metza, osnovalo prvo priznato, čvrsto, dobro organizirano dobrovoljno vatrogasno društvo.
Tako je vatrogastvo dobilo organiziranu masovnu osnovu kakvu se ranije nije moglo ni zamisliti. I nije se radilo samo o masovnosti. U vatrogastvo se postupno uvode metode suvremene organiziranosti, osposobljavanja, opremanja, zapovijedanja. Naravno, novi način dobrovoljnog organiziranja vatrogastva, sa svim svojim pogodnostima i prednostima, naglo se počeo širiti, preskačući sve granice. Dobrovoljno je vatrogastvo odmah bilo prihvaćeno u Nizozemskoj i Francuskoj, Italiji i Engleskoj, a uskoro i u Austriji,

da bi nepunih dvadeset godina nakon osnutka prvog dobrovoljnog vatrogasnog društva u svijetu, i unas 17. lipnja 1864.godine, Varaždinci osnovali „Prvi hrvatski dobrovoljni vatrogasni zbor“, koji je već pri osnutku imao 156 izvršujučih članova. Ideju slijediše i drugi.

Dobrovoljna vatrogasna društva osnivaju redom: 1865. Sisak, 1868. Otočac, 1869. Ludbreg, 1870. Zagreb, 1871. Karlovac i Nova Gradiška, 1872. Đakovo, Hrženica, Okučani, Osijek-Gornji grad, Podravska Slatina, Semeljci i Slavonski Brod, da bi 1883. bilo osnovano i prvo dobrovoljno vatrogasno društvo u Dalmaciji-Split. 1886. godine počinje radom i DVD Opatija, 1890. Šibenik, 1899. DVD Sušak, u red onih koji zarana započeše s dobrovoljstvom u vatrogastvu bijaše i DVD Harmica.

Razvitak svekolikog hrvatskog vatrogastva, kako dobrovoljnog tako i pozivnog, koje je počelo ustrojavanjem prve profesionalne straže u Zagrebu 1910. godine, rezultiralo je danas brojnim vatrogasnim vozilima i letjelicama, naročitom tehnikom, opremom i sredstvima za gašenje, učinivši vatrogastvo, uz dobru organiziranost i osposobljenost, uspješnim u čuvanju ljudi i njihovih dobara, ne samo u požarima već i u drugim neugodama i nepogodama gdje se vatrogastvo pokazalo najbržim, najefikasnijim a zasigurno i najekonomičnijim djelovanjem.

Promišljajući koliko je ljudi u našoj povijesti utkalo dobra za vatrogastvo, koliko su dali sati rada, prolili znoja koliko probdjevenih noći, navrijeme nepokošenog sijena, okopanih vinograda, propuštenih obiteljskih obaveza, a sve zbog želje da bi pomogli bližnjem, da bi spasili ono što spasiti mogu, svakom od njih trebalo bi skinuti kapu. A koliko ima takvih kojima ni ta skinuta kapa ne bi mogla bit dostatno priznanje! Mnogima bi iz štovanja trebalo učiniti više, jer su obilježili svoje vrijeme dajući pečat povijesnog nezaborava.
Puno i puno je takvih velmuža, ali dvojica nekako odskaču od svih ostalih. To su Gjuro S. Deželić i Mirko Kolarić. Gjuro S. Deželić (1838-1907) i Mirko Kolarić(1850-1938) bijahu sinovi koji preporodiše hrvatsko vatrogastvo, dajući mu ton, dušu i srce, dajući mu snagu, znanje i osnove djelovanja. Bili su prvi predsjednik ( Deželić) i tajnik (Kolarić) Hrvatsko-Slavonske vatrogasne zajednice, osnovane 1876.godine. Izborili su se za uporabu hrvatskog jezika u vatrogastvu, pisali propise, pravila rada, djelovanja i organizacije, organizirali tečajeve za vatrogasce, radili na ozakonjenju vatrogasnog djelovanja i mnogo što drugog.

Listajući danas njihov „Vatrogasni viestnik“, koji je počeo izlaziti 1896. godine, pronalazimo u njemu visoko strukovne članke kojih se ni danas ne bi postidio nijedan naš vatrogasni strukovnjak, a koji su svakako tog časa bili dio suvremenog europskog vatrogastva.
I tako, iz godine u godinu s više ili manje uspješnim pojedincima, jake volje i velikog htijenja, uz blagonaklonost puka kojeg i štitiše, hrvatsko je vatrogastvo tijekom godina doživljavalo veće ili manje uspone, a gdjekad ponegdje i manje padove. No, u svojoj se ukupnosti stalno razvijalo, došavši svojom organiziranošću do svake stope lijepe nam domovine.
Mnogobrojna su njegova dobra djela i to ne samo strogog strukovnog određenja, već i mnoga druga, te tako postadoše neraskinuti dio gotovo svih društvenih zbivanja ne samo zbog svoje dobrotvornosti , rodoljublja, humanosti i ljubljenja bližnjeg, već i zbog očigledne sposobnosti djelovanja po svakom pitanju.

Živeći danas u punom ostvarenju hrvatske samobitnosti, nezavisnosti te slobode misli i djelovanja naše vatrogastvo predstavlja, brojnošću dobrovoljnih vatrogasnih društava, te izvršujućih i svakih drugih dobro došlih članova, veliku snagu.

No pred njim je upravo danas izoštravanje osnovne svrhe svoje opstojnosti: jačanje operativne sposobnosti djelovanja, strukovno i uvježbavanje članova, simbioza dragovoljnog i pozivnog djelovanja, spoznavanje suvremenih vatrogasnih zakonitosti, podizanje znanja vatrogasaca, jačanje njihovih tjelesnih sposobnosti i vještina , poboljšanje organizacijskih postavki i zakonitog uredovanja i veća nazočnost u javnosti.

Naročitu pozornost treba posvetiti mlađim naraštajima upoznavajući ih s mjerama zaštite i animirajući za rad u dobrovoljnom vatrogastvu. Treba pomladiti članstvo i učiniti za struku cijeli niz potrebitih pojedinosti. Kako to postići? Nesumnjivo jačanjem općenito družbenog vatrogasnog bića, uz financijsku potporu države i nižih struktura vlasti, ali i naklonosti svekolikog pučanstva. Jer ne zaboravimo sve ono što se u vatrogastvo ulaže gotovo se istog trena i višestruko vraća.

A za nas vatrogasce i sve one koji će to tek postati navijek vrijede riječi što ih je otac hrvatskog vatrogastva Gjuro Deželić davno spoznao i u svom „Obučevniku za dobrovoljne vatrogasce“ 1882. godine obznanio:

„Tko reče da se rodoljubom smatra a nije član vatrogasnog društva, svoje obćine, tome ne vjeruj. Pravi rodoljub želi svom narodu ne samo prosvjetni napredak nego i blagostanje materijalno, pače onako, kako može, radnjom ili novčanim prihodom i to pripomagati da se blagostanje naroda i pomnoži i nesmanjeno uzdrži.“
Mnogo je naših uglednika bilo u dobrovoljnom vatrogastvu,a med njima posebno je i za istaknuti Zagrebačkog nadbiskupa, kardinala, danas Blaženog , a uskoro i Svetog, Alojzija Viktora Stepinac, koji je bio tajnik, obnovitelj i pokrovitelj Dobrovoljnog vatrogasnog društva Krašić.

Uz vatrogasne pozdrave: „Pomoz Bog“, „Vatru gasi, brata spasi“ i „Boga slavi bližnjega izbavi

Branko Smrekar
U Brdovcu, 27. travnja 2023.

GDJE JE NESTAO ČOVJEK?


U objavi: „Promišljanje o Hrvatskoj zbilji“, 11. travnja 2023. napisah:
„Raj“ nećemo dočekati ni uz ovakvu, nekonzistentnu, jalovu oporbu, koja se dijelom sastoji od anacionalnih slijednika komunista i globalističkih plaćenika, i od, kako ih neki smatraju, domoljuba, koji namjesto stvaranja zajedničkog, konstruktivnog programa za izlazak iz gliba, u koji su nas dovele sve dosadašnje vlasti i kumuliranja ukupne moći, zbog pojedinačnih financijskih interesa bivanja u Saboru Republike Hrvatske, unutar grupacije, osnivaju male strančice niske izborne moći, koje podjele apriori stvaraju otpor svim potrebnim promjenama.

Nekako mi se čini da bi svi koji u oporbi kritiziraju korupciju kriminal, loše sudstvo, klijentelizam, i druge negativnosti, vladajućima bezuvjetno sve oprostili, samo da ih se prihvati u vlast.

Ponašanje „oporbenih“ zastupnika u Saboru Republike Hrvatske, glede Zakona o prekršajima javnog reda i mira, nisu me iznenadile. Nitko od saborskih zastupnika nije se zauzeo za očuvanje digniteta Hrvatskih obrambenih snaga, po pitanju zaštite službeno priznatog znakovlja i njihova pozdrava u Domovinskom ratu.

Pozdrav: Za dom spremni, koji je nastao puno prije Nezavisne Države Hrvatske, u vrijeme Domovinskog rata, nije bio ustaški, štoviše bio je to Domoljubni pozdrav, osvjedočeni moralni poticaj vjere u Boga, nade i ljubavi prema Domovini i bližnjem na bojištu, snaga za ustrajnost vjere u pobjedu nad fašističkim okupatorom.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a), u Domovinskom se ratu nisu borili za Antu Pavelića, već za obranu Hrvatske, pod vodstvom Franje Tuđmana.

Hrvatsku je u Domovinskom ratu branilo više tisuća bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, 753 ih je svoj život položilo na Oltar Domovine, a brojni su ranjeni i ostali invalidi.

Od oporbene komunističko- globalističke ljevice zaštita junaka Hrvatskih obrambenih snaga, na čijoj muci, krvi i suzama danas lagodno žive, podrška, zbog mentaliteta i „Judinih škuda“, nije bila za očekivati
Samozvana je pak desnica potpuno zakazala, pogotovo oni od kojih su, samo neupućeni, najviše očekivali.
I ovim su putem dokazali da su kripto vladajuće stranke:
Elokventna, brzo čitajuća govornica, pripravljenih podataka iz dobro obavještenih izvora, koji ni u kom slučaju ne djeluju u Tunguziji, je šutjela, isto kao i neelokventni čelnik jedne, pomalo raspadajuće stranke, koji se u zadnje vrijeme svojim izjavama toliko zapetljava da me podsjeća na krilaticu: Jednom crnac vazda crnac, jednom komunist, vazda komunist.
Uvaženi, grleni, patetični, samodopadni kozer, koji osamdesetak posto svih svojih govora u Saboru Republike Hrvatske, rabi za sladostrasnu prezentaciju svog poznavanja povijesti, a u preostalo vrijeme, u stisci vremena, više-manje pokušava nešto objasniti, ovog je puta potpuno promašio temu, namjesto da se zauzme za istinu o doprinosu Hrvatskih obrambenih snaga u Domovinskom ratu i apstrahiranje njihove posebnosti i distinkciju od ustaškog režima, on se nije maknuo od Drugog Svjetskog rata.
Pratim i objave tobože domoljubnih osoba, koje se rado, u dobrom društvu, s osmjesima naslikavaju na svojim fb stranicama, šute.
Ni brojne udruge Hrvatskih branitelja i branitelji na vlasti, ne zauzimaju se za svoje subojovnike iz Domovinskog rata. Njih se omalovažavanje doprinosa dojučerašnjih suboraca iz rova, previše, ako i uopće, ne tiču. Sramota.

Gdje je nestao čovjek?
Samo Bog zna.

Tko će pronaći čovjeka? Domoljubna vlast.

Kako je dosadašnji izbor vladajućih, induktivnim načinom snubljenja: stranka, promocija, unutar stranačke borbe izabranih pojedinaca, pregršt nerealnih obećanja, laži o postignućima, potplaćeni mediji, pompozni obilasci krajeva, propagandni letci, usiljeni osmjesi, lažni sjaj i poruka narodu: „S nama u raj“, postao katastrofičan za identitet Hrvatske.
Predložih novost: deduktivnu metodu izbora, demokratsko osmišljavanje provedivog domoljubnog programa, njegovo poniranje do svakog birača pa tek onda iznjedriti sposobne, čestite ljude, neovisno o, eventualnoj, pripadnosti bili kojoj političkoj stranci. o koji će, pod punom odgovornošću, provesti prihvaćeni program. Dakle bez nesuvislih podjela: lijevo. Desno, centar već svi ,konačno, naprijed.
Hoće li prijedlog prihvatiti ? I to samo Bog zna.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 25. travnja 2923.

JASENOVAC


Podržavam Komemoraciju u Spomen području Jasenovac, povodom 78. godišnjice proboja posljednjih zatočenika iz radnog logora Jasenovac.

Svim poginulim i umrlim dao Bog mir Božji , a ožalošćenima želim puno duševnog mira.

Podržavam i apele za mir i toleranciju, ali mislim da mir mora biti pravedan, što često nije tako, a tolerancija je kršćanski čin u kojem je potrebno imati razumnu mjeru.

Milo mi je kad se na jednom mjestu okupi cjelokupni državni vrh i predstavnici etničkih manjina, ali ako je razlog tome suglasje oko donošenja Zakona o prekršajima o javnom redu i miru, u kojem se negira doprinos Hrvatskih obrambenih snaga i vječito nametanje krimena ustaštva cjelokupnom Hrvatskom narodu, onda tu slogu držim protuhrvatskom.

Mrzim na sve totalitarne režime: nacistički, fašistički, komunistički…,ali ne mislim da se pod plaštom demokracije ne skrivaju neki elementi totalitarističkih sustava.

Komemoraciju u Jasenovcu komentirah i prije dvije godine, 21. travnja 2021.:


„Danas je obilježena 76. obljetnica proboja posljednjih zatočenika iz sabirnog radnog ustaškog logora Jasenovac.

Ne ulazim u novu predstavu trojednih istomišljenika i njihovih podanika, koje su činili: predstavnici antifašističkih boraca, aktera poslijeratnih fašističkih zločina, adoranti onodobne „Judenfrei države“, svakako ne Hrvatske, i predstavnici tadašnjih žrtava, kojima je cilj skrenuti pozornost s esencijalnih tegoba u kojima se Hrvatska nalazi, ali navodim:


Čovjek mora odati počast svakoj žrtvi. Dao im Bog mir Božji.


Uprkos, povremenom nepoštivanju preporuka u borbi protiv korona virusa, podržavam komemoraciju žrtvama u logoru Jasenovac.

Činjenica je da su se u radnom u logoru događali ustaški zločini, ali, se mahom skriva da su u njemu od 1945. do 1948.godine ondje zločine činili i komunisti.

Slažem se sa izjavama, s komemoracije, da se to zlo, Drugog svjetskog rata, nikad ne smije ponoviti, ali smije li se ponoviti zlo komunista u poslijeratnom razdoblju?

Toga se nitko u Jasenovcu, „slučajno“ nije sjetio osuditi.

Zato se pitam da li je komemoracija održana samo kao nastavak stogodišnjeg nametanja krimena Hrvatskom narodu, iz razloga što se cijelo vrijeme odupire velikosrpskom hegemonizmu?

Naime oduvijek se špekulira sa brojem žrtava.

Sad ih je službeno 83 tisuće, od čega je prema neslužbenim podacima 74.288 lažnih ili dvojbenih žrtava, a prema spoznajama nekih istraživača , manje od dvije tisuće.

Za propale, Jugoslavije komunisti su govorili o 700 hiljada, a pokojni, patrijarh Srpske pravoslavne crkve, Irinej, kojeg su, kao i danas Porfirija, za Hrvatsku i Sloveniju, plaćali hrvatski porezni obveznici, nametao laži o milijun ubijenih osoba u logoru Jasenovac.

Srpska pravoslavna crkva, u funkciji velikosrpskog hegemonizma, širi laži o povijesti Hrvata“



Nažalost, bez provjere, prihvaćaju ih naše dosadašnje vlasti i, uz nekoliko iznimaka, naš Kler.

Naravno da je i jedna žrtva, zaslužuje svaku osudu ubojice, ali nije kršćanski lagati u cilju ocrnjivana jednog čestitog, hrabrog, ponosnog i marljivog kršćanskog naroda, kao što smo mi Hrvati.

Obzirom da se bez argumenata, zbog želje za utrnućem Hrvatskog duha, namjerno, moguće i do pedesetak puta, uvećava broj žrtava u Jasenovcu, zadnje je vrijeme da se, svezom Jasenovca, ustroji neovisno, intaktno na političke utjecaje, međunarodno povjerenstvo za utvrđivanje svih žrtava, uz rasčlambu načina stradavanja: smrti zbog bolesti, godina starosti zatočenika, a onda i ubojstava.

Pritom uočavam da je stupanj razvoja medicine u ono doba, a posebno dobava lijekova i drugog sanitetskog materijala u ratnim uvjetima, bio na neusporedivo nižoj razini, nego danas.

Povjerenstvo treba utvrditi istinu, za razdoblje od otvaranja logora do njegova zatvaranja, 1948., a po nekim prosudbama i do 1951.godine.

Zanima me hoće li svi nazočni komemoraciji u Jasenovcu, istovremeno, biti i na komemoraciji u Bleiburgu, sinonimu stradanja Hrvatskog naroda, Jazovki, Škabrnji i Vukovaru.

Ako budu onda su principijelni , a ako ne onda je jasno da je komemoracija u Jasenovcu, bila samo novi pokušaj utrnuća Hrvatskog duha, dostojanstva i njegova služenja Bogu i čovjeku i Domovini“.

Branko Smrekar
23.travnja 2023.

OBRANILI SMO DRŽAVU, HRVATSKU, OBRANIMO I DIGNITET SVIH NAŠIH BRANITELJA

Povodom Prijedloga Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, u kojem se predviđa drastično povećanje kazne za pozdrav „Za dom spremni“, smatram da odredba o kažnjavanju tog pozdrava nema domoljubni karakter, a posebno ne smije vrijediti za organizirane događaje Hrvatskih obrambenih snaga, kao dijelu Oružanih snaga Republike Hrvatske


Također smatram da pripadnike Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a) treba odjenuti svečanim odorama Hrvatske vojske, sa znakom HOS-a, uključujući povijesni pozdrav: Za dom spremni, i, radi distinkcije na Drugi svjetski rat ,na insignije dodati godine obrambenog djelovanja: 1991-1995.

Znakovlje postrojbi HOS-a službeno je odobrilo Ministarstvo obrane 1994. godine, sukladno odredbama Službovnika OSRH o znakovlju postrojbi OSRH.

Grb Udruga HOS-a odobrile su službe Grada Zagreba, uz privolu tadašnjeg Ministarstva uprave, u vrijeme SDP-ove vlade.

Pozdrav: Za dom spremni, koji je nastao puno prije Nezavisne Države Hrvatske, u vrijeme Domovinskog rata, nije bio ustaški, štoviše bio je to Domoljubni pozdrav, osvjedočeni moralni poticaj vjere u Boga, nade i ljubavi prema Domovini i bližnjem na bojištu, snaga za ustrajnost vjere u pobjedu nad fašističkim okupatorom.

Pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS-a), u Domovinskom se ratu nisu borili za Antu Pavelića, već za obranu Hrvatske, pod vodstvom Franje Tuđmana.

Hrvatsku je u Domovinskom ratu branilo više tisuća bojovnika Hrvatskih obrambenih snaga, 753 ih je svoj život položilo na Oltar Domovine, a brojni su ranjeni i ostali invalidi.

Borbu za obranu Hrvatske započeli su samostalno od 1991. godine, ali su se od kraja 1992. godine, pametnom providnošću Predsjednika Republike Hrvatske, dr. Franje Tuđman, priključivali drugim snagama Hrvatske vojske.

Prema Zakonu o pravima Hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji, pripadnici Hrvatskih obrambenih snaga (HOS -a) dio su Oružanih snaga Republike Hrvatske.

Već 1. listopada 1991. godine, predsjednik Tuđman je donio zapovijed, da postrojbe HOS-a ulaze u sastav zapovjedništava zbornih područja Oružanih snaga Republike Hrvatske.


Svjedoci smo činjenice da se cijelo vrijeme nakon Domovinske pobjede, pokušava umanjiti značaj Hrvatskih branitelja i pridati im krimen ustaštva, posebno pripadnicima Hrvatskih obrambenih snaga.


Zadaću očuvanja digniteta svih Hrvatskih branitelja, imaju svi Hrvatski branitelji i sve osobe koje, uprkos pritiscima globalizma, recidiva komunističkog mentalitetai „Judinih škuda“, vole ili barem poštuju Hrvatsku kao svoju domovinu.

Tako nam Bog pomogao.

Branko Smrekar
U Brdovcu, 19. travnja 2023.

USKRS

Iz uskrsne homilije blaženog Alojzija Viktora Stepinac, izrečene u zagrebačkoj prvostolnici 13. travnja 1941., u vremenima sličnim današnjima:

Mir vama…

Ako ti ne miriš oluje, u koji je svijet upao, kakva druga sila postoji još na Zemlji, koja bi to mogla učiniti?...

Veliki mir imaju oni koji ljube zakon Tvoj…

Isuse, uskrsnuli Spasitelju! K Tebi, Knezu mira, upiremo oči u strašnoj oluji, koja je snašla čitav svijet.
Dođi među nas, koji smo Te istina mnogo puta zatajili, gore nego apostoli, ali koji ipak hoćemo da budemo Tvoji.

Reci, molimo Te, i našem hrvatskom narodu na pragu novoga razdoblja života, kao nekoć apostolima nakon Uskrsnuća: »Mir vama!«[98]

Katolički list, br. 16. (1941.), 187.–188.
IZVOR: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2012., str. 78–80.

SRETAN USKRS

žele vam: Antonella i Branko, Smrekar
U Brdovcu, 8. travnja 2023